Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-300/2021-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja ĆM, OB 22954415267, iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Horvat&Zebec&Bajsić i Bogović j.t.d., Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate i ništetnosi, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 9. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka te objave presude 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 320-50-4418570 sklopljenog između tužitelja ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 od dana 25. rujna 2007. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane već se ima primijeniti ugovorna kamata od 5,79%.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-4418570, sklopljenog između tužitelja ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 od dana 25. rujna 2007. godine u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 da tužitelju ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove s osnove promjene tečaja CHF isplati ukupan iznos od 44.630,08 kn (riječima: četrdeset četiri tisuće šesto trideset kuna i 8 lipa), odnosno 5.923,43 EUR (riječima: pet tisuća devetsto dvadeset tri eura i četrdeset tri centa), zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom, od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017. do 30.6 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 1.7.2017. do 31.12. 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 1.1.2018. do 31.12.2018 godine po stopi od 7,09% godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020 godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 1.1.2022. do 30.6.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 1.1.2023. do 30.6.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 1.7.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 1.1.2024. do 30.6 2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 1.7. 2024. godine pa do isplate po stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena i to na:

- iznos 24,76 kn 3,29 €

od 01.02.08.

- iznos 39,95 kn 5,30 €

od 28.02.08.

- iznos 63,95 kn 8,49 €

od 31.03.08.

- iznos 53,18 kn 7,06 €

od 09.04.08.

- iznos 13,72 kn 1,82 €

od 19.06.08.

- iznos 17,50 kn 2,32 €

od 20.07.08.

- iznos 4,69 kn 0,62 €

od 05.08.08.

- iznos 26,10 kn 3,46 €

od 12.09.08.

- iznos 39,89 kn 5,29 €

od 05.10.08.

- iznos 112,83 kn 14,98 € od 10.11.08.

- iznos 202,54 kn 26,88 € od 31.12.08.

- iznos 178,46 kn 23,69 € od 01.02.09.

- iznos 185,86 kn 24,67 € od 03.03.09.

- iznos 171,81 kn 22,80 € od 04.04.09.

- iznos 175,93 kn 23,35 € od 06.05.09.

- iznos 146,24 kn 19,41 € od 06.06.09.

- iznos 123,81 kn 16,43 € od 06.07.09.

- iznos 129,76 kn 17,22 € od 06.08.09.

- iznos 142,31 kn 18,89 € od 06.09.09.

- iznos 126,94 kn 16,85 € od 09.10.09.

- iznos 132,04 kn 17,52 € od 09.11.09.

- iznos 164,55 kn 21,84 € od 06.12.09.

- iznos 169,11 kn 22,44 € od 12.01.10.

- iznos 196,95 kn 26,14 € od 09.02.10.

- iznos 190,02 kn 25,22 € od 10.03.10.

- iznos 225,09 kn 29,87 € od 12.04.10.

- iznos 219,44 kn 29,12 € od 12.05.10.

- iznos 230,27 kn 30,56 € od 15.06.10.

- iznos 344,53 kn 45,73 € od 15.07.10.

- iznos 334,12 kn 44,35 € od 16.08.10.

- iznos 412,31 kn 54,72 € od 17.09.10.

- iznos 368,97 kn 48,97 € od 12.10.10.

- iznos 327,86 kn 43,51 € od 14.11.10.

- iznos 420,51 kn 55,81 € od 13.12.10.

- iznos 514,46 kn 68,28 € od 15.01.11.

- iznos 442,13 kn 58,68 € od 14.02.11.

- iznos 467,27 kn 62,02 € od 14.03.11.

- iznos 434,52 kn 57,67 € od 14.04.11.

- iznos 460,36 kn 61,10 € od 16.05.11.

- iznos 600,96 kn 79,76 € od 20.06.11.

- iznos 617,31 kn 81,93 € od 18.07.11.

- iznos 706,48 kn 93,77 € od 13.08.11.

- iznos 665,05 kn 88,27 € od 20.09.11.

- iznos 583,21 kn 77,41 € od 14.10.11.

- iznos 561,15 kn 74,48 € od 14.11.11.

- iznos 539,19 kn 71,56 € od 11.12.11.

- iznos 622,54 kn 82,63 € od 16.01.12.

- iznos 614,41 kn 81,55 € od 13.02.12.

- iznos 616,53 kn 81,83 € od 09.03.12.

- iznos 218,49 kn 29,00 € od 23.03.12.

- iznos 129,74 kn 17,22 € od 11.04.12.

- iznos 126,49 kn 16,79 € od 16.05.12.

- iznos 128,44 kn 17,05 € od 13.06.12.

- iznos 124,56 kn 16,53 € od 16.07.12.

- iznos 118,17 kn 15,68 € od 13.08.12.

- iznos 76,57 kn 10,18 € od 30.11.12.

- iznos 731,26 kn 97,05 € od 31.12.12.

- iznos 720,16 kn 95,58 € od 31.01.13.

- iznos 667,24 kn 88,56 € od 28.02.13.

- iznos 716,79 kn 95,13 € od 31.03.13.

- iznos 719,25 kn 95,46 € od 30.04.13.

- iznos 701,48 kn 93,10 € od 31.05.13.

- iznos 643,99 kn 85,47 € od 30.06.13.

- iznos 642,97 kn 85,34 € od 31.07.13.

- iznos 656,49 kn 87,13 € od 31.08.13.

- iznos 681,21 kn 90,41 € od 30.09.13.

- iznos 710,77 kn 94,34 € od 31.10.13.

- iznos 694,80 kn 92,22 € od 30.11.13.

- iznos 707,58 kn 93,91 € od 31.12.13.

- iznos 720,02 kn 95,56 € od 31.01.14.

- iznos 728,21 kn 96,65 € od 28.02.14.

- iznos 745,40 kn 98,93 € od 17.03.14.

- iznos 739,95 kn 98,21 € od 10.04.14.

- iznos 17.618,48 kn

2.338,37 € od 29.05.14.

Ukupno 44.630,08 kn 5.923,43 €

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.872,86 € (tisuću osamsto sedamdeset dva eura i osamdeset šest centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. pa do dana konačne isplate i to po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. ZAGREB, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 da tužitelju ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove promjenjive kamatne stope, isplati ukupan iznos od 6.849,94 kn (riječima: šest tisuća osamsto četrdeset i tri kune i devedeset četiri lipe) odnosno 909,14 EUR (riječima: devetsto devet eura i četrnaest centa), zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.7.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. godine do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017. do 30.6 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 1.7.2017. do 31.12. 2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 1.1.2018. do 31.12.2018 godine po stopi od 7,09% godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 1.1.2020. do 30.6.2020 godine po stopi od 6,11% godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 1.1.2022. do 30.6.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 1.1.2023. do 30.6.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 1.7.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 1.1.2024. do 30.6 2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 1.7. 2024. godine pa do isplate po stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena i to na:

- iznos 41,42 kn 5,50 €

od 30.11.07.

- iznos 41,42 kn 5,50 €

od 29.12.07.

- iznos 41,42 kn 5,50 €

od 01.02.08.

- iznos 41,42 kn 5,50 €

od 28.02.08.

- iznos 41,42 kn 5,50 €

od 31.03.08.

- iznos 41,42 kn 5,50 €

od 09.04.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 10.05.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 19.06.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 20.07.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 05.08.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 12.09.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 05.10.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 10.11.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 31.12.08.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 01.02.09.

- iznos 77,68 kn 10,31 € od 03.03.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 04.04.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 06.05.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 06.06.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 06.07.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 06.08.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 06.09.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 09.10.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 09.11.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 06.12.09.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 12.01.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 09.02.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 10.03.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 12.04.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 12.05.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 15.06.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 15.07.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 16.08.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 17.09.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 12.10.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 14.11.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 13.12.10.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 15.01.11.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 14.02.11.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 14.03.11.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 14.04.11.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 16.05.11.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 20.06.11.

- iznos 117,11 kn 15,54 € od 18.07.11.

- iznos 106,26 kn 14,11 € od 13.08.11.

- iznos 106,26 kn 14,11 € od 20.09.11.

- iznos 106,26 kn 14,11 € od 14.10.11.

- iznos 75,17 kn 9,98 €

od 14.11.11.

- iznos 75,17 kn 9,98 €

od 11.12.11.

- iznos 75,17 kn 9,98 €

od 16.01.12.

- iznos 75,17 kn 9,98 €

od 13.02.12.

- iznos 75,17 kn 9,98 €

od 09.03.12.

- iznos 36,96 kn 4,90 €

od 09.10.12.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 30.11.12.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.12.12.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.01.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 28.02.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.03.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 30.04.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.05.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 30.06.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.07.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.08.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 30.09.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.10.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 30.11.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.12.13.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 31.01.14.

- iznos 83,54 kn 11,09 € od 28.02.14.

- iznos 83,50 kn 11,08 € od 17.03.14.

- iznos 83,50 kn 11,08 € od 10.04.14.

- iznos 310,31 kn 41,19 € od 29.05.14.

Ukupno 6.849,94 kn

909,14 € ",

kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dozvoljava se preinaka tužbe kako je to naznačeno u podnesku tužitelja od 20. siječnja 2025. u toč. III. i IV.

II. Utvrđuje se da je povučen dio preinačenog tužbenog zahtjeva naznačenog u toč. V.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je zaključio kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita Ugovor o kreditu broj 320-50-4418570 dana 25. rujna 2007., a koji je i solemniziran kod javnog bilježnika Rankice Benc iz [adresa] time da je navedeni kredit otplatio. Navedenim ugovorom mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.307,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena kamata iznosila je 5,79%, promjenjiva u skladu s odlukom kamatnih stopa kreditora, a na rok otplate od 84 mjeseca. Ugovor je zaključen radi kupnje vozila tužitelja, a što je i naznačeno u čl. 6. Ugovora. Tužitelj smatra da navedeni ugovor sadrži nepoštene odredbe i to prije svega u smislu Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu. Naime tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a bez da je prije toga pregovarao s tužiteljem kao korisnikom time da je tužitelj dostavio tek obavijest o promjeni kamatne stope već je tužitelj o tome dobio podrobno saznanje tek prilikom otplate cjelokupnog kredita i tada je saznao kada se mijenjala kamatna stopa. Što se tiče valutne klauzule tužitelj tvrdi da ga tuženik nije ni na koji način informirao niti obavijestio o značaju te valutne klauzule kao i rizicima ugovaranja istih već mu je navedeni kredit predočen kao jedina mogućnost dobivanja kredita za kupnju vozila te ujedno kao najpovoljnija opcija. Sam ugovor je tipskog karaktera bez mogućnosti mijenjanja ugovornih odredbi te je ustvari tužitelj jedino mogao prihvatiti ponuđeni ugovor ili odustati od unaprijed sastavljenog ugovora pa i od kredita. Prema tome takav ugovor koji sadrži standardne odredbe bez jasnog i uočljivog navođenja same cijene novca, a što je ustvari kamata po mišljenju tužitelja je u tom dijelu protivan načelu savjesnosti i poštenja jer je tužitelj u trenutku zaključenja ugovora imao tek podatak o visini kamatne stope od 5,79% godišnje kao i tadašnju visinu tečaja u odnosu na valutnu klauzulu. Njemu nisu bili predočeni kriteriji o promjeni kamatne stope kao i mogućnosti promjena tečaja, a on kao prosječni potrošač nije mogao znati sve rizike kakve takav ugovor nosi, što je tuženik kao financijska ustanova ipak znao i trebao je tužitelju predočiti. Navedenim ugovorom je ustvari ustanovljena neravnoteža u ugovornom odnosu i to na štetu tužitelja, a koju neravnotežu je tuženik mogao spriječiti da je tužitelja prilikom ugovaranja podrobno obavijestio o svim podacima i rizicima navedenog ugovora, a naročito o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF. Naime da je tužitelj imao te sve podatke odnosno bio upoznat s njima tada svakako ne bi pristao na takve ugovorne odredbe. Tuženik je takvim ponašanjem povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju te Zakona o obveznim odnosima. S tim da da u vezi ništetnosti odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula je donesena i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena u tom dijelom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a to u postupku kolektivne tužbe tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je bio i tuženik. Tom presudom je utvrđen značaj neravnoteže zbog valutne klauzule jer prosječni potrošač nije znao rizik tečaja švicarskog franka, a koji značaj neravnoteže je još i veći jer se i ugovorena kamata naplaćuje prema tečaju švicarskog franka, a još je k tome i promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj smatra da je ugovaranjem takvih ništetnih odredbi on oštećen prilikom otplate kredita te da je zbog tih odredbi imao i preplatu prilikom otplate, a to prvenstveno iz razloga što se i stopa ugovorne kamate nezakonito mijenjala kao i tečaj CHF. Obzirom na to podnio je ovu tužbu kojom je tražio utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi koje su se odnosile na promjenjivost kamatne stope (čl. 2), zatim otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećim na dan dospijeća (čl. 7), zatim je tražio porvat više preplaćenog iznosa prilikom otplate temeljem nepoštenih odredbi u ukupnom iznosu od 50.889,21 kn odnosno 6.754,16 eura kao i naknadu troškova ovog postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je postavio konačan tužbeni zahtjev o kojem je odlučivao ovaj sud, a to kako je naznačeno u toč. III i V/ izreke ove presude.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prvotno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, a to s pozivom na odredbu iz čl. 12. ugovora o kreditu te je predložio da se predmet dostavi mjesno nadležnom sudu a budući je gore naprijed citiranom odredbom ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu gdje tuženik ima svoje sjedište. Što se tiče ostalih zahtjeva tuženik je naveo da je tužba tužitelja i sam tužbeni zahtjev vezan na utvrđenje nerazumljiv time da je bez obzira na to ipak i osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Naime da se tužitelj u navodima svoje tužbe veže na presude Visokog trgovačkog suda koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U tim odlukama da su sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, ali nisu izvodile nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora nepoštene. Isto tako navodi da je tužitelj zaključio predmetni ugovor radi kupnje vozila pa se navedene odluke ne mogu primijeniti na auto kredite već samo na stambene kredite. Tuženik također smatra da tužitelj treba dokazati nepoštenost tuženika odnosno konkretnih ugovornih odredbi, a također i da mu sporne odredbe nisu bile jasne sukladno odredbama iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. pa i da li se o pojedinim odredbama pojedinačno pregovaralo. Tuženik tvrdi da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF bile tužitelju jasne, razumljive i lako uočljive te se o istima i pojedinačno pregovaralo i da nisu takve odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja čime bi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u žalbenom postupku u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da su te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile jasne i lako uočljive, ali da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, a tuženik smatra da je Visoki trgovački sud zaključak o nerazumljivosti takvih odredbi temeljio isključivo na informacijama koje su banke davale potrošačima u predugovornoj fazi odnosno kroz oglase i reklamu, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke. To znači da se Visoki trgovački sud samo ograničio na nerazumljivost vezanu na predugovorni postupak. Stoga tuženik i smatra da je tužitelju navedena odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i lako uočljiva i razumljiva, a i sadržana je u čl. 1. ugovora o kreditu s tim da je tužitelju odmah i prilikom zaključenja kredita uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Sam institut valutne klauzule u Republici Hrvatskoj je i uveden kao posljedice dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je i postao opće prihvaćen kasnije i to kako od strane banaka tako i potrošača. Uostalom vezano za valutu CHF trebalo bi svakako gledati da li je u trenutku zaključenja ugovora bilo okolnosti koje su upućivale na eventualnu promjenu tečaja CHF prema kuni te da li je tuženik kao banka znala ili morala znati te okolnosti i da li je o tome obavijestila tužiteljicu. Tuženik ističe da je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve potrebne informacije o navedenom i to upravo one kojima je i sam raspolagao, a isto tako su takve informacije date tužitelju i prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnog bilježnika. I konačno tuženik smatra da bi trebalo svakako utvrđivati i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li tužitelj ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke. Tuženik i smatra da je tužitelja o svemu dobro informirao i da je sam tužitelj bio pažljiva i oprezna osoba, sve sporne odredbe su bile uočljive, jasne i razumljive pa stoga nema niti govora da bi te odredbe bile ništetne. Isto tako tuženik smatra i da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli uz koju će se vezati tužiteljev kredit jer je tužitelj mogao birati kredite vezane na valutu euro ili pak uzeti kunski kredit. Također da kredit tuženika nije bio kredit uzmi ili ostavi pa je tužitelj i mogao tijekom pregovaranja utjecati na spornu odredbu i otkloniti istu ugovarajući valutnu klauzulu u euro odnosno bez valutne klauzule. Tuženik također smatra da u ovom slučaju nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu ovdje tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao klauzula koja bi štitila tuženika već je ugovorena kao dvostrana klauzula, a koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu i tuženik ne ostvaruje nikakav profit na temelju te valutne klauzule, a ono što je i dovelo tužitelja kao korisnika kredita u nepovoljni položaj je izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu ali se takav slučaj mogao sanirati kroz druge institute poput izmjena ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Takva vrsta neravnoteže nije uzrokovana dakle činjenicom da banke nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno već iz sasvim drugi razloge koje nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik tvrdi i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva jasna i razumljiva te je i naznačena u čl. 2. ugovora, a metode i kriteriji promjene u čl. 9. ugovora pa samim tim nije bila niti nepoštena, a i iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske proizlazi stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, ali je sporan dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga i smatra da bi tužitelj i trebao dokazati da su te promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa bile neopravdane, a tuženik tvrdi da su bile opravdane i nastale su temeljem objektivnih tržišnih okolnosti a način promjene je i naveden u tada važećim općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom. Kako dakle tuženik tvrdi da su opravdane okolnosti za promjenu kamatne stope, a ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo protivno zakonu to se i u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja te istaknuo prigovor zastare, a time i predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i istog obvezati na naknadu troškova tuženiku.

4. Ovdje valja reći da je sud u ovom predmetu svojim rješenjem broj 20 P- 300/2021-13 od 16. prosinca 2022. odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika te je odredio da će se po pravomoćnosti navedenog rješenja nastaviti daljnje postupanje po predmetu kod ovog suda. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-133/2023-2 od 29. ožujka 2023. navedeno rješenje ovoga suda je potvrđeno u cijelosti te je dakle ovaj sud nastavio postupanje u ovom predmetu.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je prvenstveno proveo dokaz saslušanjem tužitelja te saslušanjem javnobilježničke prisjednice TM, kao svjedokinje, zatim je proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, a slijedom čega je i izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 216-240 spisa, zatim je izvršio uvid u dokumentaciju uz tužbu sa listova 12-34 spisa, a koja se sastoji od ugovora o kreditu sa pripadajućom solemnizacijom te međusobnom prepiskom između stranaka, u dokumentaciju sa listova 53-70 spisa te 71-74 spisa, a koja dokumentacija je dostavljena uz odgovor na tužbu, u dokumentaciju sa listova 123-136 spisa, a koja se odnosi na sudsku praksu, u dokumentaciju sa listova 147-148 spisa, koja je također sudska praksa, u dokumentaciju sa listova 161-192 spisa, a što predstavlja također sudsku praksu.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje- ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja koji je konačno postavljen djelomično osnovan, a djelomično neosnovan.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 25. rujna 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 320-50- 4418570 i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to radi kupnje automobila (čl. 6. Ugovora),

- da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 25.307,64 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- da je u čl. 2. kredita određena redovna kamatna stopa od 5,79% time da je ista godišnja i promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita 84 mjeseca ( čl. 4. Ugovora) time da se navedeni kredit prema čl. 7. otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva najkasnije dana 31. siječnja 2008.,

- da je tužitelj otplatio kredit i to s danom 29. svibnja 2014.

8. Sporno je između stranaka da li su odredbe ugovora o kreditu u čl. 2. i 7. pravovaljane ili ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita.

9. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/23 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO-a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu 4. tuženik. Sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP-a utvrđenja iz parnica vođenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a što je i ovdje slučaj vežu sud u parnici u kojoj će fizičke i pravne osobe potraživati naknadu štete s pozivom na utvrđenja iz navedenih presuda. Isto tako je i odredbom iz čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi i upravo poziva na utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope kojom se odredbom ugovora kamatna stopa može mijenjati isključivo odlukom banke pa stoga imajući u vidu odredbu iz čl. 502.c ZPP-a je bespredmetno po mišljenju suda takvo pozivanje tuženika da je tužiteljica pristala na promjenjivu kamatnu stopu kao i da je ugovaranje promjenjive stope zakonom dopušteno. Naime, iz naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda je jasno vidljivo da je prvenstveno ništetna odredba kojom se kamatna stopa mijenjala isključivo jednostranom odlukom banke tj. jednog sudionika navedenog ugovornog odnosa o kreditu. Tu se prvenstveno dodaje da iz te odluke Visokog trgovačkog suda da tuženik u vrijeme kada je zaključen ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika nije prije zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja prethodnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu također neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) i to protivno tamo odredbama 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje ZZP/07) te povrijedio na taj način kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom ovdje tuženika kao i njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je ovdje tuženik postupio suprotno naprijed citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07. Ugovor koji je tužitelj zaključio s tuženikom je zaključen dana 25. rujna 2007. što znači da je zaključen upravo u razdoblju za koje je razdoblje naprijed citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

11. Nadalje, i odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 4. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. ZZP- a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužitelj i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom dana 25. rujna 2007. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključio tužitelj s njim dana 25. rujna 2007. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem već iz samog ugovora koji se nalazi u spisu je jasno vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita.

12. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključio tužitelj s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačnog pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac. Također se ovdje ističe da prigovori tuženika da se naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda ne bi mogle primijeniti u ovom slučaju iz razloga što se ovdje radi o auto kreditu dok se naprijed citirane presude odnose na stambene kredite, su po mišljenju ovog suda potpuno bespredmetni. To iz razloga što se po mišljenju ovog suda navedene presude odnose na potrošačke kredite bez obzira kakve namjene bili ti krediti pa tako se odnose i na auto kredite koje je zaključivao tuženik u spornom razdoblju.

13. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa sud je utvrdio da je tužitelji na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama tuženika platio više i to radi promjene kamatne stope iznos od ukupno 909,14 eura (6.849,94 kn) time da se navodi da je vještakinja prilikom izračuna navedenog iznosa uzela u obzir i razdoblje kada je primijenjena kamatna stopa za otplatu anuiteta bila niža od prvotno ugovorene od 5,79%, a cjelokupni iznos je specificiran po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev. Tu se treba uzeti u obzir dakle da je sud uzeo osnovanim tvrdnje tužitelja da bi se njegova obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi trebala računati isključivo na kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (5,79%) kao i na tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, a iznosio je 4,410947 kn (list 232 spisa) kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje i sa kojim tečajem je tužitelj jedino i bio upoznat na dan korištenja ugovora. Također prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijske vještakinje je sud utvrdio da je tužitelj imao i preplatu prilikom otplate kredita radi promjene tečaja u ukupnom iznosu od 43.127,14 kn odnosno 5.723,96 eura, a u kojem izračunu su također uzeta u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF prilikom otplate bio niži od tečaja koji je postojao u vrijeme zaključenja ugovora, a ta preplata je i naznačena po mjesecima (listovi 237-238 spisa) te je tužitelj upravo po tom izračunu i postavio konačni tužbeni zahtjev. Ovdje se napominje da je doista tuženik tijekom otplate kredita mijenjao i kamatnu stopu (list 217 spisa), ali i nedvojbeno tečaj CHF, što proizlazi iz izračuna preplate gdje je jasno vidljivo da je tijekom mjeseci došlo do povišenja anuiteta upravo zbog promjene tečaja. Nedvojbeno jest da je upravo temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu došlo do navedene preplate s tim da je na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 909,14 eura (tabela 5 – listovi 221-222 spisa), a temeljem ništetne odredbe o vezanosti otplate na tečaj CHF je utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 5.723,96 eura.

14. Međutim sud smatra da je osnovan tek dio tužbenog zahtjeva tužitelja i to onaj koji se odnosi na isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetne odredbe koja se tiče valute CHF dok je neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope i to iz razloga što je za taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara te je i osnovan prigovor zastare tuženika u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, dok je taj prigovor neosnovana za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu zbog valute. Što se tiče navedenog prigovora zastare posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. Upravo takav postupak se vodio u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/2012, a u kojem predmetu je presudom od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost kako odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu tako i odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu tj. CHF. Dio presude kojom je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi je potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a što znači da sukladno navedenom zastara potraživanja preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila dana 13. lipnja 2019. Sa druge strane presuda br. P-1401/2012 je u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te slijedom navedenog zastara potraživanja preplaćenog iznosa temeljem te ništetne odredbe nastupa 14. lipnja 2023. Navedeno proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Posebno se dodaje da su presude Vrhovnog suda također obvezujuće za ostale sudove jer Vrhovni sud u svojim presudama izražava svoja pravna shvaćanja koja pravna shvaćanja su obvezujuća za sve niže stupanjske sudove pa tako i ovaj. Tužba tužitelja je podnesena dana 3. svibnja 2021. što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja u odnosu na preplaćeni iznos zbog valutne klauzule. Međutim po mišljenju suda je ipak osnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanje temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja zastara je, kako je to naprijed naznačeno, nastupila s danom 13. lipnja 2019. Činjenica jest da se tužitelj u tužbi doista ne poziva na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., ali iz dopisa koji se nalazi u spisu na listu 12 i kojim dopisom su se punomoćnici tužitelja obratili tuženiku radi mirnog rješenja spora, a isti je datiran sa danom 26. veljače 2019. i na koji dopis je tuženik odgovorio svojim dopisom od 13. ožujka 2019. (list 13 spisa) nedvojbeno proizlazi da je tužitelj itekako bio upoznat i imao saznanja o ništetnosti ugovora o kreditu koji se odnose na kamatnu stopu već 2019., a to tim više što se u samom dopisu poziva na relevantnu sudsku praksu što u ovom slučaju predstavlja upravo presuda br. P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu i presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Osim toga tužitelj u tužbi i spominje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 pa je jasno da je svakako znao i za dio te presude koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a i na odluku Visokog trgovačkog suda kojom je predmetna presuda potvrđena u tom dijelu. Prema tome ovaj sud smatra da je doista osnovan prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu preplaćenog iznosa na ime ništetnih odredbi u vezi promjenjive kamatne stope dok je sa druge strane taj prigovor zastare neosnovan u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva (preplata zbog valutne klauzule).

15. Posebno se ovdje dodaje da sud smatra da tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatio kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bio svakako oštećen te je tuženiku platio više nego što je to trebao zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužitelja u dijelu koji se odnosi na povrat preplaćenog iznosa zbog valutne klauzule podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja u tom dijelu u zastari, neosnovan. Sud je na dosuđene preplaćene iznose tužitelju i dosudio kamatu po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a računajući tijek zatezne kamate od trenutka kada je tužitelj platio pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, a u kojem trenutku je i oštećen te imajući u vidu da je ustvari i odredbom iz čl. 1115. ZOO-a propisano da se moraju vratiti kamate od trenutka nepoštenosti stjecatelja na kojeg je sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a prešao dio imovine neke osobe u njegovu imovinu, a koji prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, i što je stjecatelj dužan vratiti. U ovom slučaju je tuženik po mišljenju suda bio nepošteni stjecatelj jer je stekao tu korist temeljem ništetnih odredbi, a koja ništetnost je nastala zbog nepoštenih odredaba ugovora o kreditu koji je sam tuženik sastavio.

16. Inače po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju, a koji dokaz je sud ipak odlučio provesti bez obzira što je tuženik na ročištu 14. studenog 2023. odustao od prigovora na visinu tužbenog zahtjeva. To iz razloga što je tuženik u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te istaknuo prigovor zastare za cjelokupni tužbeni zahtjev. Međutim sud smatra da je provedba tog dokaza bila potrebna imajući u vidu da su se stranke i u tužbi i u odgovoru na tužbu referirale na stanje u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u kojem predmetu je donesena presuda dana 4. srpnja 2013., ali je pravomoćnost te presude nastupila u različito vrijeme obzirom na naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda. Prema tome je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem bio potreban upravo kako bi se točno razlučilo koji iznos potraživanja tužitelja je osnovan, a koji nije te na taj način i pravilno odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Međutim je činjenica da je tužitelj konačnim tužbenim zahtjevom povisio tužbeni zahtjev, a što znači da je preinačio tužbeni zahtjev kojoj se preinaci tužitelj usprotivio. Isto tako je tužitelj u podnesku kojim je preinačio tužbeni zahtjev postavio i zahtjev za isplatu po njegovom mišljenju nezakonito naplaćene naknade, ali je na ročištu dana 9. travnja 2025. povukao taj dio preinačenog tužbenog zahtjeva. Navodi se da ustvari sud do tada nije niti donio odluku povodom preinake tužbenog zahtjeva u smislu odredbe iz čl. 190. st. 3. ZPP-a. To je učinjeno tek u ovoj odluci u dijelu pod rješenje i to na način da je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva kako je to naznačeno u toč. 3. i 4. podneska kojim je preinačena tužba, a radi se o podnesku od 20. siječnja 2025. No sud je formalno u ovoj odluci utvrdio i povlačenje jednog dijela preinačene tužbe, a to je toč. 5. Sud je dopustio preinaku tužbe smatrajući da je ista svrsishodna u smislu odredbe iz čl. 193. st. 3. ZPP-a radi konačnog rješenja spora između stranaka. To tim više što je do preinake došlo ipak nakon knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a što znači da su za izračun potraživanja tužitelja trebale stručne vještine koje tužitelj nema. Prema tome je sud u ovom postupku odlučivao o preinačenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 20. siječnja 2025. bez toč. V. koja je povučena.

18. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

19. Posebno se dodaje da je tuženik u odgovoru na tužbu doista opširno elaborirao svoje postupanje i svoje pravo u vezi promjenjivosti kamatne stope kao i dopuštenosti valutne klauzule, a što sud nije posebno iznosio u ovoj odluci smatrajući da takvo opširno razlaganje je bespredmetno u situaciji kada se tužitelj poziva na pravomoćnost sudske odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i kojim sudskim odlukama je obuhvaćeno i razdoblje u kojem je i on zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom. Isto tako sud smatra irelevantnim i navode tuženika gdje se poziva na odluke Europskog suda, a to sve imajući u vidu naprijed navedeno.

20. Također se ovdje dodaje da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa smatrajući da je ista dala svoj nalaz i mišljenje sukladno svojem znanju i iskustvu time da ista u svom nalazu i mišljenju nije trebala obrazlagati razloge za promjenu kamatne stope sukladno tvrdnji tuženika jer joj to nije bio niti zadatak i konačno naveden nalaz i mišljenje nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika. Također sud je u cijelosti prihvatio i iskaz tužitelja kao uvjerljiv i istinit te svjedokinje TM jer ti iskazi nisu dovedeni u sumnju tvrdnjama tuženika, a niti ostalim provedenim dokazima. Što se tiče ostalih dokaza koje sud posebno nije obrazlagao se navodi da sud iste smatra irelevantnim za ishod ovog postupka time da je dio dokumentacije bio i temelj za vještačenje koje je odredio sud i koje vještačenje je sud ovdje prethodno ocijenio.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a budući je tužitelj uspio tek djelomično sa svojim zahtjevom. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23-dalje OT) u iznosu od 200,00 eura, zatim trošak sastava tri obrazložena podneska (9. ožujka 2022., 17. svibnja 2022. i 20. siječnja 2025) svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, trošak zastupanja na četiri ročišta (2. svibnja 2023., 14. studenog 2023., 13. veljače 2024. i 9. travnja 2025.) svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT, PDV na gornje iznose u visini od 425,00 eura prema tbr. 46. OT, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 127,27 eura, a to iz razloga što je tužba tužitelja podnesena 2021. kada je i tužitelj pozvan na plaćanje navedene pristojbe dok je tužitelj oslobođen plaćanje navedene pristojbe tek čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama koji je donesen 9. svibnja 2023. (Narodne novine 51/2023), odnosno sveukupno iznos od 2.552,27 eura. Međutim je tužitelj uspio u ovom sporu u omjeru od 86,69%, što znači da je tuženik uspio u omjeru od 13,31% tako da je nastala razlika između navedenih uspjeha od 73,38%. Sud je tužitelju navedeni trošak dosudio upravo u omjeru od 73,38% tj. u iznosu od 1.872,86 eura, a koji trošak je sud tužitelju dosudio sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a time da je isti usklađen sa važećom OT. Posebno se dodaje da sud nije tužitelju priznao trošak sastav podneska od 11. listopada 2022. smatrajući taj dokaz nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Na dosuđene troškove je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja ove odluke, a to sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ OD Horvat&Zebec& DM, [adresa] (za tužitelja)

2/ Odvjetničko društvo Glamuzina & Grošeta, Zagreb, Trg žrtava fašizma 5 (za tuženika) -Vaš broj: 0186/3580/Mam