Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

Split

Ps-19/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) RA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], pod 2) VA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku mr.sc Gorana Roso, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika GA iz [adresa], zastupan po punomoćniku Viktor Barbir, odvjetnik u Splitu, radi iseljenja, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 9.travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 23.svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana iseliti iz nekretnine opisane kao stan na VII (sedmom) katu, označen br.13 u površini od 86,04 m2 koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja i lođe, [adresa], čest. zgr [katastarska čestica] z.u 13514, [broj poduloška] k. o [katastarska općina] te istu slobodnu od osoba i stvari predati tužiteljima DA i VA u posjed." kao neosnovan.

II. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekuće od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanjem za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelji su dana 14. rujna 2015. godine podnijeli tužbu ovom sudu radi iseljenja. U istoj navode da su tužitelji vlasnici stana pobliže opisanog u izreci, a da tuženik u istom živi zajedno sa pomajkom FA i tužiteljem pod 2). Nadalje, da se tuženik u istome nalazi bez pravne osnove. Nadalje, da isti odbija dobrovoljno iseliti slijedom čega podnose predmetnu tužbu i privremenu mjeru.

2. Ovaj sud je dana 24.lipnja 2016.godine donio presudu zbog ogluhe te rješenjem od istog dana odbio donošenje privremene mjere.

3. Po žalbi tuženika presuda zbog ogluhe je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7563/16-2 te je predmet vraćen na ponovno suđenje ovom sudu.

4. Tuženik tijekom postupka navodi da je pošteni posjednik predmetnog stana koji je dobio na korištenje njegov otac UA, a otkupila maćeha nakon očeve smrti 1998.godine. Nadalje, da u istome živi od 1978.godine do danas te da ne postoje razlozi za njegovo iseljenje.

5. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem vlasničkog lista, potvrde PU Splitsko- dalmatinske od 14.kolovoza 2015.godine, zapisnika Centra za socijalnu skrb od 7.rujna 2015.godine, saslušanjem tužiteljice pod 1) i tuženika te dopunskim saslušanjem tužitelja i tuženika u svojstvu parničnih stranaka. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud nalazi da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige utvrđeno je da je predmetna nekretnina označena kao čest. zgr [katastarska čestica] [adresa].etaža stan na VII katu označen br.13. u površini od 86,04 m2 koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja i lođe, [adresa] vlasništvo tužitelja pod 1) i pod 2) za pod ½ dijela.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni stan bio vlasništvo bake FA s kojom su ona i brat sklopili Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 2009.godine. Nadalje, da u predmetnom stanu živi baka u dobi od 88 godina te njezin brat, a da ista ponekad prespava. Nadalje, da u predmetnom stanu tuženik, koji dolazi povremeno, ima jednu sobu te da koristi kuhinju, hodnik i kupatilo. Nadalje, da se u zadnje vrijeme počeo grubo ponašati prema njoj i prema baki te bratu zbog čega je intervenirala policija. Nadalje, da se tuženik u predmetnom stanu nalazi bez pravnog osnova.

8. Iz iskaza tuženika proizlazi da je predmetni stan vlasništvo njegova oca koji je dobio od Saveza Boraca, te da su u isti uselili on, otac, maćeha i tri polusestre 1975.godine, te da je isti prijavljen na predmetnoj adresi od 1979.godine, te da živi u tom stanu, a povremeno ode na didovinu u [adresa] na 10-15 dana.

9. Uvidom u dostavljeni zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno je da su tužitelji evidentirani vlasnici predmetne nekretnine, slijedom čega su aktivno legitimirani na podnošenje predmetne tužbe.

10. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe čl. 161 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09 dalje ZV) prema kojoj vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu tvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Nadalje, sukladno odredbi čl. 162 ZV vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Takvom zahtjevu tuženik se može suprotstaviti isticanjem prigovora iz čl. 163. ZV tj. isticanjem prava na posjed.

11. U konkretnom slučaju nije sporno niti faktična vlast tuženika niti vlasništvo tužitelja, niti identitet nekretnine.

12. Tuženik u svom iskazu navodi da je u predmetni stan uselio njegov otac, zajedno sa maćehom i tri polusestre 1975.godine, a da je isti dobio na korištenje.

13. Sukladno odredbi čl. 64 st.2 Zakona o stambenim odnosima ( „Narodne novine“ broj 51/85,42/86,22/92, i 70/93) kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova koji zajedno stanuju stanarsko pravo ima i drugi bračni drug.

14. Iz prigovora tuženika proizlazi da u stanu stanuje temeljem prava kojeg je na predmetnom stanu imao njegov otac iako je isti nesporno otkupila maćeha te tako postala vlasnik stana.

15. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-118/2021 od 9.siječnja 2024. ukinute su presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5508/2018 od 13.studenog 2018. prvostupanjska presuda ovog suda poslovni broj Ps- 39/2017 od 4.lipnja 2018. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve obzirom se tuženik pozvao na pravo na dom sukladno čl. 8 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda budući da predmetni stan koristi 30 godine te nema drugu nekretninu za stanovanje.

16. Sukladno čl. 9. stavak 4 Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 52/74., 51/85.) članovima porodičnog domaćinstva stanara smatraju se osobe koje zajedno s njim stanuju i žive u ekonomskoj zajednici, i to: bračni drug, srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi bračni drugovi, pastorčad i usvojenici, djeca bez roditelja uzeta na uzdržavanje, očuh i maćeha, usvojilac, braća i sestre i osobe koje je stanar dužan po zakonu uzdržavati, kao i osoba koja s njim trajno živi u vanbračnoj zajednici, ako se takva zajednica može izjednačiti s bračnom zajednicom.

17. Nije sporno da je otac tuženika dobio predmetni stan na korištenje u koji se 1978. uselio sa svojom obitelji: tuženikom (svojim sinom), suprugom FA te tri polusestre.

18. Nije sporno da je tuženik uselio u predmetni stan 1978. u punoljetnoj dobi ( 26 godina), a nije sporno ni to da je spadao u krug osoba iz čl.9.st.4 ZSO. Nadalje, nije sporno da je njegov otac bio nositelj stanarskog prava, a isti status je imala njegova supruga FA.

19. Nadalje, sukladno odredbi čl. 6.stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( „Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00, 78/02) propisano je da stan ima pravo kupiti stanar ( nositelj stanarskog prava) pod uvjetima iz tog Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, dok je stavkom 2) iste odredbe propisano da kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

20. Nije sporno da je predmetni stan nakon smrti nositelja stanarskog prava UA (umro prema evidenciji MUP-a dana 24.travnja 1997. ) otkupila njegova supruga Dora Anđelić 1998.

21. Tuženik je nesporno bio član obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava sukladno članku čl. 9. toč. 4. ZSO-a iz 1974. godine.

22. Tuženik smatra da ima pravo koristiti stan jer je njegov otac stan dobio od Saveza Boraca te stekao status nositelja stanarskog prava sukladno ZSO koji status je stekla i pomajka tuženika kao njegov bračni drug pa proizlazi da bi predmetni stan predstavljao bračnu stečevinu prednika stranaka, iz čega se proizlazi da tuženik ( koji stalno ponavlja da je stan dobio njegov otac) po tom osnovu polaže pravo na posjed stana.

23. Name, sukladno odredbi čl. 64 st.2 Zakona o stambenim odnosima ( „Narodne novine“ broj 51/85,42/86,22/92, i 70/93) kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova koji zajedno stanuju stanarsko pravo ima i drugi bračni drug.

24. Nadalje, sukladno odredbi čl. 6.stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( „Narodne novine“ broj 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00, 78/02) propisano je da stan ima pravo kupiti stanar ( nositelj stanarskog prava) pod uvjetima iz tog Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, dok je stavkom 2) iste odredbe propisano da kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

25. Nadalje, pravo na otkup stana je ovlašćivalo svog nositelja da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana. Stoga, polazeći od toga da je pravo na otkup stana pravo imovinske naravi koje je ovlašćivalo imatelje tog prava na stvaranje imovinskog prava - prava vlasništva to pravo na otkup stana kao imovinsko pravo jest bračna stečevina oca tuženika i pomajke tuženika ( bake tužitelja) u jednakom omjeru, jer su oboje bili nositelji stanarskog prava sukladno odredbi čl. 64.st.2 Zakona o stambenim odnosima koji je bio mjerodavan u vrijeme stjecanja kao i na dan stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj: 27/91) 19. lipnja 1991. Pravo na otkup stana i za pomajku tuženika nastalo je na temelju prethodno citiranih Zakonskih propisa u vrijeme dok je ona bila nositelj stanarskog prava. Dakle, pravo na otkup stana, kao imovinsko pravo je bračna stečevina pomajke tuženika i oca tuženika svakog u jednakom omjeru, jer su oboje bili nosioci stanarskog prava, sve sukladno čl. 277 Zakona o braku i porodičnim odnosima ( "Narodne novine" broj 11/78, 27/78, 45/89, 51/89 - službeni pročišćeni tekst, 59/90, 25/94, 162/98), koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona (NN broj 116/03) kojom je propisano da se danom primjene toga Zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima. ( Tako i ŽS Gžx-145/13)

26. Prema tome, temelj stjecanja prava vlasništva na predmetnom stanu u [adresa] u [adresa] je stanarsko pravo kao imovinsko pravo, odnosno pravo na otkup stana kojeg su prednici tuženika bili nositelji u jednakom omjeru odnosno svaki u 1/ 2 dijela, slijedom čega, neovisno o tome koji je bračni drug uknjižio svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu, zapravo isti predstavlja bračnu stečevinu prednika stranaka u jednakim dijelovima jer su oboje bili sunositelji stanarskog prava.

27. Po prvobitnom stavu ovog suda tužiteljima pripada pravo na uživanje vlasništva sukladno čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda vijeća Europe (NN br. MU-18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06.), te time i pravo na traženo iseljenje tuženika.

28. Međutim iz navoda tuženika u žalbi protiv prvostupanjske presude proizlazi da tuženik ističe prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u njegovo pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, dakle, tuženik se poziva na pravo na dom, a pravo na dom zaštićeno je člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99 - Pročišćeni tekst, 8/99 - Ispravak, 14/02 I 1/06; u daljnjem tekstu Konvencija).

29. Prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014. godine, U-III-46/2007 od 22. prosinca 2010. godine, U-III-405/2008 od 21. veljače 2012. godine te U-III-1422/2006 od 6. lipnja 2012. godine, koje je istovjetno pravnom shvaćanju izraženom u presudama Europskog suda za ljudska prava izraženom u predmetima Bjedov protiv Hrvatske (presuda, 29. svibnja 2012. godine - zahtjev br. 42150/09), Orlić protiv Hrvatske (presuda, 21. lipnja 2011. godine: zahtjev broj 48833/07) „dom“ je autonoman pojam i ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen člankom 8. st. 1. Konvencije ovisi o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dostatnih i trajnih veza s tim prostorom, te zaštita prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava, jer se svakoj osobi, ukoliko tijekom postupka istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti ocjena razmjernosti i razumnosti takove mjere.

30. Dakle, sama činjenica što tuženik nema pravnu osnovu za posjed još uvijek ne ovlašćuje tužitelja da traži povrat posjeda stvari, jer je potrebno raspraviti pitanje je li stan u kojem tuženik stanuje predstavlja „dom“ zaštićen člankom 8. st. 1. Konvencije, i je li iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se time ostvaruje.

31. Kako prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice o kojima ovisi ocjena, prije svega da li se u konkretnom slučaju stan u kojem živi tuženik smatra „domom“ u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije, jer tuženik taj prigovor nije ni isticao nego tek u žalbi, a ukoliko to je „dom“ da li je iseljenje nužna mjera za ostvarenje legitimnog cilja tužitelja, uvažena je revizija tuženika te ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vraćan na ponovni postupak.

32. Po odredbi čl. 8. st. 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, da bi se stranci priznalo pravo zaštite koja izvire iz prava na dom valja provesti test razmjernosti, koji se provodi kroz tri eliminacijska pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, je li miješanje nužno u demokratskom društvu.

33. Prema čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija) svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Stavkom 2. istog članka je propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

34. Može li neka od propisanih iznimki iz čl. 8. st. 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Stoga je u konkretnom predmetu bilo potrebno odgovoriti na pitanja je li predmetni stan dom tuženika, bi li nalog za njegovo iseljenje predstavljalo miješanje u pravo na poštovanje doma te je li takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženika u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj ili je nužno u demokratskom društvu.

35. Kroz presudu Europskog suda Bjedov protiv Hrvatske, dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i kontinuiranu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito i bez ovlaštenja, a kroz presudu Europskog suda Ćosić protiv Hrvatske miješanje jest svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Iznimke od zabrane miješanja državne vlasti propisane čl. 8. st. 2. Konvencije, da li može neka od propisanih iznimki opravdati miješanje državne vlasti u prava pojedinca prosuđuje se primjenom testa razmjernosti.

36. Ovdje je za istaći da tuženik nema u vlasništvu drugu odgovarajuću nekretninu, a predmetni stan koristi neprekidno 40 godina, te povremeno odlazi na vikendicu ( koja je u suvlasništvu više osoba) u [adresa] na 10-15 dana.

37. Uvidom u spis Općinskog suda u Trogiru utvrđeno je da je presudom poslovni broj P-687/91 utvrđen suvlasnikom nekretnine oznake čest. zem [katastarska čestica] k. o [katastarska općina] zv. "Gaj" za 650/775625 dijela ( u naravi neobrađeno zemljište ograđeno kamenim suhozidom) koju je naslijedio od svog djeda IA pok. R.

38. Tuženik ne spori da je prodao zemljište ( nasljedstvo s majčine strane) jer je to bilo nešto minorno.

39. Tuženik nesporno od donošenja pravomoćne presude u ovom predmetu živi neprekidno u [adresa] u vikendici u kojoj nema struju, a grije se na drva i kuha na plin.

40. Nije sporno da je u predmetnom stanu živio tuženik s pomajkom, dok su tužitelji živjeli, do određene životne dobi, na drugoj adresi ( tužiteljica navodi da živi u predmetnom stanu od prije bakine smrti točnije od sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju 2009.), s bratom, s tim da i dalje ima prijavljeno prebivalište na drugoj adresi kod svekra i svekrve).

41. Nadalje, tuženik navodi da je korisnik socijalne pomoći, a tužiteljica tvrdi da isti prima mirovinu.

42. Nije sporno da tuženik nije plaćao ni struju ni vodu odnosno režijske troškove predmetnog stana, osim što je jednom kompenzirao dug za struju s tužiteljicom.

43. Obzirom tuženik navodi da nema uvjeta za normalan život u vikendici u [adresa] u kojoj nema ni struje ni vode, a u predmetnom stanu je živio s pomajkom od svoje 26 godine života ( osim kada je radio na ribarskoj koči tada bi boravio u [adresa]) te obzirom isti neprekidno ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana u kojem je koristio jednu sobu proizlazi da je isti ostvario stvarnu i dugotrajnu vezu sa predmetnim stanom kojeg je smatrao svojim domom. Naime, nesporno je tuženik imao podjednako pravo na korištenje predmetnog stana kao i majka tužitelja (polusestra tuženika) jer je predmetni stan bio zajednička imovina prednika tuženika. Nije sporno niti to da nije ostvarivao znatna ni stalna primanja pa da bi, za vrijeme stanovanja u predmetnom stanu, uštedio i na drugi način riješio svoje stambeno pitanje. Naime, iz iskaza tuženika proizlazi da nije imao stalno i sigurno radno mjesto već je radio povremeno na koči ili plivarici te zarađivao loveći ribu odnosno radeći na baušteli. Kako nije imao stalna primanja to nije mogao niti promišljati o rješavanju stambenom pitanja te je, životno i logično, cijelo vrijeme ostvarivao vezu sa predmetnim stanom kao svojim domom u kojem je čak imao svoju sobu. Zbog toga, logično je i životno da tuženik nikada nije dobrovoljno napustio stan sve dok tužiteljica nije promijenila bravu nakon čega se nije vratio u predmetni stan. Nadalje, tuženik nije zasnovao obitelj te je živio kao samac u predmetnom stanu, zajedno s ocem i pomajkom, te je u stanu imao svoju sobu, pa je evidentno smatrao, kako tuženik tako i njegovi prednici svojedobno, da ima svoj dom. Tim više što mu je pomajka kuhala i prala robu. Stoga je opravdano vjerovao, nakon 20 i više godina nesmetanog korištenja predmetnog stana ( jer je tužba podnesena tek 2015.) da predmetni stan iz kojeg ga nitko ( do predmetne tužbe) nije tjerao, predstavlja njegov dom u kojem je sigurno i mirno živio većinu svog života. Naime, tužitelji, iako tvrde da su zaprijetili iseljenjem tuženika iz predmetnog stana osobito nakon što se grubo ponio prema njihovoj baki, nisu nikada ni tijekom ovog postupka radi iseljenja ( do pravomoćnosti presude) promijenili bravu na predmetnom stanu te na taj način zabranili tuženiku korištenje predmetnog stana, ukoliko je isto bilo nužno radi zaštite zdravlja, te prava na mirno uživanje doma. Isto tako, nesporno je da tuženik nema uvjete za ostvarenje istovjetnog prava na novi dom u vikendici u [adresa] jer u istoj nema struje ni vode, a nije niti samostalni vlasnik predmetne nekretnine, pa se danas sutra može naći u istoj situaciji ukoliko bilo tko od ostalih suvlasnika zatraži njegovo iseljenje, a u tom slučaju, nerealno bi bilo tvrditi da predmetna, prema navodima tuženika, potleušica bez struje i vode u kojoj je imao uvjete samo za povremeni boravak predstavlja njegov dom. Dakle, kako je utvrđeno da je tuženik ostvario trajnu i jaku vezu sa predmetnim stanom kao svojim sigurnim konačištem, to bi nalog za iseljenjem tuženika predstavljao nerazmjerno miješanje u njegovo pravo na dom sve obzirom na to da je osnovano vjerovao kako predmetni stan ( neovisno o tome tko ga je otkupio) predstavlja imovinu iza pokojnog mu oca za ½ dijela, kao i zbog toga što isti nema drugu uvjetnu nekretninu s kojom bi ostvario stvarnu i trajnu povezanost.

44. Stoga, u konkretnoj situaciji spora ima li tuženik, koji koristi prijeporni stan - a nije vlasnik stana, pravnu osnovu ovog zadržati dakle osnovu kojom bi se mogao sa uspjehom suprotstaviti tužbenom zahtjevu tužitelja na predaju posjeda toga stana u ostvarenju vlasničkopravne ovlasti posjedovati ga, kada je provodio test razmjernosti između interesa stranaka da u sporu uspiju, pa kroz to odlučivao i o pravu tuženika na dom ovaj sud zaključio da prema čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te stavku 2. istog članka kojim je propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih da je u konkretnom slučaju ostvarena pretpostavka jake i trajne povezanosti tuženika sa predmetnim stanom kao vlastitim domom slijedom čega nije bilo opravdano miješanje javne vlasti u pravo na dom tuženika. Sve ovo stoga što je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik dovoljno dugo ostvarivao vezu s predmetnim stanom kao svojim domom ( 40 godina). Isto tako, okolnost da tužitelji nisu zahtijevali iseljenje tuženika do incidenta s njihovom majkom odnosno bakom, što je ujedno bio povod za predmetnu tužbu, ukazuje na činjenicu nesmetanog korištenja predmetnog stana od strane tuženika, iako je baka stan otkupila 1998. te je već tada, da je smatrala nužnim i opravdanim, mogla zahtijevati iseljenje tuženika što ista nije učinila, a tužitelji na predmetnom stanu ( koji im nije bio ni jedino ni trajno faktično prebivalište) osim posredstvom bake, koja im je vlasništvo stana prenijela ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, nisu zapravo ostvarivali vlasnička prava u svezi s predmetnim stanom u smislu posjedovanja istog u cijelosti jer je tuženik cijelo vrijeme imao za sebe svoju sobu u predmetnom stanu, pa bi nalogom za iseljenje tuženika bila poduzeta prekomjerna mjera radi zaštite legitimnog cilja, a to je zaštita vlasništva tužitelja koje se štiti samo iz razloga što su upisani suvlasnici.

45. Stoga se zaključuje da iseljenje tuženika iz predmetnog stana i time miješanje u tuženikovo pravo na dom osim što ima uporište u samom Zakonu nije nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

46. Odluka o parničnom trošku tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl.155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine broj 138/2023) slijedom čega je priznat trošak jednokratne nagrade od 250 bodova sukladno Tbr.7.točka 2. OT odnosno preračunato po Tbr 54 OT iznosi 500,00 eura za cijeli prvostupanjski postupak.

47. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 23.svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Anušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- spis