Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-302/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić i Hrvoje Mladinić iz Bjelovara, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj P-1000/2019-45 od 24. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj P-1000/2019-45 od 24. listopada 2023. u točki I., II. i IV. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici broj P-1000/2019-45 od 24. listopada 2023.:

- potvrđuje u točki V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.649,31 eura,

- potvrđuje u dijelu izreke rješenja kojim je odbijen prijedlog tuženice za podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije,

- preinačuje u točki V. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 619,01 eura na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. U nepobijanoj odbijajućoj točki III. izreke presude te u dijelu izreke rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe, odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke djelomično je utvrđen ništetnim Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102951232 od 13. travnja 2006. zaključen između stranaka u dijelu čl. 7. koji glasi: „Valutna klauzula: povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ te u dijelu čl. 8. koji glasi: „Kamata: Kamatna stopa je promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama.“. Točkom II. izreke iste presude naloženo je tuženici da tužitelju s osnova više plaćenih kamata i tečajnih razlika uslijed promjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF plati iznos od 967,31 EURA/7.288,19 kn kao i iznos od 12.854,59 EURA/96.852,87 kn, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose detaljno opisane u toj točki izreke. U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog dijela i to u dijelu tužbenog zahtjeva da je ništetna odredba predmetnog ugovora u čl. 8. u dijelu koji glasi: „i u trenutku ugovaranja iznosi 5%“. U točki IV. izreke presude odbijen je prigovor radi prebijanja tuženice kojim je tražila utvrđenje da postoji njezina tražbina prema tužitelju, a točkom V. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.268,32 EURA/24.625,16 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Istom odlukom riješeno je da se dopušta preinaka tužbe tužitelja iz podneska od 13. travnja 2023. i odbijen je prijedlog tuženice za podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije, a vezano za primjenu relevantnih odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i tumačenju istih u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u točkama I., II., IV. i V. izreke presude, sadržajno pobijajući i rješenje kojim je odbijen prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije i dosudi tuženici troškove postupka, a podredno da ukine odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tuženice u cijelosti i potvrditi prvostupanjsku presudu uz dosudu troškova žalbenog postupka tužitelju.

4. Žalba tuženice nije osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i ugovorena valutna klauzula u CHF te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kredita s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i preplaćene kamatne stope.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 13. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 51400607-5102951232 kojim je tuženica odobrila kredit tužitelju u iznosu kunske protuvrijednosti od 102.800,00 CHF,

- da je prema čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, odnosno da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja,

- da je čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i obračunava se u skladu s važećim Odlukama banke, time da je početna kamatna stopa 5,00 %,

- da je prema iskazu tužitelja, njemu od strane djelatnika banke bilo sugerirano uzimanje kredita vezanog za valutu CHF,

- da je prema iskazu djelatnice banke PA, ugovor bio unaprijed pripremljen od strane informatičke i pravne službe banke te nije bilo moguće da klijent traži izmjenu određene odredbe ugovora, odnosno da se u ugovor unese odredba koju definira klijent,

- da se tužitelj u postupku pozvao na učinke odluka iz kolektivnog spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane udruge Potrošač protiv više banaka (i ovdje tuženice) u kojem su donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženica od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da je u istom sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Sanje Radoš razlika u anuitetima određenim prema početnom tečaju na dan korištenja kredita i uplaćenih anuiteta tijekom otplate kredita zbog tečajne razlike u CHF iznosi 12.854,50 EURA/96.852,87 kn, a zbog promjenjive kamatne stope 967,31 EURA/7.288,19 kn,

iz čega sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora kao i ugovorena valutna klauzula u CHF te je stoga na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 28/18 – dalje: ZOO) obvezao tuženicu tužitelju isplatiti preplatu s osnove promjenjive kamatne stope i promjene tečaja u CHF-u sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka.

7. Tuženica u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nije odlučio o prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a odnosno za preispitivanje ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula te i u žalbi ustraje na svojem prijedlogu. Smatra da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu da tužitelj ima status potrošača, tvrdeći da se taj status ne presumira, te da sud nije utvrdio niti obrazložio status potrošača tužitelja. Ističe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa jer je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i razumljiva. Prigovara na zaključak suda prema kojem je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, odnosno ništetna i smatra da je sukladno stajalištu izraženom u odluci Suda Europske unije u predmetu C-81/19 navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je ista dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava. Tuženica ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke te da je sud trebao provesti personalne dolaze na okolnost informiranosti tužitelja o posljedicama vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze. Isto tako, smatra da sud nije uzeo u obzir brojnu dokumentaciju koju je tuženica dostavila o razini informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja ugovora i da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014

- dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona), povreda načela ocjene dokaza, načela materijalne istine i bitna povreda odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. i čl. 8. ZPP-a. Ponavlja prigovor zastare istaknut tijekom postupka te osporava dosuđeni tijek zateznih kamata. Smatra da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o prigovoru zastare ističući da je trebalo primijeniti zastarni rok od tri godine (radi naknade štete) sukladno 230. ZOO-a. Pozivajući se na odredbu čl. 241. ZOO-a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika, tvrdi da je trebala postojati konkretna radnja tužitelja te se prema njezinoj ocjeni ne može smatrati da je u konkretnom slučaju prekinut rok zastare podnošenjem kolektivne tužbe u kojoj tužitelj nije sudjelovao. U slučaju da se prihvati stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prekidu zastare vezane za kolektivni spor, tuženica ocjenjuje da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari jer je podnio stupnjevitu tužbu te tek naknadno određeno istaknuo tužbeni zahtjev 26. srpnja 2019., a na ročištu 26. siječnja 2023. je povisio tužbeni zahtjev. Isto tako, ako se prihvati stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prekidu zastare, isti se treba prihvatiti i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana treba vratiti drugoj, odnosno smatra da je tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, a ne od plaćanja svakog anuiteta. Tuženica upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a tvrdeći da nije nepošteni stjecatelj. Nadalje, smatra da je odbivši prigovor radi prijeboja tuženice prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je odluka u tom dijelu manjkava, neobrazložena i paušalna. Naime, ističe da ništetnost odredbi ugovora djeluje na sve stranke te je zato tužitelj dužan vratiti ono što je primio na temelju takvog ugovora, a što se konkretno odnosi na iznose manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je o prijedlogu tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava EU odlučio rješenjem sadržanim uz pobijanu presudu, a kojim rješenjem je odbio taj prijedlog tuženice i isto obrazložio te stoga nije ostvarena žalbom istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8.1. Naime, neosnovan je prijedlog tuženice za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a, odnosno konkretno preispitivanje ništetnosti odredbe ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula.

8.2. Prema sadržaju spisa, konkretno podneska tuženice od 31. ožujka 2021. (list 118- 129 spisa) na koji se poziva ista u žalbi i kojim je predložila podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije o tumačenju prava Europske unije, tuženica je predložila postaviti pitanja: 1.Treba li čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom čl. 7. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu, a obzirom da je ta ugovorna odredba sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom čl. 22. ZOO?, 2. Treba li u slučaju da se ispitivanje nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu ne protivi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 smatrati da je ta odredba o valutnoj klauzuli razumljiva ukoliko je banka (tuženica) stavila tužitelju kao prosječnom potrošaču na raspolaganje između ostalog i dokument koji je pojašnjavao informaciju o valutnoj klauzuli i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom te dokument u kojem je sadržan grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u razdoblju od 1998. do 2004.?, 3. Treba li direktivu tumačiti na način da joj se protivi primjena čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) od strane nacionalnih sudova u pojedinačnim sudskim postupcima kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali), bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a nacionalni sudovi u pojedinačnim postupcima tu odluku primjenjuju bez posebnog provođenja dokaznog postupka i bez utvrđenja svih relevantnih činjenica upravo konkretnog pravnog odnosa između potrošača i trgovca, uključujući i prirodu robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen te svih konkretnih popratnih okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i svih ostalih odredbi tog ugovora?

8.3. Slijedom navedenog valja zaključiti da je tuženica predložila tumačenje odredbe i ocjene valjanosti odredbe hrvatskog unutarnjeg prava, odnosno implikacije na konkretni pravni odnos među strankama. Budući da je na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije svrha prethodnog postupka pred Sudom Europske unije da ocjenjuje valjanost i/ili tumačenje akta institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, sadržaj predmetnog prijedloga ne sadržava elemente za postavljanje zahtjeva za prethodnu odluku.

8.4. Osim toga valja navesti da se na konkretan pravni odnos ne primjenjuje Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima budući je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka ugovoren 13. travnja 2006., dakle prije nego što je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala članica Europske unije, pa Sud Europske unije nije nadležan tumačiti pravo Europske unije u novoj državi članici u odnosu na pravne poslove koji su zaključeni prije pristupanja te članice Europskoj uniji. Stoga je taj Sud pravo Europske unije nadležan tumačiti samo u odnosu na pravne poslove ugovorene nakon pristupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. O obvezujućoj snazi Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima samo na ugovore koji su sklopljeni nakon stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije svoje pravno shvaćanje izrazio je i sam Sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu A. H. protiv Zagrebačke banke d.d. broj C-567/20 od 5. svibnja 2022.

8.5. Iz istih razloga ni ovaj sud takav zahtjev neće podnositi Sudu Europske unije kako to predlaže tuženica u žalbi, a niti će se referirati na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženica u žalbi, osporavajući pravilnu primjenu materijalnog prava te tvrdeći da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je odraz odredbe nacionalnog prava bez obzira da li se radi o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da sud nije utvrdio status potrošača tužitelja u predmetnom ugovoru o kreditu. Naime, tužitelj već u tužbi, a i kasnije u iskazu, ističe svoj status potrošača, navodeći da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje stana, a u samom ugovoru o kreditu kao namjena je naznačeno "stambeni kredit građana". Točno tuženica navodi da se status potrošača tužitelja ne presumira, međutim, tijekom postupka ista niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga u odnosu na taj prigovori nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

10. U odnosu na prigovor tuženice radi ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženice treba reći da ista pogrešno ističe da je u postupku trebalo utvrđivati sve okolnosti odlučujuće za takvu odluku. Naime, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19) kao i čl. 502.c ZPP-a koji propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, iz čega slijedi pravilan zaključak da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove.

11. Razlaganje tuženice da se ugovorena valutna klauzula ne može preispitivati s aspekta nepoštenosti, a pozivajući se na stajalište izraženo u odluci Suda Europske unije broj C-81/19, odnosno da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, valja tuženici napomenuti da je točno da je sukladno odredbama ZOO-a odredba koja propisuje valutnu klauzulu dispozitivna norma, međutim, ocjenjujući stajalište iz navedene odluke broj C-81/19 treba primijetiti da ugovaranje valutne klauzule u nekom konkretnom ugovoru ovisi o volji stranaka, ali se njeno ugovaranje ne pretpostavlja, iz čega tada proizlazi da se ne može isključiti preispitivanje nepoštenosti ugovaranja takve klauzule. Osim toga, nije odlučujuće samo ugovaranje valutne klauzule već ugovaranje te klauzule u CHF, a iz samog iskaza tužitelja proizlazi da mu je od strane djelatnika tuženice PA bilo sugerirano uzimanje kredita s valutnom klauzulom u CHF-u.

11.1. Točno tuženica navodi da nije dovoljno pozvati se samo na utvrđenja iz kolektivnog spora bez da se u pojedinačnim postupcima provede kontradiktoran postupak, ali ista zanemaruje da je sud proveo sve dokazne prijedloge pa tako i saslušanje tužitelja te djelatnice tuženice, a koje iskaze je prvostupanjski sud i ocijenio utvrdivši da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Stoga imajući u vidu da je prvostupanjski sud ocijenio sve provedene dokaze (uključujući i brojnu dokumentaciju tuženice) nije ostvarena ni u odnosu na navedena utvrđenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženica, a prvostupanjski sud je svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim, neproturječnim i dostatnim razlozima o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa. Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je odluka prvostupanjskog suda adekvatno obrazložena primjenom odredbe čl. 338. st. 4. ZPP- a, a sud je temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a zakonito odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi vezani za pitanje zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a što je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

12.1. Isto tako, potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije u zastari jer je (stupnjevita) tužba podnesena 13. lipnja 2019. (presuda u kolektivnom sporu pravomoćna od 13. lipnja 2014.) te u njoj tuženik detaljno iznosi razloge za ništetnost odredbi ugovora o kreditu u tom pogledu, a iz same dokumentacije o kreditu koju je tuženica dostavila tužitelju vidljivo je da je dostavljena tužitelju nakon podnošenja tužbe zbog čega tužitelj nije ni mogao podnijeti određeni tužbeni zahtjev u vrijeme podnošenja tužbe. Nadalje, imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), kao u ovom postupku kojem je sud rješenjem sadržanim u presudi dopustio preinaku, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženice u pogledu zastare na povišenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. To potvrđuju i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 844/2024-2 od 12. lipnja 2024. i Rev-751/2023-2 od 26. lipnja 2024.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje je sama unijela u unaprijed pripremljeni standardni (tipski) ugovor o kreditu, pa je upravo postupanje same tuženice prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenih iznosa.

14. Nije ostvarena ni istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka prvostupanjskog suda kojim se odbija prigovor radi prebijanja tuženice nije manjkava, neobrazložena i paušalna, obzirom je prvostupanjski sud jasno obrazložio svoju odluku. Naime, p redmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatila tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njezinu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, unatoč istaknutom prigovoru prijeboja.

14.1. Iako je prvostupanjski sud svojom odlukom trebao odlučiti da li postoji tražbina tuženice prema tužitelju a ne odbiti prigovor radi prebijanja, jednako je negativno valjalo odlučiti o tom zahtjevu, slijedom čega su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

15. Imajući u vidu da nije ostvarena ni jedna povreda na koju upućuje tuženica u žalbi, a ni povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP- a, dok je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I., II. i IV. Izreke.

16. Pobijajući odluku o troškovima postupka tuženica navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju priznao trošak pristojbe na presudu u iznosu od 184,67 EURA jer su sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) od 20. svibnja 2023. tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja te pristojbe. Tuženica prigovara i na pogrešnu primjenu čl. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa) te čl. 13. st. 2. i čl. 14. st. 2. Zakona o uvođenju EURA kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22, 88/22), smatrajući da je prilikom izračuna za pojedinu radnju u postupku trebalo iznos bodova množiti s vrijednosti boda od 1,99 eura, a ne sa 1,9908 eura.

17. Osnovani su žalbeni navodi tuženice u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a, odnosno tužitelj nije obvezan plaćati sudske pristojbe na tužbu i presudu u ovom konkretnom predmetu zbog čega je pogrešno naloženo tuženici plaćanje troškova postupka tužitelju po toj osnovi. Osim toga, ovaj sud ocjenjuje da je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju pogrešno dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu od 12. srpnja 2022., a koja žalba tuženice je izjavljena protiv rješenja kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tuženice, jer taj trošak nije bio potreban za ovaj postupak. Stoga je u tom dijelu valjalo preinačiti odluku o troškovima na način da je odbijen zahtjev za trošak tužitelju u iznosu od 618,19 eura na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

18. Isto tako osnovan je žalbeni navod u pogledu preračunavanja i zaokruživanja novčanih iznosa zbog promjene valute i točno tuženica navodi da je iznos bodova trebalo množiti s vrijednosti boda od 1,99 eura, a ne sa 1,9908 eura. Stoga je sve opravdane troškove umjesto zatraženog iznosa od po 199,08 eura i 49,77 eura valjalo suditi u iznosima od 199,00 eura i 49,75 eura pa su tako troškovi i u tom dijelu preinačeni za ukupno 0,82 eura (PDV uključen) na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP.

19. Slijedom navedenoga, obzirom da je odlukom o troškovima u preostalom dijelu pravilno primijenjeno materijalno pravo, za iznos troška od 2.649,31 EURA potvrđena je odluka o troškovima na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

20. Kako je tuženica uspjela sa žalbom samo u odnosu na troškove i to djelomično, dok nije uspjela sa žalbom u odnosu na meritum spora, tako je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan, a isto tako odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka jer odgovor na žalbu nije bio potreban za odlučivanje po žalbi sve temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun