Pr-65/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLIT

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Mariu Borasu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Promet d.o.o., OIB: 13421314997, Split, Hercegovačka 20, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. veljače 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Andrije Jakšić, odvjetnika u Splitu i punomoćnice tuženika EI, dipl.iur., objavljene dana 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku Promet d.o.o., OIB: 13421314997, Hercegovačka 20, 21000 Split, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime izgubljene zarade iznos od 8.451,33 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 448,56 EUR-a teku od 16.08.2021.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 554,38 EUR-a teku od 16.09. 2021.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 495,65 EUR-a teku od 16.10. 2021.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 461,92 EUR-a teku od 16.11. 2021.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 440,20 EUR-a teku od 16.12. 2021.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 556,45 EUR-a teku od 16.01. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 418,10 EUR-a teku od 16.02. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 351,22 EUR-a teku od 16.03. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 527,37 EUR-a teku od 16.04. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 468,18 EUR-a teku od 16.05. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 537,88 EUR-a teku od 16.06. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 449,38 EUR-a teku od 16.07. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 527,53 EUR-a teku od 16.08. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 481,20 EUR-a teku od 16.09. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 484,50 EUR-a teku od 16.10. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 421,59 EUR-a teku od 16.11. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 358,90 EUR-a teku od 16.12. 2022.g. pa sve do isplate;

- na iznos od 468,34 EUR-a teku od 16.01.2023.g. pa sve do isplate;

i to od 17. kolovoza 2021. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tuženiku Promet d.o.o., OIB: 13421314997, Hercegovačka 20, 21000 Split, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove postupka u iznosu od 1.875,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine.“ i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva s ukupnog iznosa od 7.521,53 EUR, na ukupan iznos od 8.451,33 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj pred sudom 2.2.2023. tužitelji navodi da je bio u radnom odnosu kod tuženika, zaposlen na radnom mjestu “vozač“ te je dana 05.8.2004.g. pretrpio ozljedu na radu. Kod tužitelja da je kao posljedica ozljede na radu nastupila opća nesposobnost za rad te mu je radni odnos kod tuženika prestao dana 05. lipnja 2008. godine, kako to proizlazi iz Rješenja HZMO-a, Područnog ureda Split od 19.03.2008.g. i 19.06.2008.g. Kao posljedicu ozljede na radu tužitelj je pretrpio povrede prava osobnosti tjelesnog i duševnog zdravlja, te ujedno i imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade, tuđe pomoći i njege i troškova liječenja. Naknadu neimovinske štete, te imovinske štete u pogledu tuđe njege i pomoći te troškova liječenja, tužitelj da je ostvario u ranijem postupku pred Naslovnim sudom (poslovni broj: IIP-1566/07), a u istom postupku da je ostvario i svoj zahtjev za naknadom imovinske štete u vidu izgubljene zarade (razlike između mirovine koju ostvaruje i plaće koju bi ostvarivao da je izostala ozljeda na radu) i to za period od 05.06.2008.g. zaključno do 31.01.2018.g. (koji period je obuhvaćen izvedenim vještvima odnosno pravomoćnom Presudom IIP-1566/07, donesenom u navedenom predmetu). Također, Presudom Naslovnog suda od dana 24. ožujka 2022. godine pod poslovnim brojem Pr-439/2019, a koja Presuda da je potvrđena Presudom Županijskog suda u Splitu dana 15. prosinca 2022. godine pod poslovnim brojem Gž R-524/2022, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je ostvario svoj zahtjev za naknadom imovinske štete u vidu izgubljene zarade (razlike između mirovine koju ostvaruje i plaće koju bi ostvarivao da je izostala ozljeda na radu) i to za razdoblje od veljače 2018. godine do i zaključno sa lipnjom 2019. godine. Tuženik da je u cijelosti ispunio obveze po navedenim Presudama.

1.1. Tužitelj ističe, s obzirom mu pripada pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade koju predstavlja razlika između mirovine koju ostvaruje i plaće koju bi ostvarivao da je izostala ozljeda na radu, i to za razdoblje sve dok postoje zakonski uvjeti (do navršenja uvjeta za starosnu mirovinu), a tužitelj (rođen **.**.1959.) u trenutku podnošenja tužbe ima 64 godine, da je ovlašten zahtijevati isplatu pripadajućih iznosa na ime izgubljene zarade za razdoblje od srpnja 2021. godine, zaključno sa siječnjem 2023. godine (obzirom da je pred Naslovnim sudom u tijeku parnica pod poslovnim brojem Pr-6683/2021 između istih parničnih stranaka i po istoj pravnoj osnovi, a u kojoj je tužitelj utužio za iznos do lipnja 2021. godine).Budući je naprijed citiranim pravomoćnim Presudama potvrđena osnova zahtjeva tužitelja, to tužitelju ostaje za potvrditi visinu tužbenog zahtjeva, kojeg tužitelj za razdoblje od 1. srpnja 2021.g. do zaključno sa 1. siječnja 2023.g., odmjerava u ukupnom iznosu od 7.521,53 EUR / 56.671,49 kuna.

1.2. Pri tome tužitelj u ovoj tužbi izražava stajalište da je u citiranoj pravomoćnoj presudi posl. br. IIP-1566/07 od 30.11.2018.g pogrešno primijenjeno materijalno pravo, i to glede odbijajućeg dijela točke III. izreke kojim je tužitelj odbijen za više traženih 47.195,36 kn na ime izgubljene zarade u razdoblju lipanj 2008. – siječanj 2018., sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Međutim, iako se pravilno konstatiraju odlučne činjenice koje proizlaze iz navedenih isprava, nižestupanjski sudovi da zaključuju da bi nesporno utvrđena i po vještaku knjigovodstveno financijske struke visina izgubljene zarade tužitelja pripadala samo u visini od 80 % pa je tužitelju dosuđeno isključivo 80% iznosa koji bi ga inače pripadao te je shodno tome izračunavano na svaki pojedini mjesečni iznos tek u tom postotku od iznosa koji bi ga inače pripadao. Pri tome se poziva, kako bi proizašlo iz obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova, na rješenje HZMO-a od 13.2.2008. kojim je utvrđeno da je uzrok opće nesposobnosti za rad ozljeda na radu u omjeru od 80% te bolest u omjeru od 20%. Tužitelj ističe da navedeno pravno shvaćanje nije ispravno i da nije u skladu s odredbama ZOO/91 o naknadi materijalne/imovinske štete (čl.185. – 198) te načelu potpune (integralne) naknade imovinske štete. Sukladno odredbi čl.1090. ZOO-a, koja predstavlja opće načelo za popravljanje imovinske štete u svim oblicima iz tog Odsjeka Zakona, sud bi trebao uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Točno je da je parnični sud vezan pravomoćnim upravnim rješenjem (čl.12. ZPP-a), no pri zauzimanju ovakvog stava nižestupanjski sudovi čine i bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Navedeno stoga što HZMO, kao upravno tijelo u čijoj je to nadležnosti, utvrđuje citirani omjer u svrhu uzročnosti tužiteljevog prava na invalidsku mirovinu što je predmet tog upravnog postupka, a što nije istovjetno predmetu ove parnice u kojoj se treba utvrditi uzrok izgubljene zarade sukladno odredbi čl.1095. ZOO-a. Pri tome da su sudovi pogrešno primijenili materijalnopravne odredbe o uzročnosti i općeprihvaćeno načelo (pravno) adekvatne uzročnosti. Naime, da je potpuno irelevantno u konkretnom slučaju što je tužitelju utvrđena bolest koja je prethodila ozljedi na radu (kronični PTSP zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu), a s obzirom da je isti uz tu i druge utvrđene bolesti radio do ozljede na radu i nastavio bi raditi da nije bilo ozljede na radu te bi nastavio primati punu plaću (a ne mirovinu) da nije bilo ozljede na radu. Jedino da je to smisao (potpune) naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade, a upravo vještakinja medicine rada da je jasno i nedvosmisleno utvrdila da je za odlazak tužitelja u mirovinu odnosno za njegovu opću nesposobnost za rad presudan (100%) razlog (pravno relevantni uzrok) ozljeda na radu odnosno njene posljedice, a ne neprofesionalna bolest, time isključujući neprofesionalnu bolest u predmetnoj uzročno-posljedičnoj vezi. Nije sporno ni da bolesti koje nisu u svezi s radom kod tužitelja egzistiraju od ranije i nisu bile od utjecaja na njegovu radnu sposobnost, odnosno isti je usprkos egzistenciji takvih bolesti uredno obavljao radne zadatke, ali da je tek ozljeda na radu svojom ozbiljnošću, karakteristikama i utjecajem na bitne vitalne funkcije, dovela do gubitka radne sposobnosti.

2. U odgovoru na tužbu od 24.3.2023. tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom. Visina tužbenog zahtjeva da je neosnovano visoko postavljena jer tužitelj nije priložio ni predložio izvođenje dokaza u prilog u tužbi naznačenih mjesečnih iznosa izgubljene zarade tužitelja. Tuženik se protivi navodima tužitelja vezano za njegovo stajalište da je u presudi OS ST, posl.br. IIP- 1566707 od 30.11.2018. pogrešno primijenjeno materijalno pravo na način da je Sud kod odmjeravanja izgubljene zarade tužitelju uzeo u obzir rješenje HZMO-a od 13.02.2008. g. kojim su liječnici utvrdili da je uzrok opće nesposobnosti za rad tužitelja ozljeda na radu u omjeru od 80% i bolest u omjeru od 20%, te da bi takav način umanjen dosuđeni iznos izgubljene zarade tužitelju za 20%. Naime, presude su pravomoćne, potvrđene presudom ŽS ST, posl.br. GŽ R-57/2019-2 13.02.2019, pri čemu je sud vodio računa da je tužitelj umirovljen zbog ozljede na radu u visini od 80% i potvrdio mu iznos izgubljene zarade proporcionalno sa razlogom umirovljenja zbog ozljede na radu. Također, u postupku po istoj pravnoj osnovi između istih stranaka ŽS ST da je 15.12.2022. donio presudu, posl. br. GŽ-524/2022 kojom odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrđuje presudu OS ST od 24.03.2022., posl.br. 49 Pr-439/2019, uz ostalo obrazlažući i povezujući primjenu odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji veže odluku Suda za već riješeno prethodno pitanje od strane nadležnog organa u ovom slučaju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Dakle, u tom postupku sud je dosudio tužitelju iznos naknade štete u vidu izgubljene zarade u visini od ukupno 80%. Stoga je tuženik stajališta da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo smatrajući da tužitelju pripada pravo na izgubljenu zaradu u visini 80% jer da je upravo taj postotak uzroka radne nesposobnosti tužitelja i proistekao iz ozljede na radu prema nalazu i mišljenju vještaka medicine rada koji su vještačili za prethodno utužena razdoblje i pravomoćnog rješenja nadležnog tijela, čiju pravilnost da sud nije ovlašten ispitivati. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika neosnovan, te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3. Podneskom od 4.9.2024. tužiteljica je u skladu s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje za financije i računovodstvo Mirjane Ledić postavila tužbeni zahtjev pa je za razdoblje od 1. srpnja 2021.g. do siječnja 2023.g. zatražila isplatu iznosa od 8.451,33 eura na ime 80% utvrđene izmakle koristi. Time je postojeći tužbeni zahtjev povećan s ukupnog iznosa od 7.521,53 EUR, na ukupan iznos od 8.451,33 EUR (čl. 191. st. 1. ZPP). Sud preinaku dopušta jer tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom je tužba preinačena nakon što je izveden dokaz financijskim vještačenjem tijekom glavne rasprave (čl. 190. st. 2. ZPP) i zato što to smatra svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP). Slijedom toga odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

3.1. Tuženik je podneskom od 19.9.2024. izjavio prigovor na izračun vještakinje Ledić navodeći da ista nije pravilno utvrdila visinu izgubljene zarade tužitelja pošto u svoj obračun nije uvrstio mjesečnu naknadu koju tužitelj prima u vidu novčanog iznosa za tjelesno oštećenje. Novčani iznos uplaćen tužitelju u smislu tjelesnog oštećenja vještak da je je trebao zbrojiti sa mjesečnim iznosima uplaćenih mirovina, te zbroj istih oduzeti od prosjeka neto plaće isplaćenih usporednim radnicima. Naime, sukladno odredbi čl. 1090. važećeg Zakona o obveznim odnosima, oštećenik ima pravo na naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja. Da nije bilo štetnog događaja i ozljede na radu, tužitelj da ne bi primao naknadu za tjelesno oštećenje pa da isto treba uzeti u obzir prilikom vještačenja. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže sudu naložiti vještaku izradu dopune vještačenju na način da u izračun uvrsti podatke o isplatama s osnove tjelesnog oštećenja tužitelju te da na takav način obračuna izgubljenu zaradu tužitelja za utuženo razdoblje.

3.2. Po prigovoru tuženika, naloženo je sudskoj vještakinji Mirjana Ledić da izradi dopunsku varijantu vještačenja u koju će uvrstiti mjesečnu naknadu koju tužitelj prima u vidu novčanog iznosa za tjelesno oštećenje. Međutim, sudska vještakinja M. Ledić pisano se očitovala 31.12.2024. da je već u prvoj varijanti izračuna uključila iznos za tjelesno oštećenje, a što je vidljivo iz Tablice 1. i 2. osnovnog vještva pa da navedena razlika od 10.564,17 eura na ime 100% izmakle zarade, iznosi za 80% izmakle zarade 8.451,33 eura, a koliko je tužitelj i zatražio od tuženika na ime naknade štete. Stranke daljnjih primjedbi na vještvo nisu imale pa sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao jasno, potpuno i neproturječno sebi i dokumentaciji u spisu (podaci o mirovini tužitelja i neto platni podaci usporednih radnika koji nisu bili na bolovanju).

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem međupresude Općinskog suda u Splitu br. IIP-1566/07 od 9.11.2012. i presude od 30.11.2018., presude Općinskog suda u Splitu br. Pr-439/2019 od 24.23.2022., presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-524/2022 od 15.12.2022., dopis HZMO-a od 20.6.2024. (list 79 spisa), Kartona zaposlenika, dokumentacije priložene spisu, pročitan je spis ovog suda br. Pr- 65/2023. o čemu je sud sastavio uredovnu bilješku na listu 126 spisa te je izveden je dokaz po stalnoj sudskoj vještakinji za financije i računovodstvo Mirjani Ledić

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade imovinske štete u vidu izgubljene zarade na ime razlike između mirovine koja je tužitelju isplaćena u razdoblju od srpnja 2021. do siječnja 2023. i neto plaće usporednih radnika, a koju štetu tužitelj trpi zbog ozljede na radu.

7. Odredbom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (NN, 19/83, 17/86, 46/92, 26/93, 29/94, dalje: ZZR) radna organizacija i poslodavac dužni su naknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika. Odredbe ZZR-a primjenjuju se na ovaj slučaj u odnosu na ocjenu odgovornosti tuženika za štetu tužitelja kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (NN, 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), a kojeg je primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/23, dalje: ZOO/05). Prema odredbi čl. 189. st. 3. ZOO tužitelj ima pravo zatražiti naknadu štete radi gubitka zarade koja se mogla očekivati prema redovnom pravnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. Obveza tuženika za naknadu izgubljene zarade predviđena je i temeljem odredbi čl. 1095. ZOO/05 pa je tuženik kao poslodavac taj koji je tužitelju odgovoran za nastalu tjelesnu ozljedu na radu, odnosno za štetu nastalu tom tjelesnom ozljedom .

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika, zaposlen na radnom mjestu vozača te da je 5. kolovoza 2004. pretrpio ozljedu na radu, zbog čega da je kod istog nastupila nesposobnost za rad te da mu je radni odnos prestao 5. lipnja 2008. Nesporna je odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi povodom predmetne ozljede na radu jer je ista utvrđena pravomoćnom međupresudom ovoga suda br. II P-1566/07 od 9. studenog 2012.

9. Čitanjem pravomoćne presude ovoga suda br. II P-1566/07 od 30. studenoga 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž R-57/2019-2 od 13. veljače 2019., utvrđeno je da je tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete te materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći, kao i iznos od 338.945,95 kn na ime izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od 5. lipnja 2008. do 31. siječnja 2018., pri čemu je sud vodio računa o tome da je tužitelj umirovljen zbog ozljede na radu u visini od 80% i kod utvrđenja visine je koristio usporedne djelatnike čije podatke je dostavio tuženik, a koji su po godinama staža i života slični tužitelju. U navedenom postupku za odluku o ocjeni osnovanosti zahtjeva tužitelja s osnove naknade neimovinske i imovinske štete zbog navedene radne nezgode, upravo je na ovu okolnost provedeno vještačenje po vještakinji spec.medicine rada dr. Milane Varinac Barač, koja daje mišljenje da su posljedice ozljeđivanja u predmetnoj radnoj nezgodi prevladavajući uzrok umirovljenja zbog gubitka radne sposobnosti u omjeru od 80 %, a preostalih 20% da je razlog bolest kod tužitelja koja nije u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

10. Tužitelj je u ovome postupku u tužbi tvrdio da pravno shvaćanje u citiranim presudama suda nije pravilno, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da bi tužitelju pripadala naknada štete u 100% iznosu jer da je vještakinja medicine rada utvrdila da je za odlazak tužitelja u mirovinu, odnosno za njegovu opću nesposobnost za rad, presudni razlog ozljeda na radu, odnosno njezine posljedice, a ne neprofesionalna bolest.

11. Tuženik s druge strane, tijekom cijelog postupka ističe, da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu izgubljene zarade u opsegu većem od 80%, s obzirom je rješenjem HZMO-a od 13.02.2008. utvrđen uzrok opće nesposobnosti za rad tužitelja

- ozljeda na radu u omjeru od 80% i bolest u omjeru od 20%,

12. Prema mišljenu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju br. Rev- 1261/2021 od 2.2.2022., a koje mišljenje prihvaća i ovaj sud, parnični sud nije vezan odlukom donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja te je u parnici dopušteno dokazivati da uzročno-posljedičnu vezu između štetnog događaja i umirovljenja o čemu ovisi odštetna odgovornost tuženika. Kako u ovom postupku nije sporno da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja i kako nije sporno da je sudska vještakinja dr. Milana Varinac Barač, spec. medicine rada utvrdila da je prevladavajući uzrok umirovljenja posljedica ozljeđivanja u predmetnoj radnoj ozljedi (u omjeru od 80%), ovaj sud zaključuje da umirovljenja ne bi bilo da nije bilo radne ozljede pa je mišljenje suda, da bi tuženik bio dužan naknaditi tužitelju imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade i to u opsegu od 100% jer iz odredbi čl. 185. i čl. 190. ZOO-a proizlazi da tužitelj ima pravo na potpunu naknadu imovinske štete tj. da je oštećeniku potrebno dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje (ozljede na radu).

13. Međutim, po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka i to, ne u iznosu od 10.564,17 EUR-a za 100% izgubljenu zaradu već u iznosu od 8.451,33 EUR-a za 80% izgubljenu zaradu. Dakle, tužitelj podneskom od 4.9.2024. kojim je konačno postavljen tužbeni zahtjev, traži naknadu imovinske štete u vidu izgubljene zarade u opsegu od 80%, a sud nije ovlašten odlučivati izvan granica zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. s. st. 1. ZPP).

14. Dakle, tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju naknadu štete u vidu izgubljene zarade jer postoji utvrđena pravno relevantna uzročna veza između ozljede na radu i odlaska u invalidsku mirovinu, a koja ozljeda je utvrđena kao prevladavajući i time pravno relevantni uzrok umirovljenja i to, u zatraženom opsegu od 80%, u ukupnom iznosu od 8.451,33 EUR-a ili u mjesečnim iznosima kako je to zatraženo podneskom od 4.9.2024., slijedom čega je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom 1.

14.1. Na dosuđene mjesečne iznose tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. ZOO/05, koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 16-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. Zakona o radu, "Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22).

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u tekstu ZPP). Tužitelju je prema popisanom trošku, vrijednosti predmeta spora (7.521,53 eura do 3.9.2024., a od 4.9.2024. 8.451,33 eura) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., dalje: Tarife) određen trošak kako slijedi: za sastav tužbe -100 bodova (Tbr. 7. Tarife), za sastav podneska od 6.6.2024., 4.9.2024., 14.11.2024. – za svaki 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje po punomoćnicima na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 27.5.2024., 7.11.2024., 25.2.2025. - za svako 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što zbrojeno daje 750 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. Tarife) daje iznos od 1.875,00 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade parničnog troška. Tužitelju nije određen trošak sudskih pristojbi, s obzirom se radi o radniku u sporu u vezi ostvarivanja njegovih prava iz radnog odnosa u kojem slučaju je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe (čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/18, 51/23) pa tužitelju taj trošak nije nastao.

15.1. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO/25 koje teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom 2.

Split, 22. svibnja 2025.

sutkinja

mr.sc. Ivana Erceg Ćurić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude parnične stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis