REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2583/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Goranu Goluži, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Plavetić, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 8. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 161,66 EUR (slovima: sto šezdeset jedan euro i šezdeset šest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,38 EUR od 31. kolovoza 2005. do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR do 30. rujna 2005. do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR od 31. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 0,56 EUR do 31. studenog 2005. do isplate,

- na iznos od 0,23 EUR od 31. prosinca 2005. do isplate,

- na iznos od 0,13 EUR do 31. siječnja 2006. do isplate,

- na iznos od 1,11 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 1,69 EUR do 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,30 EUR do 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR do 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,09 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,50 EUR do 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,65 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,96 EUR do 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 0,94 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 0,62 EUR do 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 1,69 EUR do 30. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 2,36 EUR do 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,21 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 3,12 EUR do 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 2,95 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 3,28 EUR do 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 6,21 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 5,61 EUR do 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,45 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 6,81 EUR do 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 5,79 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 7,94 EUR do 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 10,69 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 8,75 EUR do 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 9,43 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 8,56 EUR do 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 8,72 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR do 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,75 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 15,83 EUR do 31. srpnja 2011. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.711,20 EUR (slovima: tisuću sedamsto jedanaest eura i dvadeset centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 3,31 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 7,41 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,19 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 6,16 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 6,58 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,24 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,44 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,73 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,62 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,31 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 3,77 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 8,54 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,90 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,70 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 10,98 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,57 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,05 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,71 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 27,07 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 22,82 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 31,79 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 43,21 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 35,12 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 37,96 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 34,35 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 35,00 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,31 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,80 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,47 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 1.090,49 EUR od 22. kolovoza 2011. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj AV s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 529,48 EUR s pripadajućim zateznim kamata, kao neosnovnim.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.578,48 EUR sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja AV za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 13. travnja 2023. u bitnome navodi da je 29. lipnja 2005. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 628-50-2915783 na iznos od 3.893,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Isto tako, navodi i da je 22. prosinca 2005. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 148-50-3203676, na iznos od 18.380,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Ističe da su predmetni ugovori o kreditu ugovoreni u valuti CHF te uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka tj. tuženik. Ukazuje na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe da je valutna klauzula primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu savjesnosti i poštenja, kao i da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu vezane za egzaktan parametar i metodu izračuna takvih parametara, pa da su iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama između banke i tužiteljice u svojstvu potrošača. Ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika na temelju Ugovora o kreditu br. 628-50- 2915783 isplatu iznosa od 254,04 EUR, kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa od 34,34 EUR, kao posljedice ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok na temelju Ugovora o kreditu br. 148-50-3203676 traži isplatu iznosa od 1.831,18 EUR, kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa od 282,78 EUR, kao posljedice ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je odluka o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje da su tužitelju obrazložene posljedice i rizici valute CHF, te da su mu dane sve informacije. Ukazuje i da su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli, te da tužiteljev ugovor nije bio „uzmi ili ostavi“. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ističe da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, kao i da je tuženik prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke. Prigovara visini i ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te da se tužitelju naloži da mu naknadi troškove postupka uvećano za zatezne kamate.

3. Podneskom od 27. studenoga 2024. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev (nakon provedenog financijskog vještačenja) na način da na temelju Ugovora o kreditu br. 628-50-2915783 zahtijeva isplatu iznosa od 161,66 EUR, kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dok na temelju Ugovora o kreditu br. 148-50- 3203676 isplatu iznosa od 1.711,20 EUR, kao posljedice ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa zateznim kamatama.

3.1. Navedenim podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev. Tuženik je u podnesku od 27. siječnja 2025. istaknuo da se protivi navedenom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, Stoga je sud, u skladu s čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) odbio djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva te odlučio o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovore o kreditu (list 40-50 spisa), prijepise knjigovodstvene kartice (list 53-61 spisa) te je izvršen uvid u sudsku praksu koja prileži spisu. Provedeno je financijsko vještačenje (list 98-109 spisa) te je saslušan tužitelj (list 142-143 spisa).

4.1. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava punomoćnici stranaka su suglasno naveli nemaju drugih dokaznih prijedloga, odnosno da odustaju od svih neprovedenih te da predlažu donošenje odluke na temelju stanja spisa.

5. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu ukupno 2.402,34 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedice ništetnosti odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i odredaba u odnosu na valutnu klauzulu.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 628-50-2915783 u iznosu od 3.893,56 CHF te Ugovor o kreditu broj 148-50- 3203676 u iznosu od 18.380,00 CHF, kao i da je ugovorom o kreditu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, odnosno da je odredbama ugovora ugovorena i valutna klauzula.

8. Sporna je valjanost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, visina tužbenog zahtjeva, tijek zateznih kamata te prigovor zastare.

9. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. Ovdje valja napomenuti kako sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga su i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja, obzirom niti ne tvrdi da on općenito ne zna što je valutna klauzula, bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Dapače tuženik je tužitelju prikazivao uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Stoga je i odbijen dokazni prijedlog za saslušanjem javne bilježnice Vesne Švegović. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

17. Sud ovdje također ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kreditu koji su predmet ovog postupka razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovore kao fizička osoba, u svrhu kupnje novog motornog vozila, kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovani predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao do okončanja ovog postupka.

18. Jednako tako, na ročištu 8. travnja 2025. saslušan je tužitelj koji je izjavio da je predmetne kredite uzeo kod tuženika i to radi kupnje osobnog automobila. Navodi da je došao u autokuću te da mu je tamo zaposlenik rekao da oni sve pripremaju oko kredita i da će kredit biti u švicarskim francima. Navodi da su u autokući pripremili svu dokumentaciju odnosno da on nije niti išao u banku već je isključivo otišao kod javnog bilježnika. Navodi da ga nitko nije upozorio na mogućnost da bi rata odnosno anuitet kredita mogao značajno rasti, odnosno ističe da mu o tome nitko ništa nije govorio. Navodi da je automobil i motocikl kupio radi korištenja u osobne svrhe.

19. Ovaj sud je iskaz tužitelja ocijenio u bitnome istinitim te je isti prihvatio jer je logičan i sukladan s dokumentacijom u spisu, a iz kojeg je sud utvrdio da je tužitelj u svojstvu potrošača sklopio predmetne ugovore o kreditu te da nije mogao očekivati da bi rata kredita tako značajno mogla rasti, kao i da oko odredaba samog ugovora nije bilo moguće pregovarati, a što je s obzirom na sve okolnost slučaja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača (tužitelja).

20. Obzirom da je člankom 323. st. 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

21. Na prijedlog tužitelja, sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zadatak vještaka je bio utvrditi iznose razlike / preplate obveze u kunama koje su nastale radi promjene povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, do konačne otplete kredita.

22. Nalazom i mišljenjem vještaka, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem utvrđen više plaćeni iznos na temelju Ugovora o kreditu br. 628-50- 2915783 iznosi 161,66 EUR, dok na temelju Ugovora o kreditu br. 148-50-3203676 iznosi 1.711,20 EUR.

23. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka valja ukazati da tužitelj nije imao primjedbe na isti te je u skladu s istim postavio tužbeni zahtjev, dok je tuženik u podnesku od 27. siječnja 2025. izjavio da nema prigovora na matematički izračun vještaka.

24. Sud je nalaz i mišljenje (dodatni) u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

25. Pritom valja tek ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Konačno, valja ukazati da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja, a niti postavio protutužbeni zahtjev.

26. Sud ocjenjuje osnovanim istaknut prigovor zastare istaknut po tuženiku u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedica ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok ocjenjuje neosnovanim istaknut prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

26.1. Naime, obzirom da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu dana 13. travnja 2023., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., prije podnošenja predmetne tužbe, protekao je petogodišnji zastarni rok zbog čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa kao posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe.

27. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

28. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

29. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je obvezao tuženika na isplatu iznosa u odnosu na zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, dok je odbio zahtjev za isplatu kao posljedicu ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe valutnoj klauzuli nepoštene, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

32. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT) te troškovniku tužitelja (list 145 spisa).

33. Tužitelj je u postupku u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u opsegu od 100%, dok je u odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u opsegu od 77,95% (1.872,86 : 2.402,34). Prema tome, tužitelj je u ovom postupku uspio u opsegu od 88,98%, pa je stoga ovaj sud odlučio o troškovima postupka primjenom navedene odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a te imajući na umu da zbog neznatnog uspjeha tuženika nisu nastali posebni troškovi.

34. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova), sastav podneska od 4. prosinca 2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT- 100 bodova), zastupanje na ročištu 9. srpnja 2024. i 8. travnja 2025. (Tbr. 9 toč. 1. OT- 100 bodova svako), odnosno ukupno 400 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% (200,00 EUR), ukupno 1.000,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP–a. Tužitelju je valjalo u cijelosti prihvatiti zahtjev na ime troška vještačenja u iznosu od 500,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 70,48 EUR (a koliki iznos je tužitelj podmirio). Prema tome, tužiteljici je valjalo sveukupno priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.578,48 EUR.

35. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu 7. ožujka 2025., s obzirom da navedeno ročište nije održano.

36. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

37. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.