REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
Poslovni broj: P-1406/2023-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odvjetničke vježbenice DĐ, zamjenice punomoćnice tuženika, dana 23. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu 016-34/2007 sklopljenog 12. siječnja 2007. između DĐA kao korisnika kredita i tuženika (ranije tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i solemniziranog istog dana od strane Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, Zagreb, Savska cesta 9, pod brojem OU-32/2007., u dijelu koji glasi:
''u kunskoj protuvrijednosti 276,31 CHF (dvjesto sedamdesetšest švicarskih franaka) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja''.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu 016-34/2007 sklopljenog 12. siječnja 2007. između DĐA kao korisnika kredita i tuženika (ranije tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i solemniziranog istog dana od strane Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, Zagreb, Savska cesta 9, pod brojem OU-32/2007., koja glasi:
''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.''
III. Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.767,60 EUR s zateznim kamatama na iznos od:
- 2,14 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,
- 10,99 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,
- 1,69 EUR od 30. studenog 2008. do isplate,
- 13,61 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,
- 15,45 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,
- 12,68 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,
- 3,77 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,
- 13,90 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,
- 0,08 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,
- 11,07 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,
- 8,47 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,
- 9,16 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,
- 10,53 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,
- 10,41 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,
- 9,03 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,
- 11,62 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,
- 13,70 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,
- 0,01 EUR od 28. siječnja 2010. do isplate,
- 16,67 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,
- 15,99 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,
- 20,01 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,
- 19,25 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,
- 20,73 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,
- 33,60 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,
- 30,95 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,
- 39,05 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,
- 36,25 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,
- 31,75 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,
- 41,24 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,
- 53,31 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,
- 44,77 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,
- 48,05 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,
- 44,01 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,
- 44,93 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,
- 59,00 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,
- 70,41 EUR od 13. srpnja 2011. do isplate,
- 78,96 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,
- 60,81 EUR od 22. rujna 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,
- 57,92 EUR od 19. listopada 2011. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,
- 56,69 EUR od 18. studenog 2011. do isplate,
- 60,24 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,
- 63,24 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate,
- 0,01 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,
- 65,91 EUR od 9. veljače 2012. do isplate,
- 0,01 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,
- 66,24 EUR od 8. ožujka 2012. do isplate,
- 0,08 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,
- 64,16 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,
- 65,32 EUR od 9. svibnja 2012. do isplate,
- 67,51 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,
- 65,55 EUR od 4. srpnja 2012. do isplate,
- 0,02 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,
- 65,65 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,
- 0,02 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,
- 61,23 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,
- 0,06 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,
- 63,62 EUR od 13. listopada 2012. do isplate,
- 65,51 EUR od 12. studenog 2012. do isplate,
- 64,14 EUR od 12. prosinca 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,
- 65,92 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,
- 62,16 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,
- 64,16 EUR od 22. ožujka 2013. do isplate,
- 65,42 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,
- 59,09 EUR od 17. svibnja 2013. do isplate,
- 58,36 EUR od 19. lipnja 2013. do isplate,
- 456,53 EUR od 28. lipnja 2013. do isplate.
IV. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 67,41 EUR s zateznim kamatama na iznos od:
- 0,59 EUR od 28. veljače 2007. do isplate,
- 0,46 EUR od 31. ožujka 2007. do isplate,
- 2,58 EUR od 30. travnja 2007. do isplate,
- 4,29 EUR od 31. svibnja 2007. do isplate,
- 5,46 EUR od 30. lipnja 2007. do isplate,
- 4,43 EUR od 31. srpnja 2007. do isplate,
- 3,57 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate,
- 6,07 EUR od 30. rujna 2007. do isplate,
- 0,14 EUR od 25. listopada 2007. do isplate,
- 6,53 EUR od 31. listopada 2007. do isplate,
- 4,48 EUR od 30. studenog 2007. do isplate,
- 5,32 EUR od 31. prosinca 2007. do isplate,
- 0,01 EUR od 29. siječnja 2008. do isplate,
- 2,35 EUR d 31. siječnja 2008. do isplate,
- 0,72 EUR od 29. veljače 2008. do isplate,
- 2,19 EUR od 30. travna 2008. do isplate,
- 3,90 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate,
- 1,79 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate,
- 0,01 EUR od 28. srpnja 2008. do isplate,
- 4,89 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate,
- 4,73 EUR od 31. kolovoza 2008. do isplate,
- 2,90 EUR od 30. rujna 2008. do isplate.
V. Prebijaju se tražbina tužitelja iz stavka III. izreke s tražbinom tuženika iz stavka IV. izreke do iznosa od 67,41 EUR.
VI. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 67,41 EUR s zateznim kamatama na iznos od:
- 2,14 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,
- 10,99 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,
- 1,69 EUR od 30. studenog 2008. do isplate,
- 13,61 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,
- 15,45 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,
- 12,68 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,
- 3,77 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,
- 7,08 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,
kao i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 332,40 EUR s zateznim kamatama.
VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.700,19 EUR s zateznim kamatama na iznos od:
- 6,82 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,
- 0,08 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,
- 11,07 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,
- 8,47 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,
- 9,16 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,
- 10,53 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,
- 10,41 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,
- 9,03 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,
- 11,62 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,
- 13,70 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,
- 0,01 EUR od 28. siječnja 2010. do isplate,
- 16,67 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,
- 15,99 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,
- 20,01 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,
- 19,25 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,
- 20,73 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,
- 33,60 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,
- 30,95 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,
- 39,05 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,
- 36,25 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,
- 31,75 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,
- 41,24 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,
- 53,31 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,
- 44,77 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,
- 48,05 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,
- 44,01 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,
- 44,93 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,
- 59,00 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,
- 70,41 EUR od 13. srpnja 2011. do isplate,
- 78,96 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,
- 60,81 EUR od 22. rujna 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,
- 57,92 EUR od 19. listopada 2011. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,
- 56,69 EUR od 18. studenog 2011. do isplate,
- 60,24 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,
- 63,24 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate,
- 0,01 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,
- 65,91 EUR od 9. veljače 2012. do isplate,
- 0,01 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,
- 66,24 EUR od 8. ožujka 2012. do isplate,
- 0,08 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,
- 64,16 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,
- 65,32 EUR od 9. svibnja 2012. do isplate,
- 67,51 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,
- 65,55 EUR od 4. srpnja 2012. do isplate,
- 0,02 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,
- 65,65 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,
- 0,02 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,
- 61,23 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,
- 0,06 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,
- 63,62 EUR od 13. listopada 2012. do isplate,
- 65,51 EUR od 12. studenog 2012. do isplate,
- 64,14 EUR od 12. prosinca 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,
- 65,92 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,
- 62,16 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,
- 64,16 EUR od 22. ožujka 2013. do isplate,
- 65,42 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,
- 59,09 EUR od 17. svibnja 2013. do isplate,
- 58,36 EUR od 19. lipnja 2013. do isplate,
- 456,53 EUR od 28. lipnja 2013. do isplate,
i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.533,68 EUR, s zateznim kamatama od 23. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IX. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 276,32 EUR s zateznim kamatama od 20. prosinca 2024. do isplate, kao neosnovan.
X. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Ne dopušta preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 26. veljače 2025., dodavanjem uz postojeće tužbene zahtjeve, novog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 186,16 EUR s zateznim kamatama od 15. siječnja 2007. do isplate.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je 12. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i GĐA kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu 016-34/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik (tužitelj pogrešno navodi pravni prednik, budući da Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. nije pravni prednik tuženika, već sam tuženik čija je tadašnja tvrtka tako glasila) korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.388,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu da je određeno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijendosti iznosa od 276,31 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj navodi da je navedena valutna klauzula ništetna. Pojašnjava da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta ''utočišta'', a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Nadalje, 3. rujna 2019. da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu nepoštenih i ništetnih valutnih klauzula.
2. Nadalje, odredbom čl. 5.2. Ugovora o kreditu da je utvrđena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, što je u konkretnom slučaju iznosilo kunsku protuvrijednost od 290,82 CHF, koji iznos da je odbijen od iznosa odobrenog kredita prije njegove isplate.
3. Tužitelj smatra da je i ta odredba ništetna, jer se njome, protivno savjesnosti i poštenja, korisniku kredita, kao potrošaču, nameće obveza na koju on nije mogao utjecati (odredba nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, cijeli Ugovor o kreditu je formularni ugovor koji je sastavljen od strane tuženika, po principu ''uzmi ili ostavi'') i koja dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana a štetu potrošača, slijedom čega je ta odredba nepoštena i, stoga, ništetna, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a/03. Osim toga, budući da tuženik uopće nije pojasnio korisniku kredita koji se to troškovi navodni podmiruju plaćanjem predmetne ulazne naknade, da ta odredba potrošaču nije bila niti jasna odnosno razumljiva.
4. S obzirom da je posljedica ništetnosti da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila temeljem ništetnog ugovora/odredbe (čl. 323. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/), to da je korisnica kredita RĐA imala prema tuženiku tražbinu po osnovi povrata iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne valutne klauzule te ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.
5. Ugovorom o cesiji od 6. lipnja 2023. da je navedena korisnica kredita ustupila tužitelju tražbine koje je imala prema tuženiku po osnovi navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.
6. Stoga tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu (stavak I.), da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu (ulazna naknada) te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 3.100,00 EUR s zateznim kamatama od 13. siječnja 2007. do isplate (stavak III.), po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.
7. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prije svega prigovor zastare, s obzirom da je činjenična osnova tužbenog zahtjeva povrat novčanih iznosa koje da je tuženik navodno stekao bez pravne osnove, koje potraživanje zastarijeva u roku od 5 godina, a kako je tužba podnesena 7. lipnja 2023., to da su u zastari sva potraživanja koja su nastala prije 7. lipnja 2018. Protivi se primjeni pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog po pitanju zastare restitucijskih zahtjeva u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. U svakom slučaju, sve i kada bi se primijenilo to stajalište po pitanju zastare, ističe da je od donošenja presude ''VTS RH'' proteklo pet godina prije podnošenja predmetne tužbe. Nadalje, smatra da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) za podnošenje stupnjevite tužbe, jer da tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti u pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju, a niti da je tužitelj dokazao da je prije pokretanja ovog postupka zatražio bilo kakvu dokumentaciju od tuženika. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu, zato jer: se tužitelj ne može u parnici koja se vodi radi stjecanja bez osnove pozivati na pravna stajališta zauzeta u kolektivnoj potrošačkoj parnici, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, već isključivo u parnici radi naknade štete; jer u kolektivnom potrošačkom sporu pružena tek apstraktna pravna zaštita, a tužitelj je dužan u svakoj pojedinoj parnici (radi naknade štete) dokazati da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu (da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su iste nejasne, nerazumljive i neuočljive). Smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju, jer se narav eventualne potrošačke restitucijske tražbine korisnika kredita protivi ustupanju na drugu osobu, u smislu odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), slijedom čega da Ugovor o ustupanju tražbine u odnosu na njega ne proizvodi nikakve pravne učinke. U svakom slučaju da predmetna valutna klauzula nije ništetna, jer je ista bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, s obzirom na to da je korisnik kredita mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili s valutnom klauzulom u CHF, iz razloga što je valutna klauzula jasna, lako uočljiva i razumljiva te ista nije protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da je općenito upozoravao potrošače na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, kako putem svojih zaposlenika, tako i objavljivanjem glasila Hypo Times na svojim internetskim stranicama, a koje da je slao i svojim klijentima na njihove adrese te ih je učinio dostupnim u svojim poslovnicama. Međutim, da on sam nije mogao u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu predvidjeti da će tečaj za CHF toliko porasti, što da nije mogla predvidjeti niti Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta, jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Dakle, da tuženik nije mogao potrošača informirati o nečemu što ni njemu samom nije bilo poznato. Navodi da Ugovor o kreditu nije formularni ugovor, da je u vrijeme njegova sklapanja odredba o ugovornoj naknadi bila dopuštena tadašnjim zakonom o bankama te da ista ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu korisnika kredita, slijeodm čega da nema mjesta ocjenjivanju njene nepoštenosti. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se zatraženom tijeku zateznih kamata te provođenju financijskog vještačenja prema prijedlogu tužitelja.
8. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj je osporio navode tuženika.
9. Na upit suda, na pripremnom ročištu od 13 ožujka 2024., po kojoj osnovi se potražuje isplata iznosa od 3.100,00 EUR s zateznim kamatama, tužitelj je odgovorio da se isplata potražuje po osnovi povrata onog što je plaćeno temeljem ništetne valutne klauzule (dakle, ne i po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi). Tuženik je na tom ročištu istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine u iznosu od 600,00 EUR po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika te je predložio dati u zadatak financijskom vještaku da izračuna te negativne tečajne razlike. Tužitelj je smatrao da tražbina koja je istaknuta radi prebijanja ne postoji, a podredno da je ista zastarjela. Tuženik je naveo da ako tužitelj ne potražuje povrat iznosa koji je plaćen temeljem odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) da u tom slučaju nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti te odredbe u ovoj parnici.
10. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o kreditu sklopljen 12. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora (tadašnje tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i GĐA kao korisnika kredita (list 9. – 14. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 15. – 191. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija sklopljen 6. lipnja 2023. između GĐA kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja tražbine (list 194. – 199. spisa), obavijest tužitelja o ustupu tražbine (list 200. - 201. spisa), ispis Metodologije promjene kamate stope u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika (list 227. – 228. spisa), preslika dijela glasila tuženika Hypo times, broj 8, XII/05 (list 422. – 423. spisa), preslika dijela glasila tuženika Hypo times, broj 7, VII/05 (list 424. – 426. spisa), ispisi s mrežne stranice tuženika (list 427. – 430. spisa), nespecificirane isprave dostavljene uz odgovor na tužbu (list 440. – 445. spisa), izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje GĐA (list 483. - 484. spisa), pročitana je dokumentacija temeljem koje je provedeno financijsko vještačenje (list 496. – 510. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o. (list 512. – 522. spisa – pisani nalaz i mišljenje, list 537. - 538. spisa – usmeni iskaz vještaka i list 540. – 543. spisa – dopunski nalaz i mišljenje).
11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da su nenovčani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovani, dok je novčani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
12. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi te povrat iznosa koje je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan temeljem navodno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koja tražbina povrata stečenog bez pravne osnove jest ustupljena od strane korisnice kredita, GĐA, tužitelju.
13. Napominje se da unatoč činjeničnim navodima iznijetim u tužbi, a koji su se ticali ništetnosti valutne klauzule te odredbe o ulaznoj naknadi i obveze tuženika da vrati ono što je stekao temeljem tih ništetnih odredbi, tužbeni zahtjevi nisu obuhvaćali i zahtjev za povrat iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.
14. Naime, kako je tužba sadržavala samo jedan novčani zahtjev, a uobičajeno je kada se isplate potražuju po različitim činjeničnim i pravnim osnovama, da se to čini u različitim tužbenim zahtjevima, to je sud izričito na pripremnom ročištu održanom 13. ožujka 2024. upitao punomoćnicu tužitelja po kojoj činjeničnoj osnovi se potražuje isplata iznosa od 3.100,00 EUR s zateznim kamatama, na što je ista jasno odgovorila da se isplata potražuje isključivo po osnovi preplate temeljem ništetne valutne klauzule u CHF, na što je tuženik izjavio da u tom slučaju tužitelj nema pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi, na što punomoćnica tužitelja nije imala potrebe dalje se očitovati.
15. Tek nakon zaključenja prethodnog postupka (a isti je zaključen na navedenom pripremnom ročištu), nakon što je financijski vještak izradio osnovni i dopunski nalaz i mišljenje, dakle, u tijeku glavne rasprave, tužitelj podneskom od 26. veljače 2025., pored novčanog zahtjeva kojim traži povrat plaćenog temeljem ništetne valutne klauzule, ističe i novčani zahtjev za povrat onog što je plaćeno temeljem ništetne ulazne naknade (prema navodu tuženika ulazna naknada naplaćena je 15. siječnja 2007. u iznosu od 1.327,30 kn, dakle, u iznosu od 176,17 EUR, prema fiksnom konverzijskom tečaju 1 EUR=7,53450 HRK) u iznosu od 186,16 EUR s zateznim kamatama od 15. siječnja 2007.
16. Time je tužitelj (isticanjem dodatnog novčanog zahtjeva uz postojeći) preinačio tužbu, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.
17. Tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno to može učiniti i nakon toga, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tužbu bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a).
18. S obzirom da je tužitelj mogao postaviti novčani zahtjev za isplatu iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe o ulaznoj naknadi do zaključenja prethodnog postupka (naime, u tom trenutku je raspolagao sa svim potrebnim činjenicama) pa makar u obliku stupnjevite tužbe (iako se u tužbi točno i navodi iznos koji je naplaćen po toj osnovi, a i predlaže se izvođenje dokaza financijskim vještačenjem radi provjere točnosti tog iznosa), ali iz samo tužitelju poznatog razloga to nije učinio, to se zaključuje da je preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 26. veljače 2025., dodavanjem novog novčanog tužbenog zahtjeva uz postojeći, nedopuštena.
19. Na taj zaključak ne utječe činjenica što se tuženik nije protivio preinaci tužbe te se je upustio u raspravljanje po istoj, budući da pristanak tuženika za preinaku tužbe može biti relevantan samo u situaciji kada je preinaka pravovremeno izvršena, unutar prekluzivnog roka, što u ovom predmetu nije slučaj.
20. Stoga je rješenjem valjalo odrediti da se ne dopušta preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 26. veljače 2025., dodavanjem uz postojeće tužbene zahtjeve, novog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 186,16 EUR s zateznim kamatama od
15. siječnja 2007. do isplate.
21. Uzimajući u obzir iznijeti predmet spora, među strankama je sporno jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (valutna klauzula i odredba o ulaznoj naknadi) ništetne, da li je eventualna tražbina potrošača po osnovi povrata preplaćenog tim ugovornim odredbama mogla biti ustupljena tužitelju, može li se tužitelj, kao pravna osoba cesionar, pozivati na pravna stajališta sudova izražena u kolektivnom potrošačkom sporu kojim je utvrđena ništetnost određenih ugovornih odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su sklapale određene banke, među kojima i tuženik, u određenom vremenskom razdoblju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.
22. Sporno je i postoji li tražbina tuženika prema tužitelju koja je istaknuta radi prebijanja u ovoj parnici, a ako postoji, je li ista zastarjela.
23. Prije svega, sud ne dijeli pravno stajalište tuženika da samo zbog toga što tužitelj u ovoj parnici ne zahtijeva povrat isplaćenog temeljem navodno ništetne odredbe o ulaznoj naknadi (zakasnio je s postavljanjem tog tužbenog zahtjeva), nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti te odredbe, budući da će tužitelj temeljem pozitivne presude u tom pogledu moći od tuženika zahtijevati isplatu naknade koju je tuženik naplatio temeljem te ništene odredbe, bilo u mirnom postupku bilo u drugoj parnici.
24. Stoga nije bilo mjesta odbačaju tužbe u tom dijelu, zbog nedostatka pravnog interesa.
25. Nadalje, nije sporno da je pred ovim sudom, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja POTROŠAČA – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. (pravni prednik tuženika) i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
26. Nije sporno da je presudom donesenom u navedenom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno, između ostalog, da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time petotužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupala protivno odredbama čl. 81.,82. i 90. ZZP-a/03, a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (stavak V. izreke).
27. Nije sporno da je, u konačnici, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dana 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10, donio presudu kojom odbija žalbe svih tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu, između ostalog, pod stavkom V. izreke kojim je utvrđeno da petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je postupano protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03, odnosno kasnije čl. 96. i 97. ZZP-a/07.
28. Naposljetku, nije sporno da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije I. – VII. tuženika i potvrđena drugostupanjska presuda, između ostalog, u navedenom dijelu kojim su odbijene njihove žalbe protiv prvostupanjske presude i ista potvrđena u stavku V. izreke.
29. Nije sporno da je prethodna tvrtka društva tuženika bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.
30. Iz navedenog proizlazi da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i na dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače – korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe čl. 81., 82. i 90. ZZP-a/03 i čl. 96. i 97. ZZP-a/07, postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
31. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
32. Tako je i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019., dalje u tekstu: ZZP/14), a prethodno i ZZP-om/07, predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona.
33. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a).
34. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
35. Radi se o parnicama pokrenutim radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava.
36. Iako tužitelj nije potrošač, isti je s potrošačem RĐA sklopio Ugovor o ustupu tražbine što ju je RĐA kao korisnik kredita/potrošač stekla prema tuženiku temeljem potrošačkog Ugovora o kreditu.
37. Naime, Ugovorom o kreditu kojeg je RĐA kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, GĐA odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.388,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita za kupnju novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), koji kredit se je trebao otplatiti u mjesečnim anuitetima s redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25% godišnje, s time da su pojedinačni mjesečni anuiteti iznosili 276,31 CHF, a plaćale su se u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (čl. 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu).
38. Prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (ZZP/07 stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 12, siječnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
39. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je RĐA sklapala taj ugovor kako bi ostvarila financiranje kupnje motornog vozila koje bi joj trebalo služiti obavljanju njenog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza same GĐA (svjedokinja tvrdi da je vozilo koristila isključivo u privatne svrhe, a ne za obavljanje bilo kakve djelatnosti), slijedom čega se zaključuje da je RĐA Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.
40. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 12. siječnja 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbu o valutnoj klauzuli (i o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi) koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom, iz razloga što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, uslijed čega potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene.
41. Stoga se zauzeta pravna stajališta o ništetnosti navedenih odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i, između ostalog, ovdje tuženika, odnose i na predmetni Ugovor o kreditu.
42. Točno je da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena (tek) apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna valutna klauzula u CHF bila razumljiva GĐA, jer joj je prethodno tuženik dao sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što ta odredba podrazumijeva i koje rizike nosi te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo.
43. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
44. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).
45. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).
46. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).
47. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).
48. Stoga, kao što je to već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom potrošačkom sporu, ugovorna odredba o ugovaranju obveze kredita u valuti CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (čl. 4 st. 3. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je upitno je li u konkretnom slučaju za RĐA bila razumljiva, u smislu je li ona bila od strane tuženika potpuno informirana o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF (prema informacijama s kojima je tuženik tada mogao raspolagati) te je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.
49. Ako se utvrdi da GĐA valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva te da ta odredba nije bila predmet pojedinačnog pregovaranja, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je zbog toga nepoštena i, posljedično, ništava.
50. Stoga je (doduše na prijedlog tužitelja) izveden dokaz saslušanjem GĐA kao svjedoka (napominje se da je u ovom postupku predloženo saslušanje zaposlenika banke – tuženika GĐ, međutim, tuženik se nije očitovao je li ta osoba pregovarala s RĐA vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, niti je dostavio adresu navedenog svjedoka na kojoj mu se može uručiti poziv radi saslušanja, slijedom čega taj dokaz nije izveden).
51. Tijekom svog iskaza RĐA navodi da je predmetni kredit iz Ugovora o kreditu od 12. siječnja 2007. (list 9-13 spisa) koristila za kupnju vozila, koje vozilo da je koristila isključivo u privatne svrhe, a ne za obavljanje bilo kakve djelatnosti te da ju je na tuženika uputila auto kuća, Auto Luka, kod koje je kupovala auto. Nakon što je došla u poslovnicu banke i rekla da su ju na njih uputili iz auto kuće, banka da joj je odmah ponudila isključivo sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Ona da tada nije propitivala zašto je to bila jedina ponuđena kreditna opcija, a niti da je bilo govora o tome da sklapanje ugovora u toj valuti nosi neke posebne rizike. Navela je da je razumjela što znači sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali da nije mogla predvidjeti da će doći do onakvih oscilacija tečaja CHF. Prema njenom sjećanju na početku ugovornog razdoblja anuitet je iznosio oko 1.100,00 kn, a kasnije je isti porastao na oko 1.700,00 kn. Navela je da je kredit otplaćen prijevremeno te da isti nije bio konvertiran u EUR-e. Kredit da je otplaćivala sama, svojim novcima te da je svaki mjesec odlazila u banku u svrhu plaćanja anuiteta. U odnosu na odredbu čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, svjedokinja je navela da joj nitko nije pojašnjavao o kakvim se troškovima tu radi, niti da su joj dana bilo kakva druga pojašnjenja, s time da ona nije niti tražila nikakva pojašnjenja niti je tražila bilo kakve izmjene ugovora. Navela je da nije mogla utjecati na visinu te naknade niti na sadržaj bilo koje druge odredbe Ugovora o kreditu. Nije niti zahtijevala da joj banka da ponudu kredita u nekoj drugoj valuti, ali je napomenula je svaki mjesec kada je osobno odlazila u banku radi uplate anuiteta, izražavala svoje nezadovoljstvo visinom tog anuiteta i ostatkom iznosa koji je ostao za otplatiti, unatoč redovnoj otplati, a da joj niti jedan od zaposlenika banke nije nikada ponudio nikakvu mogućnost promjena uvjeta kredita pa tako niti konverzije istog u EUR-o.
52. Uzevši u obzir iskaz navedene svjedokinje, iz kojeg proizlazi da ista prije sklapanja Ugovora o kreditu nije od strane zaposlenika tuženika dobila ikakve informacije o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, to proizlazi da se utvrđenja suda iz pravomoćne presude iz potrošačkog kolektivnog spora odnose i na konkretni slučaj, budući da valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva. Naime, očito je da svjedokinji nisu bili poznati rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a niti je ista imala saznanja o tome da Hrvatska narodna banka štiti tečaj hrvatske kune u odnosu na valutu Euro, ali ne i u odnosu na valutu švicarski franak.
53. Stoga, budući da svjedokinja nije dobila odgovarajuće informacije po pitanju parametara od kojih ovisi te od kojih se mijenja tečaj valute HRK u odnosu na tečaj valute CHF, da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da je ista uzrokovala očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je navedena odredba nepoštena i, posljedično, ništava.
54. Valja napomenuti da tužitelj ima pravni interes u ovoj parnici utvrđivati ništetnost konkretne valutne klauzule, iz razloga što je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena isključivo apstraktna pravna zaštita, dakle, u kolektivnom potrošačkom sporu su općenito utvrđene ništetnima valutne klauzule u ugovorima o potrošačkim kreditima koje je tuženik sklapao u određenom razdoblju, pod pretpostavkom da su ispunjene određene pretpostavke, a tuženiku je u svakoj pojedinačnoj parnici bilo dopušteno dokazivati da te pretpostavke u odnosu na konkretni ugovor nisu bile ispunjene. Tako je u ovoj parnici utvrđivano da li je valutna klauzula konkretnog Ugovora o kreditu bila razumljiva korisniku kredita GĐA (što je ovisilo o informacijama koje je taj konkretni korisnik dobio od tuženika) i tek je po utvrđenju da ista nije bila razumljiva mogao biti donesen zaključak o ništetnosti konkretne ugovorne odredbe te o posljedičnom postojanju odnosa stjecanja bez pravne osnove. Dakle, deklaratorni tužbeni zahtjev ima u ovoj parnicu svrhu deklaratornog preambula, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a.
55. Nadalje, predmetom pojedinačnog pregovaranja nije bila niti odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita''.
56. Osim toga, navedena odredba o ulaznoj naknadi nije niti predmet niti cijena tog ugovora.
57. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).
58. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.
59. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu, kao što je to već prethodno navedeno.
60. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.
61. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.
62. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva, a niti te troškove specificira u ovom postupku.
63. Valja napomenuti da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti drugi troškovi (materijalni troškovi) ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom omjeru teretiti svaki ugovor o kreditu. Iz navoda stranaka proizlazi da je tuženik naplaćivao različitu ulaznu naknadu ovisno o vrsti odobrenog kredita te ovisno o visini odobrenog kreditnog iznosa, što znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).
64. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).
65. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa
66. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.
67. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).
68. Stoga je valjalo prihvatiti tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule (dio odredbe čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu) te odredbe o ulaznoj naknadi (čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu).
69. Posljedica ništavosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli jest ta da je potrošač (korisnik kredita) RĐA imala prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.
70. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).
71. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).
72. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je ĐĐA ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).
73. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).
74. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.
75. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.
76. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.
77. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.
78. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).
79. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od GĐA u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne valutne klauzule u švicarskim francima (a s obzirom da bez pokretanja ove parnice ne može ostvariti stečenu novčanu tražbinu prema tuženiku to su bespredmetni navodi tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje predmetne parnice).
80. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).
81. Predmetni Ugovor o kreditu otplaćivan je u mjesečnim rata, koji se sastoje od glavnice i iznosa redovne kamate, koji su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, s time da je prvi anuitet dospio zadnjeg dana u mjesecu koji je uslijedio nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten. (čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu).
82. Iako je svaka pojedinačna preplata po osnovi valutne klauzule izvršena s danom plaćanja pojedinog anuiteta, zastara tražbine povrata preplaćenog ne počinje teći od prvog dana nakon dana otplate anuiteta.
83. Naime, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
84. S obzirom da je presuda ovog suda, P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to je zastara tražbine povrata onog što je plaćeno temeljem te ništetne odredbe počela teći 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to proizlazi da zastara nije nastupila (nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na restitucijske zahtjeve).
85. Dakle, u konkretnom predmetu primijenjeno je, po pitanju zastare, pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., a ne ranije pravno shvaćanje koje je zauzeto u revizijskoj presudi VSRH-a, Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe u kolektivnom potrošačkom sporu i počinje ponovno teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.
86. Radi utvrđenja koji iznos je RĐA platila tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu uzimajući u obzir valutnu klauzulu u švicarskim francima, ugovorenu odredbom čl. 2. st. 1. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu, koji iznos bi mu trebala platiti da nije ugovorena valutna klauzula, uzimajući u obzir kao početnu vrijednost onu glavnicu koju je banka temeljem Ugovora o kreditu isplatila korisniku kredita u kunama te koliko, uzimajući u obzir na taj način utvrđenu razliku, iznosi mjesečna anuitetna preplata korisnika kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, izražena u HRK i EUR te na koje datume je ta preplata izvršena, sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještačenja Živković d.o.o.
87. U nalazu i mišljenju financijski vještak navodi da je korisnica kredita RĐA po Ugovoru o kreditu po osnovi anuiteta ukupno platila 130.897,12 kn/17.373,03 EUR (tablica 1, stupac 7), a kada bi se anuiteti obračunali po početnom tečaju tj. tečaju po kojem je banka isplatila kredit 15. siječnja 2007. (1 CHF = 4,56400 kn) tada da bi platila 110.552,37 kn/14.672,82 EUR (tabela 1, stupac 8). Anuitetna preplata po osnovi valutne klauzule u mjesecima kada je primijenjeni tečaj na dan otplate anuiteta bio veći od onog početnog (tzv. pozitivne tečajne razlike) da iznosi 20.344,75 HRK/2.700,21 EUR (tablica 1, stupac 11), dok negativne tečajne razlike (kada je tečaj na dan plaćanja anuiteta bio manji od početnog) ukupno iznose 507,97 HRK/67,42 EUR. Stoga da neto anuitetna preplata po osnovi tečaja, kada se od pozitivnih oduzmu negativne tečajne razlike, iznosi 20.344,75 HRK/2.700,21 EUR (tabela 1, stupac 11 i 12). U posebnoj tablici vještakinja je pregled mjesečnih neto anuitetnih preplata u HRK i EUR.
88. Tuženik se je protivio metodologiji koju je koristi financijski vještak, budući da je smatrao da je izračun preplate po ništetnoj valutnoj klauzuli trebalo napraviti korištenjem promjenjive kamatne stope koju je tuženik koristio za kunske kredite, koja da je bila znatno viša od kamatne stope koja je ugovorena konkretnim Ugovorom o kreditu. Nadalje, da je vještak napravio obračun preplate kao da se je radilo o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako je Ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF. U svakom slučaju, osporavao je izračunati iznos preplate u visini od 2.700,21 EUR.
89. Tužitelj je tvrdio da vještak nije izračunao ulaznu naknadu, iako mu je i to dano u zadatak (ovaj prigovor je, s obzirom na nedopuštenost preinake u tom pogledu, postao irelevantan, mada se je tuženik naknadno očitovao o točnom iznosu i datumu naplate ulazne naknade, a i vještakinja je navela da bi ta naknada trebala iznositi ugovorenih 1,50% od iznosa kredita, dakle, 1.327,30 kn/186,16 EUR, ali da iz dostavljenih knjigovodstvenih kartica ne može utvrditi je li i, ako jest, kada ista stvarno naplaćena).
90. Sud je dao uputu vještakinji Živković da izradi pregled pozitivnih tečajnih razlika u EUR te negativnih tečajnih razlika u EUR, kako bi tužitelj mogao specificirati tužbeni zahtjev za isplatu (povrat preplaćenog po osnovi valutne klauzule), a tuženik specificirati istaknuti prigovor radi prebijanja.
91. Dopunskim nalazom i mišljenjem od 20. siječnja 2025. vještakinja Živković je dala pregled mjesečnih preplata po osnovi valutne klauzule (tzv. pozitivne tečajne razlike – kada je tečaj na dan plaćanja anuiteta bio veći od početnog), u valuti HRK i EUR (ukupno 2.767,60 EUR) te pregled iznosa koje korisnica kredita nije platila u okviru mjesečnih anuiteta, a trebala bi da se je primjenjivao početni tečaj za CHF (tzv. negativne tečajne razlike – kada je tečaj na dan plaćanja bio niži od početnog), u valuti HRK i EUR (ukupno 67,41 EUR).
92. Stranke nisu imale prigovora na dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
93. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Vještačenja Živković d.o.o., jer su isti jasni i logični te, stoga, objektivno provjerljivi, izrađeni u skladu s pravilima konkretne struke i znanosti.
94. Protivno prigovoru tuženika, vještak je nalaz i mišljenje izradio u cijelosti u skladu s dobivenim zadatkom i uputama suda, a koje se temelje na prethodno obrazloženim utvrđenjima suda i pravnim stajalištima.
95. Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 26. veljače 2025. specificirao novčani tužbeni zahtjev za isplatu onoga što je plaćeno temeljem ništetne valutne klauzule (tzv. pozitivne tečajne razlike) tako da potražuje iznos od 2.767,60 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne iznose preplate, od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.
96. Tuženik je izjavio da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe te je na ročištu od 14. travnja 2025. specificirao prigovor radi prebijanja na način da u prijeboj stavlja tražbinu (po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika) u iznosu od 67,41 EUR.
97. Tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 924,46 EUR (pozitivne tečajne razlike) s zateznim kamatama od dana kada je izvršeno plaćanje pojedinog mjesečnog anuiteta u okviru kojega je preplata izvršena.
98. Valja napomenuti da je financijski vještak utvrdio pojedinačne iznose preplate (pozitivne tečajne razlike) u kunama (Tabela 1, stupac 9), a tužitelj je te pojedinačne iznose preplate (i to ne sve, već samo veće pojedinačne iznose) konvertirao u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, što je sud utvrdio provjerom svakog pojedinačnog iznosa preplate.
99. Budući da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe (u roku od 15 dana od kada je o istom obaviješten), to je sud morao odlučiti o cijelom novčanom tužbenom zahtjevu po osnovi povrata onog što je plaćeno temeljem ništetne valutne klauzule (čl. 193. st. 2. ZPP-a).
100. Kako je financijskim vještačenjem utvrđeno da je korisnica kredita po osnovi ništetne valutne klauzule platila tuženiku ukupno 2.767,60 EUR, a tužitelj po toj osnovi potražuje ukupno 3.100,00 EUR, to je tužbeni zahtjev za isplatu razlike između ta dva iznosa u visini od 332,40 EUR s zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan.
101. Dakle, nedvojbeno postoji tražbina tužitelja prema tuženiku po osnovi povrata iznosa od 2.767,60 EUR plaćenog temeljem ništetne valutne klauzule.
102. Međutim, isto tako postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 67,41 EUR, koja je istaknuta u ovoj parnici radi prebijanja.
103. Negativne tečajne razlike su po svom sadržaju tražbina tuženika za ispunjenje ugovorne obveze plaćanja anuiteta kredita prema početnom tečaju za CHF koji se ima primijeniti budući da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna.
104. Pogrešno tužitelj smatra da mu tuženik ne može staviti u prijeboj navedenu tražbinu koji tuženik izvorno ima prema korisniku kredita.
105. Naime, tužitelj je tražbinu prema tuženiku stekao Ugovorom o cesiji sklopljenim s korisnicom kredita. Tužitelj je, dakle, primatelj tražbine, korisnica kredita ustupitelj tražbine, a tuženik dužnik ustupljene tražbine.
106. Prema odredbi čl. 199. st. 1. i 3. ZOO-a dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju, osim ako je bez ograde izjavio primatelju da pristaje na ustup tražbine.
107. Tuženik nije nikada izjavio da pristaje na ustup tražbine, slijedom čega može tužitelju staviti u prijeboj tražbinu po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika koju ima prema ustupitelju (korisnici kredita).
108. Točno je da je navedena tražbina tuženika, u vrijeme isticanja prigovora radi prebijanja, na ročištu održanom 13. ožujka 2024., bila zastarjela (pojedinačne tražbine dospijevale su na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, koji su, prema odredbi čl.– čl 4. st. 3. Ugovora o kreditu, dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, s time da je prvi dospio zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, a prema dopunskom nalazu vještaka najstarija tražbina po osnovi negativnih tečajnih razlika dospjela je 28. veljače 2007., dok je najmlađa tražbina dospjela 30. rujna 2008., a time da je zastarni rok 3 godine – čl. 226. ZOO-a), međutim, to nije zapreka provedbi prijeboja.
109. Naime, prema odredbi čl. 198. st. 1. ZOO-a dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u trenutku kada su se stekle pretpostavke prijeboja.
110. Pretpostavke prijeboja su uzajamnost tražbina, zamjenjivost tražbina (da obje glase na nova ili druge zamjenjive stvari istog roda i kakvoće) i njihovo dospijeće (čl. 195. ZOO-a).
111. Dakle, pretpostavke prijeboja se stječu u trenutku kada se međusobne tražbine ''sretnu'', dakle, kada obje dospiju (čl. 195. i čl. 196. st. 2. ZOO-a).
112. S obzirom da iz dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tražbina po osnovi negativnih tečajnih razlika dospijevala prije tražbine pozitivnih tečajnih razlika, da je najranija tražbina po osnovi negativnih tečajnih razlika dospjela 28. veljače 2007., a najkasnija 30. rujna 2008., dok je najranija tražbina po osnovi pozitivnih tečajnih razlika koja se je mogla podmiriti prijebojem s tražbinom po osnovi negativnih tečajnih razlika dospjela 31. ožujka 2008., a najkasnija 31. ožujka 2009., to je jasno da u vrijeme kada su se ostvarile pretpostavke prijeboja tražbina tuženika po osnovi negativnih tečajnih razlika još nije bila zastarjela.
113. Stoga je tuženikov prigovor radi prebijanja, koji je istaknut u ovoj parnici, dopušten i osnovan.
114. Stavljanjem u prijeboj tražbina po osnovi negativnih tečajnih razlika koje su dospijevale od 28. veljače 2007. do 29. veljače 2008. (Tablica 2. dopunskog nalaza - ukupno 47 EUR) podmirene su tražbine po osnovi pozitivnih tečajnih razlika koje su dospijevale od 31. ožujka 2008. do 31. siječnja 2009. te dio tražbine po osnovi pozitivnih tečajnih razlika koja je dospjela 28. veljače 2009. u iznosu od 3,12 EUR (Tablica 1. dopunskog nalaza), dok je stavljanjem u prijeboj preostalih tražbina po osnovi negativnih tečajnih razlika koje su dospijevale od 30. travnja 2008. do 30. rujna 2008. (ukupno 20,41 EUR) podmirene tražbine po osnovi pozitivnih tečajnih razlika koje su dospjele 28. veljače 2009. (dio u iznosu od 9,56 EUR), 6. ožujka 2009. (3,77 EUR) i 31. ožujka 2009. (dio u iznosu od 7,08 EUR).
115. Nakon prebijanja, preostale su tražbine po osnovi pozitivnih tečajnih razlika u ukupnom iznosu od 2.700,19 EUR i to ostatak tražbine dospjele 31. ožujka 2009. u iznosu od 6,82 EUR te sve ostale tražbine koje su dospjele nakon toga (Tablica 1. dopunskog nalaza).
116. Stoga je valjalo utvrditi da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.767,60 s zateznim kamatama, kako je to navedeno u Tablici 1. dopunskog nalaza vještaka te da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 67,41 EUR s zateznim kamatama, kako je to navedeno u Tablici 2. dopunskog nalaza te je valjalo prebiti te dvije tražbine do iznosa od 67,41 EUR i u tom iznosu odbiti tužbeni zahtjev za povrat plaćenog po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, a dosuditi tužitelju ostatak u iznosu od 2.700,19 EUR s zateznim kamatama na iznos od:
- 6,82 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,
- 0,08 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,
- 14,60 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,
- 11,07 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,
- 8,47 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,
- 9,16 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,
- 10,53 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,
- 10,41 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,
- 9,03 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,
- 11,62 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,
- 13,70 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,
- 0,01 EUR od 28. siječnja 2010. do isplate,
- 16,67 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,
- 15,99 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,
- 20,01 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,
- 19,25 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,
- 20,73 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,
- 33,60 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,
- 30,95 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,
- 39,05 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,
- 36,25 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,
- 31,75 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,
- 41,24 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,
- 53,31 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,
- 44,77 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,
- 48,05 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,
- 44,01 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,
- 44,93 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,
- 59,00 EUR od 13. lipnja 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,
- 70,41 EUR od 13. srpnja 2011. do isplate,
- 78,96 EUR od 20. kolovoza 2011. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,
- 60,81 EUR od 22. rujna 2011. do isplate,
- 0,01 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,
- 57,92 EUR od 19. listopada 2011. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,
- 56,69 EUR od 18. studenog 2011. do isplate,
- 60,24 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,
- 63,24 EUR od 3. siječnja 2012. do isplate,
- 0,01 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,
- 65,91 EUR od 9. veljače 2012. do isplate,
- 0,01 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,
- 66,24 EUR od 8. ožujka 2012. do isplate,
- 0,08 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,
- 64,16 EUR od 13. travnja 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,
- 65,32 EUR od 9. svibnja 2012. do isplate,
- 67,51 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,
- 65,55 EUR od 4. srpnja 2012. do isplate,
- 0,02 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,
- 65,65 EUR od 8. kolovoza 2012. do isplate,
- 0,02 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,
- 61,23 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,
- 0,06 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,
- 63,62 EUR od 13. listopada 2012. do isplate,
- 65,51 EUR od 12. studenog 2012. do isplate,
- 64,14 EUR od 12. prosinca 2012. do isplate,
- 0,03 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,
- 65,92 EUR od 11. siječnja 2013. do isplate,
- 62,16 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,
- 64,16 EUR od 22. ožujka 2013. do isplate,
- 65,42 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,
- 59,09 EUR od 17. svibnja 2013. do isplate,
- 58,36 EUR od 19. lipnja 2013. do isplate,
- 456,53 EUR od 28. lipnja 2013. do isplate.
117. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, kao što to tužitelj i potražuje u podnesku kojim je konačno specificirao tužbeni zahtjev.
118. Naznačena vrijednost predmeta spora u ovoj parnici jest 7.600,00 EUR (od podnošenja osnovne tužbe), od koji se 3.100,00 EUR odnosilo na novčani tužbeni zahtjev, dok se je ostatak od 4.500,00 EUR odnosilo na dva nenovčana tužbena zahtjeva, iz čega proizlazi da je na svaki nenovčani tužbeni zahtjev otpadala vrijednost od 2.250,00 EUR.
119. Tužitelj je uspio u predmetnoj parnici u odnosu na svaki od nenovčanih tužbenih zahtjeva, dok je u odnosu na novčani tužbeni zahtjev uspio u omjeru od 87,10% (dosuđenih 2.700,19 EUR/zahtijevanih 3.100,00 EUR=0,87102), dakle, tužiteljev prosječan uspjeh u predmetnoj parnici jest 95,70% (100%+100%+87,10%=287,10% : 3=95,70%), što znači da tužitelj nije uspio tek s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti, dok će tuženik morati sam snositi svoje troškove (čl. 154. st. 5. ZPP-a).
120. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.600,00 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 11. 13. ožujka 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 18. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr, 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 26. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 20. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 26. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište 14. travnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za plaćeni predujam za financijsko vještačenje 350,00 EUR, za plaćenu sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 61,23 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 122,45 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 2.533,68 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), koje se obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.
121. Tužitelju ne pripada naknada troškova za podnesak od 31. kolovoza 2024., jer uz isti isključivo dostavlja isprave na koje se je pozvao u tužbi (Ugovor o kreditu, Ugovor o cesiji i sl.), a koje je bio dužan dostaviti već uz samu tužbu, slijedom čega trošak sastavljanja navedenog podneska nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
122. Osim toga, ne pripada mu niti naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka te ju sud strankama dostavlja zajedno s presudom putem informacijskog sustava e-Komunikacija.
123. Stoga je preko iznosa od 2.533,68 EUR do zahtijevanog iznosa od 2.810,00 EUR, za iznos od 276,32 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
124. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 23. svibnja 2025.
Sutkinja:
Ivana Manestar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.
DNA:
- tužitelju po punomoćniku
- tuženiku po punomoćniku
