REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-231/2024-183

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZŽI iz [adresa] str. 3, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po ZŽ, odvjetniku iz [adresa] te po majci ĆŽ iz [adresa] str. 3, protiv tuženika ĆŽI iz [adresa], zastupanog po Luki Čoliću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 8. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika tužiteljice odvjetnika ZŽ i majku tužiteljice ĆŽ te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika DŽ, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 22. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku DŽI iz [adresa] isplatiti tužiteljici ZŽI iz [adresa] str. 3, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 159.267,37 EUR za zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 37.471,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici K-249/03 oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv slobode i spolnog ćudoređa – bludne radnje koje je počinio prema oštećenici – ovdje tužiteljici. Ističe da je tužiteljica zbog zlostavljanja utvrđenog kaznenom presudom pretrpjela, te i danas trpi, velike posljedice koje se očituju u tome da je oboljela od PTSP-a, pati od konstantnih psihosomatskih teškoća, i danas trpi izuzetni strah te se kontinuirano liječi. S obzirom na sve navedeno tužiteljica zahtijeva isplatu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, odnosno za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i strah, te tužbenim zahtjevom predlaže da sud, imajući na umu rečene činjenice, težinu povreda i sve okolnosti slučaja utvrdi pravičnu naknadu od ukupno 159.267,37 EUR sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava visinu tužbenog zahtjeva te navodi da je u odnosu na kazneno djelo iz presude provedena paralelna istraga u Njemačkoj, koja je obustavljena. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, nalaze, dopise, provedena medicinska vještačenja, kaznenu presudu, te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i svih predloženih svjedokinja.

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

5. U ovoj pravnoj stvari predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tužiteljica pretrpjela te i danas trpi kao posljedicu štetnog događaja za koji je tuženik pravomoćnom kaznenom presudom oglašen krivim. Sporna je visina postavljenog zahtjeva kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

6. S obzirom na datum nastanka štetnog događaja na kojemu tužiteljica temelji svoj zahtjev za naknadu štete, sporno je u ovoj pravnoj stvari da li u pogledu ocjene prigovora zastare, a posljedično tome i u pogledu elemenata naknade štete, valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje u tekstu ZOO/91), ili pak Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO/05).

7. Temeljem čl.376. ZOO/91 potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala. Ista pravna regulativa propisana je i stupanjem na snagu ZOO/05, koji u čl. 230. propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala.

8. Dakle, neovisno o tome da li se na ovaj pravni odnos ima primijeniti ZOO/91 ili ZOO/05, odredbe koje propisuju zastaru su neizmijenjene.

9. S obzirom na po tuženiku istaknuti prigovor zastare valjalo je utvrditi od kada za tužiteljicu počinju teći zastarni rokovi, odnosno da li je njezina tužba pravovremeno podnesena, o čemu posljedično ovisi i njezina osnovanost.

10. U smislu odredbi čl. 377. ZOO7/91, kao i u smislu čl. 231. ZOO/05, kada je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje predviđen je duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja/progona, dok je u stavku 2. iste odredbe propisano da prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja/progona povlači za sobom i prekid zastarijevanja za naknadu štete. Dakle, navedenom odredbom utvrđeno je postojanje posebnih (u većini slučajeva i za najveći broj oštećenika doista i privilegiranih) zastarnih rokova, predviđenih za one oštećenike kojima je šteta nastala kaznenim djelom i koji su s podnošenjem tužbe čekali okončanje kaznenog postupka.

11. Međutim navedeno ne isključuje primjenu osnovnog pravila odštetnog prava, a to je da se kod ocjene početka i tijeka zastarnih rokova za naknadu štete, ima primijeniti onaj zastarni rok koji je povoljniji za oštećenika.

12. Uvidom u pravomoćnu presudu Općinskog suda u Virovitici K-149/03 utvrđeno je da je tuženik oglašen krivim što je u srpnju 1998. kao otac TŽ (ovdje tužiteljice), kome je ona bila tada povjerena na čuvanje, odgoj i uzdržavanje, u namjeri zadovoljenja vlastite tjelesne pohote, u kupaonici obiteljske kuće, kada je ZŽI sjedila na WC školjci i na sebi nije imala donji dio odjeće, čučeći ispred nje i držeći je jednom rukom za glavu stavio svoj jezik u njezina usta i istovremeno je dodirivao drugom rukom po spolovilu dok je drugom prilikom zatraživši od ZŽI da stoji na miru i da ga svojim jezikom dira po njegovom jeziku, milovao ju rukama po cijelom tijelu i po spolovilu, čime je počinio bludnu radnju, zlouporabom položaja s djetetom, odnosno kazneno djelo protiv slobode i spolnog ćudoređa opisano u čl. 193. u svezi s čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona, te je osuđen na kaznu zatvora od tri godine.

13. Kako se radi o kaznenom djelu za koje je prema tada važećem kaznenom zakonu bila zaprijećena maksimalna kazna zatvora od 3 godine (koja maksimalna kazna je tuženiku i izrečena, pri čemu su i prvostupanjski i drugostupanjski sud našli da ne postoji niti jedna olakotna okolnost, dok pak postoje brojne otegotne okolnosti, poglavito činjenica da je okrivljenik kao roditelj iskoristio nisku dob djeteta, kada dijete nije bilo kadro shvatiti ni značenje djela što ga s njim čini itd.), to i zastara kaznenog gonjenja nastupa protekom trogodišnjeg roka, kako to propisuje odredba čl. 19. st.1. tada važećeg KZ-a, dok pak apsolutna zastara kaznenog nastupa po proteku roka od 6 godina.

14. Budući da je šteta nastala kaznenim djelom taj rok računa se od dana kada je kaznena presuda postala pravomoćna. Uzimajući u obzir da je kaznena presuda postala pravomoćna 27.11.2003. kada je Županijski sud u Virovitici presudom Kžm- 37/03 odbio žalbu optuženika (ovdje tuženika) kao neosnovanu, to je dakle za tužiteljicu nastupila zastara protekom 3 godine od toga dana, pa kako je tužba podnesena 9.6.2011. godine, to bi po toj osnovi prigovor zastare bio osnovan.

15. Međutim, ponavlja se, da sukladno članku 376. stavku 1. ZOO/91, kao i prema čl. 230. ZOO/05, potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Početak subjektivnog roka prema toj odredbi, istoj u oba pravna režima Zakona o obveznim odnosima, dakle ne ovisi samo o činjenici saznanja oštećenika za osobu koja je učinila štetu (tuženik je otac tužiteljice i činjenica je da je ista od početka znala što joj je on učinio, međutim ista zbog svoje djetinje dobi nije mogla biti svjesna niti da je navedeno loše, a kamoli da je protupravno, te pogotovo nije mogla biti svjesna opsega posljedica koje će navedeno ostaviti na njezino zdravlje), nego ovisi i o činjenici oštećenikova saznanja za ukupnu štetu, što podrazumijeva saznanje o opsegu štete, odnosno o svim elementima njezine visine.

16. Dakle, za tijek zastare odlučan je trenutak saznanja, odnosno vrijeme kada se stabiliziralo tužiteljičino zdravstveno stanje i kada je opseg trajnih posljedica za nju postao konačan. Pritom se ponovno ističe da je tužiteljica u vrijeme počinjenja štete, pa i u vrijeme tuženikovog kaznenog progona, bila sasvim malo dijete, tek od četiri ili nešto više godina, slijedom čega je logično i notorno da se opseg tih posljedica nije mogao u punoj mjeri tada pokazati, već je jasno da je za to trebalo pričekati njezino sazrijevanje odnosno odrastanje.

17. Kako se dakle za ocjenu nastupanja zastare primjenjuje onaj rok koji je za oštećenika povoljniji, to je stoga po pitanju zastare bilo potrebno utvrditi i je li ista nastupila i prema odredbi čl. 376. ZOO/91 odnosno čl. 230. ZOO/05, odnosno kada je postao konačan i definitivno poznat opseg svih tužiteljičinih posljedica.

18. U tom smislu sud je pribavio očitovanje vještakinja dr. Lane Mužinić Marinić i dr. Inge Tonković koje su navele da se psihičko stanje tužiteljice stabiliziralo te je konačno postao poznat opseg njezinih trajnih posljedica nakon 9.12.2008. Nadalje, sud je cijenio i navod vještakinje dr. Stanke Popijač Ključar, spec. internist gastroenterologa, iz čijeg nalaza proizlazi da su se polimorfne organske tegobe probavnog, dišnog i srčanog sustava, a koje su izravno povezane sa zlostavljanjem u ranom djetinjstvu, pojavile kod tužiteljice tijekom 2012. godine, te perzistiraju neprekidno od tada. Razlog da se takvo stanje razvilo odnosno javilo nakon stupanja tužiteljice u pubertet jest taj što djeca do tada naprosto nemaju razvijenu kemiju za tu vrstu bolesti.

19. Navedenim zaključcima iz vještačkih nalaza niti jedna od parničnih stranaka nije posebno prigovarala, pa ih prihvaća i ovaj sud kao stručne i obrazložene, te donesene u skladu s pravilima medicinske znanosti, kao i obimnim i kontinuiranim tijekom sveobuhvatnog liječenja koje tužiteljica neprekidno provodi od najranijeg djetinjstva pa sve do današnjih dana.

20. Slijedom navedenog, a kako se dakle zdravstveno stanje tužiteljice s psihijatrijskog motrišta definitivno stabiliziralo 09.12.2008., dok su se preostale brojne polimorfne organske tegobe probavnog, dišnog i srčanog sustava pojavile čak i nakon toga, te su nedvojbeno u uzročnoj vezi upravo s traumom iz djetinjstva koju je prouzrokovao tuženik, uzimajući u obzir da je ova tužba podnesena 29.07.2011., to po osnovi čl. 376. ZOO/91, kao niti po osnovi čl. 230. ZOO/05, subjektivni zastarni rok za tužiteljicu nije protekao, a tuženikov prigovor zastare ukazuje se u cijelosti neosnovanim.

21. Pritom valja istaknuti i to da objektivni rok zastare zahtjeva za naknadu štete počinje teći od trenutka kad su postale konačne štetne posljedice, a nikako od štetnog događaja, pri čemu ako šteta još nije nastupila, zahtjev za naknadu štete dospijeva tek kad šteta nastupi i kad oštećenik za nju dozna. Prema tome, ako naknadno nastanu promjene u zdravstvenom stanju oštećenika, zbog čega mu nastaje daljnja šteta (o čemu je u ovom slučaju riječ), tada i petogodišnji objektivni zastarni rok počinje teći tek kada je ta šteta nastala.

22. Svako drugačije tumačenje odredbi o zastari bilo bi nepravično i suviše tegobno za tužiteljicu, odnosno suprotno ne samo duhu i odredbama ZOO-a već i u suprotnosti sa čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine - međunarodni ugovori", broj 18/97. i 6/99. - pročišćeni tekst, dalje: Konvencija) koji govori u pravu na pravično suđenje, i čl. 14. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 u daljnjem tekstu Ustav RH) koji govori o jednakosti pred zakonom.

23. Što se tiče osnova tužbenog zahtjeva, valja istaknuti da isti proizlazi iz pravomoćne kaznene presude Općinskog suda u Virovitici K-249/03 i ista u ovom predmetu predstavlja presuđenu stvar, pa su bespredmetni navodi tuženika o tome da je istraga protiv tuženika pred organima gonjenja u Republici Njemačkoj obustavljena, niti sud ima obvezu i potrebu ulaziti u analizu razloga zbog kojih je do toga došlo.

24. U tom smislu, a sukladno čl.12. st.3. ZPP-a, u pogledu postojanja kaznenog djela i odgovornosti učinioca sud je za takvu presudu kaznenog suda vezan, a iako je građanskopravna odgovornost u načelu šira od kaznene odgovornosti, po prirodi stvari kod te vrste kaznenog djela ne može se govoriti o doprinosu oštećenika.

25. Slijedom navedenog tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u cijelosti nastalu štetu.

26. Radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, kao i radi utvrđivanja uzročno posljedične veze između štetne radnje tuženika i nastalih posljedica po tužiteljičino duševno i fizičko zdravlje, sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. Lani Mužinić Marinić, dr. Ingi Tonković, dr. UŽ, dr. Stanki Popijač Ključar i dr. Anti Perici.

27. Iz nalaza i mišljenja dr. Lane Mužinić Marinić i dr. Inge Tonković proizlazi da je tužiteljica u višegodišnjem psihijatrijskom i psihologijskom tretmanu zbog PTSP-a koji je nastupio zbog seksualnog zlostavljanja od strane njenog oca. Traume su nastupile u ranoj dječjoj dobi, dakle u fazi intenzivnog dječjeg razvoja, i kao takve su izazvale ozbiljne posljedice na psihičko zdravlje djeteta. Iz nalaza proizlazi da svi nalazi dobiveni tijekom dugogodišnje psihoterapije s ZŽI pokazuju da je zlostavljač bio njezin otac, kao i to da je dijete bilo izloženo institucionalnoj viktimizaciji (dok je bila u Njemačkoj jedno vrijeme je prisiljavana na kontakte s ocem), što ju je dodatno traumatiziralo. Danas ima snižen prag na frustracije, visoko je ambivalentna prema odraslim osobama muškog roda, labilnog afekta, anksiozna u interpersonalnim kontaktima, izbjegava razgovor o ocu, uz konstantan strah da bi se on mogao od nekuda pojaviti. Vještačenje pokazuje da se radi o seksualno i emocionalno traumatiziranoj osobi u ranoj razvojnoj dobi, što je izazvalo ozbiljne posljedice na njeno psihičko zdravlje. Proizlazi i da ima velik broj somatskih simptoma koji pogađaju veći broj organskih sustava, a registrirani su i poteškoće na području identiteta, spolne identifikacije i teškoće u prihvaćanju seksualnih impulsa. Posljedično kod tužiteljice je došlo do razvoja trajnih psihičkih smetnji zbog kojih postoji potreba ulaganja pojačanih napora u životu i radu sa 20%, a tijekom štetnog događaja tužiteljica je trpjela strah visokog intenziteta koji je trajao sve do prekida kontakta s ocem, a isti je ostavio posljedice u vidu razvoja PTSP-a.

28. Tako sačinjenom nalazu prigovarao je tuženik smatrajući da su vještakinje previsoko odredile stupanj smanjenja životne aktivnosti kao i da postoji mogućnost da su neke od navedenih okolnosti rezultat kasnijih životnih situacija, a ne traume u ranoj dobi. Tužiteljica je također prigovarala nalazu smatrajući da vještakinje nisu u dovoljnoj mjeri cijenile svu dokumentaciju koja je dostavljena u spis, a pogotovo rezultat vještačenja provedenog u Republici Njemačkoj koje je utvrdilo da je invaliditet tužiteljice 50%.

29. Na prijedlog tužiteljice također je provedeno i vještačenje po dr. UŽ spec. oftalmologu, iz čijeg nalaza proizlazi da tužiteljica doista vidi slabije na desno oko, međutim navedena slabovidnost po vještakinji nije u uzročnoj vezi s predmetnim zlostavljanjem od strane tuženika. Navedenom nalazu stranke nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio, pri čemu drži da rezultat navedenog vještačenja nije od bitnog utjecaja na konačno donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice.

30. Provedeno je i vještačenje po dr. Stanki Popijač-Ključar spec. internisti gastroenterologu iz čijeg nalaza proizlazi da se PTSP zbog seksualnog zlostavljanja tužiteljice od strane njenog oca manifestira djelomično i u vidu somatizacijskih smetnji, a radi se o poremećaju s predominantno tjelesnim simptomima koji nemaju organsku podlogu. Navodi da su kod tužiteljice godinama prisutne polimorfne organske tegobe koje se očituju u periodima opće slabosti, raznim gastroenterološkim tegobama - inapetencija, povremeno povraćanje, bolovi u trbuhu, promjenjivi ritam pražnjenja stolice, kardialnim i pulmonalnim tegobama u smislu lupanja srca, pritiska u prsištu, osjećaja da ne može duboko disati, bolovima u leđima i nastupu opće slabosti. Sve navedene tegobe mogu se direktno povezati sa štetnim događajem u djetinjstvu te će se pojavljivati i u budućnosti, pa će tužiteljica sigurno opetovano tražiti pomoć specijalista raznih struka i ponavljati će se obrada. Iz nalaza proizlazi da zbog svega navedenog postoji potreba ulaganja pojačanih napora u životu i radu tužiteljice u opsegu od 10%.

31. Navedenom nalazu tužiteljica nije prigovarala, a tuženik je prigovarao zaključku o direktnoj povezanosti svih simptoma sa štetnim događajem, pri čemu mu je nejasno da su se isti pojavili tek od 2012. godine, a prigovara i činjenici da tužiteljica nije pregledana.

32. Po prijedlogu tužiteljice provedeno je i vještačenje po vještaku dr. Anti Perici spec. dermatologu iz čijeg nalaza proizlazi da isti ne vidi povezanost između blagog oblika akni i trajnog psihičkog stresa kod tužiteljice, dok je pak dijagnozu herpes zostera iz 2016. godine povezao s teškim psihičkim stanjem tužiteljice, zbog koje dijagnoze je tužiteljica trpjela bolove slabog intenziteta u trajanju od 7 dana.

33. Nalazu dermatologa prigovarao je tuženik u dijelu koji se odnosi na uzročnu vezu herpesa zostera i psihičkog stanja tužiteljice, smatrajući da u tom dijelu nalaz ne sadrži adekvatno obrazloženje utvrđene korelacije.

34. S obzirom na sve istaknute prigovore na nalaze i mišljenja, sud je pozvao na usmeno očitovanje vještakinje dr. Lanu Mužinić Marinić, dr. Ingu Tonković i dr. Stanku Popijač-Ključar, dok vještakinju oftalmološke specijalnost nije pozivao na očitovanje, jer njezin nalaz sud ne cijeni kao bitan za donošenje odluke, upravo kao niti nalaz vještaka dermatologa, čije minimalne ocjene bolova zbog herpes zostera tužiteljica uopće nije utužila, činjenično obrazložila niti je u odnosu na iste specificirala svoj zahtjev, pa sud niti navedeni nalaz ne smatra bitnim za utvrđenje ključnih činjenica u ovom postupku.

35. Vještakinje dr. Lana Mužinić Marinić i dr. Inga Tonković u svom usmenom očitovanju navode da je psihijatrijska simptomatologija uzročno posljedično povezana s predmetnim štetnim događajem te su upravo zbog toga i provodile psihologijsko testiranje tužiteljice, koje je nužno zbog objektivizacije zaostalih trajnih posljedica, pri čemu su uzele u obzir svu medicinsku dokumentaciju koja prileži spisu, a predmetno testiranje sastavni je dio vještačenja te je jedino istim bilo moguće utvrditi zaostali PTSP. Trauma iz rane dječje dobi učinila je da tužiteljica postane osjetljivija na neke situacije i okolnosti na koje bez te traume bi drugačije reagirala, a što se tiče navoda tuženika o agravacijskom stilu odgovaranja tužiteljice u vrijeme provođenja psihologijskih testova, navode da se radi o tipu odgovora u kojemu ispitanik naglašava smetnje koje ima, najčešće nesvjesno. Međutim, uzele su u obzir činjenicu da su smetnje od strane tužiteljice prenaglašene, a što su utvrdile putem kontrolne ljestvice u testu, te su ocjene iz nalaza i mišljenja vezano za zaostale trajne posljedice od 20 % rezultat realne ocjene u kojoj prenaglašavanje od strane tužiteljice nije uzeto u obzir.

36. U dopunskom očitovanju, nakon vještačenja po gastroenterologu, a vezano za zajedničku ocjenu trajnih posljedica s psihijatrijskog, psihološkog i gastroenterološkog motrišta, vještakinje navode da bi ista iznosila 28%. Ističu da se navedene trajne posljedice ne preklapaju, ali se niti matematični ne zbrajaju, pa su iste objedinjeno iskazale u navedenom stupnju. Što se tiče prigovora tuženika na gastroenterološki dio nalaza i mišljenja, ističe se da pregled tužiteljice u zaključku ne bi ništa promijenio. Poznato je i u medicinskoj literaturi dobro dokumentirano da bolesnici koji pate od raznih psihičkih problema odnosno bolesti imaju u pravilu i bolove u nekom dijelu probavnih cijevi (ili želucu, ili debelom crijevu ili obje te strukture), a sve to uzrokovano poremećajem podražaja signala iz mozga preko autonomnog živčanog sustava odnosno simpatikusa. To znači da takvi bolesnici u periodima u periodima (lošeg ili lošijeg psihičkog stanja) imaju i pojavu bolova u trbuhu. U fazama dobro kontroliranog psihičkog stanja odnosno bolesti imaju i bitno manje trbušne smetnje. Specifično, ako se bolovi dominantno jave u predjelu želuca, takvi će bolesnici imati osjećaj jakih grčevitih bolova u žličici, često s mučninama i povraćanjem uzete hrane. Ako su bolovi dominantno u području debelog crijeva onda će im se javljati grčeviti bolovi u nekom dijelu trbušne šupljine (nekom više na lijevoj, nekom više na desnoj strani trbuha) mogu imati učestale stolice, dnevno i po desetak, mogu imati periode zatvora pa tako ne ići na WC i po nekoliko dana, mogu biti naduti, a često se uz takve slike javlja i osjećaj opće slabosti, nevoljkosti i iscrpljenosti. Te različite kliničke slike su često u početku i dramatične u trajanju od nekoliko sati, a spontano se smiruju kroz dan ili dva, neovisno nastupaju o uzimanju hrane i nisu te bolne krize praćene porastom tjelesne temperature. Navedeni simptomi nađeni su kod tužiteljice i potvrđeni kroz više nalaza, pa se stoga radi o klasičnoj vezi s psihičkim stanjem tužiteljice. Ističe se da je tužiteljica kao mala djevojčica doživjela neprimjerenu traumu, pa se jedino može zaključiti da se radi o reakciji upravo na predmetni stres, pri čemu je vještakinja imala uvid i u nalaz psihijatra i psihologa, a stanje se razvilo odnosno javilo nakon stupanja tužiteljice u pubertet jer djeca do tada naprosto nemaju razvijenu kemiju za tu vrstu bolesti. Vještakinje dr. Inga Tonković i dr. Lana Mužinić Marinić dodatno pojašnjavaju da se period straha visokog intenziteta odnosi na period traumatskih događaja odnosno zlostavljanja oštećene, pa do perioda rastave braka roditelja odnosno odvajanja od prisustva oca.

37. Nakon tako sačinjenog i usmeno obrazloženog nalaza stranke istom više nisu prigovarale, niti je bilo tko od njih stavljao daljnjih dokaznih prijedloga, a sud ga je prihvatio u cijelosti kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s opsežnom dokumentacijom koja prileži spisu, pravilima medicinske znanosti te psihijatrijskim pregledom i psihološkim testiranjem tužiteljice.

38. Nadalje sud je proveo dokaz i saslušanjem tužiteljice te svjedokinja PŽ, SŽ i ĆŽ, a na okolnost posljedica i pojavnih oblika invaliditeta koje tužiteljica danas trpi, kao povrede tjelesnog i duševnog zdravlja, što je od utjecaja, zajedno s utvrđenjima iz nalaza vještaka, na visinu naknade štete na koju tužiteljica ima pravo.

39. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazuje da je događaj o kojem je riječ u ovoj parnici ostavio brojne posljedice na njezino zdravlje koje su s vremenom sve gore. Psihički ima boljih i lošijih dana, pati od anksioznog poremećaja, zaostao joj je PTSP, depresija, napadaj panike, strahovi, noćne more i nesanica. U strahu je za svoju budućnost, što potencira činjenica da ne misli da će dobiti odgovarajuću zaštitu niti da će tuženik odgovarati za ono što je učinio. Zaostao joj je iritabilni kolon, što znači da ima grčeve u želucu, čestu potrebu za WC, ne podnosi dosta hrane, ima gastritis i gotovo svakodnevne bolove u želucu uz povraćanje. Teško guta i gubi glas, što joj posebno teško pada jer se zadnjih godina bavi pjevanjem i to pjevanje ju veseli. Dobila je i dijabetes te je pod terapijom tabletama, a ta terapija je nespojiva s iritabilnim kolonom, što znači da ju boli želudac i da joj tablete pojačano uzrokuju povraćanje i nadutost. Pogoršao joj se vid i više zapravo ništa ne može raditi. Živi u [adresa] s mamom, bakom i tetom, to ne želi, ali su na to primorani. To joj posebno teško pada jer ju život u tom gradu i okolini podsjeća na zlostavljanje koje se djelomično tamo i dogodilo. Često pada u nesvijest , to se dogodi 2 ili 3 puta tjedno, bez najave, nakon intenzivnog lupanja srca. Studira teologiju u Zagrebu, na III je godini, ali nije još dala sve ispite već je u statusu apsolventa. Bavi se hobistički glazbom, međutim, i to joj postaje naporno. Nema vlastitih primanja, jedno vrijeme je u Njemačkoj dobivala pomoć kao nezaposlena osoba, ali zapravo ju uzdržavaju baka, mama i teta. Poremećaj s aknama smatra da je u vezi s nastalim stresom i iskazuje da ga razvije oko 85% žrtava seksualnog zlostavljanja, a radi se o poremećaju koji je hormonske prirode. U dopunskom iskazu navodi da se u slučaju tuženika radi o ozbiljnom lancu pedofilske mafije koje je tuženik i danas dio te svjedoči da ju je u dobi od 4 godine tuženik odveo na neko mjesto u planinama u Njemačkoj ili Austriji te je uveo u zgradu čuvanu zaštitarima. U predvorju je bilo puno djece razne dobi, bila su prljava, vezana lancima i raznih rasa i nacionalnosti. Stavili su ju na kat na neku stolicu koja je izgledala kao zubarska i ošamutili ju tabletama, nakon čega se dalje više ničega ne sjeća. Kasnije je sve o tome rekla mami, ona ju je odvela liječniku, i utvrđene su brojne ozljede na tijelu. Također ju je tuženik u više navrta fotografirao golu, razmjenjivao je fotografije s nekim muškarcima, među kojima su bili čak i policajci. Radi se dakle o mašineriji protiv koje se bori čitav život. Sve navedeno podvedeno je pod brakorazvodnu parnicu koja se vodila u Njemačkoj, imala je kontakte s tuženikom na hodniku i u sudnici, te je i tada jasno rekla da je bila zlostavljana, ali se njezina izjava krivo tumačila. Također je kao dijete bila prisiljavana na kontakte s tuženikom tijekom kojih joj je razbijao stvari, prijetio joj je, tukao ju i sl. Osim svih posljedica o kojima je već svjedočila u pogledu tužiteljičinog zdravstvenog stanja dogodilo se i to da je u međuvremenu praktički izbačena s fakulteta teologije, iako su znali da ima invaliditet, međutim nije mogla u roku položiti se ispite, iako je dosegnula status apsolventa. Živi od uzdržavanja koje joj pružaju mama, teta i baka, a njemački sustav očekuje od tužiteljice da podmiruje sve troškove liječenja te da ju uzdržava otac, koji nikada nije platio ništa. Također je razvila tijekom postupka stresni dijabetes, te smatra da ju ne štiti niti njemački niti hrvatski sustav. Stav liječnika je da si treba pomoći okupacijskom terapijom, odnosno da trenira, pleše, pjeva, jaše, ili da se bavi nečim sličnim, no većinu toga ne može zbog pogoršanog fizičkog stanja. Glazbom se bavi hobistički, međutim tuženik ju je prijavio i tražio da izgubi pravo na naknadu za nezaposlene koju je primala u Njemačkoj zbog navodnih zarada od glazbe, pa smatra da mu je u interesu da umre, jer bi se jedino tako svega riješio.

40. Svjedokinja ĆŽ je majka tužiteljice te iskazuje da zajedno s PŽ živi u paklu već 20 godina, a sustav je dopustio da tuženik iskoristi svoju moć i da PŽ zlostavlja sve do danas. Sve je počelo kada je na djetetu od 4 godine primijetila modrice po tijelu, na što je ona lagala da je pala u vrtiću ili da ju je netko gurnuo. Svjedokinja je puno u to vrijeme radila, PŽ je bravila s ocem i primijetila je da prema njemu gaji strah. Jedne noći vidjela je njezin nevjerojatno agresivni ispad, ona je tada rekla da joj otac svašta radi i tada se počela otvarati. Odvela ju je liječnici i ona joj je otvorila oči, sve je ukazivalo na seksualno zlostavljanje te su upućeni u Njemačkoj na centar za socijalnu skrb, a PŽ je pod raznim tretmanima sve do danas. Svjedočili su brojnim pritiscima od strane tuženika na liječnike, socijalne radnike i na sve u sustavu koji su im prućili zaštitu. Kasnije se malo po malo otvaralo sve što se PŽ dešavalo i svi načini na koje je od strane tuženika bila seksualno zlostavljana. S njom je otišla iz kuće, živjele su jedno vrijeme kod prijateljice, došla je potom baka iz Hrvatske te je dijete promijenilo vrtić. Međutim, njezino je ponašanje nepovratno promijenjeno, ona je već u vrtiću pokazivala asocijalnost, strahove, skidala se, htjela je nasilno ljubiti dječake jezikom. Brojni su njezini zdravstveni problemi do sada i postoji gomila medicinske dokumentacije za koju smatra da nije u potpunosti dostavljena u ovaj spis niti da su ju vještaci u dovoljnoj mjeri cijenili. U svakom slučaju PŽ danas varira između ranjivosti i lavice, visoko je inteligentna i to je potvrdilo vještačenje provedeno u Njemačkoj i Hrvatskoj, ali je obilježena zlostavljanjem. Iskazuje da PŽ njeguje 24 sata dnevno i da je njezino liječenje koštalo više stotina tisuća EUR jer u Njemačkoj sustav ne interesira tko je za nečije zdravstveno stanje odgovoran, već se svaki lijek plaća. Zbog činjenice da je PŽ više puta drogirana i zbog svega što je proživjela ona je u stalnom strahu, nikome ne daje broj telefona, iz stana izlazi samo u pratnji. Često proživljava napade panike, oboljela je od epilepsije i nema povjerenja niti u lijekove koji su joj pripisani. Psihoterapiju pohađa jednom tjedno, pati od iritabilnog kolona, i fekalne inkontinencije zbog čega nosi uloške. Zdravstveno stanje PŽ je vještačeno i utvrđen joj je invaliditet od 50%, što je bilo prije utvrđene epilepsije i inzulinske rezistencije, odnosno dijabetesa, a sada smatra da je i znatno više, vjerojatno i 100%. Njezin dijabetes zahtjeva posebnu pripremu hrane, to da sami peku kruh, a svaka šok situacija ostavlja na njoj trag. PŽ i danas ne spava sama, spavaju s njom naizmjenično.

41. Svjedokinja PŽ je baka tužiteljice i živi s njom od 1999. kada je došla u Hrvatsku. Iskazuje da je otišla k njima u Njemačku 1998., i u dobrom dijelu je svjedočila onome što je tuženik PŽ radio. Vidjela ga je više puta da ulazi kroz podrumski prozor i unosi neke stvari, podrum je uvijek bio zaključan, kao i pisaći stol koji se u tom podrumu nalazio. Primijetila je da on spava s PŽ u krevetu dok njezina majka radi noćne smjene, da PŽ stalno plače, iako nije nikada htjela reći zašto. Također je vidjela da je izudarana po leđima i nogama, pitala bi ju što je, a ona bi rekla da je pala u vrtiću. Kasnije se ispostavilo da ju je tuženik tukao, ali nije smjela reći jer joj je prijetio da će joj ubiti mamu. Malo po malo PŽ se otvarala i kasnije je pričala da ju je skidao do gola i zajedno s jednim čovjekom slikao Polaroid aparatom, te je s njim razmjenjivao fotografije za novac, a kasnije je ona i identificirala tog čovjeka. Također je pričala da ju je tuženik jednom odveo u kuću u planini koja je bila puna djece vezane lancima gdje su ju uspavali i zlostavljali, a probudila se u autu, te su ih čuvali ljudi s oružjem. Svjedokinja iskazuje da je Anino zdravstveno stanje jako teško, pogorša se svaki put kad dođe neki dopis od suda, što doživljava kao težak oblik zlostavljanja. Uzdržavaju ju baka, mama i teta, a od oca nikada nije primila ništa. Navodi da su Anine posljedice brojne, da je od djetinjstva u strahu od mraka, da se bojala spavati, da je u svakom muškarcu gledala zlostavljača. Unatoč tome već se u vrtiću počela baviti glazbom, utjeha joj je u glazbi i bavi se solo pjevanjem, završila je glazbenu školu, išla je na dramsku grupu, govori četiri jezika, i završila je gimnaziju. S obzirom da je izgubila studentska prava pisali su papi Z i on je odgovorio da se njoj treba pomoći na svaki način koji ne moguć, podržavajući borbu protiv pedofila.

42. Svjedokinja SŽ je teta tužiteljice i od 2020. živi s PŽ u domaćinstvu, a kada je PŽ bila dijete živjela je sa suprugom na 15 km udaljenosti od njih. Već je tada primijetila čudno ponašanje, tuženik ju je znao golu zamotanu u deku donijeti k svjedokinji na čuvanje. Vidjela je na njoj modrice, a kasnije je liječnica njezinoj mami potvrdila da je dijete bilo seksualno zlostavljano, i da to mora prijaviti. Kasnije joj je PŽ ispričala što joj se dogodilo, odnosno kako je tuženik prema njoj postupao, da ju je golu fotografirao, vezao. Jednom prilikom svjedočila je da je samo dijete kod nje doma pitalo oca hoće li se ljubiti jezikom, a on je rekao "Ne sada, nego kasnije". Zbog svega navedenog današnje stanje tužiteljice je takvo da je totalno uništena zdravstveno i materijalno. Prate ju brojni strahovi, svega se boji, anksiozna je, izlazi samo u pratnji, ne vidi dobro, ima proljeve, ne može zadržati stolicu i mokraću, a sada ima i epilepsiju koji napadi se pojačavaju kada dođe nešto sa suda. Ona tada razbija, pada i osjeća se zlostavljano, prijeti da će se ubiti, pa skrivaju u kući noževe i škare. PŽ uzdržavamo njezina majka, baka i svjedokinja te su doslovce gladne, sve kako bi se pravda istjerala do kraja.

43. Sud je tužiteljici i svim saslušanim svjedokinjama u potpunosti poklonio vjeru jer su iskazivale životno, logično i uvjerljivo, kao i potpuno suglasno vještačkim nalazima i svoj ostaloj dokumentaciji u spisu. Nadalje, radi se o osobama koje su od najranije dobi tužiteljice intenzivno prisutne u njezinom životu, svakodnevni su svjedoci svih pojavnih oblika tužiteljičinih posljedica, a u jednom dijelu su bili svjedoci i štetnih radnji koje je tuženik počinio u njezinoj najranijoj dječjoj dobi.

44. Pritom se ističe da tuženik nije pristupio na sud, iako je i on bio uredno pozvan po punomoćniku radi saslušanja, slijedom čega je sud od njegovog saslušanja odustao. Nadalje, punomoćnik tuženika pak iskazu tužiteljice i svjedokinja nije ni u jednom dijelu prigovorio, te istima nije postavio niti jedno pitanje, iz čega sud zaključuje da je prava istina o samom štetnom događaju, kao i o stanju tužiteljice, moguće zapravo i znatno gora nego što se iz iskaza može zaključiti.

45. Slijedom navedenog, sud iz čitavog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da su kod tužiteljice danas zaostale teške posljedice koje se ogledaju u ograničenom životu, padanju u krizu već i zbog blagih stresora, nepovjerljivosti, sklonosti paranoidnim interpretacijama, ogorčenosti i ljutnji na druge zbog načina na koji s njom postupaju, očekivanju da će je drugi pokušati iskoristiti u svakoj prilici, osjećaju izoliranosti, neshvaćenosti i otuđenosti od drugih, ali i poteškoćama na području identiteta, spolne identifikacije te anksioznosti. Nadalje, kod tužiteljice su osim psihičkih prisutne i brojne organske tegobe u vidu povraćanja, bolova u trbuhu, iritabilnog kolona, kardijalnih i pulmonalnih tegoba, lupanja srca, pritiska u prsištu, osjećaja da ne može disati, bolova u leđima i nastupa opće slabosti.

46. Također je razvidno da su sve navedene posljedice u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi sa štetnom radnjom tuženika, a što je nedvojbeno utvrđeno provedenim vještačenjima, odnosno da se PTSP i psihički problemi zbog seksualnog zlostavljanja tužiteljice od strane njenog oca manifestiraju i u vidu somatizacijskih smetnji, jer bolesnici koji pate od raznih psihičkih problema odnosno bolesti imaju u pravilu i bolove u nekom dijelu probavnih cijevi, kao i druge funkcionalne deficite.

47. Također sud nalazi da je tužiteljica kao dijete trpjela snažan i intenzivan strah koji joj je uzrokovao tuženik svojim seksualnim zlostavljanjem u najranijoj dječjoj dobi, a koji strah je trajao sve do konačnog odvajanja tužiteljice od tuženika i prestanka kontakta s njim. Pritom iz spisa proizlazi, a što je također utvrđeno i u kaznenom postupku te među strankama nije bilo sporno, da je tuženik tražio ostvarivanje svog roditeljskog prava na kontakte s tužiteljicom, što je tužiteljici dodatno prouzročilo kontinuirani i neprestani strah visokog intenziteta, odnosno u dječjim očima doslovce strah za vlastiti život, a navedeno je trajalo sve dok rješenjem Centra za socijalnu skrb Slatina od 22.9.2000. tuženiku nisu zabranjeni susreti i druženja s tužiteljicom, sve upravo radi zaštite i dobrobiti djeteta (proizlazi iz presude na listu 861 spisa).

48. Stoga, cijeneći sve navedene činjenice, sud nalazi da težina posljedica i svih okolnosti ovoga slučaja, primjenom odredbe čl. 1100 st. 1 ZOO/05, opravdavaju dosuđenje novčane naknade za nematerijalnu štetu koju tužiteljica trpi od svoga najranijeg djetinjstva pa sve do danas, te da ista iznosi ukupno 160.000,00 EUR, pa kako je tužiteljica tijekom postupka postavila zahtjev za naknadom štete u iznosu od 159.267,37 EUR, to joj je upravo navedeni iznos sud i dosudio jer bi u suprotnom njezin zahtjev prekoračio.

49. Tu je sud posebno cijenio činjenicu životne dobi tužiteljice (rođene 1994. godine) te je imao u vidu da ona praktički čitav svoj život, od najranijeg djetinjstva pa do danas, trpi, a i trpjeti će, iznimno teške posljedice počinjenog zlostavljanja od strane tuženika, pri čemu se zapravo niti ne sjeća normalnog i bezbrižnog života kakav je primjeren odrastanju jednog djeteta, već samo pamti počinjene strahote i strahove zbog njih, a posljedično tome živi i sa brojnim psihološkim i somatskim posljedicama.

50. Također je uzeta u obzir i činjenica da je štetu, odnosno svakodnevno seksualno zlostavljanje, tužiteljici nanosio njezin otac, odnosno osoba s kojom bi dijete trebalo biti najpovezanije i u čiju bi ljubav i zaštitu trebalo biti sigurno i imati najviše povjerenja, a ne neki stranac ili nepoznati napadač, što bi sigurno za kasniji život bilo lakše za prihvatiti.

51. Pritom je sud uzeo u obzir i činjenicu da je navedeno zlostavljanje od strane tuženika trajalo kroz dug vremenski period tužiteljičinog najranijeg djetinjstva, kao i da se tužiteljica istome kao dijete nije mogla niti znala oduprijeti, što je ostavilo brojne i trajno pogoršavajuće posljedice na njezino čitavo zdravstveno stanje, kako psihičko tako i fizičko.

52. Konačno, sud je cijenio i činjenicu da je tužiteljica zbog navedenih zaostalih posljedica kroz čitavu svoju mladost bila zakinuta za sve ljepote, kontakte, slobodu i bezbrižnost koje tinejdžerstvo pruža, već je naprotiv živjela kao uplašena osoba, nepovjerljiva prema ljudima, depresivna, i pritom teško oštećena u pogledu gastroenteroloških i drugih posljedica, koje će morati trpjeti čitav svoj život. Također je uzeta u obzir i činjenica da je tužiteljica kao mlada žena danas osoba s brojnim poteškoćama na području identiteta, spolne identifikacije, da je nepovjerljiva, nemotivirana i da teško ostvaruje bliske kontakti, što svakako ima dodatne posljedice na njezin društveni život, kao mlade osobe koja bi trebala biti u naponu životne i radne energije.

53. Pritom sud smatra da se prilikom određivanja naknade za smanjenje životne i radne aktivnosti nije potrebno držati postotka od 28%, niti je taj postotak sam po sebi bitan, već je potrebno valorizirati mladu i krajnje delikatnu životnu dob tužiteljice te ukupne pojavne oblike svega onoga što ona svakodnevno danas trpi, kao i činjenicu da će joj posljedice ostati do kraja njezinog života, dakle kroz brojna nastupajuća desetljeća, a moguće se i pogoršavati.

54. Slijedom navedenog, sud smatra da za smanjenje životne aktivnosti tužiteljici valja dosuditi naknadu od 80.000,00 EUR.

55. Što je tiče dijela zahtjeva koji se odnosi na naknadu za činjenicu pretrpljenog straha, valja istaknuti da iz vještačkog nalaza proizlazi da je tužiteljica trpjela strah visokog intenziteta i to od samog štetnog događaja pa sve do rastave braka roditelja, odnosno do odvajanja od oca. Kako se štetni događaj za koji je vođen kazneni postupak dogodio u srpnju 1998., a zlostavljanje od strane tuženika prema dostupnoj dokumentaciji trajalo je i znatno (mjesecima, a moguće i godinama) ranije od toga, dok su tuženiku susreti s tužiteljicom zabranjeni tek rješenjem Centra za socijalnu skrb Slatina od 22.9.2000., to je tužiteljica kao malo dijete živjela u konstantnom i intenzivnom strahu od oca seksualnog zlostavljača, za kojeg ju je sustav tjerao da ostvaruje kontakte, što je ukupno trajalo kroz razdoblje od preko 850, moguće i više, dana.

56. Stoga sud, uzimajući u obzir životnu dob tužiteljice u vrijeme dok je trpjela strah, kao i njezinu nemogućnost da se kao malo dijete sama zaštiti, obrani ili da se pak tom strahu racionalno odupre, smatra da joj na ime pretrpljenog jakog, intenzivnog i dugotrajnog primarnog straha valja dosuditi daljnji iznos od 80.000,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 159.267,37 EUR koliko je svojim zahtjevom i tražila.

57. Konačno, vezano za navode tuženika da je tužiteljica postavila zahtjev prekomjerno visoko, odnosno izvan iznosa navedenih u Orijentacijskom kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te izvan onoga što se dosuđuje za invaliditet prema sudskoj praksi, valja istaknuti da se isti ne mogu prihvatiti.

58. Naime, prvenstveno se ističe da je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 05.03.2020. i 15.06.2020. Su-IV-47/2020 došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29.11.2002., a kojom promjenom se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama povećavaju za 50%, dok iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji, proizlazi da se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete koji su u tijeku.

59. Nadalje se ukazuje da navedeni Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju zakon, podzakonski akt niti obvezujuće tablice, već isti služe za orijentaciju, dok i nadalje ostaje na sudovima obveza da utvrde težinu i specifične pojavne oblike svake konkretne povrede, odnosno da analiziraju sve okolnosti nekog pojedinog slučaja koje opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade, a ne da računski zbrajaju iznose koji su predloženi za pojedinu kvalifikatornu okolnost.

60. Stoga je sud u ovom slučaju uzeo u obzir sve konkretne okolnosti, cijeneći njihovu specifičnost, delikatnost i izrazitu težinu, kao i sve pojavne oblike kojima se isti ispoljavaju, pa smatra da se ocjena smanjenja životne i radne sposobnosti, kao niti naknada za pretrpljeni strah, ne mogu matematički množiti s iznosima iz Kriterija, već ih treba vrednovati sveobuhvatno i na način da se uspostavi pravična ravnoteža između težine povrede i svih okolnosti slučaja s jedne strane, te iznosa naknade s druge strane, a što po mišljenju suda dosuđeni iznos predstavlja.

61. Slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti i presuditi kao u izreci.

62. Na ovako utvrđeni iznos štete tužiteljici je dosuđena kamata od dana podnošenja tužbe, tj. od 29.07.2011., a u smislu čl. 1103 ZOO/05.

63. Pritom sud smatra da je na ovaj pravni odnos, a vezano za ocjenu tijeka kamata, kao i na razloge i način vrednovanja neimovinske štete, valjalo primijeniti odredbe čl. 1100. i 1103. ZOO/05. Naime, šteta je u ovoj pravnoj stvari tužiteljici nastala upravo kada su svi njezini pojavni oblici postali vidljivi i konačni, a koji predstavljaju jedinstveni oblik štete te za koje je dosuđena jedinstvena naknada, što je bilo svakako tek nakon 2008. godine. Stoga nema nikakvog zakonskog osnova naknadu štete dosuđivati prema odredbama ZOO/91, no čak i da se primijeni i taj zakonski propis, po mišljenju suda visina naknade bila bi ista.

64. Visina kamatne stope određena je na temelju čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05.

65. Konačno valja istaknuti i to da sud u obrazloženju ove presude nije posebno cijenio navode tužiteljice vezano za troškove života i liječenja u Njemačkoj, koje za tužiteljicu podmiruju mama, teta i baka u Njemačkoj, kao niti u pogledu činjenice da tuženik za nju nikada nije platio ništa na ime uzdržavanja. Naime, nesporno je da se za obvezu uzdržavanja vodi zasebni parnični postupak u kojem će sud cijeniti sve troškove (redovne i one pojačane – prehrana, zahvati, liječenje, lijekovi, terapije) na koje je tužiteljica imala pravo za vrijeme dok je postojala obveza tuženika da ju uzdržava, dok isti pak u ovoj parnici nisu niti utuženi niti specificirani po visini, a što je vidljivo iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

66. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužiteljici zastupanoj po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 1200 bodova, sastav četiri obrazložena podneska (tbr. 8/1) po 1200 bodova, sastav žalbi od 15.3.2022. i 22.8.2022. (tbr. 10/1) po 1200 bodova, i zastupanje na ročištima 28.3.2017.,

.10.7.2019., 3.6.2024., 9.9.2024. i 8.5.2025. (tbr. 9/1) po 1200 bodova, ukupno 14.400 bodova odnosno 28.800,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 7.200,00 EUR, predujmovi za vještačenja od 331,00 EUR i 477,80 EUR i pristojba na presudu 663,00 EUR pa ukupan trošak tužiteljice iznosi 37.471,80 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a.

67. Na tako utvrđeni trošak valjalo je dosuditi zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza naknade toga troška dospijeva s danom donošenja presude, sve u smislu čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu 22. svibnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 663,00 EUR

2. tuženiku po punomoćniku