Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor 23250 Pag

Poslovni broj P-1408/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sucu Josipu Duševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Senadu Vukoviću, odvjetniku u Rijeci, Pomerio 20, protiv tuženice OTP banka d.d. (OIB:52508873833) sa sjedištem u [adresa], zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženice LC, odvjetničke vježbenice, na ročištu za objavu presude 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 48889/06 od dana 09.08.2006. godine, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika, Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i u dijelu u kojem je sukladno promjenama kamatne stope ugovoreno povećanje mjesečnog anuiteta.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 48889/06 od dana 09.08.2006. godine, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika, Splitske banke d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.274,06 EUR (tisuću dvjesto sedamdeset četiri eura i šest centi) / 9.599,43 kn (devet tisuća petsto devedeset devet kuna i četrdeset tri lipe), u roku od 15 dana, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do konačne isplate na svaki isplaćeni iznos anuiteta i to:

po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 4,49 EUR / 33,83 kn od 12.03.2007.,

- na iznos od 4,47 EUR / 33,70 kn od 10.04.2007.,

- na iznos od 4,40 EUR / 33,14 kn od 10.05.2007.,

- na iznos od 4,41 EUR / 33,19 kn od 11.06.2007.,

- na iznos od 4,35 EUR / 32,81 kn od 10.07.2007.,

- na iznos od 4,41 EUR / 33,22 kn od 10.08.2007.,

- na iznos od 4,40 EUR / 33,15 kn od 13.09.2007.,

- na iznos od 4,30 EUR / 32,41 kn od 16.10.2007.,

- na iznos od 4,41 EUR / 33,22 kn od 15.11.2007.,

- na iznos od 4,33 EUR / 32,68 kn od 13.12.2007.,

- na iznos od 4,44 EUR / 33,49 kn od 10.01.2008.,

- na iznos od 4,50 EUR / 33,93 kn od 11.02.2008.,

- na iznos od 4,58 EUR / 34,57 kn od 10.03.2008.,

- na iznos od 4,52 EUR / 34,06 kn od 14.04.2008.,

- na iznos od 4,42 EUR / 33,34 kn od 13.05.2008.,

- na iznos od 4,44 EUR / 33,49 kn od 13.06.2008.,

- na iznos od 4,42 EUR / 33,32 kn od 14.07.2008.,

- na iznos od 4,39 EUR / 33,05 kn od 18.08.2008.,

- na iznos od 4,42 EUR / 33,37 kn od 10.09.2008.,

- na iznos od 13,18 EUR / 99,36 kn od 13.10.2008.,

- na iznos od 13,22 EUR / 99,65 kn od 10.11.2008.,

- na iznos od 13,12 EUR / 98,90 kn od 10.12.2008.,

- na iznos od 13,71 EUR /103,33 kn od 13.01.2009.,

- na iznos od 13,84 EUR /104,28 kn od 11.02.2009.,

- na iznos od 13,79 EUR /103,95 kn od 16.03.2009.,

- na iznos od 13,72 EUR /103,43 kn od 14.04.2009.,

- na iznos od 13,67 EUR / 103,04 kn od 14.05.2009.,

- na iznos od 13,58 EUR / 102,36 kn od 16.06.2009.,

- na iznos od 13,66 EUR / 102,90 kn od 17.07.2009.,

- na iznos od 13,56 EUR / 102,18 kn od 18.08.2009.,

- na iznos od 13,61 EUR / 102,55 kn od 15.09.2009.,

- na iznos od 13,43 EUR / 101,16 kn od 21.10.2009.,

- na iznos od 13,61 EUR / 102,58 kn od 18.11.2009.,

- na iznos od 13,80 EUR / 104,02 kn od 29.12.2009.,

- na iznos od 19,83 EUR / 148,83 kn od 25.01.2010.,

- na iznos od 19,81 EUR / 149,29 kn od 18.02.2010.,

- na iznos od 19,94 EUR / 150,21 kn od 16.03.2010.,

- na iznos od 20,22 EUR / 152,35 kn od 21.04.2010.,

- na iznos od 20,25 EUR / 152,59 kn od 25.05.2010.,

- na iznos od 20,66 EUR / 155,70 kn od 17.06.2010.,

- na iznos od 21,40 EUR / 161,26 kn od 21.07.2010.,

- na iznos od 22,39 EUR / 168,04 kn od 30.08.2010.,

- na iznos od 21,96 EUR / 165,49 kn od 29.09.2010.,

- na iznos od 21,56 EUR / 162,46 kn od 25.10.2010.,

- na iznos od 23,41 EUR / 176,36 kn od 22.12.2010.,

- na iznos od 22,57 EUR / 170,06 kn od 16.02.2011.,

- na iznos od 22,93 EUR / 172,81 kn od 28.02.2011.,

- na iznos od 22,86 EUR / 172,28 kn od 10.03.2011.,

- na iznos od 22,51 EUR / 169,63 kn od 04.04.2011.,

- na iznos od 22,59 EUR / 170,23 kn od 14.04.2011.,

- na iznos od 23,43 EUR / 176,56 kn od 13.05.2011.,

- na iznos od 24,29 EUR / 183,03 kn od 15.06.2011.,

- na iznos od 25,48 EUR / 192,66 kn od 15.07.2011.,

- na iznos od 27,16 EUR / 204,65 kn od 16.08.2011.,

- na iznos od 24,86 EUR / 187,34 kn od 15.09.2011.,

- na iznos od 24,10 EUR / 181,58 kn od 14.10.2011.,

- na iznos od 24,20 EUR / 182,34 kn od 14.11.2011.,

- na iznos od 24,33 EUR / 183,34 kn od 15.12.2011.,

- na iznos od 24,92 EUR / 187,79 kn od 13.01.2012.,

- na iznos od 25,10 EUR / 189,13 kn od 15.02.2012.,

- na iznos od 24,92 EUR / 187,79 kn od 15.03.2012.,

- na iznos od 24,93 EUR / 187,82 kn od 13.04.2012.,

- na iznos od 25,03 EUR / 188,61 kn od 15.05.2012.,

- na iznos od 25,16 EUR / 189,57 kn od 14.06.2012.,

- na iznos od 24,98 EUR / 188,20 kn od 13.07.2012.,

- na iznos od 24,84 EUR / 187,12 kn od 14.08.2012.,

- na iznos od 24,45 EUR / 184,20 kn od 14.09.2012.,

- na iznos od 24,88 EUR / 187,45 kn od 15.10.2012.,

- na iznos od 25,01 EUR / 188,45 kn od 14.11.2012.,

- na iznos od 24,86 EUR / 187,33 kn od 14.12.2012.,

- na iznos od 24,69 EUR / 186,04 kn od 15.01.2013.,

- na iznos od 24,52 EUR / 184,75 kn od 14.02.2013.,

- na iznos od 25,02 EUR /188,52 kn od 08.04.2013.,

- na iznos od 24,83 EUR / 187,09 kn od 24.04.2013.,

- na iznos od 24,34 EUR /183,42 kn od 15.05.2013.,

- na iznos od 21,17 EUR / 159,50 kn od 18.06.2013.

IV Nalaže se tuženiku isplati tužitelju iznos od 3.871,02 EUR (tri tisuće osamsto sedamdeset jedan euro i dva centa) / 29.166,18 kn (dvadeset devet tisuća sto šezdeset šest kuna i osamnaest lipa), u roku od 15 dana, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do konačne isplate na svaki isplaćeni iznos anuiteta i to:

po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 5,19 EUR / 39,12 kn od 19.09.2006.,

- na iznos od 3,75 EUR / 28,22 kn od 11.10.2006.,

- na iznos od 1,06 EUR / 8,01 kn od 10.11.2006.,

- na iznos od 2,52 EUR / 19,00 kn od 11.12.2006.,

- na iznos od 3,49 EUR / 26,31 kn od 10.03.2008.,

- na iznos od 7,82 EUR / 58,95 kn od 13.10.2008.,

- na iznos od 8,68 EUR / 65,47 kn od 10.11.2008.,

- na iznos od 6,15 EUR / 46,33 kn od 10.12.2008.,

- na iznos od 19,57 EUR / 147,43 kn od 13.01.2009.,

- na iznos od 22,38 EUR / 168,62 kn od 11.02.2008.,

- na iznos od 21,41 EUR / 161,31 kn od 16.03.2009.,

- na iznos od 19,88 EUR / 149,76 kn od 14.04.2009.,

- na iznos od 18,71 EUR / 141,00 kn od 14.05.2009.,

- na iznos od 16,69 EUR / 125,78 kn od 16.06.2009.,

- na iznos od 18,31 EUR / 137,93 kn od 17.07.2009.,

- na iznos od 16,16 EUR / 121,77 kn od 18.08.2009.,

- na iznos od 17,27 EUR / 130,11 kn od 15.09.2009.,

- na iznos od 13,16 EUR / 99,14 kn od 21.10.2009.,

- na iznos od 17,35 EUR / 130,71 kn od 18.11.2009.,

- na iznos od 21,61 EUR / 162,80 kn od 29.12.2009.,

- na iznos od 24,83 EUR / 187,11 kn od 25.01.2010.,

- na iznos od 25,83 EUR / 194,63 kn od 18.02.2010.,

- na iznos od 27,77 EUR / 209,27 kn od 16.03.2010.,

- na iznos od 32,35 EUR / 243,75 kn od 21.04.2010.,

- na iznos od 32,86 EUR / 247,55 kn od 25.05.2010.,

- na iznos od 39,48 EUR / 297,48 kn od 17.06.2010.,

- na iznos od 51,35 EUR / 386,87 kn od 21.07.2010.,

- na iznos od 65,79 EUR / 495,72 kn od 30.08.2010.,

- na iznos od 60,37 EUR / 454,87 kn od 29.09.2010.,

- na iznos od 53,91 EUR / 406,18 kn od 25.10.2010.,

- na iznos od 83,53 EUR / 629,39 kn od 22.12.2010.,

- na iznos od 70,12 EUR / 528,29 kn od 16.02.2011.,

- na iznos od 75,97 EUR / 572,42 kn od 28.02.2011.,

- na iznos od 74,84 EUR / 563,91 kn od 10.03.2011.,

- na iznos od 69,19 EUR / 521,30 kn od 04.04.2011.,

- na iznos od 70,48 EUR / 531,00 kn od 14.04.2011.,

- na iznos od 83,96 EUR / 632,57 kn od 13.05.2011.,

- na iznos od 97,75 EUR / 736,52 kn od 15.06.2011.,

- na iznos od 118,29 EUR / 891,30 kn od 15.07.2011.,

- na iznos od 143,86 EUR /1.083,88 kn od 16.08.2011.,

- na iznos od 106,95 EUR / 805,80 kn od 15.09.2011.,

- na iznos od 94,68 EUR / 713,36 kn od 14.10.2011.,

- na iznos od 96,28 EUR / 725,44 kn od 14.11.2011.,

- na iznos od 98,43 EUR / 741,61 kn od 15.12.2011.,

- na iznos od 107,91 EUR / 813,07 kn od 13.01.2012.,

- na iznos od 110,77 EUR / 834,62 kn od 15.02.2012.,

- na iznos od 107,92 EUR / 813,12 kn od 15.03.2012.,

- na iznos od 107,98 EUR / 813,55 kn od 13.04.2012.,

- na iznos od 109,66 EUR / 826,25 kn od 15.05.2012.,

- na iznos od 111,71 EUR / 841,70 kn od 14.06.2012.,

- na iznos od 108,78 EUR / 819,59 kn od 13.07.2012.,

- na iznos od 106,29 EUR / 802,33 kn od 14.08.2012.,

- na iznos od 100,26 EUR / 755,40 kn od 14.09.2012.,

- na iznos od 107,18 EUR / 807,56 kn od 15.10.2012.,

- na iznos od 109,31 EUR / 823,58 kn od 14.11.2012.,

- na iznos od 106,93 EUR / 805,66 kn od 14.12.2012.,

- na iznos od 104,17 EUR / 784,88 kn od 15.01.2013.,

- na iznos od 101,42 EUR / 764,14 kn od 14.02.2013.,

- na iznos od 109,47 EUR / 824,77 kn od 08.04.2013.,

- na iznos od 106,42 EUR / 801,80 kn od 24.04.2013.,

- na iznos od 98,59 EUR / 742,79 kn od 15.05.2013.,

- na iznos od 96,00 EUR / 723,38 kn od 18.06.2013.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom tužiteljice od 8. studenog 2022.

III Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja.

IV Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.575,91 eura, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 23. srpnja 2021. navodi da su odredbom članka 14. Ugovora o kreditu od dana 09.08.2006., broj ugovora 48889/06 (Delta broj kredita 090683), (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu ili ugovor) parnične stranke ugovorile mjesnu nadležnost naslovnog suda. Tuženik da je od dana sklapanja ugovora do danas promijenio tvrtku. Splitska banka d.d. je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu pod posl. br. Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018. pripojena OTP banci, ovdje tuženiku. Temeljem čl. 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, (Narodne novine:

111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015), upisom pripajanja u sudski registar suda sjedišta društva preuzimatelja, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Navedenim ugovorom prednik tuženika je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.000,00 CHF po kupovnom tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti predniku tuženika u roku 83 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu, i to u 82 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 465,67 CHF te jednom anuitetu u iznosu 465,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća, s dospijećem prvog anuiteta na dan 10.09.2006., a zadnjeg na dan 10.07.2006. Člankom 9. točka 1. ugovora o kreditu, predviđeno je mijenjanje kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa ili drugog akta prednika tuženika. Međutim, upravo zbog ove dvije međusobno povezane ugovorene odredbe, i to one o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci prednika tuženika i one o valutnoj klauzuli u CHF, za vrijeme otplate predmetnog kredita došlo je do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta. Naime, odredbom članka 4. ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 6,49% godišnje, te je temeljem odredbe članka 9. ugovora o kreditu tuženik bio ovlašten izmijeniti mjesečni anuitet za slučaj promjene redovne kamatne stope sve sukladno svojoj jednostranoj odluci. Također, sukladno navedenoj odredbi, pravni prednik tuženika bio je u obvezi o tome izvijestiti tužiteljicu. Shodno tome, tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ovom ugovoru na način da je ista iz godine u godinu rasla pa sve do konačne otplate kredita bila veća od prvotno ugovorene. Činjenica promjene (povećanja) kamatne stope rezultirala je povećanjem mjesečnog anuiteta, a kamatna stopa mijenjana je jednostranom odlukom tuženika. Visoki Trgovački sud u Zagrebu je pravomoćnom presudom pod poslovnim br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., prema kojoj je utvrđeno da je banka u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ovakav stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. u kojoj je iznio i svoje pravno shvaćanje da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi apsolutno nerazumljive prosječnom potrošaču jer da istome nije bilo moguće spoznati učinke koji će za njega proizaći u budućnosti, a zbog čega je Vrhovni sud proveo ocjenu poštenosti odredbe i kao nesporno utvrdio da su predmetne odredbe bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o predmetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na sadržaj odredbe, te da je u istim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zbog čega se izvodi zaključak da je predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na drugu ugovornu stranu- banku, a zbog čega da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, pa samim time sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, i ništetne. Ugovorne odredbe u smislu članka 4. ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i članka 9. ugovora kojom je tuženik bio ovlašten povećati ugovoreni anuitet za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa tuženika predstavljaju ugovorne odredbe iz kojih tužitelj nije mogao predvidjeti učinke koji će za njega proizaći u budućnosti pa samim time predstavljaju nerazumljive ugovorne odredbe, iz kojeg razloga podliježu testu poštenosti. Iste zatim predstavljaju ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj na njih nije imao utjecaja, te je njima suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora zbog čega takve ugovorne odredbe nesporno uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja spram tuženika i kao takve predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne odredbe. Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju nakon jednostrane promjene kamatne stope od ugovorene 6,49%, na temelju povećane kamatne stope, umanjene za iznose koje bi mu naplatio po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Dakle, u razdoblju od 10.9.2006. do 10.7.2013. tuženik je od tužiteljice s naslova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (tj. s naslova jednostranog povećanja kamata) naplatio novčani iznos od 8.817,21 kunu, koji je tuženik dužan vratiti tužiteljici. Također, odredbom članka 1. ugovora ugovoreno je da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica, drugim riječima, ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima. Dakle, prednik tuženika je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 31.000,00 CHF i to prema kupovnom tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom članka 3. ugovora tuženik obvezao tužitelja da dobiveni iznos u roku 83 mjeseca i to u 82 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 465,67 CHF te jednom anuitetu u iznosu 465,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća, s dospijećem prvog anuiteta na dan 10.09.2006., a zadnjeg na dan 10.07.2013. Iako je u početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate bio relativno stabilan, nakon 2007. naglo je krenuo rast tečaja sa početnih 4,648695 kn, na dan plaćanja prvog anuiteta (31. ožujak 2006.) za 1 CHF, da bi do 31.01.2015. dosegao 6,390 kn za 1 CHF. Na ovakve promjene utjecala je svjetska financijska kriza koja se prenijela na bankarski sektor, dok je činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja CHF nesporno rezultirala povećanjem mjesečnog anuiteta. Visoki Trgovački sud u Zagrebu je pravomoćnom presudom pod poslovnim br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., prema kojoj je utvrđeno da je banka u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu na način da je ugovarao da se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Obrazlažući presudu, Visoki trgovački sud RH je utvrdio da se predmetne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti. Prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud je utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutjele i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i u situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je gore opisano. Slijedom navedenog drugostupanjski sud je utvrdio da sve navedeno predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega iste odredbe nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, koje su samim time i ništetne. Ugovorne odredbe u smislu članka 1. ugovora kojom je ugovoreno da se tužiteljici isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita i članka 10. ugovora kojom je tuženik bio obvezan vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema prodajnom tečaju valute CHF tuženika na dan dospijeća nesporno predstavljaju ugovorne odredbe koje u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CHF valutu te ono što je najbitnije, ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehanizma koji se odnosi na isplatu kredita zbog čega tužiteljica nesporno nije bila u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za nju prozlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli. Također, tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužiteljicu informirao o svim rizicima, već je isto prešutio i nudio tužiteljici (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, te je tužiteljica dovedena nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tuženik navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tužiteljice. Slijedom navedenog razvidno je da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe. Obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio u razdoblju od 10.9.2006. do 10.7.2013. na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ukupno 35.657,76 kuna.

2. Tuženica je u svom pravovremenom odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje opreza radi, prigovorila vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev temelji na utvrđenju i isplati odnosno na tvrdnji tužitelja da je s pravnim prednikom tuženika sklopio dana 09.08.2006. ugovor o kreditu broj: 48889/06 a koji da je djelomično ništetan, u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli pa kako se radilo o kreditu od 31.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti u vrijeme njegove isplate sud bi vrijednost predmeta spora trebao utvrditi u visini kreditnog iznosa tj. njegovoj kunskoj protuvrijednosti u kojem je kredit plasiran tužitelju po predniku tuženika, dakle u iznosu od 140.275,00 kn. Ističe i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, da nisu ispunjeni uvjeti niti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186. b ZPP, da je tužba neuredna i stoga nepodobna za daljnje postupanje, u svakom slučaju u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku, a za slučaj da sud prihvati postavljene glavne tužbene zahtjeve ističe se i prigovor tuženika radi prebijanja. Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru. Naime, tuženik kao i njegov pravni prednik tadašnja Splitska banka d.d. su imali nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne u [adresa], pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48. st. 1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik predlaže da se naslovni sud u [adresa], a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora, odmah oglasi mjesno nenadležnim te da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Prednik tuženika a koji je i plasirao predmetni kredit tužitelju, tadašnja Societe Generale - Splitska banka d.d. imala je nesporno također svoje sjedište u [adresa], na adresi u [adresa], a što je sve razvidno iz samog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja s jedne strane te prednika tuženika s druge strane. Potpuno su pogrešni i neosnovani tužiteljičini navodi jer su isti protivni materijalnim dokazima u spisu i to Ugovoru o kreditu o tome "da bi prvi anuitet dospio na dan 10.09.2006.g., a da bi zadnji dospio na dan 10.07.2006.g.,” znači dva mjeseca prije prvog anuiteta iako se tvrdi da se isti trebao vratiti od tužiteljice u 82 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 465,67 CHF te u jednom anuitetu u iznosu od 465,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi prednika tuženika na dan dospijeća. Na zahtjev tužitelja koji se tiče isplate navodno više obračunatih kamata ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) , a sve da se ovdje i mogu primijeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Odredbom čl. 118. ZPP- a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 23. srpnja 2021.g.,godine, to tuženik ističe kako je prošlo znatno više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, a za koje se sada predmetnom tužbom traži povrat tih iznosa pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari zbog čega se istom ugasilo pravo na tužbeno potraživanje od tuženika i to bez obzira na rezultate eventualnog vještačenja ukoliko isti budu predloženi do zaključenja pripremnog ročišta po tužitelju. Nadalje posebno se ističe da je potpuno nejasan i nevjerodostojan izračun tužiteljice navodno preplaćenih iznosa čiji se povrat tužbenim zahtjevom traži jer se uopće u povijesnom dijelu tužbe ne navodi na temelju kojeg to izračuna i na koji način te od koga se došlo do iznosa koje se sada potražuju od tuženika?? Tvrdnja tužiteljice da joj tuženik nije dostavljao bilo koju dokumentaciju kao i da je nije informirao o svim bitnim i potrebnim parametrima te da se nije pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora kamatnoj stopi i dr; potpuna je neistina, jer tužiteljica nikada od tuženika nikakvu dokumentaciju nije niti zatražila, a čak štoviše sva potrebna dokumentacija kao i informativne brošure prednika tuženika pa i o rizicima ugovaranja kredita u CHF bile su dostupne u svim poslovnicama prednika tuženika, te su bile poznate tužiteljici dok je sama kreditna dokumentacija bila također poznata tužiteljici prije sklapanje Ugovora o kreditu, kad je primjerak iste imala u svojem posjedu, zbog čega su njezini tužbeni navodi apsolutno neosnovani i neutemeljeni, dakle netočni i nevjerodostojni radi čega se isti kao takvi ovdje kategorično osporavaju. U prilog naprijed navedenom tuženik ukazuje i na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u rješenju posl.br. Gţ-1334/2020 od dana 30.11.2020.g.: „prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je od tuženice zatražio predaju dokumentacije vezane uz kreditni odnos i da je tuženica odbila predati zatraženu dokumentaciju“. Ukoliko sud odluči izvoditi dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva a koja nije decidirano niti jasno a poglavito ne utemeljeno niti postavljena, jer nije navedeno na koji način se došlo do izračuna utuženog iznosa po dvije osnove, a koje se sada tužbenim zahtjevom traži da se priznaju te naloži vraćanje utuženog iznosa, pa tuženik s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da sud kod imenovanja vještaka istoga ovlasti da sam od tuženika zatraži svu dokumentaciju koja mu je potrebna za izradu eventualnog vještva, a koju će mu tuženik i dostaviti. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit isplaćen odnosno i iz razloga što je tužitelj pristao na njega i svih njegovih ugovornih odredbi, a što je razvidno i iz njegovih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata

- anuiteta kredita predniku tuženika u iznosu od 465,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate ali i plaćene naknade, a koje potraživanje čak i da je osnovano a nije je još prije više od 8 godina zastarjelo! Što se tiče merituma spora, ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a, kao i da je tuženik nepobitno po svojim aktima imao pravo naplatiti i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom a koji je upravo iniciran zahtjevom tužiteljice. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006., tužiteljica je s prednikom tuženika pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a tadašnji prednik tuženika nije zatajio tužiteljici niti jednu jedinu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužiteljice o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ju je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule ali i o iznosu naknade koju je ista bila također dužna platiti na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. Tuženik je tužiteljicu izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužiteljica unatoč tome ustrajala u sklapanju predmetnog ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer je smatrala da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužiteljici, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužiteljica želila sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule te je dobrovoljno pristala platiti i naknadu za obradu svojeg kreditnog zahtjeva, a od prednika tuženika nikada nije tražila umanjenje te naknade niti oslobođenje od plaćanja naknade za obradu svojeg kreditnog zahtjeva, što je bila njezina i ugovorna obveza, a ista je tada proizlazila i iz akata prednika tuženika. Tužiteljica je potpisom te solemnizacijom ugovora o kreditu potvrdila da je nesporno upoznata sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužiteljica samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrala upravo valutu švicarski franak, a tuženik ju je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule a po njezinoj izričitoj te jasno iskazanoj volji i želji za odabranim švicarskim francima (čl.15.Ugovora o kreditu). Prema tome tužiteljica je ta koja je svjesno i dobrovoljno izabrala valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod prednika tuženika, izabrana valutna klauzula po tužiteljici rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila nepobitno jako dobro upoznata i sa istima se suglasila, (a to je potvrđeno i njezinim ovjerenim potpisom na predmetnom ugovoru o kreditu) pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, ali i naknade te kamatne stope koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ali i sve druge ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom predmetnog ugovora. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, kao i obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ali i odredbe o kamatnoj stopi slijedom čega osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorom te unesene u ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, iznosa naknade, kamatne stope, ukazuje da se tužiteljica, i bez obzira što ju je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obaveze iz ugovora. Neosnovano je da tužiteljica sada, kada je prošlo više od petnaest (15) godina od sklapanja predmetnog ugovora, tvrdi da joj odredbe ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjesna rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, kao i da je tuženik naplaćivao joj veću kamatu nego što je to smio činiti, iako je na sve to izrijekom bila upozorena odnosno pristala je na sve odredbe ugovora na iznos naknade, na valutnu klauzulu a jako dobro je znala da može doći za vrijeme trajanja kreditne obveze vraćanja iznosa tuženiku do promjene u visini iznosa kreditnog anuiteta bilo njegovim povećanjem ili pak smanjenjem. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica je od strane raspoloživih službenika prednika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i njen učinak na odnos ugovornih strana ukoliko joj bilo što nije bilo jasno, no to ista nikada nije učinila što znači i podrazumijeva da su joj doista sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive, a što je ista i sama nesporno i potvrdila svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su njezini navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni te apsolutno protivni materijalnim dokazima u spisu. Posebno ovdje ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla lako shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik odnosno njegov pravni prednik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani su i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama banke prednika tuženika ali i tuženika svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas, moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužiteljica je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu banke ili na Internet stranici banke www.otpbank.hr. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po prodajnom tečaju SOCIETE GENERALE - SPLITSKE BANKE za CHF, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužiteljica je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja čime je tužiteljica također nepobitno pristala i na mogućnost da plati veću kamatu od početno ugovorene. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, (ali i obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva) tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na bilo koje druge valute. Isto tako svi zahtjevatelji odobravanja kredita su plaćali naknadu sukladno svim važećim aktima i pravilnicima tuženika te samim ugovornim odredbama. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, nemoralna niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ali niti naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu prednik tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to prednik tuženika propustio informirati tužiteljicu odnosno nije točno da je nije informirao te da se nije posebno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a, a na koje se poziva tužiteljica u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Nepobitna je činjenica da su tuženik, kao i sama tužiteljica, bili izloženi riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju. Na razrješenje odnosa između stranaka u ovom predmetu ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen ranije tj. 2006.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl.11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužiteljicu, prednik tuženika je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužiteljicu o promjenama kamatnih stopa, a što ona i ne spori. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom evidentno nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, pa tako čak i o naknadi koja će iznositi za obradu kreditnog zahtjeva tužiteljice a sa svim ugovornim odredbama tužiteljica je bila upoznata i s istima se suglasila, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužiteljica je nastavila s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticala nikakav prigovor tuženiku, niti tražila bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužiteljica makar prešutno bila suglasna s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristala. Kod činjenice da tužiteljica ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nesrazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužiteljice, predmetni ugovor o kreditu nije ništetan niti djelomično a niti u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne, a nisu. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u CHF također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ponovno ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom sadrži sve bitne sastojke, jer je prednik tuženika u skladu s ugovorom tužiteljici plasirao kredit u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, a tužiteljica je preuzela obvezu vratiti iskorišteni iznos novca i na to platiti kamatu, pri čemu je ugovorna odredba o početnoj kamatnoj stopi u visini od 6,49% a predmetni kredit se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate, platiti mu ugovorenu naknadu, pa je evidentno da je kamatna stopa te obveze tužiteljice bile i jesu potpuno određene i pravno valjane, te stoga predmetni ugovor o kreditu nikako nije i ne može biti ništetan niti djelomično, a pogotovo ne u cijelosti a sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, kamati eventualno i bile ništetne, jer način promjene kamatne stope i valuta obveze nisu bitni sastojci ugovora o kreditu pa isti može opstati i bez zaštitne klauzule i bez ugovorenog načina promjene kamatne stope. Vrhovni sud RH je prihvatio stav kako niti eventualna ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope za sobom ne može povući ništetnost ugovora u cjelini. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl.175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od dana 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik isto tako ističe kako je tužiteljici pružena i zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013.g., a stupila je na snagu dana 01.01.2014.g., (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik pa i njegov pravni prednik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužiteljica osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu 6,49%. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga ako bi se i naknadno postavio u ovoj pravnoj stvari se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik dakle apsolutno spori da bi na strani tužiteljice nastupila bilo kakva šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici a pogotovo da bi tužiteljica imala pravo na povrat utuženih iznosa. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se ovdje spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Sluţbeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214.ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrdu je i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini, a niti djelomično pa se opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg će eventualno tužitelj precizirati nakon mogućeg provođenja vještačenja, polazeći od odredbe članka 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud odluči kako je tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik opreza radi ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s osnove plasiranog kredita a na temelju sklopljenog ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana isplate kredita tuženiku, dakle od dana 14.08.2006. pa do konačne isplate.

3. Ovaj sud je stava da je mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Ta nadležnost ovog suda se temelji na odredbi članka 19. l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16., dalje: ZPK), prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (v. rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Gr1 143/2019 od 11. prosinca 2019.). Stoga je tužiteljica ispravno postupila kada je podnijela tužbu ovom sudu, kao stvarno nadležnom sudu prema mjestu svog prebivališta, a uslijed čega se tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, ukazuje neosnovanim, pa je isti odbijen kao neosnovan. Ovdje valja naglasiti i da je ugovor zaključen u [adresa], gdje tuženica nedvojbeno ima poslovnu jedinicu (podružnicu), pa je tužiteljica u situaciji izberive nadležnosti u smislu odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), iskoristila svoje zakonsko pravo izbora suda kojem će podnijeti tužbu, na način da je odabrala stvarno nadležni sud u [adresa] (v. rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž – 1967/21 od 4. lipnja 2021. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž – 1620/21 od 11. svibnja 2021.).

4. Tužiteljica je podneskom od 8. studenog 2022. povećala tužbeni zahtjev u točci III u odnosu na istu točku prvotno postavljenog, dok je istim u točci IV smanjila tužbeni zahtjev u odnosu na istu točku prvotno postavljenog. Tuženici je taj podnesak tužiteljice uručen 24. studenog 2022., pa kako se ona u roku od 15 dana od primitka tog podneska nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe, smatra se da je na isto pristala, sve na temelju odredbe članka 193. stavka 2. ZPP. Nadalje, sud je dopustio djelomičnu preinaku tužbe izvršenu istim podneskom kojom je djelomično povećan tužbeni zahtjev. To iz razloga jer je oportuno i ekonomično da se u jednom parničnom postupku (a ne u više njih) razriješe odnosi između ugovornih stranaka u pogledu toga, koliko je korisnik kredita isplatio kreditoru, a koliko je uistinu bio dužan, pa slijedom toga je li bilo stjecanja bez osnove ili ne. Stoga je na temelju odredbe članka 190. stavka 3. ZPP odlučeno kao u točci II izreke rješenja usprkos izostanku pristanka tuženice za isto.

Tužbeni zahtjev tužiteljice je konačno specificiran podneskom od 7. lipnja 2024. na način da su iznosi tog zahtjeva prikazani i u euru kao službenoj valuti u Republici Hrvatskoj, s pripadajućim zateznim kamatama sukladno važećim propisima. Također je dopuštena preinaka tužbe iz istih razloga kao i ona izvršena podneskom od 8. studenog 2022.

5. Sud je tijekom postupka izveo sljedeće dokaze: izvršio uvid i pročitao prilog uz rješenje i rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-3 (list spisa 11-12), izračun EKS i otplatni plan za ugovor broj 48889/06 (list spisa 13-15, 78-80), otplatni plan (list spisa 16-18, 81-84), dopis od 9. travnja 2021. kojim se dostavlja EC dokumentacija po kreditu (list spisa 19), ugovor o kreditu broj 48889/06 (list spisa 20-22, 106-108), obavijest o promjeni kamatne stope (list spisa 23-25), otplatni plan na dan 7. travnja 2021. (list spisa 26-31, 102-105), financijska kartica po kreditu na ime EC od 1. kolovoza 2006. do 30. studenog 2018. (list spisa 32- 48), inicijalni plan (list spisa 49-50, 85-101), Presuda suda EU poslovni broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. (list spisa 110-116), rješenje VS RH broj Gos-1/2019-5 od 11. prosinca 2019. (list spisa 187), sudska praksa (list spisa 188-230, 238-239), proveo financijsko vještačenje (list spisa 255-262, 277-278), te je saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke (list spisa 295-296).

6.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba istog ugovora o valutnoj klauzuli, uslijed čega da tužiteljica nije bila dužna plaćati rate kredita po promijenjenim kamatnim stopama i promjenjivom tečaju CHF, uz zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita u iznosu od 1.274,06 eura sa zateznim kamatama i iznosa od 3.871,02 eura sa zateznim kamatama, radi stečenog bez osnove.

8. Nije sporno među strankama slijedeće:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice Societe Generale – Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili ugovor o kreditu kojim je prednik tuženice tužiteljici na rok od 83 mjeseca odobrio kredit bez određene namjene u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je u točci 4. predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja na dan zaključenja ugovora iznosi 6,49% godišnje, a da je u točci 9. 1. istog ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, da se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, a da se o izmjeni kamatne stope kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita, te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta;

- da je u točci 10.d 1. i 2. ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, a ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, kreditor će mu na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će se prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća;

- da se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (CHF) i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- da je OTP banka d.d. pravni slijednik Societe Generale-Splitska banka d.d.

9. Sporna je među strankama osnova tražbine budući tuženica smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne bi bile ništetne. Nadalje, sporno je, postojanje pravnog interesa za vođenje ovog postupka na strani tužiteljice, je li za ovu vrstu tražbine nastupila zastara i visina tražbine, tužiteljičino svojstvo potrošača, kao i pripada li tužiteljici pravo tražiti povrat isplaćenog. Također, sporno je postojanje tražbine tuženice prema tužiteljici, istaknuto u vidu prigovora radi prebijanja.

10. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženice, prvenstveno je nužno osvrnuti se na isti.

10.1. Odredbom članka 214. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO), propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok prema stavku 2. istog članka, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

10.2. Prema odredbi članka 215. stavka 1. ZOO, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a prema odredbi članka 225. ZOO, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

10.3. Odredbom članka 241. ZOO je propisano, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

10.4. U konkretnom slučaju nije propisan poseban zastarni rok za tražbinu tužitelja, pa ista zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 (pet) godina. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. To nadalje znači, da rok zastare za tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate počinje teći tek od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. (v. presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-235/2022 o 14. travnja 2022.).

S obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. srpnja 2021., a čime je prekinuto trajanje roka zastare, to je evidentno da za ove tražbine s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije protekao zastarni rok od 5 godina, uslijed čega se tuženičin prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

11. Budući da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove iz odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO, prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11.1. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 13. lipnja 2014., postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženice i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa, u točki II. izreke navedene presude Pž – 7129/13 djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženice, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine. Valja naglasiti da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrdila nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14 lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud RH tom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu), utvrđene nepoštenim i ništetnim (v. presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-115/20 od 17. rujna 2020.).

13. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu br.C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom), treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. U konkretnom slučaju to znači da su se u ugovoru o kreditu tužiteljici kao korisniku kredita morali na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, te vezanost glavnice za valutu CHF, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Cit. odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske su pravno obvezujuće i za ovaj sud. Naime, odredbom članka 502. c ZPP je propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Dakle, kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) i to za čitavo vrijeme dok se koriste.

17. Valja naglasiti i kako je stoga sud poklonio vjeru stranačkom iskazu tužiteljice, a iz kojeg proizlazi da je primala plaću za vrijeme radnog odnosa preko Splitske banke, a još je radila i živjela u [adresa]. Te 2006. je već bila na neki način na putu za [adresa], naime dala je svoju zemlju u zamjenu za tri apartmana. Pa kada ih je dobila trebala je kredit radi uređenja istih. Stoga je otišla najprije u tu banku gdje je primala plaću i interesirala se za kredit. Službenica u Splitskoj banci joj je odmah ponudila kredit za koji je rekla da je novi i baš povoljan u valuti CHF. Odmah da je oduševljeno pristala i zaključili su ugovor o kreditu, ali tom prilikom na ništa nije upozoravana. Isti je u početku bio vrlo povoljan i bila je sretna. Međutim, nakon nekog vremena počele su rasti kamate. Iako je odmah im dala trajni nalog da joj se skida rata kredita s plaće oni to nisu napravili, već su im znali slati opomene za plaćanje jer nije na vrijeme podigla poštu pa su joj počele teći i na te rate dodatne kamate zbog kašnjenja. Nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, djelatnici banke su ga sastavili i dali joj ga za potpis, a pritom ju nisu upozoravali niti spominjali ikakve rizike, a također ju niti javni bilježnik nije upozoravao na nikakve rizike. Tada joj nije bilo poznato značenje pojma promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Da je morala putovati na sud u Rijeci to bi joj predstavljalo dodatnu teškoću, a to iz razloga prostorne udaljenosti iz [adresa] i troškova koji bi joj nastali zbog putovanja i eventualno potrebe prenoćišta i za hranu. Konačno bilo bi joj otežano i jer je u zadnje vrijeme i lošijeg zdravlja. Apartmane da je uređivala od sredstava kredita isključivo za potrebe stanovanja. Naime, ima šestero djece pa prilikom dolaska i uređenja apartmana su u istima stanovala njena djeca i ona. Prije zaključenja ugovora o kreditu prilikom razgovora sa službenicom banke vezano za vraćanje kredita u kunama koji je vezan za tečaj CHF, za nikakav tečaj nije znala niti je upozorena, već je samo znala kolika će biti mjesečna rata u kunama. Nisu joj prezentirani krediti u kunama, a uplate kredita da je isključivo vršila ona. Pročitala je ugovor prije zaključenja, a službenici su joj jako hvalili taj kredit kao dobar i povoljan te je bila oduševljena, ali oni nisu ulazili u detalje. Kada su joj porasle rate kredita išla je u banku pitati zašto se to dogodilo, a da joj je rečeno kako je to zbog švicarskog franka koji je porastao u odnosu na marku i euro. Apartmane koje je uredila ovim kreditom da je iznajmljivala jednu sezonu, a sve kako bi se što prije izvukla iz kredita. Po stavu ovog suda tužiteljičin iskaz je obrazložen, logičan i životan, te uvjerljiv.

18. Premda tuženica tijekom postupka tvrdi kako predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit pa da tužiteljica ne bi imala pravnu zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, ovaj sud nije takvog stava. Naime, ugovorom o kreditu nije određena namjena korištenja istog. Budući da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva kredita koristila za uređenje apartmana u kojima su stanovali ona i njeno šestero djece, koje okolnosti su nastale nakon sklapanja ugovora, a koje ne utječu na ocjenu svojstva potrošača, koja se procjenjuje u trenutku sklapanja ugovora, a u kojem trenutku tuženica očito nije smatrala da se radi o potrošačkom ugovoru, to je ovaj sud stava kako nije dokazano da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru, a teret dokaza istog je bio na strani tuženice (v. ŽS ZG, rješenje posl.br. Gž 4851/2023-2 od 14. svibnja 2024.; v. ŽS RI, odluka posl.br. Gž-1948/2021-4 od 24. srpnja 2024.).

Činjenica da tužiteljica eventualno nije osobno plaćala anuitete nije odlučna u ovoj pravnoj stvari, već je bitno da su te obveze po ugovoru o kreditu doista izvršene, neovisno o osobi platitelja (v. ŽS BJ, posl. br. Gž-1110/2022 od 3. studenog 2022.).

18.1. Pozivanje tuženice na činjenicu da je ugovor ispunjen, nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, odlučno je – je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor je, pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno posebnim odredbama potrošačkog prava. Nakon odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa, potrošač ima pravo zahtijevati od suda da se urede posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove (v. presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž – 2245/21 od 6. srpnja 2021.).

19. Imajući u vidu utvrđenja iz gore navedenih parničnih postupaka radi zaštite kolektivnih interesa, kao i pravna shvaćanja izražena u presudi Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., ovaj sud ne drži relevantnim niti dokaze tuženice o navodnoj informiranosti tužitelja kao korisnika kredita, o mogućim rizicima proizašlim iz ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što ugovor o kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I- 392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

21. S obzirom da je primjenom odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, u konkretnom slučaju došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, to bi se evidentno radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditu ništetne. Zbog toga je valjalo odlučiti kao u točci I i II izreke presude.

22. Međutim, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 87. stavci 1. i 2. ZZP). U konkretnom slučaju ovaj sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe. Konačno, odredbom članka 324. stavka 1. ZOO je propisano, da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda, zbog koje je ugovor sklopljen.

23. Slijedom navedenog, tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na naknadu iznosa plaćenih tuženici kao trgovcu, s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi utemeljenih na nezakonitim odlukama iste, kao i s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sve na temelju odredbi članka 1111. stavka 1. i članka 1115. ZOO.

24. Budući da je između stranaka bila sporna visina tražbine tužiteljice, a također i visina iznosa navedenog u istaknutom prigovoru radi prebijanja, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Petar Bajlo, mag.oec.

25. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 21. listopada 2022. (list spisa 255-262), utvrdio da iznos koji je plaćen od strane tužiteljice, a rezultat je povećanja tečaja za CHF u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 29.166,18 kuna. Nadalje, da iznos koji je plaćen od strane tužiteljice, a rezultat je povećanja kamatne stope u odnosu na početnu dogovorenu kamatnu stopu, iznosi 9.599,43 kuna.

Tužiteljica nije imala prigovora niti primjedbi na izrađeni nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno istom specificirala svoj tužbeni zahtjev.

S druge strane tuženica je iznijela više prigovora u odnosu na isti, te se vještak na te prigovore očitovao u svom odgovoru od 11. prosinca 2022., a u kojem je naveo da je u vještvu jasno navedeno da je korišten tečaj na dan uplate svakog pojedinog anuiteta, te da je na isti dan obračunavana i razlika anuiteta, da je naveden i datum dospijeća svakog pojedinog anuiteta i datum uplate za svaki pojedini anuitet, s obzirom da tužiteljica nije plaćala anuitete na dan dospijeća, već je kasnila s uplatama. Metodologija koju je primijenio za izračun da je u potpunosti ispravna, a u konačnici se njome dobije jednaki rezultat kao i metodologijom izračuna koji je predložila tuženica. U vještvu da je prikazana samo razlika preplaćenih anuiteta u kunama sukladno tužbenom nalogu po kojem je kreirano rješenje za izradu vještačenja.

Premda je tuženica nadalje ustrajala u svojim prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka, na poseban upit suda na ročištu za glavnu raspravu održanom 28. studenog 2024. da li smatra nužnim saslušati vještaka pred sudom, ista je odgovorila potvrdno. Stoga je sud raspravnim rješenjem od istog dana naložio tuženici da u roku od 15 dana predujmi iznos potreban za izvođenje dokaza saslušanja vještaka financijske struke pred sudom te da dokaz o uplati dostavi u spis, jer da će u protivnom sud odustati od izvođenja tog dokaza. Kako tuženica nije postupila po nalogu suda, to navedeni dokaz nije niti izveden, a imajući u vidu da je ista na ročištu za glavnu raspravu od 16. travnja 2025. predložila zaključenje raspravljanja, to je ista evidentno odustala od tog dokaznog prijedloga. Stoga je ovaj sud stava da je vještak izvršio svoj zadatak te otklonio iznesene prigovore.

26. Visina tražbine tužiteljice je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te dopune istog, a koje ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ih stručnim i objektivnim, izrađenim u skladu s pravilima struke, temeljito i stručno obrazloženim. U istima ne nalazi nikakve proturječnosti, niti nedostatke u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njihovu pravilnost.

26.1. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da iznos potraživanja tužiteljice prema tuženici s osnova razlike anuiteta uslijed povećanja kamatne stope iznosi 1.274,06 eura, a s osnova promjene tečaja da iznosi 3.871,02 eura.

Dakle, ove iznose je tuženica stekla bez valjane pravne osnove kao nepošteni stjecatelj u smislu odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO, pa ih je onda dužna vratiti tužiteljici, sve uvećano za zatezne kamate određene na temelju odredbe članka 1115. ZOO i to od dana stjecanja, po visini određenoj sukladno odredbi članka 29. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). Nastavno, tužbeni zahtjev u točci III i IV je valjalo prihvatiti kao osnovan.

27. U odnosu na tuženičin istaknuti prigovor radi prebijanja, treba reći da isti nije osnovan. Naime, tuženica svoju protutražbinu s osnove negativnih razlika nije ničim dokazala, pa nisu ispunjeni uvjeti za izvršenje prijeboja te je valjalo odlučiti kao u točci III izreke rješenja, na temelju odredbe članka 338. stavka 3. ZPP.

Ovdje valja naglasiti da je odredbom članka 323. stavka 2. ZOO propisano, da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, je odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga cit. odredba ZOO diskvalificira tuženicu sa zahtjevom za isplatu s osnova tečajne razlike i promjene kamatne stope, zbog koje da je tužiteljica plaćala niže anuitete u pojedinim periodima od početno ugovorenih, odnosno u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (v. presuda Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-391/21 od 14. srpnja 2021.).

28. Tužiteljci na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pripada pravo na naknadu parničnih troškova. Tako su joj priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: OT), i to za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), sastav podnesaka od 8. studenog 2022. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT) i 7. lipnja 2024. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištima od 5. svibnja 2022. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), 28. studenog 2024. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT) i 16. travnja 2025. - 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), uvećano za pripadajući PDV od 25% (Tbr. 46. OT), iznosi 1.125,00 eura. Tome je valjalo pridodati plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura i trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 52,74 eura, što sveukupno iznosi 1.575,91 eura.

28.1. Nije joj priznat trošak sudske pristojbe za presudu, jer su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, o kakvom je postupku ovdje riječ, sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), oslobođeni od plaćanja pristojbi, pa takva obveza niti ne nastaje na strani tužiteljice.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

Pag, 22. svibnja 2025.

Sudac

Josip Dušević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se objavljuje odluka, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava odluke obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Ovjereni prijepis odluke stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženici po punomoćnicima.