REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

Posl.br. P-676/2023

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUD A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja HA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Mihović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koje zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave, zaključene dana 07. travnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Daria Obradovića, odvjetnika iz Dubrovnika i zamjenice punomoćnika tuženika Vedrane Belin, odvjetnice u Dubrovniku, dana 22. svibnja 2025.godine

presudio  je

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9010641450, sklopljen dana 18. srpnja 2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Anđelka Stanića pod brojem OU-622/2005, između tužitelja kao korisnika kredita i protivnika osiguranja, te tuženika kao banke, temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi:

„Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.969,38 CHF (slovima: sedamnaesttisućadevetstošezdesetdevet CHF i tridesetosam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 1.556,89 EUR, uvećanu za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća iznosa i to kako slijedi:

- na iznos od 4,11 EUR s kamatom od 01.09.2005.

- na iznos od 3,65 EUR s kamatom od 01.10.2005.

- na iznos od 3,60 EUR s kamatom od 01.11.2005.

- na iznos od 3,87 EUR s kamatom od 01.12.2005.

- na iznos od 2,64 EUR s kamatom od 01.01.2006.

- na iznos od 2,10 EUR s kamatom od 01.02.2006.

- na iznos od 0,01 EUR s kamatom od 08.02.2006.

- na iznos od 0,40 EUR s kamatom od 01.03.2006.

- na iznos od 0,00 EUR s kamatom od 04.03.2006.

- na iznos od 8,49 EUR s kamatom od 01.11.2008.

- na iznos od 9,16 EUR s kamatom od 01.01.2009.

- na iznos od 10,79 EUR s kamatom od 01.02.2009.

- na iznos od 11,50 EUR s kamatom od 01.03.2009.

- na iznos od 9,26 EUR s kamatom od 01.04.2009.

- na iznos od 9,62 EUR s kamatom od 01.05.2009.

- na iznos od 6,69 EUR s kamatom od 01.06.2009.

- na iznos od 4,20 EUR s kamatom od 01.07.2009.

- na iznos od 4,76 EUR s kamatom od 01.08.2009.

- na iznos od 6,19 EUR s kamatom od 01.09.2009.

- na iznos od 6,03 EUR s kamatom od 01.10.2009.

- na iznos od 4,66 EUR s kamatom od 01.11.2009.

- na iznos od 7,23 EUR s kamatom od 01.12.2009.

- na iznos od 9,10 EUR s kamatom od 01.01.2010.

- na iznos od 12,11 EUR s kamatom od 01.02.2010.

- na iznos od 11,33 EUR s kamatom od 01.03.2010.

- na iznos od 15,21 EUR s kamatom od 01.04.2010.

- na iznos od 14,36 EUR s kamatom od 01.05.2010.

- na iznos od 16,14 EUR s kamatom od 01.06.2010.

- na iznos od 27,90 EUR s kamatom od 01.07.2010.

- na iznos od 25,39 EUR s kamatom od 01.08.2010.

- na iznos od 32,25 EUR s kamatom od 01.09.2010.

- na iznos od 30,07 EUR s kamatom od 01.10.2010.

- na iznos od 25,44 EUR s kamatom od 01.11.2010.

- na iznos od 34,39 EUR s kamatom od 01.12.2010.

- na iznos od 45,54 EUR s kamatom od 01.01.2011.

- na iznos od 37,86 EUR s kamatom od 01.02.2011.

- na iznos od 40,56 EUR s kamatom od 01.03.2011.

- na iznos od 36,83 EUR s kamatom od 01.04.2011.

- na iznos od 37,39 EUR s kamatom od 01.05.2011.

- na iznos od 52,26 EUR s kamatom od 01.06.2011.

- na iznos od 53,26 EUR s kamatom od 01.07.2011.

- na iznos od 66,09 EUR s kamatom od 01.08.2011.

- na iznos od 814,45 EUR s kamatom od 18.08.2011.

do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

i

riješio je

I Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 169,23 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.245, 68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18. srpnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu ovjeren kod Javnog bilježnika Anđelka Stanića pod brojem OU-622/2005, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.969,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke/tuženika važeće na dan korištenja kredita, s namjenom kupnje vozila, da je člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je obvezan kredit otplatiti na način i po uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu, u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. U predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelj je naveden kao IA s adresom [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], međutim puno ime tužitelja je HA. Navedeno je utvrdio i Javni bilježnik koji je potvrdio/solemnizirao predmetni ugovor, te je na 5. stranici ugovora naveo HA. Kako bi tužiteljeva aktivna legitimacija bila nedvojbeno dokazana, isti u privitku ove tužbe dostavlja i preslik „stare“ osobne iskaznice na kojoj je naveden JMBG koji je identičan onome koji je naveden u predmetnom Ugovoru o kreditu. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tijekom pregovora te prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.Prethodno navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama se spominje i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003. do 2008. godine, te je postala predmetnom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, došlo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu je dana 4. travnja 2012. godine pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovor o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i u istom je dana 4. srpnja 2013. godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama tako ili slično postupanje ubuduće.Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13. lipnja 2014. godine posl.br.: Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9. travnja 2015.godine broj: Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika (banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi. Nakon odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž- 6632/17 kojom su odbijene žalbe tuženih banaka, te je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, se, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a.

Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama radi isplate pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz prethodno navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Nadalje, zakon izričito propisuje da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici ukoliko se na njih pozove, a koji stav je zauzela i dosadašnja sudska praksa. S obzirom da je u presudama navedenim u točki III. tužbe utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita od strane tuženika, navedena pravna utvrđenja su obvezujuća za Naslovni sud i u predmetnom postupku. Stoga jasno proizlazi da je tuženik na temelju ništetnih odredbi, odnosno bez valjane pravne osnove stekao određenu korist koju tužitelj na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO) u ovom postupku potražuje od tuženika. Nadalje, s obzirom da se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, to je slijedom navedenog dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate . Tužitelj je prije pokretanja ovog postupka dao zadatak vještaku financijsko- računovodstvene struke za izradu stručnog nalaza i mišljenja kako bi utvrdio visinu potraživanja u ovom postupku, te je na temelju toga postavio tužbeni zahtjev. U slučaju da tuženik u ovome postupku ospori visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže provesti vještačenje po vještaku financijsko- računovodstvene struke radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno radi utvrđivanja razlike u anuitetima do koje je došlo na temelju promjene tečaja valute CHF. Nadalje, tužitelj zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, odnosno uskladiti ga s nalazom i mišljenjem vještaka. U slučaju provođenja vještačenja po vještaku financijsko- računovodstvene struke radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, tužitelj predlaže Naslovnom sudu naložiti tuženiku dostaviti otplatni plan po kojem se vraćao kredit iz kojeg će biti vidljiva razlika preplaćenog iznosa po osnovu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak.Tužitelj ističe da zbog „divljanja“ tečaja CHF više nije bio u mogućnosti plaćati mjesečne anuitete kredita, te je zbog navedenog tuženiku podnio zahtjev za definitivnu otplatu kredita, te je „uzeo“ kredit u drugoj banci, a tuženiku jednokratnom isplatom iznosa od 21.597,78 HRK na dan 16. kolovoza 2011. godine isplatio ukupno dugovanje po predmetnom ugovoru o kreditu.obzirom na sve prethodno navedeno, tužitelj zahtijeva povrat više uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 1.726,12 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik stekao bez osnova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome ističe da nije sporno da su zaključili ugovor o kreditu broj 9010641450 dana 18. srpnja 2005., ali spori da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Navodi da su prema dosadašnjoj praksi ugovoru sklopljeni u RH koji sadrže valutnu klauzulu dopušteni i zakoniti, da je predmetni ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran po javnom bilježniku i da ima snagu javnobilježničkog akta), da je strankama prilikom sklapanja ugovora isti pročitan, protumačen, da su isti upozoreni na posljedice sklapanja ugovora nakon čega su se ipak odlučili na njegovo sklapanje pa da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samo ugovora. Također smatra spornim činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu prestao isplatom i zatvaranjem kredita 17. kolovoza 2011. odnosno 12 godina prije podnošenja tužbe. Smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, te da je potraživanje zastarjelo. Smatra da zastara nije prekinuta ni podnošenjem kolektivne tužbe jer da je zastara nastupila prije podnošenja tužbe. Ustraje u saslušanju djelatnika banke na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacija u tečaju CHF. Osporava i visinu potraživanja jerda nije jasno temeljem čega i kojom metodologijom je tužitelj došao do utuženih iznosa.

3. Sud je saslušao svjedokinju KA djelatnicu banke koja u bitnome iskazuje da je ona bila djelatnica tuženika od 2001. ili od 2002. pa do 2017. godine, da joj je tužitelj poznat iz viđenja, odnosno sjeća se njegovog lica, ali se ne sjeća konkretnog ugovora. Prvo vrijeme je radila kredite za malo i veliko poduzetništvo, pa kredite za građanstvo, te jedno vrijeme i auto kredite ali se ne sjeća točno tog razdoblja. Sjeća se načelno tih auto kredita te da je klijent trebao donijeti ponudu iz auto kuće, te bi ona provjerila kreditnu sposobnosti klijenta koje bi oni dokazivali svojim platnim listama. Ona je uglavnom u svom radu nudila kredite sa valutnom klauzulom u eurima i kunama. Kredite sa tečajem u CHF uglavnom nije nudila jer je imala nekih saznanja iz banke da će se te rate povećavati, ali se ne može sjetiti detalja u vezi toga. Ona kao djelatnik banke nije posebno pojašnjavala koji su parametri koji mogu utjecat na promjenu kamatne stope, sada se ne može sjetiti detalja u vezi toga. Također sada se ne može sjetiti je li što pojašnjavala o ekonomskim rizicima moguće promjene tečaja u CHF. Kredit je bio unaprijed pripremljen i imao je svoju formu koju je pripremila banka, te je kasnije ubacivan samo iznos kredita, kamatna stopa, podaci o klijentu. Korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja u vezi pojedinih odredbi kredita, korisnik kredita je prije potpisivanja imao mogućnost da pročita ugovor i vidi sve što mu se nudi. Ona korisnicima kredita nije čitala ugovore, samo je ubacivala iznose u ugovor o kreditu, jest ga supotpisala što je bila i njezina obveza, a glavni potpisnik je bila druga osoba koja je u stvari i odobrila kredit. U to vrijeme su bile povoljnije odnosno niže kamatne stope za kredite sa valutnom klauzulom u CHF, npr. u odnosu na kredite sa valutnom klauzulom u eurima.

4. Tužitelj HA u bitnome iskazuje da je svrha kredita bila kupnja osobnog vozila, da je pošao u Auto-kuću Antunović koja se bavila prodajom vozila Renault Clio, te je pošao u PBZ banku čiji je klijent bio od ranije. Želi pojasniti da mu je ugovorom napisano ime IA, a da je njegovo pravo ime HA, a što je vidljivo iz štambilja javnog bilježnika. Prvo mu je djelatnik u banci rekao da ne može podići kredit jer već ima mali kredit podignut kod PBZ-a. Onda mu je ovdje danas saslušana svjedokinja KA ponudila kredit u kojem bi sudjelovao i sudužnik, ali mu to nije bila opcija jer je teško pronaći sudužnika. Nakon toga mu je ponudila kredit u švicarskim francima i to na način da se polica kasko osiguranja vozila vinkulira na PBZ i da se na vrijeme od 7 godina knjižica vozila položi kod PBZ banke. Rekla je da je kamata povoljnija, a i tečaj švicarca da je povoljniji, te je mjesečna rata iznosila oko 1.200,00 kuna, dok je rata u eurima iznosila malo više, ali se ne može sjetiti točnog iznosa. On nije financijski stručnjak, ugovor jest čitao, a djelatnica u banci mu je pojašnjavala odredbe. Svakako kredit sa valutnom klauzulom u CHF mu je ponudila djelatnica banke jer da mu ona nije tada ponudila taj ugovor, on nikakav kredit ne bi bio podigao jer nije bio kreditno sposoban, kako su mu u banci rekli. Njemu ništa djelatnica banke nije posebno objašnjavala uslijed čega može doći do promjene tečaja u CHF. Djelatnica banke mu je ponudila baš ovakav kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Nakon par mjeseci počela je rasti rata kredita te je ona iznosila nepunih 2.000,00 kuna koje je otplaćivao sve do 2011. godine. Više nije mogao izdržati plaćati rate kredite, pošao je u invalidsku mirovinu. Pošao je Hrvatsku Poštansku banku i podigao je kredit od 30.000,00 kuna kako bi mogao zatvoriti kredit za vozilo, te je taj kredit i prijevremeno otplatio, a banka mu je za prijevremenu otplatu uzela 1.000,00 kuna. Vozilo je kupio za osobne potrebe, svoje i svoje obitelji. On nije mogao utjecati na niti jednu odredbu kredita, nego je mogao prihvatiti kredit kakav mu je ponudila banka, a banka mu je taj kredit ponudila kao vrlo dobar.

5. Sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Smiljani Čučuković dipl. Ekonomist iz Dubrovnika koja je izradila Nalaz i mišljenje 07. siječnja 2025.

6. Tužitelj je podneskom od 03. travnja 2025. naveo da nema primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka te je tužbeni zahtjev uredio prema Nalazu i mišljenju vještaka te je naveo da se u konkretnom slučaju radi o "nekonvertiranom kreditu" i da je Vrhovni sud RH u revizijskoj odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe sukladno čl. 241 ZOO-a te da rok zastare u ovom predmetu je počeo teći ispočetka od dana pravomoćnosti odluke Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/2017 pa s obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2023. da je podnesena unutar općeg zastarnog roka unutar 5 godina.

7. Tuženik nije imao računskih primjedbi na izrađeni Nalaz i mišljenje vještaka, ali smatra da nije trebalo provoditi vještačenje nego odbiti tužbeni zahtjev iz ranije navedenih razloga, kao i jer je osnovan prigovor zastare.

8. S obzirom da nije bilo primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka sud nije saslušavao vještakinju radi davanja usmenog nalaza i mišljenja.

9. Tužitelj je podneskom od 03. travnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev sa Nalazom i mišljenjem vještaka te uredio točku II. Kojom zahtijeva isplatu iznosa od 1.556,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnove razlike nastale zbog promjene tečaja CHF.

10. Predmetni podnesak sadrži i djelomično povlačenje tužbe za iznos od 169,23 eura kojem se povlačenju tuženik nije protivio već se upustio u raspravljanje po smanjenom tužbenom zahtjevu, pa je temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I. rješenja.

11. U dokaznom postupku sud je pregledao dokumentaciju priloženu spisu i to:

- ugovor o kreditu broj 9010641450 ovjeren pred javnim bilježnikom Anđelkom Stanićem iz Dubrovnika broj OU-622/2005 od 18. srpnja 2005. (l.s. 8-13)

- račun broj 80A/2005 od 20. srpnja 2005. Antunović – Dubrovnik vlasnik ĆA (l.s.15)

-potvrda primitka od 10. kolovoza 2005. (l.s.16)

-preslik osobne iskaznice (l.s.17)

- sudska praksa-Presuda Trgovačkog suda u zagrebu P-1401/2022 od (l.s.18-193)

-sudska praksa (l.s.194-244)

-plan otplate od 18. srpnja 2007 s otplatnom tablicom s prikazom efektivne kamatne stope (l.s. 245-248)

-pregled uplata po kreditu na dan 17. travnja 2023. (l.s.249-250)

-obavijest o promjeni kamatne stope od 01. veljače 2008. (l.s.251)

-zahtjev klijenta za definitivnu otplatu kredita (l.s.252)

-stanje duga kreditnog zaduženja od 09. kolovoza 2011. (l.s.253)

-uplatnica o prijevremenoj otplati od 16. studenog 2011. (l.s.254)

-nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Smiljane Čučuković od 07. siječnja 2025. (l.s.299-311).

. 12. Predmet ovog spora je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu

utvrđenje ništetnim odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, te isplata razlike preplate s osnove ništetne odredbe u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu broj 9010641450 od 18. srpnja 2005. godine.

14. Među strankama je sporno je li ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu odredbe u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takve ugovorne odredbe primio odnosno visina tražbine, je li potraživanje tužitelja u zastari.

15. Pregledom Ugovora o kreditu (l.s.8-13) sklopljenog 18. srpnja 2005. godine između tuženika i tužitelja utvrđeno je da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnje, da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, da je kredit odobren u iznosu od 17.969,38 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca, za kupnju vozila.

16. Iz citiranih sadržaja Ugovora o kreditu i vremenu sklapanja, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke odnosno odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Ovaj sud smatra da tužitelj sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19,80/22 i 114/22 dalje: ZPP) ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i anuitet veže uz promjenu tečaja u CHF bez da je potrošača jasno upoznao sa rizicima i potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke čime je tužitelja kao korisnika kredita doveo u znatno nepovoljniji položaj, budući da je isti potrošač.

17. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, i u parnicama radi naknade štete i parnicama na isplatu, kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a (ZID ZPP-a 70/19). Tužitelj zahtjeva isplatu temeljem ništetnosti istovjetne odredbe ugovora o kreditu vezane za valutnu klauzulu u CHF i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem te ništetne odredbe, pa nije osnovan prigovor tuženika u tom smislu. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da se otplata glavnice i anuiteta veže uz tečaj CHF, te činjenice da je tužitelj tijekom otplate kredita toga otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da se glavnica kredita i anuitet veže uz promjenu tečaja u CHF bez da je potrošača jasno upoznao sa rizicima i potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke čime je tužiteljicu kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužitelj pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluka na koji nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Da bi kao potrošač bilo svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je tužitelju bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa je jasno da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu. Da tužitelju nisu bili prezentirani rizici mogućih oscilacija tečaja CHF proizlazi iz podudarnog iskazivanja svjedokinje KA djelatnice banke i samog tužitelja HA.

19. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je tuženik tužitelja jasno i potpuno informirao o rizicima koji mogu nastati zbog vezanosti glavnice i anuiteta kredita uz valutnu klauzulu u CHF, pa da je pristao na takav rizik. Jedini jasni parametar koji je razvidan iz sadržaja predmetnog ugovora jest visina tečaja u CHF na dan isplate kredita.

20. Sudski vještak za računovodstvo i financije Smiljana Čučuković u svojem Nalazu i mišljenju 07. siječnja 2025. godine (l.s.470-489) izračunala preplatu s osnove tečaja CHF 1.556,89 eura, Vještakinja je dala tabelarni prikaz pozitivnih tečajnih razlika, negativnih tečajnih razlika i neto preplatu kao i datume isplate.

21. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka kao objektivnog, stručnog i danog u skladu s pravilima struke, te se rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja 1.556,89 eura.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor "prekluzije" iz čl.326. st.2. ZOO-a odnosno da se ništetnost ne može isticati ako je ugovor u cijelosti ispunjen, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja.Međutim, ništetna odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF je izravno utjecala na visinu mjesečnog anuiteta koji je u konkretnom slučaju rata kredita dosegla skoro dupli iznos, pa isto ne predstavlja zabranu manjeg značenja, radi čega sud nalazi da je predmetni prigovor tuženika neosnovan. Također, činjenica da je ugovor ispunjen ne priječi tužitelja podnijeti zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok teče počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne tužbe potrošača. U odnosu na odredbe vezane za valutnu klauzulu postupak je pravomoćno okončan u predmetu Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., to je isti rok sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, počeo od tada iznova teći, pa nije nastupila zastara općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji se ima primijeniti na ovaj slučaj stečenog bez osnove.

24. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF.

25. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog od 1.556,89 eura na ime razlike tečaja zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, pa je odlučeno kao u toč. I i II izreke presude.

26. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (toč. II izreke presude).

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT). Tužitelj je uspio u sporu u cijelosti s osnovom, dok nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na visinu tražbine ( za 169,23 eura) zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa mu je dosuđen trošak u cijelosti. Prema određeno postavljenom zahtjevu tužitelja i vrijednosti predmeta spora osnovani su parnični troškovi tužitelja za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 28. studenog 2024., 03. travnja 2025., za svako po 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za sastav podneska od 14. lipnja 2024. 25% od 100 bodova ( Tbr. 8/4 OT-a, za pristup na ročišta na kojima se raspravljalo 11. lipnja 2024., 14. listopada 2024. i 07. travnja 2025., za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, 1.450,00 eura, sve uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 42 OT) sveukupno 1.812,50 eura i ranije plaćena pristojba za tužbu u iznosu od 33,18 EUR, odnosno 1.845,68 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 2.245, 68 eura. (toč. II izreke rješenja).

28. Tužitelju su na temelju čl. 151. stavak 3 ZPP-a dosuđene zakonske zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. II izreke rješenja).

U Dubrovniku,22. svibnja 2025.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DN-a:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni tečaj konverzije 1 eur=7.53450 kuna