Poslovni broj:P-1073/2019-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice OL, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Dražena Srba iz Osijeka i zamjenika punomoćnika tuženika Stjepka Medveda odvjetnika iz Valpova, nakon donošenja i objave dana 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3843159, sklopljenog dana 15. prosinca 2006., između tužiteljice ĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 5356966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, ovjeren po javnom bilježniku ĆLV iz [adresa], broj: Ou-1668/06 od 20. prosinca 2006., u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisen Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužiteljici ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 438,78 EUR (slovima: četiristotridesetosameuraisedamdesetosamcenti), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovornim kamatnim stopama ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., po stopi koju određuje člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana, i to;

- na iznos od 4,30 EUR počevši od 01.12.2007. g. do isplate;

- na iznos od 4,30 EUR počevši od 29.12.2007. g. do isplate;

- na iznos od 8,60 EUR počevši od 01.03.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR počevši od 01.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 4,30 EUR počevši od 30.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR počevši od 29.05.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR počevši od 01.07.2008. g. do isplate,

- na iznos od 13,02 EUR počevši od 02.08.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR počevši od 02.09.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR počevši od 30.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR počevši od 30.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR počevši od 31.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 13,02 EUR počevši od 06.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 12.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 08.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 05.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 11.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 23.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 01.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 12.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 29.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR počevši od 24.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR počevši od 05.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 13.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR počevši od 06.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 05.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 30,12 EUR počevši od 08.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 05.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR počevši od 02.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 29.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR počevši od 05.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 07.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 26.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 10,04 EUR počevši od 14.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 20,08 EUR počevši od 20.08.2011. g. do isplate,

- na iznos od 28,36 EUR počevši od 05.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 09,16 EUR počevši od 09.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 09,16 EUR počevši od 25.01.2012. g. do isplate.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisen Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, da tužiteljici ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 2.459,66 EUR (slovima: dvijetisućečetiristopedesetdeveteuraišezdesetšestcenti), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužiteljici, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008., po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 1. kolovoza 2015., od 1. kolovoza 2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana, i to;

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 19.01.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 24.02.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 28.03.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 25.04.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 01.06.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 30.06.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 01.08.2007. g. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počevši od 14.08.2007. g. do isplate,

- na iznos od 8,22 EUR počevši od 29.05.2008. g. do isplate,

- na iznos od 1,54 EUR počevši od 01.07.2008. g. do isplate,

- na iznos od 14,85 EUR počevši od 30.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 8,22 EUR počevši od 30.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 14,85 EUR počevši od 31.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 14,63 EUR počevši od 06.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 16,15 EUR počevši od 12.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 9,30 EUR počevši od 08.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR počevši od 05.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 7,58 EUR počevši od 11.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 7,33 EUR počevši od 01.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 6,16 EUR počevši od 29.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 7,64 EUR počevši od 24.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 47,75 EUR počevši od 05.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 13,06 EUR počevši od 13.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 35,70 EUR počevši od 06.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 17,97 EUR počevši od 05.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 9,31 EUR počevši od 08.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 63,40 EUR počevši od 05.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 49,50 EUR počevši od 02.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 44,29 EUR počevši od 29.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 78,96 EUR počevši od 05.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 36,86 EUR počevši od 07.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 82,35 EUR počevši od 26.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 46,94 EUR počevši od 14.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 103,65 EUR počevši od 05.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 51,03 EUR počevši od 09.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 54,61 EUR počevši od 25.01.2012. g. do isplate,

- na iznos od 1.585,24 EUR počevši od 28.02.2012. g. do isplate.

IV/ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 110,71 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

−na iznos od EUR 5,17 počev od dana 27.9.2007. godine pa do isplate; −na iznos od EUR 44,33 počev od dana 1.11.2007. godine pa do isplate −na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.12.2007. godine pa do isplate −na iznos od EUR 2,84 počev od dana 29.12.2007. godine pa do isplate −na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.2.2008. godine pa do isplate

−na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.3.2008. godine pa do isplate

−na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.4.2008. godine pa do isplate

−na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.5.2008. godine pa do isplate

−na iznos od EUR 5,98 počev od dana 2.8.2008. godine pa do isplate

−na iznos od EUR 38,19 počev od dana 23.7.2009. godine pa do isplate, i to do dana 31. prosinca 2007., određenim temeljem članka 1. stavak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04), a od 1. siječnja 2008., sa zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. , do isplate, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V/ Nalaže se tuženiku Raiffeisen Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, isplatiti tužiteljici ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.956,81 euro, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, sve u roku od 15 dana.

VI/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom dana 15. prosinca 2006., sklopio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3843159, ovjeren od strane javnog bilježnika ĆLV iz [adresa], broj:Ou-1668/06 od 20. prosinca 2006., prema kojem je tuženik kao kreditor tuženiku kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.660,04 CHF, po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseca, s tim da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF. Redovna kamatna stopa se s početnih 5,20% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope, niti provjeriti pravilnosti i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, a kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika bez suglasnosti tužitelja, a na što tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelju nisu bili prezentirani niti mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. U ugovoru o kreditu postoje dva promjenjiva elementa i to valutna klauzula vezana uz CHF i promjena kamatne stope koji ukazuju na činjenicu da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama za koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed tih promjena tuženik je na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao nepripadni iznos. Tužitelj nije imao saznanja da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost njegove otplate kredita, pa i samu egzistenciju njegove obitelji, a da je imao saznanja nikada ne bi preuzimao takvu obvezu. Tužitelj prema vlastitom izračunu, a bez cjelokupne materijalne dokumentacije, drži da je uslijed navedenih promjena, tuženik temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao ukupni ne manji od 10.001,00 kunu, sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a visinu preplaćenog iznosa po kreditu tužitelj će odrediti nakon dostave potrebne dokumentacije i nakon što se provede odgovarajuće vještačenje sve sukladno članku 186. b. ZPP-a, budući se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o predmetnom kreditu od 6. svibnja 2019., a na koji zahtjev tuženik nije odgovorio. S obzirom da su pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., i Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., utvrđene ništenosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve Ugovore o potrošačkom kreditu, koji su sklapani u razdoblju iz među 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica CHF, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., člankom 1115. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku, u kojemu je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15)). Prema odredbi članka 6. stavak 3. Zakona o sudovima, propisano je kako je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu odluku i njoj se pokoriti. Odredba kojom je ugovorom o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke također je ništetna. Predlaže saslušanje tužiteljice i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom navedenog predlaže donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene iznose, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, budući je predmetnim ugovorom ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Opreza radi, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, kao i svojstvo potrošača tužitelja i prigovor zastare, po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 11. travnja 2014. Tuženik ističe da pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013, od dana 13. lipnja 2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018., se ne može automatsko i izravno primijeniti na ugovor o kreditu, te se u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom ugovoru o kreditu. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom navedenog ugovora o kreditu, tužitelj je u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata izvršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi u cijelosti jasnoj odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tužitelj je mogao odabrati i druge valute pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran, i to od strane javnog bilježnika, te je istumačen tužitelju od strane javnog bilježnika slijedom čega je nesporno da je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Predlaže saslušanje javnog bilježnika ĆLV iz [adresa], te ukoliko sud prihvati dokazni prijedlog za vještačenjem, predlaže da vještak u svom nalazu i mišljenju uzme u obzir i razdoblja kada je kamatna stopa bila niže od početno ugovorene i kada je tečaj CHF-a bio niži od onoga u trenutku isplate kreditnog iznosa, te vezano uz to tuženik ističe prigovor radi prebijanja eventualno gore navedene razlike sa zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku u cijelosti osporava navode iz odgovora na tužbu. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika smatra neosnovanim i ističući da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju, člankom 19. stavak 1. propisano da je u sporovima koje pokrene potrošač vezano za ugovor o kreditu osim opće mjesno nadležnog suda za tuženika nadležan i sud na kojem potrošač ima prebivalište. Ne bi trebalo biti sporno da je tužitelj potrošač, a da je ovaj spor nastao upravo zbog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika. U odnosu na presude Visokog Trgovačkog suda tužitelj se u cijelosti poziva na obvezujući učinak presuda iz kolektivnog spora. Protivi se prigovoru zastare, budući je o tome svoj stav zauzeo Vrhovni sud RH, koji smatra da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu prekinuta zastara, a ona je ponovno počela teći tek pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu pa prema tome nema govora da je u ovom konkretnom slučaju nastupila zastara jer je drugostupanjska presuda donesena 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2019., iz čega jasno proizlazi da zastara nije nastupila.

4. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-1073/2019-11, od 3. listopada 2022., odbijen je prigovor tuženika mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan, koje rješenje je postalo pravomoćno dana 21. listopada 2022.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj: 528-50-3843159, sklopljen dana 15. prosinca 2006., potvrđen po javnom bilježniku ĆLV iz [adresa], br. Ou-1.668/06, dana 20. prosinca 2006.; preslik zahtjeva za dostavom dokumentacije od 6. svibnja 2019.; sudsku praksu; Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 2005. do 2009.; Načela za utvrđivanje promjena kamatnih stopa; Pravilnike o obračunu kamata i naknada za sporno razdoblje; Promotivne uvjete i izračun kreditnog zaduženja; Izvadak iz sudskog registra za tuženika; Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. prosinca 2006., do 31. ožujka 2007.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 19. studenog 2024.; saslušao svjedoka ĆLV i tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 16. travnja 2025.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka DV Consulting slijedi da je dana 15. prosinca 2006., tužitelj kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3843159, koji je ovjeren po Javnom bilježniku dana 10. prosinca 2006., pod brojem OU-1668/06. Temeljem tako zaključenog Ugovora Kreditor je odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u visini od 16.660,04 CHF u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju Kreditora (ne HNB-a kako to tužitelj navodi u tužbi), važećem na dan korištenja kredita. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 5,20% godišnje te je ugovorena kao promjenjiva. Temeljem dostavljene dokumentacije od strane tuženika kroz razdoblje otplate kredita visina kamatne stope se mijenjala i to od 11/2007. iznosila je 6,20% godišnje, od 05/2008. iznosila je 6,75% godišnje, od 03/2009. iznosila je 7,75% godišnje, od 10/2011. iznosila je 7,25% godišnje. Prema Ugovoru i Prvom otplatnom planu, kredit se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u visini od 237,04 CHF mjesečno, a visina anuiteta iznosi 237,04 CHF. Prema dostavljenim podacima Kredit je korišten dana 27. prosinca 2006., kada je srednji tečaj Kreditora iznosio 4,594078 kn za 1 CHF, sto nastavno znači da je visina anuiteta 237,04 CHF x 4,594478 kn=1.088,98 kn mjesečno. Izračunata razlika koja je nastala uslijed promjene visine kamatne stope iznosi 438,78 EUR-a. Kredit je prijevremeno otplaćen dana 27. veljače 2012., kada je nedospjela glavnica prema Prvom otplatnom planu iznosila 5.178,44 CHF x 4,594078 kn=23.790,16 kn. Tablica izračunatih razlika u kojoj su prema nalogu Suda prikazane i pozitivne i negativne razlike iznosi 2.348,95 EUR-a. Obzirom da je kredit vrlo neuredno otplaćivan, vještak je prvo morao napraviti preknjiženja i zatvaranja obveza prilikom plaćanja, te se stoga u nastavku nalazi tablica sa stvarnim datumima i uplatama, te slijedeća u kojoj je prikazano koje su obveze zatvarane kojim uplatama. Samo pozitivna tečajna razlika iznosi 2.459,66 EUR-a. Samo negativna razlika iznosi -110,71 EUR, a navedeni iznosi su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama.

7. Tužitelj je po punomoćniku u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 7. siječnja 2025., na način pobliže opisan pod II i III/izreke presude, kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.787,37 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na ime pozitivne tečajne razlike iznos od 2.459,66 eura, a na ime razlike kamata iznosa od 438,78 eura, dok je tužbeni zahtjev pod I/izreke presude ostao neizmijenjen.

8. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 110,71, odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Slijedom navedenog, ukoliko bi Naslovni sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što Tuženik osporava u cijelosti, Tuženik predlaže Naslovnom sudu da presudom utvrdi da postoji tražbina Tuženika prema Tužitelju koja iznosi EUR 110,71 zajedno sa zateznim kamatama tekućim: na iznos od EUR 5,17 počev od dana 27.9.2007. godine pa do isplate; na iznos od EUR 44,33 počev od dana 1.11.2007. godine pa do isplate; na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.12.2007. godine pa do isplate; na iznos od EUR 2,84 počev od dana 29.12.2007. godine pa do isplate; na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.2.2008. godine pa do isplate; na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.3.2008. godine pa do isplate, na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.4.2008. godine pa do isplate; na iznos od EUR 2,84 počev od dana 1.5.2008. godine pa do isplate; na iznos od EUR 5,98 počev od dana 2.8.2008. godine pa do isplate; na iznos od EUR 38,19 počev od dana 23.7.2009. godine pa do isplate i to do dana 31. prosinca 2007., određenim temeljem članka 1. stavak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/2004.), a od 1. siječnja 2008., sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015., određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Nastavno na navedeno, Tuženik predlaže Naslovnom sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine Tuženika s tražbinom Tužitelja. Nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka kao ni pitanja za vještaka.

9. Iz iskaza svjedoka ĆLV slijedi da se tužiteljice ne sjeća. 2006. godine je bila Javni bilježnik, te nakon što joj je predočen Ugovor i ovjera, navodi kako nije nazočila solemnizaciji istog, već je to bila kolegica UL, kao prisjednik, te joj ništa nije poznato u vezi ovjere navedenog Ugovora o kreditu. Inače prilikom ovjere takvih ugovora o kreditu upozoravali su stranke na posljedice neplaćanja rata kredita, no međutim nisu im objašnjavali što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, budući je svjedokinja pravnik, a ne ekonomske struke te smatra da je to dužnost banke, a ne javnog bilježnika. Kompletan Ugovor prije solemnizacije, koji su obično bili na osam do deset strana (npr. PBZ banka) nisu se kompletno čitali već su se samo objašnjavala pravna pitanja i nisu pitali stranke da li im je sve jasno, jer to nije bio njen posao da im objašnjava pojedine ugovorne odredbe jer je to bila dužnost banke. U slučaju da stranka uloži neki prigovor, nisu solemnizirali ugovor, već su ih slali natrag u banku.

10. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila početkom 2006., na iznos od oko 16.000,00 CHF, za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, na rok otplate od 7 godina i otplatila ga je u cijelosti i to godinu dana ranije jer nije više mogla pratiti te rate kredita koje su rasle, a rata joj je narasla čak duplo u odnosu na plaću, te nije mogla podnijeti te promjene i zatvorila je predmetni kredit. U to vrijeme nije bila vlasnik/suvlasnik firme ili obrta. Misli da je predmetni ugovor o kreditu dobila u banci. Prije potpisivanja je pročitala ugovor koji joj je bio ponuđen kao najpovoljniji u odnosu na njena primanja sa stabilnom kamatom, a kredit u eurima ili kunama joj uopće nije niti bio ponuđen. U banci joj nisu čitali predmetni ugovor o kreditu, niti su joj objašnjavali pojedine ugovorne odredbe, niti je o njima mogla pregovarati s obzirom da je dobila gotovi obrazac Ugovora o kreditu. Objasnili su joj da je kamatna stopa promjenjiva, no nisu objasnili rast te kamatne stope, niti način promjene iste, niti o kojim parametrima ovisi. Nitko joj nije objašnjavao što znači valutna klauzula, odnosno nitko ju nije upozorio da bi tečaj CHF- a mogao toliko porasti u odnosu na kunu, niti ju je itko upozoravao da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Bilo joj je jasno da će doći do povećanja anuiteta, zbog povećanja tečaja CHF-a, no međutim CHF je u to vrijeme bila stabilna valuta i nije očekivala da će tečaj toliko porasti. Javni bilježnik joj nije čitao odredbe predmetnog ugovora o kredita, već je samo ovjerio potpis. Interesirala se i u drugim bankama za uvjete kreditiranja u drugim valutama, no odlučila se podići kredit kod tuženika jer je u odnosu na druge banke imala najpovoljnije uvijete. Rata joj je s početnih od oko 1.200,00 kuna porasla na oko 2.800,00 kuna ili čak i 3.000,00 kuna. Kredit je plaćala osobno uplatama u banci. Kada je počela dobivati te povećane rate, išla je u banku interesirati se zašto je to tako, ali zna da je dosta ljudi bilo u istim problemima. Nikada ne bi sklopila takav Ugovor o kreditu da je znala da će se rata toliko povećati zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Po zanimanju je stručni suradnik za uredsko poslovanje te nema ekonomskog znanja.

11. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, dok iskaz svjedoka javnog bilježnika ĆLV iz [adresa] sud nije posebno cijenio, budući ista nije nazočila solemnizaciji predmetnog ugovora i nema neposrednih saznanja vezano za predmetni ugovor o kreditu i tužiteljici.

12. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

14. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

18. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-3843159, sklopljen dana 15. prosinca 2006., solemniziran po javnom bilježniku ĆLV iz [adresa], br. Ou-1668/06 od 20. prosinca 2006., na iznos od 16.660,04 CHF, po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan isplate, na rok vraćanja od 84 mjeseca, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 237,04 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, a kredit je isplaćen 27. prosinca 2006., kada je srednji tečaj kreditora iznosio 4,594078 kuna za 1 CHF, pa je visina anuiteta iznosila 1.088,98 kuna mjesečno, a zbog povećanja tečaja tijekom otplate kredita rata kredita se povećavala do oko 1.600,00 kuna mjesečno, a kredit je u cijelosti otplaćen zaključno s danom 27. veljače 2012.

21. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

22. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

23. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

24. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 2. Ugovora o kreditu broj:

528-50-3843159, sklopljenog dana 15. prosinca 2006., između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku ĆLV iz [adresa], broj: Ou-1668/06 od 20. prosinca 2006., u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i članka 1. i 7., u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

25. Sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja, a tuženik se preinaci nije protivio. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5, zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

26. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 2.787,73 eura, i to na isplatu iznosa od 2.459,66 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku na ime pozitivne tečajne razlike u odnosu na tečaj za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, kao i isplatu iznosa od 438,78 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II i III/izreke presude, stoga odluka kao pod II i III/izreke presude.

27. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

28. Tuženik je po punomoćniku, u postupku istaknuo prigovor radi prebijanja, a koji je uskladio nakon provedenog vještačenja. Navedeni prigovor tuženika, sud smatra neosnovanim u cijelosti. Naime, u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove u smislu odredbi članka 1111. stavak 1., u svezi stavka 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečega što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi djelomične ništetnosti odredbe ugovora, niti postoji konkretna tražbina tuženika s osnove naknade štete, budući je člankom 323. stavak 2. ZOO-a, propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. Kako je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženika, a ne na strani tužitelja, pa stoga tužitelj ne može niti odgovarati za štetu, a tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu ne može osnovano potraživati štetu. Naime, tužitelj je otplaćivao kredit u određenim iznosima na način kako ga je tuženik pozivao, što znači da određenog dana tuženiku nije platio manji novčani iznos rate, već onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao. Slijedom navedenog, utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju s osnove preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 110,71 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, odnosno za razdoblje kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, stoga odluka kao pod IV/ izreke presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

30. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podneska od 14. listopada 2019., 8. siječnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 18. studenog 2019., 4. srpnja 2024., i 16. travnja 2025., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 325,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.956,81 euro, stoga odluka kao pod V/izreke presude.

31. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 4. listopada 2019., u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, budući je tužitelj podneskom od 14. listopada 2019., ispravio podnesak od 4. listopada 2019., jer je isti omaškom dostavio neispravan sadržaj podneska te je podneskom od 14. listopada 2019., sudu dostavio ispravljeno očitovanje, stoga odluka kao pod VI/izreke presude.

U Osijeku, dana 23. svibnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika