REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-224/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja LH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Saša Stipić, odvjetnik Zagreba, protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. iz [adresa], OIB: 78427478595, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29.4.2025. u nazočnosti tužitelja osobo i njegovog punomoćnika, Saše Stipića, odvjetnika, te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 600711 sklopljen dana 11.4.2008. godine, između tužitelja TH kao korisnika kredita i prednika tuženika

Volksbank d.d., kao kreditora u dijelu:

- članka 2., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora;

- čl. 4 i 8. kojim je ugovoreno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje i otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.

II/ Nalaže se tuženiku Novoj hrvatskoj banci d.d. isplatiti tužitelju TH iznos od ukupno 5.645,59 eura zajedno sa zateznim kamatama,

- 13,47 EUR od 04.11.2008. do isplate

- 4,30 EUR od 02.12.2008. do isplate

- 18,60 EUR od 02.01.2009. do isplate

- 22,12 EUR od 03.02.2009. do isplate

- 23,30 EUR od 06.03.2009. do isplate

- 20,31 EUR od 02.04.2009. do isplate

- 19,54 EUR od 30.04.2009. do isplate

- 13,86 EUR od 29.05.2009. do isplate

- 10,41 EUR od 30.06.2009. do isplate

- 11,44 EUR od 31.07.2009. do isplate

- 13,48 EUR od 31.08.2009. do isplate

- 13,51 EUR od 30.09.2009. do isplate

- 10,98 EUR od 30.10.2009. do isplate

- 15,35 EUR od 30.11.2009. do isplate

- 18,50 EUR od 31.12.2009. do isplate

- 21,64 EUR od 29.01.2010. do isplate

- 22,49 EUR od 26.02.2010. do isplate

- 28,05 EUR od 31.03.2010. do isplate

- 26,89 EUR od 30.04.2010. do isplate

- 29,14 EUR od 31.05.2010. do isplate

- 48,63 EUR od 30.06.2010. do isplate

- 40,87 EUR od 30.07.2010. do isplate

- 56,87 EUR od 31.08.2010. do isplate

- 52,64 EUR od 20.09.2010. do isplate

- 46,34 EUR od 29.10.2010. do isplate

- 60,20 EUR od 30.11.2010. do isplate

- 77,74 EUR od 30.12.2010. do isplate

- 65,53 EUR od 31.01.2011. do isplate

- 70,07 EUR od 28.02.2011. do isplate

- 64,30 EUR od 31.03.2011. do isplate

- 63,34 EUR od 29.04.2011. do isplate

- 89,94 EUR od 31.05.2011. do isplate

- 92,23 EUR od 30.06.2011. do isplate

- 111,37 EUR od 29.07.2011. do isplate

- 102,18 EUR od 31.08.2011. do isplate

- 90,67 EUR od 30.09.2011. do isplate

- 88,81 EUR od 28.10.2011. do isplate

- 88,55 EUR od 30.11.2011. do isplate

- 91,92 EUR od 29.12.2011. do isplate

- 98,83 EUR od 31.01.2012. do isplate

- 99,47 EUR od 29.02.2012. do isplate

- 95,96 EUR od 30.03.2012. do isplate

- 98,48 EUR od 27.04.2012. do isplate

- 99,92 EUR od 31.05.2012. do isplate

- 97,94 EUR od 29.06.2012. do isplate

- 98,03 EUR od 31.07.2012. do isplate

- 96,10 EUR od 31.08.2012. do isplate

- 91,80 EUR od 02.10.2012. do isplate

- 96,36 EUR od 02.11.2012. do isplate

- 95,47 EUR od 05.12.2012. do isplate

- 97,06 EUR od 03.01.2013. do isplate

- 92,30 EUR od 11.02.2013. do isplate

- 91,87 EUR od 18.03.2013. do isplate

- 97,90 EUR od 18.04.2013. do isplate

- 87,82 EUR od 20.05.2013. do isplate

- 86,28 EUR od 18.06.2013. do isplate

- 87,50 EUR od 16.07.2013. do isplate

- 87,85 EUR od 19.08.2013. do isplate

- 91,43 EUR od 19.09.2013. do isplate

- 92,11 EUR od 22.10.2013. do isplate

- 93,45 EUR od 19.11.2013. do isplate

- 97,15 EUR od 16.12.2013. do isplate

- 93,23 EUR od 15.01.2014. do isplate

- 98,04 EUR od 17.02.2014. do isplate

- 100,47 EUR od 17.03.2014. do isplate

- 97,96 EUR od 17.04.2014. do isplate

- 95,08 EUR od 13.05.2014. do isplate

- 95,98 EUR od 16.06.2014. do isplate

- 97,80 EUR od 17.07.2014. do isplate

- 99,15 EUR od 08.08.2014. do isplate

- 100,31 EUR od 15.09.2014. do isplate

- 103,17 EUR od 21.10.2014. do isplate

- 105,21 EUR od 20.11.2014. do isplate

- 104,29 EUR od 24.12.2014. do isplate

- 104,29 EUR od 24.12.2014. do isplate

- 105,71 EUR od 15.01.2015. do isplate

- 314,33 EUR od 15.01.2015. do isplate, po stopi koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Odbija se tužitelj za zahtjevom za utvrđenje ništavom čl. 1. Ugovora o kreditu 600711 od 11.4.2008., kojim je ugovoreno da kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od CHF 29.937,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 700,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 11.4.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 600711 kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos kunske protuvrijednosti od 29.927,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate kredita i to u svrhu kupnje vozila. Navodi da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a za devize, koji je važio na dan dospijeća i prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora uz kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90%, koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odlukom Banke o kamatama i naknadama, i to bez jasnih parametara i metodologije izračuna kamatne stope koja bi bila poznata tužitelju i bez ikakve mogućnosti da tužitelj o istoj pregovara ili na istu utječe, čime je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (iznad početno ugovorene od 5,90%), odlukom banke nerazumljiva i nepoštena za tužitelja, pa da je time i ništetna.

Isto tako tužitelj navodi da je u predmetnom ugovoru u čl. 1. ugovorena isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.937,00 CHF, dakle uz primjenu valutne klauzule, dok je čl. 8. ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća. Navodi da su i odredbe u kojim je ugovoreno da se glavnica veže uz valutu CHF, obzirom banke nisu informirale tužitelja o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula također ništetne.

Pri tome se tužitelj poziva na odluke donesene u kolektivnom sporu (koji je pokrenula Udruga Potrošač protiv 8 banaka, među kojima je i prednik tuženika), od strane Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17, te odluke Vrhovnog suda RH u kojim odlukama je zauzet stav da su ništetne odredbe tuženika o promjeni kamatne stope na način na koji je to radio, a što se odnosi na sve ugovore sklopljene od 10.9.2003. na dalje, kao i odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz švicarski franak, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači navedena valutna klauzula. Također se poziva i na čl. 502.c ZPP-a, kao i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, sukladno kojima se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku kolektivne zaštite, a sudovi su vezani za ta utvrđenja.

Smatra da je zbog ništetnih ugovornih odredbama preplatio predmetni kredit, pa traži donošenje presude kojom će se:

- utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 600711 od 11.4.2008. godine, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora, kao i kojom je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu CHF (valutna klauzula), sadržane u čl. 1., 2., 4. i 8. Ugovora.

- naložiti tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredaba, koji iznosi 5.645,59 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to detaljno navedeno u izreci pod II.

Postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 272,27 eura sa pripadajućom kamatom, (samo u odnosu na preplaćenu kamatu). Potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno obrazlaže statusne promjene u odnosu na kreditora. Osporava osnov tužbenog zahtjeva, ali ne i visinu. Ističe prvenstveno prigovor zastare. Smatra da je pogrešan stav tužitelja da povreda interesa pojedinog potrošača proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, bez da su se u odnosu na svakog pojedinog potrošača izvodili dokazi na okolnost nepoštenosti spornih ugovornih odredaba. Smatra da tužitelj mora dokazati da mu sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, da se o njima nije pregovaralo, odnosno da su ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da time uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Navodi da tužitelj niti jednu od tih pretpostavki nije dokazao. Prvenstveno navodi da je zakonom u RH dopušteno ugovaranje i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo proizlazi iz činjenice što je postojala mogućnost da tužitelj odabere neki drugi model kredita koji je bio na tržištu. Smatra da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako uočljiva i razumljiva (i na gramatičkoj razini i na razini shvaćanja ukupnosti njenih obveza), te da nije dopušteno utvrđivati jesu li iste poštena ili ne. Poziva se na čl. 96. st. 1 i čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. U odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe da se o toj odredbi pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da je tužitelj mogao izabrati valute CHF ili Euro ili kunskog kredita, a isto tako je imao mogućnost i odustati od sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da sporna ugovorna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da su tužitelju u predugovornoj fazi obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao. Nadalje navodi da je tužitelju uručen i otplatni plan u kojem je iznos anuiteta vezan u valutu CHF. Navodi da nisu postojale naznake na svjetskom ili domaćem tržištu koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema HRK, te da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i temeljem kojih je potrošač mogao donijeti informiranu odluku. Valutna klauzula je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja štiti i tuženika i tužitelja, a pri tome tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit ugovaranje valutne klauzule, jer je i sam zadužen u istoj valuti. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu od 11.4.2008. (list 11-20 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Econity d.o.o. (list 22-28 spisa), otplatna tablica (list 29-31 spisa), prometna kartica ppo kreditu (list 32-41 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-23/25802-2 od 3.7.2023. (list 53-64 spisa), te je saslušan tužitelj (list 85-86 spisa), a pročitana je i dostavljena sudska praksa.

4. Ocjenom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, ovaj sud zaključuje da je glavni tužbeni zahtjev osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Člankom 2. st. 1. ZPP-a propisano je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

7. Prvenstveno valja reći da je Trgovački sud u Zagrebu, rješenjem posl.br. Tt- 13/1253-2 upisao promjenu naziva tvrtke Volksbank d.d. u Sberbank d.d., da rješenjem posl. broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., izvršio upis promjene naziva tvrtke tuženika Sberbank d.d., na način da novi naziv tvrtke glasi: Nova hrvatska banka d.d. Nadalje, Trgovački sud u Zagrebu, je rješenjem posl. br. Tt-3/25801-2 od 3. srpnja 2023., izvršio je upis statusne promjene: pripojenje subjekta upisa drugom, kojim je društvo upisano pod tvrtkom/nazivom Nova hrvatska banka dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta], OIB 78427478595, pripojeno društvu Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS [matični broj subjekta], OIB 87939104217.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. dana 11.4.2008. i to odredbe čl. 1., 4. i 8. u kojima je ugovorena valutna klauzula, te čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te isplata iznosa koji je tuženik stekao temeljem tih ništetnih ugovornih odredaba.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio sa prednikom tuženika predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara zahtjeva. Dakle, sporan je osnov zahtjeva, dok visina zahtjeva nije sporna.

10. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 11. travnja 2008. pa se na isti primjenjuju glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

11. Odredbom čl. 96 ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96 st. 2 ZZP/07).

13. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96 st. 4 ZZP/07).

14. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98 ZZP/07).

15. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99 ZZP/07).

16. Nadalje odredbom čl. 102 st. 1 ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 102 st. 1 i 2 ZZP/07).

18. Teret dokaza je na tuženoj banci da dokaže da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora pregovarala sa tužiteljem o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je tužitelju dala sve potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, isto kao i obavijesti o promjeni kamatne stope koje su slane klijentima.

18.1. Saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu rekao da je kredit uzeo radi kupnje auta za osobno potrebe. Našao je auto u Auto kući Zubak u Velikoj Gorici i tamo su mu rekli da postoji mogućnost financiranja putem auto kredita u valuti CHF. Samo je ta mogućnost kredita dolazila u obzir, jer kredite u valuti Euro ili kuna nisu imali za kupnju auta. Nikada nije bi u banci, već samo u auto kući. Oni su sve odradili. Ne zna tko je pisao ugovor, misli banka. Nazvali su ga iz auto kuće nakon nekih tri dana da ode kod javnog bilježnika u Veliku Goricu i da potpiše ugovor. Pročitao je ugovor, ali kod javnog bilježnika nitko nije ništa objašnjavao. Sve je bilo na brzinu, jer je bio red od nekih 10 ljudi koji su čekali isto kao i on. Bio mu je poznat pojam valutna klauzula, isto kao i promjenjiva kamatna stopa, ali nije mogao niti pretpostaviti da će rata tako rasti, a rasla je za 50%. Rekao je da sasvim sigurno ne bi pristao na taj ugovor da je znao da će rata tako narasti. Iako je ekonomista i poznati su mu pojmovi iz ugovora, nije mogao previdjeti takav porast iznosa na ime tog kredita.

18.2 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi mu tuženik u konkretnom slučaju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da u banci nije niti bio, već da je razgovarao samo sa djelatnicima auto kuće, koji sasvim sigurno nemaju potrebna znanja kako bi potpuno informirali tužitelja o svim rizicima spornih ugovornih odredaba. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Također treba reći da je predmetni ugovor, standardni tipski ugovor, kod kojeg su sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane.

19. Dakle, odredba čl. 2 Ugovora o kreditu od 11. travnja 2008., koja određuje da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama i naknadama kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe 96 ZZP/07 smatra nepoštenom, te ništetnom. Naima, ta odredba ne sadrži kriterije, odnosno parametre, odnosno bilo kakav precizan podatak vezan za način utvrđivanja promjene kamatne stope iznad početne i poznate tužitelju od 5,90%, o kojem bi tužitelj kao potrošač trebao biti informiran prilikom sklapanja ugovora. Takvom odredbom se drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe na istu, te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge, te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja, te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri tuženika, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu.

21. Isto se odnosi i na odredbe čl. 4. i 8. Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju kreditora na dan isplate u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

22. Pri tome valja reći da suprotno tvrdnji tužitelja nije ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od CHF 29.937,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, jer ista odreda govori o iznosu kredita koji je isplaćen tužitelju, a tužitelj niti ne tvrdi da mu ne bi bio isplaćen iznos sukladno navedenoj ugovornoj odredbi. Stoga je tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti sa njegovim zahtjevom.

23. Također valja reći kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

25. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

26. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te kojom je utvrđeno da je Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

29. Kako su jednostrano promjenjiva kamatna stopa te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

30. Sukladno zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu sadržanim u presudama poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18. od 3. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih "proizvoda" dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

30. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13 EEZ jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose i na redovnu kamatnu stopu (promjenjivu) i na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

32. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

33. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

34. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

35. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 96 ZZP/07, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa pregovaralo.

36. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

37. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

38. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude EH i ZH, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i L, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

39. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. U predmetnom slučaju jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je tužitelj u svom iskazu rekao da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila.

40. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio vještačenje po vještaku financijske struke, već je prihvatio glavni tužbeni zahtjev u iznosu od 5.645,59 eura, sa kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je tužitelj zahtijevao, a tuženik nije osporavao u visini. O eventualno kumuliranom zahtjevu, sud nije niti odlučivao, a s obzirom na prihvaćen glavni zahtjev.

41. Naime, tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 4. studenog 2008. do zaključno 15.1.2015., odnosno do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem.

42. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i razloge koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 102. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

43. Glede prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). U ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. godine. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, s obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 12. lipnja 2023. Dakle tuženikov prigovor zastare je neosnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO- a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

44. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

45. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 5. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. ZPP-a.

46. Naime, tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa), te zastupanja na ročištu 31.3.2025. i 25.4.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), te za ročište 14.1.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. toč. 2. Tarife, što je ukupno 700,00 eura, koji iznos je dosuđen tužitelju.

47. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku