REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-634/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja IL iz [adresa], Kralja [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Srbu odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po punomoćniku Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti punomoćnika tuženika, zaključene 27. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012621430, od 18. lipnja 2007., ovjeren od strane Tatjane Kovačev, javnog bilježnika iz Osijeka, Europske avenije 4, broj OV-10093/07 dana 20. lipnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, isplati iznos od 2.621,27 EUR, zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi od 31.07.2007. koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01.08.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena i to;

- na iznos od 0,37 eur počevši od 01.08.2007. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur počevši od 01.09.2007. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur počevši od 01.10.2007. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur počevši od 01.11.2007. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur počevši od 01.12.2007. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur počevši od 01.01.2008. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur počevši od 01.02.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.05.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.06.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.07.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.08.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.09.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.10.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.02.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.03.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.05.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.08.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.11.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.01.2010. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.05.2010. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 5,66 eur počevši od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 52,11 eur počevši od 01.08.2010.do isplate,

- na iznos od 11,49 eur počevši od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 67,31 eur počevši od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 14,22 eur počevši od 01.11.2010. do isplate,

- na iznos od 40,77 eur počevši od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 40,77 eur počevši od 01.01.2011. do isplate,

- na iznos od 80,59 eur počevši od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 40,77 eur počevši od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 40,77 eur počevši od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 51,90 eur počevši od 01.05.2011. do isplate,

- na iznos od 51,90 eur počevši od 03.05.2011. do isplate,

- na iznos od 51,90 eur počevši od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 59,60 eur počevši od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.10.2011. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.12.2011. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.10.2012. do isplate,

- na iznos od 15,27 eur počevši od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.01.2013. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.04.2013. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 78,87 eur počevši od 01.07.2013. do isplate,

- na iznos od 102,57 eur počevši od 12.07.2013. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju KL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati prouzročeni parnični trošak 2.125,00 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio su 18. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012621430, ovjeren od strane Tatjane Kovačev, javnog bilježnika iz Osijeka, Europske avenije 4, broj OV-10093/07 dana 20. lipnja 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.878,47 CHF po srednjem tečaju Kreditorana dan korištenja. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca, s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,10 % godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. U konkretnom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, bez suglasnosti tužitelja, čime je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Suprotno, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Znači, u ugovoru o kreditu postoje dva promjenjiva elementa – valutna klauzula vezana uz CHF i promjena kamatne stope, koji ukazuju na činjenicu da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, za koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata tj. nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.Uslijed tih promjena tuženik je na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao nepripadni iznos. Tužitelj prema vlastitom izračunu drži da je uslijed navedenih promjena tuženik temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 2.621,27 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. do 31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe Ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012621430 koji je zaključen 18.6.2007. povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9012621430 koji je zaključen 18.6.2007. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Radi se o ugovoru iz 2007. te su u zastari sva potraživanja utemeljena ili proizašla iz ovog ugovornog odnosa u vidu povrata ili plaćanja vezano uz promjenu kamatne stope. Deklaratorni tužbeni zahtjev ne može sam sebi biti svrhom te se isti predlaže odbaciti podredno odbiti. Nema razloga da bi Ugovor broj 9012621430 koji je zaključen 18.6.2007. bio ništetan u odnosu na odredbe o kamatnoj stopi, te da bi postojao pravni interes za utvrđenje ove ništetnosti. Prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: 9012621430 na listu 9.-13. spisa, otplatna tablica na listu 14.-15. spisa, knjigovodstvena kartica na listu 16.-29. spisa, pregled uplata po kreditu na listu 30.-31. spisa, plan otplate na listu 32.-33. spisa i saslušanjem tužitelja na listu 117. spisa

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.621,27 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 9012384807 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,10 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je taj kredit podigao za kupnju vozila. Vozilo je koristio samo za osobne potrebe, nije imao registriranu firmu ili obrt. U vrijeme kada je kupio vozilo radio je u policiji. Kredit je plaćao isključivo iz njegove plaće. Navodi da je papire za kredit nosio u auto kuću i kada bi oni sve priredili slali su ga u banku. Njega su iz auto kuće uputili u tu banku jer su imali s njima ugovor. Obišao je i ostale banke ali taj kredit mu je bio najpovoljniji kredit. U banci su ga uvjeravali da je CHF stabilna valuta i da neće biti problema. Nije dobio nikakve posebne parametre kako će se obračunavati kamata i valuta. I kod javnog bilježnika je išao po uputi banke i nije birao niti javnog bilježnika a niti tamo nije dobio nikakva posebna upozorenja. Njemu je rata u početku bila 1.200,00 kn da bi kasnije narasla na 2.200,00 kn. Navodi da u to vrijeme sa svojom plaćom ne bi mogao niti dobiti kredit od 2.200,00 kn.

23.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti jer smatra da je isti životan i uvjerljiv. Na temelju iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dala tužitelju sve potrebne informacije i upozorenja o opasnosti valutne klauzule u CHF i način promjene kamatne stope. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme podizanja kredita tužitelj nije imao registriran obrt ili OPG.

24. Tužitelj je podneskom od 14. veljače 2025. specificirao pojedinačne iznose u važeću valutu eur dok točka I. i II. tužbenog zahtjeva ostaje nepromijenjena.

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tužene u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 19. travnja 2023. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.1.2020. donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

26. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud naložio vještačenje u skladu s traženim, odnosno predloženim, te odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose. Za istaći je to da ukoliko bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika takva nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima. Nadalje, do eventualne pojave tzv. negativnih razlika po osnovi valute došlo je krivnjom tužene pa se tužena ne može koristiti tzv. negativnim razlikama kada je do istih došlo njenom krivnjom. Prigovor radi prebijanja nije niti specificiran nego je uopćen te se ne može niti ispitati u pogledu zastare. Osim toga u odnosu na procesnopravni prigovor tuženika radi prebijanja koji se temelji na činjenici da je određene mjesece tužitelj plaćao niže anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita, za napomenuti je da tuženik nema svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača zbog čega se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija pružanje usluga u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa da bi bio dužan vratiti drugoj ugovornoj strani nešto što je primio na temelju ništetnog ugovora (čl.323. ZOO). Dakle, nisu ostvareni zakonski uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita.

27. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

29. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 9.6.2023., sastav podneska od 14.9.2023., 12.42.2023., 10.4.2024. i 14.2.2025., zastupanje na ročištima od 21.10.2024., 11.2.2025. i 28.4.2025., sve po 100 bodova, ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 bodova, uz pripadajući PDV-e, sve ukupno iznosi 2.125,00 eur.

Beli Manastir, 23. svibnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika