REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-856/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja GF iz [adresa], ranije na adresi:

Zagreb, Marulićev trg 13, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Kržislava 14, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon 1. travnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb da tužitelju ŠF isplati iznos od 1.325,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,47 EUR od 23.1.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,44 EUR od 23.2.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,49 EUR od 23.3.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,44 EUR od 23.4.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,00 EUR od 24.5.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,04 EUR od 24.6.2008. godine do isplate

- na iznos od 9,99 EUR od 23.7.2008. godine do isplate

- na iznos od 9,94 EUR od 23.8.2008. godine do isplate

- na iznos od 9,99 EUR od 23.9.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,56 EUR od 23.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,39 EUR od 23.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,45 EUR od 23.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 19,39 EUR od 23.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 19,33 EUR od 24.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,90 EUR od 24.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,91 EUR od 23.4.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,70 EUR od 23.5.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,64 EUR od 24.6.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,74 EUR od 23.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,69 EUR od 23.8.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,61 EUR od 23.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,51 EUR od 23.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,73 EUR od 24.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,90 EUR od 23.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 19,20 EUR od 23.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,27 EUR od 23.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,54 EUR od 23.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,60 EUR od 23.4.2010. godine do isplate

- na iznos od 19,51 EUR od 23.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,31 EUR od 24.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,81 EUR od 23.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,42 EUR od 24.8.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,39 EUR od 23.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,05 EUR od 23.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,36 EUR od 23.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 22,72 EUR od 23.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 21,96 EUR od 23.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 22,14 EUR od 23.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 22,26 EUR od 23.3.2011. godine do isplate

- na iznos od 22,21 EUR od 23.4.2011. godine do isplate

- na iznos od 22,85 EUR od 7.6.2011. godine do isplate

- na iznos od 23,71 EUR od 8.7.2011. godine do isplate

- na iznos od 24,87 EUR od 9.8.2011. godine do isplate

- na iznos od 25,83 EUR od 8.9.2011. godine do isplate

- na iznos od 23,76 EUR od 8.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 20,11 EUR od 9.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 20,02 EUR od 23.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 20,37 EUR od 23.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 20,70 EUR od 8.2.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,75 EUR od 8.3.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,74 EUR od 7.4.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,83 EUR od 8.5.2012. godine do isplate

- na iznos od 21,00 EUR od 7.6.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,96 EUR od 7.7.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,86 EUR od 8.8.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,74 EUR od 8.9.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,38 EUR od 6.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,81 EUR od 8.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,91 EUR od 11.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,82 EUR od 8.1.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,35 EUR od 8.2.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,62 EUR od 8.3.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,74 EUR od 6.4.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,87 EUR od 8.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,27 EUR od 8.6.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,37 EUR od 6.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,26 EUR od 8.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,42 EUR od 7.9.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,61 EUR od 8.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,57 EUR od 9.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,70 EUR od 10.12. 2013. godine do isplate

- na iznos od 20,78 EUR od 9. 1. 2014. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015. pa do 31. 12. 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. 01. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb da tužitelju ŠF isplati iznos od 3.137,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 5,60 EUR od 23.1. 2009. godine do isplate

- na iznos od 5,04 EUR od 24. 2. 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,80 EUR od 24. 3. 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,85 EUR od 23. 4. 2009. godine do isplate

- na iznos od 0,75 EUR od 23.12. 2009. godine do isplate

- na iznos od 3,71 EUR od 23. 1. 2010. godine do isplate

- na iznos od 4,49 EUR od 23. 2. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,12 EUR od 23. 3. 2010. godine do isplate

- na iznos od 7,75 EUR od 23. 4. 2010. godine do isplate

- na iznos od 6,79 EUR od 23. 5. 2010. godine do isplate

- na iznos od 14,71 EUR od 24. 6. 2010. godine do isplate

- na iznos od 19,67 EUR od 23. 7. 2010. godine do isplate

- na iznos od 25,68 EUR od 24. 8. 2010. godine do isplate

- na iznos od 25,42 EUR od 23. 9. 2010. godine do isplate

- na iznos od 22,06 EUR od 23. 10. 2010. godine do isplate

- na iznos od 25,07 EUR od 23. 11. 2010. godine do isplate

- na iznos od 38,54 EUR od 23. 12. 2010. godine do isplate

- na iznos od 31,06 EUR od 23. 1. 2011. godine do isplate

- na iznos od 32,88 EUR od 23 .2. 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,99 EUR od 23. 3. 2011. godine do isplate

- na iznos od 33,50 EUR od 23. 4.2 011. godine do isplate

- na iznos od 39,84 EUR od 7. 6. 2011. godine do isplate

- na iznos od 48,40 EUR od 8. 7. 2011. godine do isplate

- na iznos od 59,84 EUR od 9. 8. 2011. godine do isplate

- na iznos od 69,33 EUR od 8. 9. 2011. godine do isplate

- na iznos od 48,90 EUR od 8. 10. 2011. godine do isplate

- na iznos od 47,19 EUR od 9. 11. 2011. godine do isplate

- na iznos od 46,12 EUR od 23. 11. 2011. godine do isplate

- na iznos od 50,26 EUR od 23. 12. 2011. godine do isplate

- na iznos od 54,04 EUR od 8. 2. 2012. godine do isplate

- na iznos od 54,67 EUR od 8. 3. 2012. godine do isplate

- na iznos od 54,49 EUR od 7. 4. 2012. godine do isplate

- na iznos od 55,60 EUR od 8. 5. 2012. godine do isplate

- na iznos od 57,58 EUR od 7. 6. 2012. godine do isplate

- na iznos od 57,06 EUR od 7. 7. 2012. godine do isplate

- na iznos od 55,93 EUR od 8. 8. 2012. godine do isplate

- na iznos od 54,50 EUR od 8. 9. 2012. godine do isplate

- na iznos od 50,39 EUR od 6. 10. 2012. godine do isplate

- na iznos od 55,36 EUR od 8. 11. 2012. godine do isplate

- na iznos od 56,51 EUR od 11.12. 2012. godine do isplate

- na iznos od 55,45 EUR od 8.1. 2013. godine do isplate

- na iznos od 49,95 EUR od 8. 2. 2013. godine do isplate

- na iznos od 53,09 EUR od 8. 3. 2013. godine do isplate

- na iznos od 54,54 EUR od 6. 4.2013. godine do isplate

- na iznos od 56,01 EUR od 8. 5. 2013. godine do isplate

- na iznos od 49,07 EUR od 8. 6. 2013. godine do isplate

- na iznos od 50,18 EUR od 6. 7. 2013. godine do isplate

- na iznos od 48,93 EUR od 8. 8. 2013. godine do isplate

- na iznos od 50,86 EUR od 7. 9. 2013. godine do isplate

- na iznos od 53,06 EUR od 8. 10. 2013. godine do isplate

- na iznos od 52,55 EUR od 9. 11. 2013. godine do isplate

- na iznos od 54,02 EUR od 10.12. 2013. godine do isplate

- na iznos od 54,95 EUR od 9. 1. 2014. godine do isplate

- na iznos od 49,67 EUR od 8. 2. 2014. godine do isplate

- na iznos od 53,42 EUR od 8. 3. 2014. godine do isplate

- na iznos od 53,56 EUR od 8. 4. 2014. godine do isplate

- na iznos od 52,17 EUR od 9. 5. 2014. godine do isplate

- na iznos od 51,59 EUR od 7. 6. 2014. godine do isplate

- na iznos od 51,33 EUR od 8. 7. 2014. godine do isplate

- na iznos od 52,94 EUR od 9. 8. 2014. godine do isplate

- na iznos od 53,47 EUR od 9. 9. 2014. godine do isplate

- na iznos od 54,69 EUR od 8. 10. 2014. godine do isplate

- na iznos od 55,84 EUR od 8. 11. 2014. godine do isplate

- na iznos od 57,05 EUR od 10.12. 2014. godine do isplate

- na iznos od 56,59 EUR od 15. 1. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 19. 2. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 4. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 5. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 5. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 6. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 9. 7. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 8. 8. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 8. 9. 2015. godine do isplate

- na iznos od 50,14 EUR od 8.10. 2015. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. 08. 2015. pa do 31. 12. 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. 01. 2023. do 29. 12. 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi: "Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju GF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.669,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb. Tužitelj je u tužbi naveo da je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. 5. studenoga 2004. sklopio ugovor o kreditu broj 310391, temeljem kojeg mu je prednik tuženika kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.300,00 CHF prema kupovnom tečaju za devize banke, važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se prema čl. 4. i 7. ugovora o kreditu obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je čl. 4. predmetnog ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,80% godišnje, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj je naveo da se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnog ugovoru prema predniku tuženika tužitelj je u cijelosti ispunio.

1. 2. Nadalje, tužitelj je naveo da je tijekom trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa temeljem jednostrane odluke prednika tuženika s početnih 4,80% godišnje više puta mijenjana na njegovu štetu, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu kredita. Predmetna ugovorna odredba je omogućila predniku tuženika promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzorkovan nepovoljni položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na tužiteljevu štetu, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena ugovorna odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Tužitelj stoga smatra da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1. 3. Tužitelj je također naveo da je prednik tuženika u predmetnom ugovoru o kreditu koristio nedopuštene i nepoštene odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF-a jer ga ni na koji način nije informirao o toj valuti i o rizicima ugovaranja takve valutne klauzule.

1. 4. Tužitelj smatra da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu jedino mogao znati da ugovorna kamatna stopa iznosi 4,80% godišnje u odnosu na iznos kredita, dok mu je u odnosu na valutnu klauzulu bila poznata jedino visina tečaja u trenutku isplate kredita.

1. 5. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, koje se odnose na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u.

1. 6. Nadalje, tužitelj je naveo da je s tuženikom sklopio aneks ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF-u u valutnu klauzulu u EUR te da neovisno o provedenoj konverziji, postoji ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu i da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koje je platio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ništetna jer dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Osim toga, u trenutku konverzije došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na tužiteljevu štetu jer je tuženik istu izračunao upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja, umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF- a u odnosu na kunu.

1. 7. Tužitelj je u tužbi postavio manifestacijski zahtjev za dostavu dokumentacije koja mu je potrebna za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva.

Nakon što je od tuženika primio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 7. listopada 2023., prije dostave tužbe tuženiku na odgovor, tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 1.161,58 EUR te iznosa od 2.846,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa tuženiku pa do isplate te iznosa od 5.867,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate. Ujedno je promijenio oznaku tuženika, naznačujući kao tuženika Hrvatsku poštansku banku d.d. Zagreb zbog statusnih promjena koje su nastale na strani tuženika 3. srpnja 2023.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva. Tuženik je prije svega naveo da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Gos-1/19 odlučeno da su sporazumi o konverziji ugovora o kreditu pravno valjani čak i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kako je konverzija predmetnog ugovora o kreditu provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), tuženik smatra da tužitelj nakon toga nema više pravni interes na pokretanje ovog postupka.

2. 2. Nadalje, tuženik je osporio da bi predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene i ništetne te da se o istima nije pojedinačno pregovaralo i da bi uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

2. 3. Osporio je da bi se na ovaj predmet mogla primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, a ako bi se eventualno ista i mogla primijeniti, ugovorne odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu.

2. 4. Tuženik je osporio visinu te je istaknuo prigovor zastare eventualne tužiteljeve tražbine.

2. 5. Na pripremnom ročištu tuženik je osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu.

2. 6. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. veljače 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku po osnovi ništetnih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi naloži isplata iznosa od 1.325,58 EUR, po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli 3.137,73 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa od strane tužitelja tuženiku pa do isplate te s osnove razlike preostale glavnice kredita isplata iznosa od 6.669,91 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na str. 12-126 i 147-148 spisa te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije – društva Darfin d.o.o. Zagreb na str. 240-261 spisa.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u. Nesporna je bila činjenica da je tuženik univerzalni pravni slijednik Volksbank d.d., s kojom je tužitelj sklopio ugovor o kreditu.

7. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti na ovaj predmet, sporna je bila pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o odredbama ugovora, sporno je bilo postojanje i visina tužiteljeve tražbine, je li nastupila zastara iste, sporan je bio tužiteljev status potrošača te potrošačka svrha ugovora o kreditu.

8. Uvidom u ugovor o kreditu od 5. studenoga 2004. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i Volksbank d.d. kao kreditora na iznos od 47.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika, važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je kupnja stana u [adresa]. Kredit je odobren na rok otplate od 23 godine, tako da tražbina banke dospijeva najkasnije 1. siječnja 2028. Redovna kamata ugovorena je po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4.80% godišnje. Kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF, uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke. Ugovorom je određeno da se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže banke. Određeno je da se kamata obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a da je korisnik kredita uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća. Također je utvrđeno da u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR banka u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope. Odredbom čl. 7. 1. ugovora određen je rok otplate kredita na način da korisnik kredita otplaćuje glavnicu i kamatu u 276 mjesečnih anuiteta, koji dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti., ili mjesec dana nakon završetka mjeseca u kojem je istekao ugovoreni poček, a iznosi 283,35 CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća.

9. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 15. travnja 2016., koji je solemniziran kod javnog bilježnika 20. travnja 2016. pod brojem OV-1163/2016 utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je da su ugovorne strane sporazumno utvrdile da je iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama zakona manji od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i da iznosi 27.583,42 kn po tečaju otplate kredita na dan 30. rujna 2015. te da će se za navedeni iznos prema sporazumu o namirenju vjerovnika i potrošača uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita s valutnom klauzulom u EUR. Preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena je u iznosu od 26.507,87 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora na dan 30. rujna 2015. Korisnik kredita obvezao se preostali dio glavnice kredita vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ugovorom i aneksom ugovora.

10. Tužitelj je iskazao da je u trenutku kada je postao kreditno sposoban odlučio kupiti stan te se obratio banci radi dobivanja kredita u tu svrhu. Otišao je u Volksbank d.d. gdje mu je ponuđeno da može dobiti kredit s valutnom klauzulom u CHF-u i s valutnom klauzulom u EUR-u s naglaskom na tome da je kredit u CHF-u povoljniji i sigurniji, da je valuta sigurna, a tada je to bilo i popularno jer je više ljudi uzimalo takvu vrstu kredita. Banka mu je dala na uvid otplatne planove za obje vrste kredita, tako da je on mogao iste usporediti i procijenio je da je kredit u CHF-u povoljniji za njega od kredita u eurima. U početku su iznosi mjesečnih anuiteta bili približno jednaki te su iznosili oko 1.500,00kn, da bi kasnije isti narasli preko 2.000,00 kn. To mu je stvorilo velike probleme s obzirom na visinu njegove plaće jer je uzeo relativno velik iznos kredita. Kredit je iskoristio za kupnju stanja u kojem je potom stanovao. Stan nikome nije iznajmljivao. Tijekom razdoblja otplate kredita radio je u gradskom uredu Grada Zagreba i nije imao nikakvu firmu, niti obrt, odnosno nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost. Bila mu je ponuđena konverzija kredita, koju je prihvatio jer si više nije mogao dopustiti da mu mjesečni anuiteti nekontrolirano rastu. Tužitelj je izjavio da je pročitao aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita. Prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije nje postavljao neka posebna pitanja djelatniku banke jer je iznos mjesečnog anuiteta prema prvotnom otplatom bio prihvatljiv, a konverziju kredita je prihvatio da spriječi daljnji rast mjesečnih anuiteta i također u vezi toga nije postavljao nikakva posebna pitanja djelatniku banke. Aneks ugovora o kreditu je pročitao.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., G,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana u [adresa]..

11. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbu protiv više banaka, uključujući i pravnog prednika tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012 u odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli. Presudom od 4. srpnja 2013. poslovni broj P- 1401/2012 utvrđeno je da je pravni prednik tuženika, (kao jedna od banaka), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to suprotno člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 2. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i pravni prednik tuženika u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 5. studenoga 2004., a solemniziran kod javnog bilježnika 15. studenoga 2004. dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13. 11. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da ga tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao najpovoljniji kredit, a parametri o kojima je ovisila promjena stope redovne kamate nisu bili jasno i određeno navedeni u ugovoru te se stopa redovne kamate mijenjala temeljem jednostrane odluke banke. Tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama sklapanja takvog ugovora. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga pravni prednik tuženika nije jasno i u cijelosti informirao o parametrima o kojima će ovisiti promjena stope redovne kamate i o činjenica da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na CHF, što mu kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani, što je bitno otežalo njegove mogućnosti otplate kredita, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj je zbog promjene stope redovne kamate i promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je kamatna stopa zadržana na razini na kojoj je bila u vrijeme sklapanja ugovora i da je tečaj CHF-a zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita. Prosječni potrošač nije mogao znati kakvo će biti kretanja kamatne stope tijekom otplate kredita i kakav je rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici znatnog rasta kamatne stope i nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

13. 12. Sud je stoga u okviru rješavanja prethodnog pitanja utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala prema jednostranoj odluci banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, a koje odredbe su sadržane u čl. 4. i 7. ugovora o kreditu.

13. 13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 1. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na pravne odnose stranaka u ovom predmetu primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka pozivao na odredbe Zakona o obveznim odnosima iz 2005., koji se primjenjuje od 1. siječnja 2006. (dakle, nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), ali su zakonska uređenja predmetnih pravnih odnosa stranaka sadržajno jednaka kao i u prijašnjem Zakonu o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. 2. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb, kojemu je naloženo izvršiti izračune tražbine temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema stopi koja je bila na snazi u trenutku sklapanja ugovora te temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu kakav je važio na dan isplate kredita, jer je tužitelj valjano i u potpunosti bio informiran samo o inicijalnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF-a, a ne i o daljnjim promjenama istih.

15. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove kamatne stope, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 1.748,27 CHF, odnosno kunska protuvrijednost 9.987,44 kn ili 1.325,58 EUR prema fiksnom tečaju eura. Razlika između anuiteta s osnove kamatne stope za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 443,10 CHF, odnosno 2.856,05 kn ili 379,10 EUR.

15. 3. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 23.641,17 kn, odnosno 3.137,73 EUR, dok negativne tečajne razlike ukupno iznose 551,14 EUR.

15. 4. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da ukupna razlika preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 50.254,44 kn, odnosno 6.669,91 EUR. Naime, preostala glavnica je prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. prema aneksu ugovora iznosila 26.507,87 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 205.117,90 kn. Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 31.289,34 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita iznosi 154.863,46 kn, a razlika između iznosa 205.117,90 kn i iznosa 154.863,46 kn je 50.254,44 kn.

15. 5. Vještak je također istaknuo da je aneksom ugovora o kreditu utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. i to u iznosu od 27.583,42 kn, odnosno 3.660,95 kn.

15. 6. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a kako je isti izrađen temeljem sve potrebne dokumentacije i u skladu s nalogom suda, sud ga je prihvatio u cijelosti.

16. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na pravnog prednika tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule i u pogledu promjenjive kamatne stope. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

16. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za tužiteljeve tražbine ponovno je počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/1017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., (koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa ugovora o kreditu) jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi o pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljevog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužitelja, već manjak, pa tužitelj sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen za iznose koje je platio uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

17. 2. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Aneksom ugovora riješena je situacija za ubuduće te isti sadrži izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplate iznosa kredita do konverzije. Aneksom ugovora o kreditu nije se riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te tužitelj i nadalje ima pravo istu potraživati od tuženika.

18. Kako je iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja utvrđeno da je tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi do konverzije preplatio 1.325,58 EUR, a zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije je preplatio iznos od 3.137,73 EUR, za koje iznose sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen, to se za navedene iznose razlike anuiteta primjenom kamatne stope na dan plaćanja u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja ugovora te primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti temeljem odredbe čl. 210. ZOO-a i zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 214. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka jer je tuženik bio nepošten stjecatelj koji je navedene iznose stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, pa je zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa.

19. Financijskim vještačenjem izračunate su i tzv. negativne kamatne i tečajne razlike za razdoblje u kojem su kamatna stopa i tečaj CHF-a bili niži od inicijalnih. Međutim, iznos negativnih kamatnih i tečajnih razlika ne utječe na visinu tužiteljeve tražbine. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 108. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz kamatne i tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Slijedom navedenog, sud pri odlučivanju o visini tužiteljeve tražbine nije uzimao u obzir iznose manje plaćenih anuiteta iz razdoblja u kojem su kamatna stopa i tečaj CHF-a bili niži od početnih.

20. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja CHF-a na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovora bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Nakon što je tužitelj prihvatio sporazum o konverziji i s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz tog pravnog posla. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice od 6.669,91 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamata.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vrijednost predmeta spora iznosi 11.133,22 EUR. Tužiteljev uspjeh u postupku iznosi 40,09% jer je njegov zahtjev prihvaćen u iznosu od 4.463,49 EUR, a odbijen u iznosu od 6.669,91 EUR. Dakle, tuženikov uspjeh u sporu veći je od tužiteljevog te iznosi 59,91%. S obzirom na uspjeh stranaka u postupku, sud je kod donošenja odluke o troškovima postupka imao u vidu činjenicu da je tužitelj u ovom predmetu tražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv trgovca, kao jače ugovorne strane u njihovom međusobnom pravnom odnosu. Sud je također uzeo u obzir činjenicu da je domaća sudska praksa, uključujući i sudsku praksu županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, različita u odnosu prava potrošača u slučaju provedene konverzije kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da tužitelj u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u parnici. Sukladno navedenom, sud ocijenio primjerenim da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 23. svibnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb, Kralja Držislava 14

2. Odvjetnik Ivo Šućur, Zagreb, Ribnjak 40