Ps-19/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu VICI ROŠČIĆ, u pravnoj stvari tužiteljice ČI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po pun. Lovorka Franceschi, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ĐI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po KI odvjetnici u [adresa], radi iseljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja SI i zamjenice punomoćnice tuženika ĆI, odvjetničke vježbenice kod KI, odvjetnice u [adresa], objavljeno istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude iseliti iz nekretnine- u naravi stan broj 12, ulaz 2, prizemlje, u površini 52 m2, položen u zgradi anagrafske oznake [adresa]., 2. i 3. (zgrada šifre 103) sagrađenoj na čest zgr. 422/1 i čest. zgr. [katastarska čestica] ( ranije čest. zgr. [katastarska čestica]) Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Stana položenog u zgradi anagrafske oznake [adresa] te predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari predati u posjed tužitelju.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.387,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22.05.2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ovog sud O-62/15 od 8.5.2018. tužiteljica stekla izvanknjižno vlasništvo posebnog dijela nekretnine, u naravi stan br. 12, ulaz 2, prizemlje, površine 52 m2, položen u zgradi anagrafske oznake [adresa]., 2. i 3., sagrađene na čest zgr. 422/1 i čest zgr. 422/2 ZU 591K.O. [adresa]. Tuženik da taj stan koristi bez pravnog osnova i odbija iseliti mirnim putem po pozivu tužiteljice. Predloženo je da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da iseli iz opisane nekretnine.

2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći kako su činjenični navodi tužbe netočni, te da rješenje o nasljeđivanju na koje se tužiteljica poziva nije dokaz o vlasništvu, pa se ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije. Tuženik se poziva na odredbu čl.163. st. 1. ZV-a navodeći kako je u posjedu predmetnog stana od rođenja, te da je isti stekao od pok. oca FI. Tužiteljica da nikada nije bila na predmetnoj nekretnini, da nema saznanja o tome kako je cjelokupna zgrada u kojoj je smješten predmetni stan razrušena zbog eksplozije bombe, te kako ju je obnovio prednik tuženika uz suglasnost grada [adresa].

3.Presudom ovog suda Ps-55/22 usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja. Odlučujući po žalbi tuženika, Županijski sud u Splitu rješenjem Gž 3165/2024 od 19. veljače 2025. ukinuo je prvostupanjsku odluku u bitnome navodeći da je ovaj sud propustio razjasniti nužnost, kao jedno od pitanja na koja treba odgovoriti prilikom provođenja tzv. testa razmjernosti i razumnost mjere u okolnostima konkretnog slučaja.

4.U postupku su izvedeni dokazi pregledom spisa ovog suda O-62/15, rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-62/15 od 8.5.2018., pismena upućenog tuženiku 26.6.2019., 30.7.2019., djelomičnog rješenja Ureda za imovinsko-pravne poslove Županije Splitsko-Dalmatinske ispostava Omiš Klasa UP/I-942-04/97-01/115 od 16.2.2000., zapisnika ovog suda RZ-197/15 od 22.2.2022., opomene pred tužbu upravitelja Novi dani d.o.o. od 4.3.2022., prijavnice HZZ-O Područna služba Split od 30. listopada 2023. te medicinske dokumentacije tužiteljice, saslušanjem svjedoka DI, AI, LI, JI, OI i VI i saslušanjem stranaka.

5.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži iseljenje tuženika iz stana sagrađenog na čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 591 K. O. [katastarska općina], površine 52 m2, položeno u prizemlju zgrade.

6.Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan iz svih razloga koje je naveo u odluci Ps-55/2022, kako slijedi:

7.Odredbom članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 107/07, 146/03, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) propisano je da onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

8.Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da će predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit ili što ne može naznačiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtjeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

9.U postupku je utvrđeno sljedeće:

- kako je rješenjem o nasljeđivanju ovog suda O-62/2015 od 8.5.2018. utvrđeno da imovinu pok. EI pok. Č, sačinjava između ostalog izvanknjižno vlasništvo posebnog dijela nekretnine, stan br. 12, ulaz 2, prizemlje u površini od 52 m2, položen u zgradi anagrafske oznake [adresa], 2 i 3, sagrađene na čest zgr. 422/1 i čest zgr. 422/2 ZU 591 K. O. [katastarska općina], temeljem pravomoćnog djelomičnog rješenja Ureda za imovinsko- pravne poslove Splitsko-Dalmatinske Županije, Ispostava Omiš, Klasa UP/I-942-04/97-01/115 od 16.2.2000. te ugovora o diobi nekretnina od 17.7.2001.,

- kako je naprijed opisana nekretnina temeljem zakona i sporazuma nasljednika pripala tužiteljici ČI pok. EI iz [adresa] za cijelo,

- kako je djelomičnim rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove Županije  Splitsko-Dalmatinske  Ispostava  Omiš  UP/I-942-04/97- 01/115 od 16.2.2000. u postupku povodom zahtjeva CI i dr., radi određivanja naknade za nekretnine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, odlučeno da se CI rođ. Đ. Č, MI. Č i ČID, daje u vlasništvo, između ostalih i stan br. 12 površine 52 m2, smješten u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] ZU 591 K. O. [katastarska općina],

- kako se tužiteljica obraćala tuženiku prije podnošenja predmetne tužbe radi iseljenja pismenima od 26.6.2019. i 30.7.2019.,

- kako tuženik nema pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana

10.S obzirom da tuženik ne raspolaže ispravom na kojoj temelji svoje pravo korištenja predmetnog stana za stanovanje, izveden je dokaz saslušanjem stranaka i predloženih svjedoka.

11.Saslušana svjedokinja DI, majka tužitelja u svom iskazu navodi kako je Općina Omiš predmetni stan dala na korištenje njenom suprugu 1976. za rješavanje stambenog pitanja njega i obitelji. Navodi da je njen suprug bio prosvjetni radnik, da je u braku rođeno troje djece, da su kćer i drugi sin odselili iz predmetnog stana, dok ga tuženik koristi za stanovanje. Navodi kako je njen suprug devedesetih govorio kako je otkupio predmetni stan, ali da od njega nije tražila dokaze na te okolnosti, tako da ne raspolaže ugovorom o kupoprodaji predmetnog stana, niti odlukom o dodjeli stana na korištenje. Tvrdi kako je kuća u kojoj je smješten predmetni stan bila srušena te da su bivši vlasnici obeštećeni, pa da je općina raspolagala a stanovima na način da ih je davala na korištenje. Također, navodi da se obraćala općini radi pribavljanja dokumentacije o kupoprodaji ali da se arhiva nalazi na nekoliko mjesta, dok za osobnu dokumentaciju ne zna gdje je završila. Ugovor o kupoprodaji da nije nikada vidjela, niti ga je tražila od supruga. Ranije da je plaćala stanarinu, za vrijeme postojanja stanarskog prava na muževo ime. Sada da plaća vodu, struju i komunalne usluge , ali ne i najamninu. Tvrdi da stan za stanovanje koriste ona i tuženik s time da ona povremeno odlazi sestri koja također živi u [adresa]. Smatra da bi pričuvu trebao plaćati njen sin, no ne zna je li ju plaća. U korištenju stana navodi da ju nikada nitko nije ometao, te tvrdi da nema drugu useljivu nekretninu, kako ona, tako i tuženik.

12.Svjedokinja HI u svom iskazu navodi da od 1983. živi u zgradi gdje se nalazi predmetni stan, u kojemu je prilikom useljenja zatekla oca tužitelja pok. FI s obitelji. Nema saznanja o tome kada su doselili i temeljem kojeg osnova. Predmetni stan za stanovanje da koristi tuženik njegova majka.

13.Svjedokinja LI u svom iskazu navodi kako predmetni stan za stanovanje koristi obitelj FI, a prije njih da su koristili u istu svrhu njihovi rođaci, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Ova svjedokinja, kao i svekar svjedokinje HI otkupili su stanove u predmetnoj zgradi 90-ih godina, te raspolažu s dokazima o kupoprodaji.

14.Svjedok JI u svom iskazu navodi da je u zgradi gdje se nalazi predmetni stan doselio 1969., kada je njegov otac dobio na korištenje taj stan od Općinskog suda u Omišu. Navodi da su prije FI predmetni stan koristili stariji i mlađi brat DI, no nije mu poznato temeljem kojeg osnova. Od 1970. tu žive K i od tada neprekidno koriste predmetni stan za stanovanje, no nije mu poznat osnov temeljem kojega su uselili te jesu li plaćali stanarinu. I ovaj svjedok otkupio je svoj stan 90-ih godina, kao i prethodno saslušane svjedokinje.

15.Svjedokinja OI, rodica tužiteljice (očevi su im braća) u svom iskazu navodi kako je predmetna zgrada nacionalizirana nakon drugog svjetskog rata, te da su po odredbama Zakona o naknadi imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, neki stanovi vraćeni vlasnicima, i to oni u kojima zatečeni stanari nisu imali stanarsko pravo. Oni stanari koji su imali stanarko pravo, otkupili su svoje stanove. U predmetnom stanu stanarsko pravo imao je brat od DI, TI koji je umro prije više od 20 godina. Kada je on sagradio kuću na [adresa], DI da je uselila u predmetni stan, te je u odnosu na braću uselila posljednja. Nikada da nitko nije pokretao postupak radi njenog iseljenja, niti ga je mogao pokretati dok nije riješeno pitanje vlasništva. Tvrdi kako suprug Dosje Čikotić nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je isto imao njen brat. Općina da je nakon obnove zgrade uslijed bombardiranja useljavala unutra svoje ljude. Tvrdi kako DI ima svoj stan, odnosno da joj je sestra u jednoj zgradi sagradila stan za njene potrebe, te da DI živi u tom stanu sa kćerkom.

16. Svjedokinja VI, također rodica tužiteljice (tužiteljičin otac je njen brat) u svom iskazu navodi kako su prvi stanari u predmetnom stanu bili TI i UI koji su imali stanarsko pravo, a uselili su već 1948. Potom su sagradili kuću na [adresa] gdje su preselili 50-ih godina prošlog stoljeća, a u predmetni stan da su nakon njih bespravno uselili RI i njegova supruga KI, koji nisu imali stanarsko pravo. Oni su iselili 1965. ili 1970. , a potom su uselili K, odnosno FI koji je oženio sestru od RI i ZI. K da nisu imali stanarsko pravo, ali da je općina "zatvorila jedno oko" i dopustila im da žive unutra. FI, otac tuženika da nije pokrenuo postupak radi stjecanja stanarskog prava jer je negdje stekao ili gradio neku nekretninu. Nakon što su DI i FI iselili iz predmetnog stana, unutra da je uselio Dosijin brat zvani S, prije cca 20 godina. Po iskazu ove svjedokinje, nakon iseljenja ZI nitko nije dobio stanarsko pravo na predmetnom stanu, odnosno vodio postupak radi utvrđenja statusa nositelja stanarskog prava. Niti ovoj svjedokinji nije poznato da bi otac tuženika otkupio predmetni stan.

17.Tužiteljica u svom iskazu navodi kako je predmetni stan naslijedila iza smrti oca, a riječ je o stanu koji se nalazi u kući koja je bila vlasništvo njenog djeda, odnosno njene obitelji. Većina stanova da je nacionalizirana, dok su dva stana u postupku povrata vraćena njenom ocu. Predmetni stan da koristi tuženik i nije joj poznat osnov korištenja istog, niti što je uopće bilo s tim stanom nakon nacionalizacije, tko ga je sve koristio i temeljem kojeg osnova. Osobno nije istraživala zbog čega tuženik koristi predmetni stan za stanovanje, odnosno koji je osnov tog korištenja. Od 1991. da plaća pričuvu kao vlasnica stana.

18.Tuženik u svom iskazu navodi da je njegovom ocu, kao profesoru dala na korištenje predmetni stan 1974. godine te je u njega uselio kao dvogodišnje dijete i od tada ga neprekidno koristi za stanovanje. Trenutačno da ga s njime koriste kćerka i majka. Tvrdi da je njegov otac otkupio predmetni stan i da ga je naslijedio iza očeve smrti iako nema dokaza o tome. Navodi kako je odlazio u općinu te pribavljao "papire" i dao ih svojoj odvjetnici. Tvrdi također kako mu je otac predmetni stan darovao te da mu za to ne treba darovni ugovor. Nema pisanih dokaza o tome da se obraćao općini glede potrebne dokumentacije. Što se plaćanja režija predmetnog stana tiče da ih plaćaju on i majka, te da plaća pričuvu u iznosu od 150,00 kn mjesečno jer je zgrada u novije vrijeme opiturana. Posebno upitan od strane suda ima li neku drugu useljivu nekretninu i je li ovo njegov jedini dom, tuženik izjavljuje kako nema drugu useljivu nekretninu.

19.Iz djelomičnog rješenja Ureda za imovinsko pravne poslove Županije Splitsko– Dalmatinske ispostava Omiš Klasa UP/I 942-04/97-01/115 od 16.2.2000. proizlazi kako je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan rješenjem Komisije za nacionalizaciju Narodnog odbora Omiš br. N-03-4840/6-1959 od 3.11.1995. nacionalizirana, odnosno oduzeta bivšim vlasnicima, prednicima tužiteljice. Također, proizlazi kako je u tom postupku radi određivanja naknade za nekretnine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i povrata, na temelju odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine utvrđeno kako je otkupljeno 14 nacionaliziranih stanova u predmetnoj zgradi, dok za 6 stanova nisu sklopljeni ugovori o kupoprodaji. Jedan od 6 stanova koji su vraćeni prednicima tužiteljice je i predmetni stan kojega tuženik koristi bez valjane pravne osnove.

20.Prema odredbi čl. 22. stavak 2. Zakona o naknadi imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne Novine, 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19.) propisano je kako se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos, što rješenjem utvrđuje nadležni županijski ured.

21.Dakle, iz naprijed navedene zakonske odredbe proizlazi kako nadležni županijski ured u postupku povrata , odnosno određivanja naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, prilikom odlučivanja o zahtjevu vlasnika kojima je imovina oduzeta, odnosno njihovih nasljednika, utvrđuje postoji li stanarsko pravo na kojem stanu prema odredbama Zakona o stambenim odnosima.

22.Prema odredbi čl. 59. Zakona o stambenim odnosima (Narodne Novine br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90,, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96, 99/96, 99/96, 91/96, nevažeći od 1.1.1997.,) stanarsko pravo stječe se danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

23.Iz rezultata upravnog postupka vođenog u postupku povrata i naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i rezultata raspravljanja u predmetnom postupku jasno proizlazi kako tuženik niti njegovi prednici, tj. njegovi roditelji ne raspolažu valjanom odlukom o dodjeli predmetnog stana na korištenje, radi čega je predmetni stan pravomoćno vraćen predniku tužiteljice, a tužiteljica ga je naslijedila temeljem rješenja o nasljeđivanju ovog suda O-62/2015., čime je aktivno legitimirana na podnošenje predmetne tužbe temeljem citirane odredbe čl.166. ZV-a.

24.Novelirani ZPP napušta inkvizitorska ovlaštenja suda u određivanju i prikupljanju dokaza te ih zamjenjuje pravilom da se dokazi izvode isključivo inicijativom stranaka. Ne postoji niti obveza suda na upozorenje stranaka na dužnost iznošenja činjenica i dokaza na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (Rev-x-148/10-02), a nepredlaganje dokaza za utvrđivanje činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev razlog je za odbijanje istog (VSRH Gž- 2035/78).

25.Prednje se ističe iz razloga što je sud dao mogućnost tuženiku da dostavi dokaze na okolnost stjecanja prava na korištenje predmetnog stana, no tuženik tijekom postupka nije dostavio niti jedan relevantni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da raspolaže pravnom osnovom za korištenje predmetnog stana.

26.Štoviše, iz iskaza svjedoka koje je sam tuženik predložio da ih sud sasluša u dokazne svrhe, i to stanara ili članova domaćinstva stanara koji su stanove u predmetnoj zgradi otkupili, jer su imali pravnu osnovu za korištenje stanova (stanarsko pravo), pa time i pravnu osnovu za otkup svojih stanova, zbog čega isti nisu bili postupak povrata, već naknade za oduzetu imovinu prednicima tužiteljice u naprijed navedenom upravnom postupku, proizlazi da tuženik nema pravne osnove za korištenje predmetnog stana, bez obzira što ga koristi za stanovanje i što ga u tome nitko nije ometao. To proizlazi iz iskaza svjedokinje AI, LI i JI. Svjedokinjama AI i LI nije poznat osnov temeljem kojeg tuženik koristi predmetni stan, dok je JI, koji je u zgradu doselio 1969., poznato da su predmetni stan koristila braća majke tuženika s obiteljima. S obzirom na to da se stanarsko pravo nije moglo prenositi s braće na sestre, niti uopće bez odluke nadležnog tijela, te da tuženik ne raspolaže odlukom kojom bi stan na korištenje bio navodno dodijeljen njegovom ocu, sud nema razloga posumnjati niti u istinitost iskazivanja svjedokinja OI i VI, bez obzira na činjenicu što se radi o srodnicama tužiteljice, kojima bi se stoga mogao spočitnuti interes za njen uspjeh u sporu. Međutim, iskazi ovih dviju svjedokinja korespondiraju sa iskazima naprijed navedenih svjedoka koje je predložio tuženik, s tom razlikom što su iskazi ovih svjedokinja bili jasniji u pogledu načina korištenja predmetnog stana od strane obitelji ZI i FI.

27.Što se tiče iskaza tuženika i njegove majke DI, sud njihov iskaz cijeni neuvjerljivim, životno nelogičnim i iskonstruiranim za potrebe postupka. Naime, životno je neuvjerljivo i nelogično da majka tuženika ne raspolaže odlukom o dodijeli stana na korištenje njenom suprugu, odnosno njenoj obitelji, niti ugovorom o kupoprodaji stana, kojega je izgubila ne samo ona već i tijela koja su bila nadležna za sklapanje takvih ugovora. Iz rezultata upravnog postupka kojeg je provodila nadležno upravno tijelo u postupku povrata jasno proizlazi da je utvrđeno kako 6 stanara u predmetnoj zgradi, među kojima je i tuženik nemaju pravnu osnovu za korištenje predmetnog stana, a ta se činjenica utvrđivala prema odredbama Zakona o stambenim odnosima. Što se iskaza tuženika tiče, tuženik ne raspolaže niti jednom odlukom koja bi predstavljala osnov za korištenje predmetnog stana. Neuvjerljivo je i životno nelogično da tuženik ne raspolaže odlukom o dodjeli stana na korištenje 1974. njegovom ocu, ugovorom o kupoprodaji s početka 90. -ih, rješenjem o nasljeđivanju niti ugovorom o darovanju na koji se poziva. Republika Hrvatska je od 90.-ih zakonodavnom regulativom u stambenom pitanju omogućila korisnicima stanova koji su imali valjan osnov za korištenje istih otkup po povlaštenim uvjetima ili stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca. Tuženik nije pokazao nikakvu procesnu aktivnost u ovom postupku u cilju dokazivanja postojanja osnova za korištenje predmetnog stana, jer ga jednostavno nema.

28.Tuženik u podnesku od 27.5.2024., nakon što je sud izveo sve dokaze, ističe prigovor prava na poštivanje doma, kojega ranije nije isticao, niti ga ovim podneskom posebno obrazlaže, osim što dostavlja odluke koje su donesene od strane Europskog suda vezano uz ovo tzv. pravo na dom. Za napomenuti je kako je sud, upravo radi dužnosti primjene konvencijskog prava, prilikom saslušanja tužitelja postavio upit vezan uz korištenje predmetne nekretnine kao jedinog doma kojeg ima.

29.Kod odlučivanja o tome bi li usvajanjem tužbenog zahtjeva bilo povrijeđeno tužiteljevo pravo na dom sud polazi od čl. 16. st. 2. i 34. st. 1. Ustava RH, te čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne Novine"- Međunarodni ugovori br. 18/97; 6/99-pročišćeni tekst 8/99.;-ispravak, 14/02. i 1/06;).

30.Prema čl.16. Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

31.Odredbom čl. 34. Ustava propisano je da je dom nepovrediv.

32.Odredbom čl. 8. Konvencije propisano je pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu s zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nerada ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

33.Svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješenja u njezino pravo na dom, načelno treba biti omogućeno da nadležni sud ocjeni razmjernost i razumnost predložene mjere s obzirom na relevantna načela sadržana u čl. 8. Konvencije. Pri ocjeni razmjernosti i razumnosti predložene mjere treba ispitati je li miješanje javne vlasti u pravu na dom bilo utemeljeno na zakonu i je li imalo legitimiran cilj te je li, s obzirom na osobite okolnosti konkretnog slučaja, bilo nužno u demokratskom društvu. Nužnost u demokratskom društvu pretpostavlja zadovoljenje neodgodive društvene potrebe i razmjernost predložene mjere u odnosu na legitimiran cilj koji se želi postići.

34.Prema izraženim stavovima Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH, svakoj osobi izloženoj opasnosti od miješanja u njezino pravo na dom, načelno treba omogućiti da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere miješanja u svjetlu mjerodavnih načela sadržanih u čl. 8. Konvencije, neovisno o tome ima li ta osoba ili nema pravo na posjed predmetne nekretnine temeljem domaćeg prava.

35.U konkretnom slučaju, s obzirom da se tuženik poziva na odredbu čl. 8. Konvencije, treba utvrditi je li usvajanjem predmetnog tužbenog zahtjeva dolazi do miješanja u prava na dom tuženika. S tim u vezi treba utvrditi, prije eventualne provedbe testa opravdanosti, smatra li se predmetna nekretnina domom tuženika, te je li se sudska vlast umiješala u ostvarivanje prava tuženika na poštivanje njegovog doma.

36.Po ocjeni ovog suda, zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženika ne predstavlja miješanje u pravo na dom, već se radi o zahtjevu utemeljenom na zakonu i usmjerenom na postizanje legitimnog cilja koji se tiče ostvarivanja i zaštite prava vlasništva i preteži nad interesom osoba za zaštitom korištenja tuđe nekretnine, posebno u situaciji kao što je predmetna, da prednicima tužiteljice za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine nije dana mogućnost raspolaganja predmetnim stanom, utvrđivanja pravnog osnova korištenja istog od strane osoba koje su ga koristili, dakle nisu mogli utjecati na činjenicu da tuženik i njegova obitelj bez valjane pravne osnove, samovoljno zauzima i koristi njihovu imovinu. S druge strane, tuženik i njegova obitelj od 1972. koriste predmetnu nekretninu bez ikakvog pravnog osnova, te u svijetlu društvenih promjena i zakonske regulative nisu poduzeli niti jedan korak u pogledu dokazivanja osnovanosti svoje pozicije. U okviru odlučivanja o Konvencijskom pravu na dom, sud je dužan provesti test razmjernosti radnjama na kojima se odgovara na tri temeljna pitanje; 1.Je li miješanje utemeljeno na zakonu?, 2.Je li miješanje bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja? i 3.Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu? (zaključak VSRH br. SU- IV-246/2015 od 17.9.2015.).

37.Kod provođenja tzv. testa razmjernosti, odnosno odgovora na tri naprijed navedena pitanja, sud polazi od dviju temeljnih činjenica utvrđenih u predmetnom postupku, a to su aktivna legitimacija tužiteljice utemeljena na odredbi čl. 166. ZV-a, budući je tužiteljica predmnijevana vlasnica predmetne nekretnine, dok tuženik predmetni stan koristi bez pravnog osnova. Dakle tužiteljica ima pravni osnov, za podnošenje predmetne tužbe i njeno je miješanje utemeljeno na zakonu. Sud također smatra kako je postupanje tužiteljice usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a to je raspolaganje nekretninom koja je bila oduzeta njoj i njenim prednicima temeljem propisa bivše nedemokratske i totalitarne vlasti, koja je pri tom tolerirala samovoljno postupanje tuženika i njegovih prednika. Imajući u vidu činjenicu da je miješanje utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, sud smatra kako je isto nužno u demokratskom društvu radi uspostave ravnoteže i zaštite temeljnih prava, a ujedno i preventivno kako bi se onemogućilo svako samovoljno zadiranje u temeljna prava, kao što je vlasništvo. Tuženik je prigovor prava na dom istakao nakon izvođenja svih izvedenih dokaza, a u postupku ne samo što nije dokazao postojanje pravne osnove za korištenje predmetnog stana, već nije dokazao niti da predmetni stan doista predstavlja jedini njegov dom. Naime, tuženik u postupku ne dokazuje ničim kako nema druge useljive nekretnine, vrijedne nekretnine ili pokretnine za prodaju, a riječ je o osobi u dobi od 50 godina, koja je radno sposobna i zasigurno može ostvariti primanja dostatna za rješavanje stambenog problema. Uostalom, iz predmetnog stana iseljavali su njegovi srodnici nakon što su riješili svoja stambena pitanja na drugi način, uključujući majku, brata i sestru, pa nije jasno zašto bi baš tužitelj u odnosu na ostale članove svoje obitelji bio u takvoj situaciji da bi sud prihvatio njegov prigovor usmjeren ka zaštiti njegovog statusa bespravnog korisnika predmetne nekretnine. Pravo na dom ne može apsorbirati samovolju posjednika koji koriste tuđe nekretnine bez valjanog pravnog osnova, jer bi to značilo podržavanje samovolje i korištenja tuđe imovine, odnosno prikazivanje istog kao društveno dopuštenog. U konkretnom slučaju iseljenje tuženika iz predmetnog stana ne bi predstavljalo ugrožavanje njegove osobne sigurnosti i dobrobiti, radi čega je odlučeno kao u izreci.

38.Dakle, iz obrazloženja prethodne odluke Ps-55/22, točka 36., razvidno je kako je sud u ranijom presudi obrazložio i nužnost kao jedan od elemenata provođenja testa razmjernosti, jer je naveo da je miješanje države (suda) nužno u demokratskom društvu radi uspostave ravnoteže i zaštite temeljnih prava, a ujedno i preventivno kako bi se onemogućilo svako samovoljno zadiranje u temeljna prava, kao što je vlasništvo.

39.Opetovano se ističe kako tuženik u konkretnom slučaju nema pravnog osnova za korištenje predmetnog stana, odnosno da nema valjani obveznopravni niti stvarnopravni temelj za posjedovanje istog, da su njegovi srodnici koji su predmetni stan koristili za stanovanje bez pravnog osnova od 1971. koristeći benevolentan stav bivše jugoslavenske komunističke vlasti prema uzurpaciji privatnog vlasništva, te nemogućnosti vlasnika da u takvom sustavu na legalan način ostvare svoja vlasnička prava, svoje stambeno zbrinjavanje riješili, uključujući i tuženikove najbliže srodnike, pa je očigledno tuženik sebi zadržao predmetni stan, niti ne pokušavajući u predmetnom postupku dokazati da su on i njegovi prednici imali valjani osnov za korištenje istog.

40. U konkretnom slučaju zahtjev tužiteljice proizlazi iz čl.161. i 162. ZV-a, te ona ima legitimni cilj kada traži predaju u posjed svoga stana, jer želi uživati pravo vlasništva koje joj pripada, u punom obimu, koje pravo može ostvariti jedino u sudskom postupku. Pritom je za napomenuti kako je tužiteljica postupala zakonito i u prethodnom periodu, jer je povrat oduzete imovine ostvarivala u zakonom propisanom postupku, te je na taj način aktivno pokazala brigu za ostvarenje prava vlasništva predmetnog stana koji joj pripada, kao i poštivanje zakonitosti i legitimnosti postupanja u ostvarivanju svojih prava, za razliku od tuženika koji imovinu tužiteljice koristi bez valjanog pravnog osnova, pa po mišljenju ovog suda ekstezivnim tumačenjem instituta prava na dom ne može doći u bolju poziciju od vlasnika nekretnine, bez obzira ima li ili nema drugih useljivih nekretnina. Svoj status može rješavati sam, najmom stana na tržištu ili u koliko to nije u mogućnosti, obraćajući se gradu ili državi putem sustava socijalne zaštite.

41.Ovaj sud stoga ostaje u cijelosti kod svoje ranije odluke Ps-55/22, jer smatra kako tužiteljica ima legitiman cilj kada traži predaju u posjed nekretnine jer želi ostvariti svoje pravo vlasništva, tj. želi doći u posjed nekretnine koja je u njenom vlasništvu. Također, drži kako je miješanje države nužno jer se legitimni cilj ne može postići primjenom neke blaže mjere, a pri tom je vodio računa o tome da je u interesu pravne sigurnosti, javnog reda i mira da tužiteljica dođe u posjed nekretnine koju tuženik koristi bez valjanog pravnog osnova. U slučaju suprotstavljanja dvaju pojedinačnih privatnih prava, prava vlasništva s jedne strane i prva na dom s druge strane, po odluci ovog suda preteže u konkretnom slučaju pravo vlasništva tužiteljice.

42.Sud je odbio prijedlog tuženika za izvođenje dokaza njegovim ponovnim saslušanjem, kao i saslušanjem njegove majke iz razloga što su saslušani tijekom postupka, te je punomoćnicima stranaka, odnosno strankama dana mogućnost postavljanja pitanja svim svjedocima i strankama međusobno, koje pravo su iskoristili, pa nije jasno zbog čega bi sud ponovno izvodio dokaze koje je već izveo, posebno kada na to ne upire niti drugostupanjski sud u svojoj odluci.

43.Nakon zaključenja glavne rasprave 22. svibnja 2025. službenica sudske pisarnice dostavila je sudu u 12,30 sati podnesak tuženika zaprimljen istog dana u 10,53 sata, dok je glavna rasprava određena za 11,15 sati. Bez obzira na činjenicu da je podnesak zaprimljen nakon zaključenja glavne rasprave i da takvo ponašanje nema uporišta u ZPP-u, imajući u vidu činjenicu da je punomoćnica tuženika poziv za ročište primila 12. ožujka 2025., pa je imala dovoljno vremena za očitovanje i predlaganje dokaza, kako je naprijed navedeno, za odlučivanje u predmetno pravnoj stvari nije od odlučnog značaja činjenica ima li tuženik u vlasništvu drugih nekretnina i kolika su njegova primanja, radi čega je odbio prijedlog tuženika da se od nadležnih tijela pribave podaci od njegovom dohotku, uz napomenu da je riječ o podacima koje je sam tužitelj mogao pribaviti i priložiti do zaključenja glavne rasprave.

44.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a a tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: jednokratna nagrada za 4 radnje 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 1.4.2022., 8.7.2022., 3.2.2023., 3.4.2023., 22.9.2023. i 22.05.2025. za sastav podnesaka od 31.3.2023., 27.7.2022., 6.4.2023., 9.11.2023., sve po 50 bodova, odnosno ukupno 800 bodova, što uvećano za vrijednost boda s paušalom daje iznos od 1.600,00 eura, uvećano za 400 eura PDV-a, tako da trošak zastupanja iznosi 2.000,00 Eur-a. Tužiteljici pripada i trošak očevida od 49,48 eura te trošak sudskih pristojbi tužbe i odluke Ps-55/2022 te predmetne odluke od po 112,81 euro, tako da parnični trošak tužiteljice iznosi 2.387,91 eura.

U Splitu, 22. svibnja 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis