REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-48/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ratka Šćekića kao predsjednika Vijeća i Žarka Dundovića te Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog BH, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 4. ožujka 2021., broj K-215/20-20, i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 17. rujna 2024., broj Kž-197/2021-3, u sjednici Vijeća održanoj 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog BH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 4. ožujka 2021., broj K-215/20-20, potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 17. rujna 2024., broj Kž-197/2021-3, BH proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te je na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

2. Osuđenik je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio po branitelju Miljenku Korušiću, odvjetniku iz Varaždina, zbog „…povrede kaznenog zakona iz čl. 517. st. 1. točke 1. u vezi čl. 469. st. 1. toč. 3. i povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. u vezi čl. 468. ZKP/08 koja je mogla utjecati na presudu“, s prijedlogom da „Vrhovni sud Hrvatske ukine pobijanu pravomoćnu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.“ Ujedno je zatraženo, u skladu s odredbom članka 518. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; dalje: ZKP-24), da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP-25), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik pod točkom III. zahtjeva pobija pravomoćnu presudu zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točke 3. ZKP-24 (ispravno članka 469. točke 3.) navodeći da je već presudom Općinskog sud u Varaždinu broj Pp J-998/2019 od 21. listopada 2019. godine proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira zato što se 24. travnja 2019. godine fizički i verbalno sukobio sa oštećenim te kažnjen na novčanu kaznu, a kako nije ulagao žalbu na tu presudu, da je ona postala pravomoćna prije donošenja odluke u ovom predmetu. Tvrdi da se u navedenoj odluci radilo o istim radnjama koje mu se stavljaju na teret i u ovom predmetu, pa imajući u vidu odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) u predmetu Maresti protiv Republike Hrvatske, broj 55759/07, u kojoj je ukazano na neprihvatljivost vođenja i prekršajnog i kaznenog postupka protiv iste osobe, u smislu načela „ne bis in idem“ iz 4. Protokola 7. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) i članka 12. stavka 1. ZKP-24, koji propisuje da nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna odluka, smatra da se radi o okolnosti koja isključuje kazneni progon, zbog čega je u pravomoćnoj presudi na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 3. ZKP-24.

6. Međutim, navedeni prigovor osuđenika o povredi kaznenog zakona nije osnovan jer osuđenik nije u dva postupka, kaznenom i prekršajnom, proglašen krivim i kažnjen za iste inkriminacije, tako da izostaje jedna od osnovnih pretpostavki koje propisuju naprijed citirane konvencijske i zakonske odredbe koje se odnose na institut zabrane ne bis in idem, a koje su i definirane u aktualnoj sudskoj praksi (sam osuđenik u zahtjevu citira sudsku praksu ESLJP-a navodeći tzv. mjerila Engel), a to je da se radi o istom događaju i istim radnjama počinjenja (idem).

6.1. Naime, iz činjeničnog opisa izreke prekršajnog suda broj Pp J-998/2019 proizlazi da se osuđeniku, koji je zajedno se okrivljenikom osuđenik BH i ĆH stavljalo na teret počinjenje zbog prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a radnje počinjenja osuđenika su opisane na sljedeći način: „da je 24. 4. 2019. na parkiralištu u [adresa] ispred bivše veterinarske stanice narušavali javni red i mir na naročito drzak i nepristojan način i to na način da se 1. okrivljenik BH zaustavio svojim vučnim vozilom kraj automobila u kojem se nalazio 2. okrivljeni ĆH, otvorio je staklo na vozačevim vratima i vrijeđao ĆH pogrdnim riječima „đubre smrdljivo, jebem ti mrtvu mater, ti si policijski doušnik, smjestio si me u zatvor na 10 godina i slično. Nakon čega su obojica izašli iz svojih vozila te je ĆH upitao BH u čemu je problem, a BH ga je najprije pljunuo u predjelu usta a nakon toga je rukom zamahnuo prema njemu i okrznuo ga po gornjoj usnici, nakon čega je 2. okrivljenik spriječio 1. okrivljenika u daljnjem fizičkom napadu na način da je najprije svojom rukom blokirao njegov drugi udarac a potom ga je rukama uhvatio za njegovo rame i odgurnuo ga od sebe…“ (ostali dio činjeničnog opisa ispušten jer se ne odnosi na osuđenika).

6.2. Međutim, kako činjenični opis izreke citirane prvostupanjske presude K-215/20-20 kojom je osuđenik proglašen krivim zbog predmetnog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11 glasi: „…dana 24. travnja 2019., oko 13,00 sati, u [adresa], na parkiralištu u blizini veterinarske stanice, nakon što je uočio ĆH, radi netrpeljivosti prema njemu, u tijeku međusobnog verbalnog sukoba, u cilju zastrašivanja, zgrozio se ĆH riječima: „vidjet ćeš ti mene, uništit ću te, ubit ću te ko psa“, što je kod njega izazvalo strah za vlastiti život“, proizlazi da se, unatoč prostornoj i vremenskoj podudarnosti opisanih događaja, ne radi o identičnim radnjama za koje je osuđenik bio proglašen krivim u ova dva postupka. Inkriminacije koje predstavljaju obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 iz izreke presude kaznenog suda nisu opisane u činjeničnom opisu izreke presude prekršajnog suda već se u toj presudi navode samo uvredljive riječi koje je osuđenik kritične zgode upućivao ĆH kao i radnje fizičkog napada na oštećenika, što su samo obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

7. Iz navedenih razloga nije osnovan zahtjev osuđenika u dijelu koji se odnosi na povredu kaznenog zakona.

8. U točki IV. zahtjeva osuđenik obrazlaže osnovu pobijanja iz članka 517. stavka 1. točke 2. i 3. u vezi članka 468. ZKP-24. Tvrdi da je prvostupanjski sud u tijeku rasprave pri ispitivanju svih svjedoka pročitao njihove iskaze koji su dali policijskim istražiteljima po nalogu ovlaštenog državnog odvjetnika, a koje ispitivanje je učinjeno u nekontradiktornom postupku, bez prisutnosti osuđenika i branitelja. Osim ovog prigovora, koji se svodi na povredu konfrontacijskog prava i prava kontradiktornosti (radi se o sastavnicama teške povrede prava na pravično suđenje iz članka 468. stavak 2. ZKP-24), ističe i da je sud prvog stupnja postupio protivno odredbi članka 431. stavak 1. i 2. ZKP-24 koja propisuje kada sud može pročitati zapisnike o dokaznim radnjama ispitivanja svjedoka, kada ta radnja nije provedena na način propisan člancima 234. do 235. ZKP-24, ali pod uvjetima propisanim člankom 431. stavkom 1. ZKP-24 čime da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP-24. Smatra da je ta povreda suda prvog stupnja bitno utjecala na osuđujuću presudu u ovom kaznenom predmetu, jer je sud svoje zaključke o krivnji osuđenika i izrečenoj kazni temeljio na tvrdnjama oštećenog i ostalih saslušanih svjedoka koji su dali policijskim istražiteljima u nekontradiktornom ispitivanju. Ove je prigovore, mada ne na istovjetan, ali na suštinski isti način, osuđenik isticao i u žalbi odnesenoj protiv prvostupanjske presude, s tim da je povredu prvostupanjskog suda, tvrdnjom da je takvim propustima pri ispitivanju svjedoka njemu i branitelju onemogućeno da na raspravi neposredno ispitaju svjedoke (str. 2., 7. odlomak žalbe), implicite označio i kao povredu prava na obranu na raspravi koja je utjecala na presudu iz članka 468. stavka 3. ZKP-24, te mu se u tom kontekstu sud drugog stupnja na te prigovore povrede prava konfrontacije, kontradiktornosti i prava na obranu na raspravi očitovao (toč. 4.1. obrazloženja presude). Stoga su navedeni navodi osuđenika razmatrani i u kontekstu prigovora povrede prava na obranu na raspravi koji se izrijekom u zahtjevu ne navodi, ali slijedi iz sadržaja zahtjeva i citirane osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-24 na koju se osuđenik poziva.

9. Međutim, protivno tvrdnjama iz zahtjeva osuđeniku pravomoćnom presudom nije povrijeđeno pravo na pravični postupak kroz povredu prava na konfrontaciju i kontradiktornost jer sud presudu, nije utemeljio na nekonfrontirano izvedenim iskazima svjedoka iz istrage, već na iskazima koje su isti svjedoci koji su ispitani u istrazi dali i na raspravi u nazočnosti osuđenika i branitelja. Naime, iako je točno da je sud prvog stupnja nepravilno postupio kada je na raspravi u tijeku iskazivanja svakog od ispitanih svjedoka odlučio pročitati cijele iskaze svjedoka iz istrage koji su ispitani na nekonfrontiran način, a za to nisu postojali razlozi iz članka 411. stavka 4. i članka 426. ZKP-24 (kada se radi o odstupanju od ranijeg iskaza svjedoka ili o nesjećanju), time osuđeniku navedena prava nisu povrijeđena jer se pravomoćna presuda temelji na konfrontiranim iskazima svjedoka koji su ispitani na raspravi. Iz raspravnih zapisnika proizlazi da je obrana svjedocima postavljala pitanja i na njihove iskaze je isticala primjedbe iz čega proizlazi da se ne radi o nekonfrontirano izvedenim dokazima, kako to pogrešno smatra osuđenik u zahtjevu.

9.1. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude (str. 8. -9.), nakon što je djelomično reproducirao iskaze svjedoka koji su dati u istrazi i na raspravi, ukazao zašto prihvaća iskaze svjedoka koji su na raspravi, uz manja i nebitna odstupanja u odnosu na prethodne iskaze, potvrdili iskaz oštećenika koji je prema ocjeni suda dosljedno u oba iskaza teretio osuđenika da mu je kritične zgode prijetio da će ga ubiti. Sud prvog stupnja je uz navedenu sveobuhvatnu ocjenu iskaza svjedoka cijenio i obranu osuđenika koju nije prihvatio jer ju cijenio kao pokušaj otklanjanja kaznene odgovornosti. Uz navedene dokaze sud prvog stupnja je također cijenio i činjenicu da je oštećenik istog kritičnog dana podnio kaznenu prijavu, a što je u suglasnosti s njegovim iskazom, kojega i iz tog razloga prihvaća kao istinit.

9.2. Prema tome, kako se pobijana presuda ne temelji u isključivom ili u odlučujućoj mjeri na zapisnicima o iskazima svjedoka koji su na nekonfrontiran način ispitani u istrazi, već na dokazima koji su izvedeni na raspravi, osuđenikovo pravo na pravično suđenje zbog povrede prava na konfrontaciju i kontradiktornost nije povrijeđeno.

10. Nije osnovan niti osuđenikov prigovor da mu je u tijeku rasprave povrijeđeno pravo na obranu jer su svi svjedoci na raspravi bili neposredno ispitani u nazočnosti osuđenika i branitelja koji su svjedocima i postavljali pitanja i isticali primjedbe, što je vidljivo iz raspravnih zapisnika (list 146.-151.), tako da propust suda prvog stupnja koji je učinjen čitanjem cijelih iskaza koji su svjedoci dali u istrazi, o čemu je bilo riječi u točki 9. obrazloženja ove odluke, nije bio od utjecaja na presudu. Ostali osuđenikovi prigovori o povredi odredbe članka 431. u vezi članka 468. stavka 3. ZKP-24 su prigovori zbog tzv. relativno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz koje se osnove, u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-24 ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

11. Osuđenik u okviru ovog dijela zahtjeva u točki IV. obrazloženja ponavlja i prigovor istaknut u žalbi, iako u tijeku rasprave takav dokazni prijedlog nije istican, da sudovi nisu htjeli koristiti sadržaj izjave oštećenog dane u prekršajnom postupku pod brojem Pp J-998/2019, s obrazloženjem suda drugog stupnja da ih je svjedok ĐH davao kao okrivljenik. Međutim, osuđenik smatra da bi ocjena izjave koju je ovaj svjedok dao mogla predstavljati kontrolne činjenice za ocjenu istinitosti njegovog iskazivanja u ovom postupku.

12. Ovaj osuđenikov prigovor, kojeg izrijekom ne podvodi pod neku od osnova iz članka 517. stavak 1. točke 1. -3. ZKP-24, se sadržajno može podvesti samo kao činjenični prigovor jer se njime u biti nastoji osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ali iz koje se osnove se, u smislu naprijed citirane zakonske odredbe, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

13. Slijedom navedenog, kako u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, trebalo je osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-25, odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu članka 518. stavka 5. ZKP-25, kako je to predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 22. svibnja 2025.

Predsjednik Vijeća:

Ratko Šćekić