Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2954/2022-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 AK iz [adresa], Messerschmitt str. 10, 89343 Jettingen-Scheppach, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužitelja ad. 2 AKN iz [adresa], Messerschmitt str. 10, 89343 Jettingen-Scheppach, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po pun. Stjepanu Grubišiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika ad. 1 GKN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Leopoldu Aljinoviću, odvjetniku u Splitu i tuženika ad. 2 BRATIĆ GRADNJA d.o.o., Dubrovačka 49, Split, OIB: 65046265584, zastupan po z. z. GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. travnja 2025. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika ad. 1, dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I. Proglašava se da je nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovr-4707/17 od 22.11.2017.g. (sada Ovr- 1931/2020) ispražnjenjem i predajom nekretnine, udaljenjem ovršenika (tuženika ad.2.) i uklanjanjem njegovih stvari iz nekretnina i to poslovnog prostora označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] i to posebni etažni udio označen kao 29. Suvlasnički dio: 201/2035 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-29) 1. dijela koji je suvlasnički dio povezen s cjelinom - poslovnim prostorom oznake PP4, ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), koji smješten u dijelu prizemlja ulaza "C" a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103.95 m2, s pripatkom, dvorom ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), površine 97.25 m2, odnosno, sveukupne površine 201.20 m2 te predaju navedenih nekretnina slobodnih od osoba i stvari u posjed ovrhovoditelju – tuženiku ad.1. RKN.

II. Dužan je tuženik ad.1 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima ad.1 i ad.2 parnični trošak u iznosu od 3.384,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Zahtjev tužitelja ad.1 i ad.2 za naknadu parničnog troška spram tuženika ad.2 odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 25.srpnja 2022.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su zaključkom Općinskog suda u Splitu Ovr-1932/2020 od 08.07.2022.g. upućeni tužitelji pokrenuti parnični postupak protiv ovrhovoditelja (tuženika ad.1. i protiv ovršenika (tuženika ad.2.) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to ovrhe koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovr-4707/17 od 22.11.2017.godine. Ovo rješenje da je doneseno nakon što je Županijski sud u Slavonskom brodu rješenjem br. Gž Ovr-44/2022 od 16.05.2022.g. ukinuo ranije istovjetno rješenje kojim se tužitelji upućuju u parnicu. Unatoč pravnoj uputi kako bi bilo uputno obustaviti ovršni postupak u odnosu na treće osobe koje vlasništvo dokazuju vjerodostojnom ispravom – vlasnički list, prvostupanjski sud da je odlučio donijeti istovjetno rješenje kao i ranije ukinuto i ponovno uputiti tužitelje da osporavaju pravo tuženika ad.1. na ulazak u posjed. Za razliku od ranijeg rješenja gdje je tužiteljima bilo omogućeno uložiti žalbu, sada je to pravo izostalo jer je odluka donesena u obliku zaključka protiv kojeg nije moguće uložiti pravni lijek. Predmet spora da je predaja u posjed tuženiku ad.1. slobodnog od osoba i stvari posebne etažne jedinica u naravi poslovni prostor označen kao:

čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] i to posebni etažni udio označen kao 29. Suvlasnički dio: 201/2035 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-29) 1. dijela koji je suvlasnički dio povezen s cjelinom - poslovnim prostorom oznake PP4, ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), koji smješten u dijelu prizemlja ulaza "C" a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103.95 m2, s pripatkom, dvorom ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), površine 97.25 m2, odnosno, sveukupne površine 201.20 m2, koji je posebni etažni udio uknjižen na ime tužitelja svaki za po ½ dijela (dalje – poslovni prostor). Tužitelji da se nalaze u posjedu predmetnog poslovnog prostora te da su ga u cijelosti uredili tako da sada već duže vrijeme, a svakako dulje od dvije godine ostvaruju mjesečne prihode na ime najma. Trenutno u predmetnom poslovnom prostoru da se nalazi trgovačko društvo In-spe d.o.o. [adresa], OIB: 74998288167, [adresa] pa se predlaže sudu zatražiti od navedenog društva ugovor na temelju kojeg se nalazi u predmetnom poslovnom prostoru. Tužitelj navodi da se nikada nitko nije obratio njima u pogledu predmetnog poslovnog prostora. Nitko da tužiteljima nije osporavao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru kada su ga u potpunosti uredili iz ''roh bau'' stanja u sadašnje stanje čime je poslovnom prostoru podignuta vrijednost i ostvaruje komercijalne dobiti. Međutim, krajem travnja 2019.g. na adresu prebivališta tužitelja u [adresa] da je zaprimljeno rješenje Općinskog suda u Splitu, Poseban zk. odjel Solin br. Z-45103/18 od 12.03.2019.g. kojim se prijedlog prednika tuženika ad.1. za uknjižbu tog poslovnog prostora odbija kao neosnovan. U tom rješenju da se kao predlagatelj spominje LKN, a ne tuženik ad.1. kao ovrhovoditelj/predlagatelj - GKN. Nitko da se nije žalio ili uložio prigovor na predmetno rješenje kojim je odbijena uknjižba prednika tuženika ad.1. iz razloga što su upisani tužitelji. Kako GKN pa tako niti LKN nisu pobijali rješenje Općinskog suda u Splitu, Poseban zk. odjel Solin br. Z-45103/18 od 12.03.2019.g. kojim se prijedlog za uknjižbu u pogledu poslovnog prostora odbija kao neosnovan već je rješenje kojim su odbijeni u njihovom prijedlogu za uknjižbu – pravomoćno okončan, isti da nemaju pravni interes niti tražiti ulazak u posjed poslovnog prostora. Iz očitovanja tuženika ad.1. u spisu ovog suda br. Ovr-4707/17 također da se ne spori da bi tužitelji bili uknjiženi kao vlasnici. Ovaj podnesak tuženik ad.1. da je potpisao 3.3.2020.godine, a treće osobe da su ga zaprimile 05.03.2020.g. putem e-komunikacije. Ovaj podnesak da postoji evidentiran u elektronskom obliku i danas kada se pogleda sudski spis. Nadalje, tuženik ad.1. i LKN da se nisu žalili na rješenje Općinskog suda u Splitu br. Z-45103/18 od 12.03.2019.g. kojim se prijedlog za uknjižbu poslovnog prostora odbija kao neosnovan. Iz ovog rješenja da je vidljivo kako su tužitelji upisani kao vlasnici predmetnog poslovnog prostora. U tom rješenju da se navode iste ovršne isprave kao razlog za odbijanje uknjižbe kao i u ovom predmetu ovrhe iz kojeg su tužitelji upućeni zaključkom na pokretanje ovog postupka i koje isprave su razlog za ulazak u posjed. Dakle, u tom rješenju se izričito spominju:

1. Ugovor o darovanju kojim su darovane predmetne nekretnine RK,

2. Presuda OS Split br. P-10820/15 od 16.03.2016.g.,

3. Presuda ŽS Split br. Gž-2395/16 od 07.09.2017.g., međutim detaljnim čitanjem Presude OS Split br. P-10820/15 od 16.03.2016.g. sudu da će biti vidljivo kako je ona neprovediva jer joj nedostaje katastarska oznaka (K.O.) gdje je nekretnina položena. Sudska praksa da je zauzela stajalište kako je tužbeni zahtjev neodređen i nerazumljiv budući je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev kojim zahtjeva od tuženika vraćanje odnosno predaju u posjed dijelova čest.zem. xy bez oznake zemljišnoknjižnog uloška i katastarske općine u kojoj su te nekretnine upisane. U međuvremenu da je tuženik ad.2. dostavio tužiteljima i njegov prijedlog za obustavu ovrhe koji je (pretpostavljeno) dostavljen sudu u ovaj spis. U tom prijedlogu da se pobliže objašnjavaju relacije između tužitelja ad.1. i LKN kao i samog tuženika ad.2. pa proizlazi kako tuženik ad.1. nije ovlašten tražiti ulazak u posjed predmetnog poslovnog prostora jer je taj posjed (nesamostalan) prenio na treću osobu LKN. Stoga da se predlaže sudu proglasiti ovrhu nedopuštenom u pogledu nekretnine označene kao:

"I. Proglašava se da je nedopuštena ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovr-4707/17 od 22.11.2017.g. (sada Ovr-1931/2020) ispražnjenjem i predajom nekretnine, udaljenjem ovršenika (tuženika ad.2.) i uklanjanjem njegovih stvari iz nekretnina i to poslovnog prostora označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] i to posebni etažni udio označen kao 29. Suvlasnički dio: 201/2035 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-29) 1. dijela koji je suvlasnički dio povezen s cjelinom - poslovnim prostorom oznake PP4, ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), koji smješten u dijelu prizemlja ulaza "C" a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103.95 m2, s pripatkom, dvorom ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), površine 97.25 m2, odnosno, sveukupne površine 201.20 m2 te predaju navedenih nekretnina slobodnih od osoba i stvari u posjed ovrhovoditelju – tuženiku ad.1. RKN.

II. Dužni su tuženici nadoknaditi tužiteljima u roku od 15 dana parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od pravomoćnosti pa do potpune isplate i to zateznu kamatu po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Tuženik ad.1 u svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška ovom tuženiku. Tužiteljev zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u nijednom slučaju da nije osnovan, te da su razlozi navedeni u narativnom dijelu tužbe izrazito paušalni te ne ukazuju na osnovanost tužbenog traženja. Tuženik da je u presudi pod brojem P- 10820/15 jasno i nedvojbeno označio nekretnine koje su bile predmet tog postupka , a između ostalog i nekretninu koja je predmet ovog postupka . Takav pravni stav da je jasno izražen u odluci Županijskog suda u Karlovcu, kojom je odlukom potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu, kao i u odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici kojom se potvrđuje uknjižba prava vlasništva nad nekretninama koje su također navedene u presudi P-10820/15. Tužitelji da su imali jasnu zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine koju su navodno kupili od tuženika ad2 , te da su dužni trpjeti ovrhu radi upisa predmetne nekretnine u zemljišne knjige na ime tuženika ad1 . Bez obzira na prijenos prava vlasništva na tužitelje unatoč upisu mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine, pravo tuženika ad 1 po presudi P-10820/15 da nije ni na koji način kompromitirano kako se to tvrdi u tužbi tužitelja, već da je naprotiv čvrsto osigurano odredbama Ovršnog zakona. Tuženik ad 1 da je pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja radi trpljenja uknjižbe i prisilnog upisa tuženika ad 1 u zemljišne knjige temeljem presude P- 10820 /15. Ovrha može biti proglašena nedopuštenom samo iz razloga koji su navedeni u odredbama Ovršnog zakona , a to da se prije svega odnosi na ukidanje pravomoćne presude P-10820/15 po izvanrednom pravnom lijeku koji je odbijen, odnosno odbačen kao nedopušten.

3. Tuženik ad.1 nije dao pisani odgovor na tužbu i nije se usprotivio zahtjevu tužitelja.

4. Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovr- 4707/17 od 22.11.2017.g. (sada Ovr-1931/2020) ispražnjenjem i predajom nekretnine, udaljenjem ovršenika (tuženika ad.2.) i uklanjanjem njegovih stvari iz nekretnina i to poslovnog prostora označenog kao čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] i to posebni etažni udio označen kao 29. Suvlasnički dio: 201/2035 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-29) 1. dijela koji je suvlasnički dio povezen s cjelinom - poslovnim prostorom oznake PP4, ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), koji smješten u dijelu prizemlja ulaza "C" a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103.95 m2, s pripatkom, dvorom ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), površine 97.25 m2, odnosno, sveukupne površine 201.20 m2 te predaju navedenih nekretnina slobodnih od osoba i stvari u posjed ovrhovoditelju – tuženiku ad.1. RKN.

5. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda broj P- 10820/15 (ranije Pst-1230/11); Ovr-1932/20 (ranije Ovr-4707/17); Ovr-3897/11; P- 454/23; povijesnog zk. izvatka za čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] na dan 14. svibnja 2025. godine te izvatka iz zemljišnih knjiga za istu nekretninu na dan 14. svibnja 2025. godine; rješenja Općinskog suda u Splitu, Poseban zemljišnoknjižni odjel u Solinu broj Z-45103/18 od 12. ožujka 2019. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] na dan 30. lipnja 2019. godine; saslušanjem svjedoka LK te saslušanjem tužiteljice ad. 2 i z. z. tuženika.

6. Tužitelj i tuženik ad.1 popisali su parnični trošak.

7. Zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Tužiteljica ad.2 u svom iskazu navodi da je hrvatska državljanka, da nema dvojno državljanstvo iako već 34 godine živi i radi u Njemačkoj, moj suprug da je A i da se slabo snalazi na hrvatskom jeziku, da su njih dvoje željeli kupiti stan i poslovni prostor, vezano za investiranje na ovom području, sasvim slučajno da su došli do predmetne zgrade, novogradnje, na toj zgradi da je bio izvješen ogromni plakat sa obavijesti da se u istoj prodaju poslovni prostori, da su nazvali telefonom i da se radilo o poduzeću Bratić, svakako, da im je već sutradan gospodin UK, brat tuženika ad.2 GK pokazao predmetni poslovni prostor i jedan stan u potkrovlju u drugom ulazu, u ulazu C, taj stan da im nije bio adekvatan, da im je ponuđen bolji stan u ulazu A, također stan u potkrovlju na 4. katu, te da su već sutradan sa GK dogovorili kupnju predmetnog poslovnog prostora tog stana i dvije garaže, navodi da je predmetni poslovni prostor bio u roh bau stanju, stan da još nije bio dovršen, da je GK predao neke papire vezano za dokazivanje da je vlasnik toga i da to ima pravo prodati, on da tada apsolutno nije spominjao GKN i neke probleme s njim, ona da nije imala apsolutno nikakvih saznanja za neku njegovu vezu sa ovom nekretninom niti GK. Svakako, te papire da je predala svom sadašnjem punomoćniku, on da je to provjerio i da je bilo sve u redu sa stanjem vlasništva, navodi da je GK u tom trenutku spominjao samo da ima neke probleme sa bankom i da ovo mora prodati radi servisiranja banke. Navodi da je ugovorena kupoprodajna cijena za sve ovo, predmetni poslovni prostor, stan i dvije garaže u iznosu od ukupno 350.000,00 eura, tužitelji da su to platili i uknjižili se kao vlasnici svega kupljenog za polovinu svaki od njih, platili porez državi. Predmetni poslovni prostor da su počeli uređivati 2017. godine, pa da su njenom nećaku dali prostor da u njemu obavlja djelatnost fitnesa, kako su u Njemačkoj suprug i ona trebali opravdati investiciju i namjenu nekretnine, a nećak je bio u problemu sa plaćanjem, to da su prostor trebali iznajmiti nepoznatoj osobi ili nekom tko nije iz obiteljskog kruga bez plaćanja, pa da su taj prostor iznajmili društvu IN-SPE odnosno gospođi LK. Po prvi put da su suprug i ona za neke probleme i zahtjeve vezano za vlasništvo predmetnog prostora doznali 2017. godine kada je GKN pokušao uknjižiti svoju suprugu kao vlasnicu predmetnog prostora i u tom zahtjevu da je odbijen. Navodi da je pitala GK o čemu se tu radi, on da je kazao da postoji neki problem između njega i GKN, a da to sa tužiteljima nije imalo veze. Godine 2019. da su dobili obavijest suda da netko potražuje prostor, to da ih je šokiralo i da je to očito bila ovrha, s tim da mora kazati da su za ovu parnicu koja se vodila između NK i GK doznali tek tada, kada je taj postupak bio okončan, sve da su to predali svom punomoćniku, GK da je također tada pitala o čemu se tu radi, tek tada da joj je kazao da je vođen neki postupak pred sudom i da je on izgubio spor. Što se tiče saznanja za predmetni prostor, to da je bilo u periodu od siječnja do ožujka 2016. godine. Na posebno pitanje pun. tuženika ad. 1, tužiteljica ad. 2 navodi da ona u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sa GK nije znala za neku zabilježbu spora ili zabranu otuđenja predmetnog prostora, da to nije gledala niti joj je to GK kazao. Ponovno navodi da nije znala za nikakvu zabranu otuđenja predmetnog prostora u zemljišnim knjigama. Navodi da je od GK čula da on ima problema sa bankom, ali da nije znala da je upisan nekakav teret na predmetnom prostoru u korist banke, navodi da ne zna uopće koja je to banka bila. Navodi da je kupoprodajna cijena plaćena na račun trgovačkog društva Bratić Gradnja, a da se sjeća kako je njenom suprugu bilo čudno što nitko ne provjerava porijeklo tog novca odnosno izvor.

9. Sud je izveo dokaz i saslušanjem z.z.tuženika ad.2 GK, isti je nesrodan sa ostalim strankama, a u svom iskazu navodi da je vlasnik tuženika ad.2, to trgovačko društvo da je bilo investitor izgradnje predmetne zgrade koja je položena na dvije čestice, radi se o zgradi sa stanovima i 9 poslovnih prostora i da je gradnja počela 2008. godine, a dovršena 2010. godine, za ovu građevinu da je ishođena građevinska dozvola, međutim, Grad Solin da ga je ucijenio vezano za dobivanje građevinske dozvole jer mu je za dobivanje građevinske dozvole trebala pristupna cesta i rušenje objekta u kojem su prostore imali tuženik ad. 1, UKN i ĆK. Dakle, taj objekt da je sukladno dogovoru sa Gradom Solinom trebao biti srušen i preko te parcele da je trebala biti pristupna cesta za njegov objekt. Navodi da nije protiv bilo koga podnio kaznenu prijavu jer je smatrao da neće biti nikakvog efekta, jer su svi po pitanju građevinskih zahvata umreženi i njihovo postupanje da po njemu predstavlja kazneno djelo, ali da bi to teško mogao dokazati. Navodi da je Grad Solin sa njim zaključio ugovor da u ime i za račun Grada Solina tuženik ad.2 na ime ove pristupne ceste i rušenja tog objekta u vlasništvo NKN treba dati jedan stan, ĆK jedan stan te ovom tuženiku ad. 1 dva stana i poslovni prostor površine cca 60 m2. Taj poslovni prostor da je bio opisno naznačen i da se ne bi ni radilo o predmetnom poslovnom prostoru nego prostoru na sasvim drugom dijelu zgrade, predmetni poslovni prostor da je površine 103 m2 i ima 100 m2 okućnice. Dakle, na ovaj način da je prisiljen radi dobivanja građevinske dozvole postupiti, međutim, Grad Solin da nije ispoštovao svoj dio dogovora, kuća da nije srušena i pristupni put do objekta da uopće nije formiran. Radi toga da je pravomoćno uspio spram NKN i ĆK u dva postupka pred sudom da im ne treba u vlasništvo dati svakome po stan. Navodi da je bio kontaktiran od strane brojnih zainteresiranih kupaca jer su ljudi znali da se prodaju stanovi i prostori, tako da su mu se obratili i supružnici – tužitelji koji su imali novac, i željeli kupiti stan, poslovni prostor za iznajmljivanje i dva parking mjesta. Nekretnine da su im pokazane, poslovni prostor da je bio u roh bau stupnju uređenosti, da im je pokazao vlasnički list, kao vlasnik da je bila upisana firma Bratić Gradnja d.o.o. Split, da je bilo više zabilježbi i Grada Solina i trećih osoba, što je i normalno kod gradnje bilo kojeg objekta, ali zabilježba tuženika ad. 1 da nije bila upisana. Tužitelji da su imali novac i uredno mu platili, 300.000,00 eura na ime kupoprodajne cijene za sve ovo te da im je uredno predao ključeve i da su stupili u posjed svega kupljenog, tako i predmetnog poslovnog prostora, upisali se kao vlasnici kupljenog nakon otprilike jedan mjesec dana i da su uložili pristojne novce u predmetni poslovni prostor te istog iznajmljuju čitavo vrijeme. Stan da je bio uređen, a oni da su ga uredili kasnije po svojoj želji. U to vrijeme nikakvog zahtjeva GKN prema tuženiku ad.2 da nije bilo za predmetni poslovni prostor, navodi da je on očito čitavo vrijeme čekao da se zgrada izgradi i uredi i onda da je podnesena tužba, z.z.tuženika ad.2 da u početku uopće nije shvatio da se traži predmetni poslovni prostor kojeg su kupili tužitelji, a koji su uredno u posjedu tog prostora, jer se uopće ne radi o istom poslovnom prostoru. Tek po sredini tog postupka da mu je postalo jasno da GKN u biti želi predmetni poslovni prostor, da to nije naveo supružnicima – tužiteljima jer da to nije smatrao potrebnim, da u tom postupku jest podlegao, ali da je to nepravilno i da Grad Solin nije izvršio svoj dio ugovora pa GKN ne pripada ništa, a pod dva navodi da se ne radi uopće o poslovnom prostoru niti po kvadraturi niti identifikacijski vezano za ugovor sa Gradom Solinom, sve da je Grad Solin i izvršio svoj dio obveze. Navodi da svoje pravo prodaje predmetnog poslovnog prostora tužiteljima izvodi iz svog prava vlasništva jer je u trenutku prodaje zaista bio vlasnik svega što je prodao tužiteljima, a u tužbi da je prvenstveno tražen prostor od 60 m2 da bi kasnije došlo do promjene, pored okolnosti što ugovor sa Gradom Solinom nije izvršen. Navodi da je držao da će i u postupku tuženika ad. 1 pravomoćno uspjeti kao što je uspio i u postupku po tužbama NKN i ĆK, pa da je taj poslovni prostor od 60 m2 prodao trećoj osobi tijekom postupka, kao što je prodano svih 9 poslovnih prostora.

10. Svjedok LK, nesrodna sa strankama, u svom iskazu navodi da je vlasnica trgovačkog društva IN-SPE d.o.o. [adresa], da se radi o knjigovodstvenom servisu, u predmetnom poslovnom da je kao zakupnik temeljem ugovora o zakupu sa tužiteljima koji je sa tužiteljima zaključila u ožujku 2021. godine, do ovog saznanja da se prostor iznajmljuje da je došla jer je na samom prostoru bila obavijest da se iznajmljuje, da se javila na broj tužiteljice ad. 2 i da su dogovorili ovaj pravni posao, da nije vidjela vlasnički list niti tražila dokaz da su vlasnici prostora, tužitelji da su kazali da su vlasnici i da nije imala razloga sumnjati u to, mjesečna zakupnina da je 1.000,00 eura i da to plaća čitavo vrijeme tužiteljima na račun i uredno sve do danas da posluje u predmetnom poslovnom prostoru. Tuženika ad.1 da poznaje iz susjedstva, [adresa] da je mali grad i između ljudi da se zna da postoji neki spor po pitanju vlasništva ovog prostora, za ovaj problem po pitanju vlasništva da je saznala nakon što je zaključila ugovor o zakupu sa tužiteljima. Na posebno pitanje pun. tužitelja, svjedokinja navodi da je prije nego što je ona iznajmila ovaj prostor u istom radio fitnes centar, a da je to vodio, koliko ona zna, nećak tužiteljice ad. 2.

11. Dakle, sud prvenstveno drži da su iskazi tužiteljice ad.2 i z.z.tuženika ad.2 logični, uvjerljivi i životni i sud ih prihvaća u cijelosti, kao i iskaz svjedoka LK.

12. Nadalje, u ovom postupku bitno je utvrditi jesu li tužitelji ad.1 i ad.2, supružnici, stekli predmetni poslovni prostor od pravnog vlasnika u tom trenutku, postupali sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige te je li u tom trenutku bila u zemljišnim knjigama upisana zabrana otuđenja predmetnog poslovnog prostora.

13. Dakle, u ovom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom radi se o poslovnom prostoru označenom kao dio čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] i to posebni etažni udio označen kao 29. Suvlasnički dio: 201/2035 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-29) 1. dijela koji je suvlasnički dio povezen s cjelinom - poslovnim prostorom oznake PP4, ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), koji smješten u dijelu prizemlja ulaza "C" a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103.95 m2, s pripatkom, dvorom ( u elaboratu etažiranja bojen crveno), površine 97.25 m2, odnosno, sveukupne površine 201.20 m2. U tom predmetu ovog suda broj Ovr-1932/20 (ranije Ovr-4707/17) utvrđeno je da je tuženik ad. 1 kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv tuženika ad. 2 kao ovršenika radi ispražnjenja i predaje nekretnine temeljem ovršne isprave i to presude Općinskog suda u Splitu broj P-10820/15 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2395/16 od 7. rujna 2017. godine. Dakle, presudom Općinskog suda u Splitu broj P-10820/15 od 16. ožujka 2016. godine utvrđeno je da je tužitelj u tom predmetu (ovdje tuženik ad. 1) spram tuženika u tom predmetu (ovdje tuženik ad. 2) jedini i isključivi vlasnik dva stana u nekretnini odnosno novogradnji upisanoj u ZU 6948 k. o. [katastarska općina] te dva garažna mjesta u zatvorenoj garaži u istoj građevini, a stanovi i garažna mjesta nisu predmet ovog postupka, te traži utvrđenje da je i vlasnik "jednog poslovnog prostora označenog br. PP4 (u elaboratu etažiranja bojen crveno) koji je smješten u dijelu prizemlja ulaza "C", a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103,95 m2, s pripatkom dvorom (u elaboratu etažiranja bojen crveno) površine 97,25 m2, odnosno sveukupne površine 201,20 m2. Ta prvostupanjska presuda je u bitnom, vezano za izdavanje tabularne isprave, potvrđena drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu Gž-2395/16 od 7. rujna 2017. godine.

14. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je poslovni prostor koji se navodi u izreci citirane prvostupanjske presude, pravomoćne presude, upravo poslovni prostor kojeg su upisani suvlasnici tužitelji ad. 1 i ad. 2, supružnici, međutim, temeljem svih izvedenih dokaza ovaj sud drži da se ne radi o poslovnom prostoru u odnosu na koji je izvorno podnesena tužba u predmetu ovog suda broj P-10820/15 i u odnosu na koji je donesena privremena mjera zabrane otuđenja. Dakle, temeljem pravomoćne presude kao ovršne isprave tuženik ad. 1 u ovršnom postupku kao ovrhovoditelj traži i predaju ovog poslovnog prostora. U tom ovršnom postupku doneseno je rješenje o ovrsi ovog suda broj Ovr-4707/17 od 22. studenog 2017. godine, to rješenje o ovrsi je pravomoćno, ovršenik u tom predmetu je podnio žalbu te je isti upućen pokrenuti parnični postupak radi proglašenja da je ta ovrha nedopuštena. Rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1932/20 od 28. listopada 2020. godine upućeni su tužitelji kao treće osobe da u roku od 15 dana pokrenu postupak radi proglašenja te ovrhe nedopuštenom, ali samo protiv ovrhovoditelja u tom postupku. Tužitelji su kao treće osobe protiv tog rješenja podnijeli žalbu, dana 16. svibnja 2022. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž Ovr-44/22 kojim je prihvaćena žalba tužitelja kao trećih osoba te je ukinuto prvostupanjsko rješenje broj Ovr-1932/20 i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Dana 8. srpnja 2022. godine donesen je zaključak Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1932/20 kojom su tužitelji kao treće osobe upućeni da protiv ovrhovoditelja (ovdje tuženika ad. 1) i ovršenika (ovdje tuženika ad. 2) pokrenu parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Dakle, tužitelji su tako i postupili te su dana 25. srpnja 2022. godine podnijeli tužbu protiv tuženika ad. 1 i ad. 2 (tamo ovrhovoditelja i ovršenika).

15. Dakle, tužitelji navode da su oni stvarni i upisani vlasnici predmetnog poslovnog prostora, da su isti u posjedu prostora još od kupnje, da su, između ostalog, prostor kupili od tuženika ad. 2 kao investitora i vlasnika nekretnine odnosno novogradnje, odnosno vlasnika upravo ovog prostora. Dakle, tužitelji su još 2016. godine sa tuženikom ad. 2 kao stvarnim vlasnikom u to vrijeme zaključili pravni posao kupoprodaje predmetnog poslovnog prostora te se upisali u zemljišnim knjigama kao suvlasnici istog. Tužitelji su odmah stupili u posjed prostora te su isti uredili i uložili sredstava, prostor dali na korištenje srodniku tužiteljica ad. 2, a nakon toga ga kao zakupodavci i upisani vlasnici dali u zakup trgovačkom društvu IN-SPE d.o.o. [adresa]. Dakle, čitavo vrijeme su u posjedu predmetnog prostora upravo tužitelji kao upisani vlasnici istog.

16. Dana 11. listopada 2011. godine tuženik ad. 1 (tamo tužitelj) je protiv tuženika ad. 2 (tamo tuženika), podnio tužbu pred ovim sudom u predmetu pod brojem Pst- 1230/11 (kasnije P-10820/15), radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed dva stana u nekretnini, dva parkirna mjesta u zatvorenoj garaži i "jednog poslovnog prostora označen pod br. AP4 u prizemlju zgrade neto površine 60,00 m2". Dakle, u tužbi i tužbenom zahtjevu je poslovni prostor naveden oznakom i površinom od 60,00 m2 i oznakom AP4, što ne odgovara površini predmetnog poslovnog prostora oznaci istog, kratko rečeno, ne radi se o predmetnom poslovnom prostoru. Dana 6. rujna 2011. godine doneseno je rješenje ovog suda broj Ovr-3897/11 kojom je prihvaćen prijedlog predlagatelja osiguranja (ovdje tuženika ad. 1) protiv protivnika osiguranja (ovdje tuženika ad. 2) kojim se određuje privremena mjera zabrane protivniku osiguranja otuđenja i opterećenja dva stana, dva parkirna mjesta u zatvorenoj garaži i "jednog poslovnog prostora označenog pod brojem PP4 u prizemlju zgrade… i to sve u objektu "B" ulaz C". Za navesti je da u izreci ovog rješenja nema kvadrature poslovnog prostora i radi se o drugom objektu i ulazu. U obrazloženju tog rješenja navodi se da je protivnik osiguranja (tuženik ad. 2) upisan kao vlasnik tih nekretnina u pogledu kojih predlagatelj osiguranja predlaže određivanje privremene mjere. Sud ističe da predlagatelju osiguranja prema ugovoru od 3. svibnja 2006. godine pripada, između ostalog, poslovni prostor označen pod brojem PP4 u prizemlju zgrade neto površine 60,20 m2 te da je ta površina i naznačena u elaboratu o etažiranju, dok prema izvatku iz zemljišne knjige poslovni prostor PP4 u prizemlju zgrade danas ima površinu od 103,95 m2 (sa pripatkom, dvorom, 201,20 m2). Nadalje se navodi da sud zaključuje da sadašnja površina predmetnog poslovnog prostora ne odgovara onoj površini koja je ugovorena i označena u elaboratu o etažiranju, zbog čega bi bilo potrebno prethodno etažirati poslovni prostor PP4 u prizemlju zgrade i stvoriti novi posebni dio površine u iznosu od 60,20 m2. Dok se ne izvrši navedeno etažiranje da je po ocjeni suda opravdano odrediti privremenu mjeru na poslovnom prostoru PP4 u prizemlju zgrade kako bi se zaštitila tražbina predlagatelja osiguranja u odnosu na 60,20 m2 koji se nalaze unutar današnje površine tog poslovnog prostora od 103,95 m2.

17. Dakle, zaista je sud u predmetu Ovr-3897/11 dana 6. rujna 2011. godine donio citiranu privremenu mjeru koja je i zabilježena u zemljišnim knjigama, ali iz same privremene mjere i obrazloženja tog rješenja, kao i vremena kada je ista donesena, a tužitelj tada u predmetu ovog suda P-10820/15 još uvijek traži utvrđenje da je stekao pravo vlasništva prostora od 60,00 m2 označenog kao AP4 (dakle, ne predmetnog poslovnog prostora u odnosu na koji je preinačio tužbu tek 9.veljače 2016.godine, ne proizlazi da se suštinski radi o istim poslovnim prostorima o čemu je iscrpan i uvjerljiv iskaz dao i tuženik ad.2. Prvostupanjska presuda u premetu P-10820/15 (koja je ukinuta) donesena je 3.ožujka 2014.godine, ali za poslovni prostor od 60,20 m2 u objektu B, ulaz C. Nakon toga sud donosi novu presudu, koja je u bitnom potvrđena drugostupanjskom presudom od 7.rujna 2017.godine (nakon što je tuženik tužiteljima ad.1 i ad.2 prodao predmetni poslovni prostor) i koja se odnosi na predmetni poslovni prostor vlasnosti tužitelja ad.1 i ad.2, a ne prostor površine 60 m2 ili 60,20 m2, druge oznake.

18. Dakle, prvenstveno je tuženik ad.1 (kao tužitelj i predlagatelj osiguranja) traži utvrđenje prava vlasnosti isključivo u odnosu na tuženika ad.2 (bez ikakvog znanja i sudjelovanja tužitelja u tim postupcima) u odnosu na prostor od 60,00 m2 (drugi poslovni prostor), pa je donesena privremena mjera zabrane otuđenja "jednog poslovnog prostora označenog pod brojem PP4 u prizemlju zgrade… i to sve u objektu "B" ulaz C", dakle, suštinski se ista i ne odnosi na predmetni poslovni prostor vlasnosti tužitelja. Utoliko je logičan iskaz tužiteljice ad. 2 i samog tuženika ad. 2, kada su smatrali da se privremena mjera zabrane otuđenja u stvarnosti ne odnosi na predmetni poslovni prostor kojeg su uredno kupili, platili i u posjed istog stupili upravo tužitelji ad. 1 i ad. 2, pa je logično da je tuženik ad. 2 smatrao da je i pored privremene mjere koja se ne odnosi na predmetni poslovni prostor ovlašten 2016. godine taj poslovni prostor prodati tužiteljima, što je isti i napravio. Dakle, upravo su tužitelji prema stavu ovog suda bili u dobroj vjeri i pored upisa u zemljišnim knjigama jer je jasno da se ne radi o istim prostorima, prostoru koji su oni kupili i koji je površine 103,95 m2 sa pripatkom, dvorom površine 97,25 m2, odnosno sveukupne površine 201,20 m2, od onog prostora za kojeg je traženo utvrđenje prava vlasništva odnosno osiguranje površine 60,00/60,20 m2 i potpuno druge oznake. Dakle, očito se u predmetu P-10820/15 tužitelj (ovdje tuženik ad.1) nije držao vlasnikom predmetnog poslovnog prostora nego potpuno drugog prostora površine 60,00 m2, na što ukazuje i pravni posao između tuženika. U tom parničnom postupku tužitelji nisu bili stranka, nisu bili ni kao treće osobe obaviješteni o otpočetoj parnici, a nakon podnošenja tužbe tužitelj (ovdje tuženik ad. 1) je preinačio tužbu podneskom od 9. veljače 2016. godine, skoro pet godina nakon podnošenja tužbe, te sada tim tužbenim zahtjevom u odnosu na koji je tužba preinačena potražuje odnosno traži utvrđenje da je pored stanova i parkirnih mjesta u zatvorenoj garaži vlasnik poslovnog prostora površine 103,95 m2 odnosno sa pripatkom i dvorom ukupne površine od 201,20 m2, očito potpuno drugog prostora u odnosu na koji ima prava u odnosu na tuženika ad.1 (60,00/60,20 m2). Za navesti je da je sud u tom predmetu donio pravomoćnu presudu koja predstavlja ovršnu ispravu i tužitelj bi temeljem te pravomoćne presude spram tuženika ad. 2 kao ovršenika uspio u ovršnom postupku za predaju u posjed i ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora, a da vlasnici istog nisu treće osobe – tužitelji ad. 1 i ad. 2 koji jesu vlasnici predmetnog poslovnog prostora i kao takvi su upisani u zemljišnim knjigama. Dakle, tužitelji ad. 1 i ad. 2 su 2016. godine valjanim pravnim poslom koji je u cijelosti izvršen stekli predmetni poslovni prostor i upisali pravo vlasništva istog na svoje ime u zemljišnim knjigama, i pored zabilježene privremene mjere zabrane otuđenja, jer su logično i tužitelj i tuženik ad. 2 držali da se privremena mjera zabrane otuđenja odnosi na drugi poslovni prostor površine 60,00 ili 60,20 m2, a ne na predmetni poslovni prostor, što je i logično. Dakle, tužitelji su bili u dobroj vjeri i pored upisa u zemljišnim knjigama i tu situaciju im je suštinski točno objasnio i tuženik ad.2, tužitelji su kao pošteni stjecatelji predmetnog poslovnog prostora, poslovni prostor su platili stvarnom vlasniku odnosno tuženiku ad. 2 i zabilježba privremene mjere koja se u biti odnosi na drugi prostor te postupak između tuženika u kojemu nisu sudjelovali i o kojem nisu obaviješteni, nema utjecaja na njihovo pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora prema stavu ovog suda i stoga je njihov zahtjev radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom valjalo prihvatiti kao osnovan.

19. Sud je pregledom pribavljenog predmeta ovog suda broj P-1080/15 utvrdio da istom prileži: elaborat o etažiranju koji sadržava objekt A i objekt B; građevinska dozvola nadležnog tijela Klasa: UP-I-361-03/06-01/25, Urbroj: 2181-05/07-07-24 od 26.ožujka kojom se odobrava gradnja stambeno-poslovne građevine na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], radne oznake "B" sa ulazom "C". Nadalje, u tom predmetu je sudski vještak za graditeljstvo Roko Mijanović izradio nalaz i mišljenje odnosno elaborat procjene stambeno-poslovnog objekta na dan 6.lipnja 2013.godine i procijenio površinu poslovnog prostora PP4 u prizemlju ukupne površine 60m2 (objekt "B" ulaz "C"). Nadalje, iz konačne-pravomoćne građevinske dozvole nadležnog tijela Klasa:

UP-I-361-03/06-01/26, Urbroj: 2181-05/07-07-20 od 7.svibnja 2007.godine proizlazi da je građevina radne oznake "A" sa ulazima "A" i "B", označena kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

20. Dakle, iz elaborata etažiranja priklopljenog predmetu ovog suda P-1080/15 društva JELIĆ-INŽENJERING d.o.o.Split iz veljače 2006.godine (a i predmetu u kojem je donesena predmetna privremena mjera) proizlazi, između ostalog, vezano za etažu prizemlja, da objekt "A" sadržava (između ostalog) jedan poslovni prostor bez dvora oznake A-P4 površine 60 m2, a objekt "B" (između ostalih prostora) ima jedan poslovni prostor oznake PP4 površine 60,20 m2 (isti je bez dvora) te jedan poslovni prostora sa dvorom oznake PP5 površine 189,60 m2. Jasno je, i to proizlazi iz svih izvedenih dokaza, da je tužitelj u tužbi (do preinake tužbe) tražio utvrđenje vlasništva prostora od 60 m2 oznake AP4 (u historijatu tužbe), a u zahtjevu površine 60,20 m2 označen PP4, u objektu "B". Privremena mjera zabrane otuđenja od 6.rujna 2011.godine u izreci ne sadrži kvadraturu poslovnog prostora nego oznaku PP4 u objektu "B", ali se obrazloženju referira na elaborat o etažiranju, a za ponoviti je da je elaboratu o etažiranju prostor površine 60 m2 označen kao AP4, dakle, isti nema pripadajući dvor i površine je 60 m2, za ponoviti je da se ne radi o predmetnom poslovnom prostoru prema stavu ovog suda i da se privremena mjera zabrane otuđenja u stvarnosti i sadržajno ne odnosi na predmetni poslovni prostor koji ima dvor i koji je površine 103,95 m2 sa pripatkom i dvorom, dakle, ukupne površine 201,20 m2. Predmetu ovog suda broj Ovr-3897/1 vezano za donošenje privremene mjere po prijedlogu tuženika ad.1 kao predlagatelja osiguranja (prijedlog od 22.srpnja 2011.godine), u kojem je navedeno da se radi o prostoru površine 60,00 m2, prileže izvatci iz zemljišnih knjiga za čest. zem. [katastarska čestica] ZU 6948 k. o. [katastarska općina] na dan 22.kolovoza 2011.godine (etažno vlasništvo sa određenim omjerima) i na udio pod rednim brojem 29. etaža 201/2035 kao vlasnik upisan je u tom trenutku tuženik ad.2, a radi se o dijelu koji je suvlasnički povezan sa cjelinom-poslovnim prostorom oznake PP4 koji je smješten u dijelu ulaza "C" a koji se sastoji od poslovnog prostora i pomoćnog prostora ukupne površine 103,95 m2, s pripatkom, dvorom, površine 97,25 m2, odnosno sveukupne površine 201,20 m2. Dakle, za ponoviti je da je to predmetni poslovni prostor koji je tuženik ad.2 uredno prodao tužiteljima i koji su se upisala kao suvlasnici istog u zemljišnim knjigama, a ne radi se o prostoru (jer to nije taj prostor) površine 60,00 ili 60,20 m2 bez dvora, koji bi tuženik ad.1 ranije tražio od tuženika ad.2 i u odnosu na kojeg je u stvarnosti donesena privremena mjera zabrane otuđenja, iako je ista nepravilno upisana na predmetni prostor.

21. Dakle, privremena mjera u predmetu ovog suda Ovr-3897/11 iz rješenja od 6.rujna 2011.godine, koje je potvrđeno drugostupanjskom odlukom, proizvodi pravne učinke zabrane otuđenja, ali u odnosu na drugi, a ne predmetni poslovni prostor, što je jasno iz tog predmeta i predmeta ovog suda P-1080/15 i svih izvedenih dokaza, dakle, logično je da je tuženik ad.2 držao da je donesena privremena mjera zabrane otuđenja poslovnog prostora bez dvora površine 60,00 ili 60,20 m2, a ne predmetnog koji je dvostruko veće površine i sastavni dio istog je i dvor, pa je logično i pored upisa te zabrane u zemljišnim knjigama, da su tužitelji bili u dobroj vjeri i kupili nekretninu, predmetni poslovni prostor od stvarnog vlasnika, osnovano držeći da ne postoji za taj prostor zabrana otuđenja i opterećenja. Pravo vlasništva nekretnine stječe se upisom tog prava u zemljišnim knjigama, tužitelji su sa stvarnim vlasnikom zaključili valjani kupoprodajni ugovor koji je u cijelosti izvršen, oni su platili kupoprodajnu cijenu i stupili u posjed prostora, u kojem se čitavo vrijeme, do danas nalaze.

22. Sam z.z.tuženika ad.2 u svom iskazu pred sudom navodi da je zgrada položena na dvije čestice, da se radi o zgradi sa stanovima i 9 poslovnih prostora, da je sa tuženikom ad.1 zaključen ugovor za drugi poslovnih prostor, a ne predmetni, da u vrijeme prodaje prostora tužiteljima nije bilo nikakvog zahtjeva tuženika ad.1 za predmetni poslovni prostor, da je čekao da se zgrada uredi i izgradi i da je onda spram tuženika ad.2 podnio tužbu, a da z.z.tuženika ad.2 u početku uopće nije niti shvatio da se traži poslovni prostor koji su kupili tužitelji, jer se radi o sasvim drugom prostoru, da to nije naveo tužiteljima jer to nije smatrao potrebnim.

23. Za ponoviti je da je ovaj iskaz z.z.tuženika ad.2 logičan i uvjerljiv i u skladu sa svim izvedenim dokazima, što je sud i obrazložio, tužitelji su bili u vrijeme stjecanja savjesni stjecatelji, u zemljišnim knjigama su od tada upisani vlasnici predmetnog poslovnog prostora, tuženik ad. 1 može u svako doba u odnosu na njih podnijeti posebnu tužbu i tražiti ostvarenje svog prava, a to može napraviti i LKN koja je sa tuženikom ad.1 zaključila ugovor o darovanju 22.listopada 2018.godine, u ovom postupku tužitelji su uspjeli i njihov zahtjev spram tuženika, temeljem svih izvedenih dokaza je osnovan. Tuženici svoje imovinskopravne odnose mogu razriješiti između sebe i u drugom postupku, a to sada nije predmet ovog postupka, vezano za prava i zahtjev samih tužitelja spram tuženika.

24. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljima u odnosu na tuženika ad.1 koji se usprotivio tužbenom zahtjevu radi čega su i izvođeni dokazi, odnosi se na trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima održanim dana 10.listopada 2023.godine, 16.travnja 2024.godine, 25.rujna 2024.godine, 23.siječnja 2025.godine i 9.travnja 2025.godine; za svaku radnju pod 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 3.000,00 EUR. Na ovaj iznos tužiteljima nije dodano 10% na ime zastupanja dvije osobe, s obzirom na narav postupka tužitelji su u odnosu na zahtjev i trošak u biti jedna osoba i nastali troškovi su nastali kao da je zastupan jedan tužitelj. Na priznati iznos valjalo je dodati i trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 192,45 EUR i pristojbe presude u iznosu od 192,45 EUR, pa je tuženik obvezan konačno tužiteljima ad.1 i ad.2 na ime naknade cjelokupnog troška isplatiti iznos od ukupno 3.384,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužiteljima u odnosu na ovog tuženika nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka, a u odnosu na zahtjev tužitelja spram tuženika ad.2, za naknadu troškova, sud je ovaj zahtjev u odnosu na ovog tuženika odbio jer se isti u biti nije niti usprotivio zahtjevu tužitelja i on tužiteljima nije prouzročio trošak koji bi im trebao naknaditi.

U Splitu, 23. svibnja 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika ad. 1

3. Tuženiku ad.2

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte