REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5983/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 22. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu br. 310247 dana 11.08.2004.g. koji su sklopili tužitelj ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i prednik tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 isplatiti tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 6.821,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od:

-66,09 EUR

od dana 16.10.2019.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.11.2019.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.12.2019.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.01.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.02.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.03.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.04.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.05.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.06.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.07.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.08.2020.g

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.09.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.10.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.11.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.12.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.01.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.02.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.03.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.04.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.05.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.06.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.07.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.08.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.09.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.10.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.11.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.12.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.01.2022.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.02.2022.g.

pa do isplate

-4.905,00 EUR od dana 12.03.2022.g.

pa do isplate

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana 22. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj je dana 09. listopada 2024. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate protiv tuženika Hrvatske poštanske banke s čijim je pravnim prednikom VOLKSBANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 31027 dana 11.08.2004.g. na iznos od 30.300,00 CHF. Navodi da mu je navedeni kredit isplaćen dana 30.08.2004. godine. Navedeni Ugovor o kreditu je sklopljen za kupnju kuće i vinograda za osobne potrebe tužitelja, kao potrošača.

2. Ugovorom o kreditu je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 30.300,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

3. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prednika tuženika važećem na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 173,62 CHF.

4. U trenutku isplate kredita dana 30.08.2004. godine tečaj CHF prema kupovnom tečaju prednika tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,78139 Kn za 1 CHF. Predmetni kredit je tužitelj isplatio prijevremenom isplatom dana 11.03.2022.g.

5. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2018. godine kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika ( povodom kolektivne tužbe ), te je utvrđeno kako je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i prednik tuženika, su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev-221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije prednika tuženika, a kojima je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača, odbijaju kao neosnovane.

7. Na str. 19. obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 navodi se:

“ Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, drugostupanjski sud je ponovno odlučujući o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu CHF potvrdio prvostupanjsku presudu utvrdivši na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvačajući ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim, te ništetnim.

8. Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženog u odluci od 13.12.2016. godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 0 3.10.2017.godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ) su propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “ priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama “ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“.

9. Kako je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a glede postupanja prvo – osmotuženih banaka vezano uz pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, odnosno postupanje osmo tužene banke, a vezano za sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke i baš: da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno osmotužene banke i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke; da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita; te u tom pravcu dao razloge koji su prihvatljivi i zbog čega se pravilnost pobijane presude može ispitati, onda nema bitne povrede parničnog postupka“.

10. “ No kako je drugostupanjski sud polazeći od ukupnih rezultata provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza ocijenio izvođenje tih dokaza nepotrebnim, jer je na temelju stanja spisa predmeta ocijenio da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promijeni u tečaju švicarskog franka prema kuni, na štetu potrošača, a unatoč tome ih poticali na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, to je i bez izvođenja predloženih dokaza po tuženiku, drugostupanjski sud, a primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a utvrdio odlučne činjenice zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka“.

11. U presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017, a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 na str. 52 navodi se: “ Tužitelj tvrdi da ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu razumljive. Budući da je jedina strana valuta uz koju se ranije vezala glavnica, a koja je poznata potrošačima, bila njemačka marka, a banke nisu na primjeren način informirale potrošače o značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Za sklapanje ugovora koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošači su se, jer nisu bili upozoreni na bilo kakav rizik osim što su znali za opći rizik koji nosi svaka valutna klauzula, odlučili zbog informacije koje su ( jedino ) dobili u primamljivim oglasima banaka ( na akciji, bez naknade, samo do određenog roka, nova ponuda, mogućnost podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kamatna stopa već od 4,99 % za CHF) i s jedinim ciljem da prođu što jeftinije, nesvjesni rizika kojim se izlažu vezanjem glavnice uz valutu švicarski franak.

12. Prvostupanjski sud je, u bitnom, temeljem uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanu za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. godine, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, pa samim time i ništetnim.

13. Kako prema tumačenju odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije ( u presudi br. C-26/13 ) te sukladno tome prema odluci Ustavnog suda RH od 13.12.2016. godine i prema odluci Vrhovnog suda RH od 03.10.2017. godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivim, pa one podliježu testu poštenosti, te je u ovom postupku potrebno utvrditi da li su tužene banke u predugovornoj fazi potrošačima predočile informacije koji sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojima je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

14. “ Prosječni potrošač u RH u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik “valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

15. Ni tvrdnje prednika tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojoj se glavnica veže uz valutu švicarski franak potrošačima razumljiva, jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika objašnjen smisao i posljedica pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ugovore ne bi solemnizirali, nisu osnovane.“

16. “Stoga bez obzira što u vrijeme kada su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koji potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela, kao što su načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, a što je ovdje slučaj“.

17. “ Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

18. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocijeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

19. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenje najniže ugovorene kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franaka banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja.“

20. “ Prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da potrošač to nije znao, bilo mu je praktično svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu, te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnom klauzulom u drugim valutama bila je početna stopa ugovorene kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

21. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina osim o kamatama i o tečaju ) dobivenog iznosa u kunama ( koji je određen u trenutku sklapanja ugovora ) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima, banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

22. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, uz činjenicu da banke navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.“

23. Navedena utvrđenja Vrhovnog suda RH u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 05. travnja 1993. godine. Naime, sama preambula Direktive navodi kako su Države članice dužne osigurati da ugovori sklopljeni s potrošačima ne sadrže nepoštene odredbe, da onoga koji stječe robu ili usluge treba zaštiti od zloupotrebe moći koju imaju prodavatelji robe ili pružatelji usluga, posebno kod jednostranih standariziranih ugovora i nepoštenog ispuštanja osnovnih prava iz ugovora, da bi ugovori trebali biti sastavljeni jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo trebao dobiti mogućnost da pregleda sve odredbe i u slučaju kakvih dvojbi trebalo bi prevagnuti tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije, te da države članice bi trebale osigurati da se u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, te da ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati stranke ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.

24. Članak 3. Direktive definira nepoštene ugovorne odredbe: Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprije formuliranog standardnog ugovora.

25. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na prodavatelju robe ili pružatelju usluga.

26. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, tužitelj ističe da je prijevremenom otplatom u cijelosti isplatio predmetni kredit i to dana 11.03.2022.g., te ovom tužbom potražuje preplaćene iznose od 15.10.2019.g. do 11.03.2022.g. Obzirom da do dana podnošenja ove tužbe nije proteklo 5 godina, potraživanje tužitelja nije u zastari.

27. Tužitelj napominje da restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u zastarnom roku od 5 godina ( čl. 225. ZOO).

28. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva predlaže se provesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost koliki je iznos zbog tečajne razlike tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita po svakom utuženom anuitetu izražen u kunama po mjesecima i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa, te tužitelj zadržava pravo specificirati svoj tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju u ovom predmetu.

29. Tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu br. 310247 dana 11.08.2004.g. koji su sklopili tužitelj ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i prednik tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB 87939104217 isplatiti tužitelju ĐH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 6.821,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od:

-66,09 EUR

od dana 16.10.2019.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.11.2019.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.12.2019.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.01.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.02.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.03.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.04.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.05.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.06.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.07.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.08.2020.g

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.09.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.10.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.11.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.12.2020.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.01.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.02.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.03.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.04.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.05.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.06.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.07.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 14.08.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.09.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.10.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.11.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.12.2021.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 15.01.2022.g.

pa do isplate

-66,09 EUR

od dana 16.02.2022.g.

pa do isplate

-4.905,00 EUR od dana 12.03.2022.g.

pa do isplate

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem

referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

30. Sud je svojim rješenjem od dana 21. studenog 2024. pozvao tuženika da u roku od 30 dana od dana dostave tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu, upozoren da, ukoliko ne podnese odgovor na tužbu u danom roku, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja (presudu zbog ogluhe), ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331. b st. 1. toč. 1. do 4., kao i primjenom odredbe članka 284. st. 5. Zakona o parničnom postupku (ZPP).

31. Kako tuženik nije postupio sukladno citiranom rješenju suda i nije u danom roku, niti do dana donošenja ove odluke, podnio odgovor na tužbu, a kako je tuženiku tužba i rješenje, kojim se poziva na davanje odgovora na tužbu, uredno dostavljeni dana 25. studenog 2024., a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnostima s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, te ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da ne podnesu odgovor na tužbu, tj. kako su ispunjeni svi uvjeti iz članka 331. b. stavak 1. točka 1. do 4., kao i primjenom odredbe članka 284. st. 5. Zakona o parničnom postupku, to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u izreci ove presude.

32. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude.

33. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, a visina i obim troškova je ograničen kao s gornjom granicom troškovima koje je sam tužitelj specificirao i zatražio, pa je tako trošak tužitelja određen sa 100 bodova za sastav tužbe, pa kako je vrijednost jednog boda zajedno s paušalom 2,00 EUR, to je isti trošak utvrđen u iznosu od 200,00 EUR, što je valjalo uvećati za 25% PDV-a što je iznos od 50,00 EUR i čini zbir i ukupni trošak tužitelja u iznosu od 250,00 EUR koji je u cijelosti dosuđen tužitelju kao pod točkom III. izreke ove presude.

34. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 22. svibnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

35. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. svibnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

1. tužitelju uz poziv na plaćanje sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 57,33 EUR

2. tuženik neposredno