Poslovni broj: P-324/2024-22
Republika Hrvatska
Općinski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Zvjezdani Barić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3 a ,OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba , radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 22. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora sadržane u članku 7.8.i 9. ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-510386169 koji su tužitelj kao korisnik kredita i banka kao tuženik zaključili dana 03.03.2008.g. a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem ovjere OV.2214/08, 04.03.2008. g. a isti u presliku ovjeren od strane javnog bilježnika mr.sc. Vlade Madunić pod posl. br.OV-2153/2018 od 18.12.2018. g. p stoga isti članci ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 8.799,58 EUR“ zajedno s zakonskom zateznom kamatom u visini određenoj čl .29. Zakona o obveznim odnosima kako slijedi :
iznos od 15,84 € od 02.06.2008. pa do isplate
iznos od 15,84 € od 02.07.2008. pa do isplate
iznos od 14,66 € od 02.08.2008. pa do isplate
iznos od 12,32 € od 02.09.2008. pa do isplate
iznos od 4,88 € od 02.10.2008. pa do isplate
iznos od 6,83 € od 02.11.2008. pa do isplate
iznos od 5,26 € od 02.12.2008. pa do isplate
iznos od 10,75 € od 02.01.2009. pa do isplate
iznos od 22,11 € od 02.02.2009. pa do isplate
iznos od 34,25 € od 02.03.2009. pa do isplate
iznos od 26,42 € od 02.04.2009. pa do isplate
iznos od 57,89 € od 02.05.2009. pa do isplate
iznos od 49,17 € od 02.06.2009. pa do isplate
iznos od 55,82 € od 02.07.2009. pa do isplate
iznos od 55,84 € od 02.08.2009. pa do isplate
iznos od 56,24 € od 02.09.2009. pa do isplate
iznos od 49,59 € od 02.10.2009. pa do isplate
iznos od 53,74 € od 02.11.2009. pa do isplate
iznos od 51,67 € od 02.12.2009. pa do isplate
iznos od 53,33 € od 02.01.2010. pa do isplate
iznos od 54,57 € od 02.02.2010. pa do isplate
iznos od 50,42 € od 02.03.2010. pa do isplate
iznos od 50,42 € od 02.04.2010. pa do isplate
iznos od 50,84 € od 02.05.2010. pa do isplate
iznos od 47,10 € od 02.06.2010. pa do isplate
iznos od 48,76 € od 02.07.2010. pa do isplate
iznos od 52,91 € od 02.08.2010. pa do isplate
iznos od 56,65 € od 02.09.2010. pa do isplate
iznos od 60,81 € od 02.10.2010. pa do isplate
iznos od 62,88 € od 02.11.2010. pa do isplate
iznos od 62,88 € od 02.12.2010. pa do isplate
iznos od 63,71 € od 02.01.2011. pa do isplate
iznos od 62,04 € od 02.02.2011. pa do isplate
iznos od 61,22 € od 02.03.2011. pa do isplate
iznos od 59,97 € od 02.04.2011. pa do isplate
iznos od 61,22 € od 02.05.2011. pa do isplate
iznos od 62,88 € od 02.06.2011. pa do isplate
iznos od 65,37 € od 02.07.2011. pa do isplate
iznos od 67,03 € od 02.08.2011. pa do isplate
iznos od 70,77 € od 02.09.2011. pa do isplate
iznos od 68,69 € od 02.10.2011. pa do isplate
iznos od 71,18 € od 02.11.2011. pa do isplate
iznos od 74,51 € od 02.12.2011. pa do isplate
iznos od 77,83 € od 02.01.2012. pa do isplate
iznos od 72,84 € od 02.02.2012. pa do isplate
iznos od 68,69 € od 02.03.2012. pa do isplate
iznos od 72,43 € od 02.04.2012. pa do isplate
iznos od 75,34 € od 02.05.2012. pa do isplate
iznos od 69,94 € od 02.06.2012. pa do isplate
iznos od 67,86 € od 02.07.2012. pa do isplate
iznos od 63,29 € od 02.08.2012. pa do isplate
iznos od 69,53 € od 02.09.2012. pa do isplate
iznos od 71,60 € od 02.10.2012. pa do isplate
iznos od 74,09 € od 02.11.2012. pa do isplate
iznos od 72,84 € od 02.12.2012. pa do isplate
iznos od 77,00 € od 02.01.2013. pa do isplate
iznos od 77,83 € od 02.02.2013. pa do isplate
iznos od 78,25 € od 02.03.2013. pa do isplate
iznos od 80,33 € od 02.04.2013. pa do isplate
iznos od 76,16 € od 02.05.2013. pa do isplate
iznos od 69,11 € od 02.06.2013. pa do isplate
iznos od 72,34 € od 02.07.2013. pa do isplate
iznos od 78,17 € od 02.08.2013. pa do isplate
iznos od 80,10 € od 02.09.2013. pa do isplate
iznos od 81,12 € od 02.10.2013. pa do isplate
iznos od 81,60 € od 02.11.2013. pa do isplate
iznos od 81,62 € od 02.12.2013. pa do isplate
iznos od 83,79 € od 02.01.2014. pa do isplate
iznos od 83,86 € od 02.02.2014. pa do isplate
iznos od 81,94 € od 02.03.2014. pa do isplate
iznos od 77,42 € od 02.04.2014. pa do isplate
iznos od 79,67 € od 02.05.2014. pa do isplate
iznos od 82,65 € od 02.06.2014. pa do isplate
iznos od 81,06 € od 02.07.2014. pa do isplate
iznos od 84,61 € od 02.08.2014. pa do isplate
iznos od 84,86 € od 02.09.2014. pa do isplate
iznos od 86,49 € od 02.10.2014. pa do isplate
iznos od 86,94 € od 02.11.2014. pa do isplate
iznos od 87,68 € od 02.12.2014. pa do isplate
iznos od 90,63 € od 02.01.2015. pa do isplate
iznos od 76,21 € od 02.02.2015. pa do isplate
iznos od 73,41 € od 02.03.2015. pa do isplate
iznos od 71,53 € od 02.04.2015. pa do isplate
iznos od 70,47 € od 02.05.2015. pa do isplate
iznos od 72,68 € od 02.06.2015. pa do isplate
iznos od 69,44 € od 02.07.2015. pa do isplate
iznos od 67,19 € od 02.08.2015. pa do isplate
iznos od 73,38 € od 02.09.2015. pa do isplate
iznos od 70,29 € od 02.10.2015. pa do isplate
iznos od 73,72 € od 02.11.2015. pa do isplate
iznos od 74,79 € od 02.12.2015. pa do isplate
iznos od 71,94 € od 02.01.2016. pa do isplate
iznos od 66,17 € od 02.02.2016. pa do isplate
iznos od 62,20 € od 02.03.2016. pa do isplate
iznos od 60,02 € od 02.04.2016. pa do isplate
iznos od 63,63 € od 02.05.2016. pa do isplate
iznos od 58,74 € od 02.06.2016. pa do isplate
iznos od 59,40 € od 02.07.2016. pa do isplate
iznos od 2.564,38 € od 23.07.2016. pa do isplate sve u roku od 15 dana.
III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.472,70 eura zajedno s zakonskim zateznim kamatama na taj dio.
IV. Odbacuje se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Utvrđuju se ništetnim odredba ugovora sadržane u članku 10. ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-510386169 koji su tužitelj kao korisnik kredita i banka kao tuženik zaključili dana 03.03.2008.g. a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem ovjere OV.2214/08, 04.03.2008. g. a isti u presliku ovjeren od strane javnog bilježnika mr.sc. Vlade Madunić pod posl. br.OV-2153/2018 od 18.12.2018. g. pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 860,00 eura u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je 03.03.2008. g. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim mu je odobren kredit u iznosu od 60.000,00 Eur u protuvrijednosti u kunama čija je namjena bila kupnja stambenog prostora. Čl. 8. predmetnog ugovora da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 9,250% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke. Ugovorom da je određeno da se ona može mijenjati ali njemu da je nepoznat temeljem čega bi se mijenjala jer u tom smislu nije pregovarao sa bankom te nije primio ni obavijesti ni obrazloženje zbog čega je mjesečni anuitet rastao. Tuženik da nije naveo koje su to okolnosti ili kriteriji po kojima je izvršio izmjenu kamatne stope. Obračun kamate po proporcionalnoj metodi da je iznimno nepovoljan za korisnike kredita. Stoga u tužbi traži utvrđenje ništavost odredbe ugovora iz čl .8. i 16. ugovor o kreditu te isplatu od 13.405 eura s kamatama i troškovima postupka. Tužitelj je podneskom od 13.06.2023. g. preinačio/povećao tužbeni zahtjev na način da traži i utvrđenje ništavosti valutne klauzule iz čl. 7.ugovora o kreditu te odredbu čl. 9. a povlači ništavost odredbe čl .18. Ujedno je povećao svoj zahtjev te sada traži isplatu iznosa od 13.272,19 eura s osnove preplate kamate i valutne klauzule te izlazne naknade da bi u podnesku od 10.04.2024.g. tražio i utvrđenje ništavosti odredbe čl .10. ugovora o kreditu.
2. Unatoč protivljenju tuženika sud dopušta preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu podnescima od 13.06.2023. g. i 10.04.2024. g. jer su ove preinake učinjene do zaključenja prethodnog postupka sve pozivom na odredbu čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku.
3. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 4.472,70 eura kojem povlačenju se tuženik protivio pa je odluka u ovoj pravnoj stvari odnesena imajući u vidu zahtjev tužitelja u iznosu d 13.272,19 eura.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu te ističe prigovor zastare. Navodi da je tuženik proveo usklađenje s novelom Zakona o potrošačkom kreditiranu (NN-143/13) te je donio novu Metodologiju utvrđivanja kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata. Navodi da je dostavio tužitelju obavijest o usklađenju kamatne stope. Ako tužitelj nije bio zadovoljan mogao je otkazati ugovor sukladno odredbi čl. 1.1.4 Općih uvjeta što nije učinio pa se smatra da je pristao na promjene kamatnih stopa. Navodi da je uredno obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa. Osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništava te ističe da je početna kamatna stopa iznosila 9,25 % a 01.05.2008. g. je promijenjena na 9,75 % ali ne jednostranom odlukom tuženika nego pozivom na odredbu čl. 14. Ugovora o kreditu. Osproava i da bi odredba o vlautnoj kaluzuli bila ništetnaU pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ističe da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tužitelj da je bio u cijelosti informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita . Ta ugovorna odredba da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Osim toga naknada za prijevremenu otplatu kredita koju tužitelj potražuje ovom tužbom da nije nikada ni naplaćena. Predlaže odbaciti tužbu u tom dijelu, podredno odbiti.
5.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja a proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Zagreba. Druge dokaze stranke nisu predlagale.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. Tužitelj potražuje ovom tužbom povrat preplaćene kamate temeljem ništavosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u eurima kao i ništavost odredbe čl. .10. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
8. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
9.Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 03.03.2008. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 60.000,00 eura protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl.2. istog ugovora ( l.s.3) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 216 mjeseci. U čl. 8. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 9,25 % godišnje koja je promjenjiva odnosno ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke.
10. U čl.7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 216 mjesečnih anuiteta u iznosu kunske protuvrijednosti 571,27 eura obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju tuženika za EUR na koji je na dan isplate kredita iznosio 1 EUR= 4,156,86 HRK.
11.Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.
12. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu iz čl. 7.,8. i 9. . predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).
13. Sporno jest i da li je ništava odredba ugovora sadržana u čl .10. istog o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita. S obzirom da tužitelj tužbenim zahtjevom tijekom postupka nije ni tražio isplatu te naknade a iz nalaza vještaka Petre Blašković slijedi da naknada za privremenu otplatu kredita nije ni naplaćena onda osnovano tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje zahtjeva za utvrđenjem ništavosti odredbe čl.10. Ujedno se napominje i da tužitelj tijekom postupka uopće nije iznio dokaze na okolnost utvrđenja ništavosti te naknade. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja trebalo je odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa i riješiti kao u točki IV izreke.
14. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužiteljice zastarjelo tek istekom 13.lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom) a tužba je podnesena 07. veljače 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
15. Osim toga na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
16.Analizirajući sadržaj točke 8. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da su iste odredbe za prosječnog potrošača nerazumljive. Način i obračun kamata vezan je za više akata tuženika s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovima slijedom čega ovaj sud smatra da navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope uključujući i razloga koji utječu na promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način.
17.Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava.
18. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti kao suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 9,25 % godišnje dok ostali podaci a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 9,25 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Nije utvrđeno niti da bi tuženik tužiteljiu prilikom pregovaranja, sklapanja ugovora o kreditu na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju.
19. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
20. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
21. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.
22. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu osobni bankar nije navodio promjene kamatne stope i promjene tečaja valute; nije primio obavijesti ni obrazloženje zbog čega je mjesečni anuitet rastao tako da mu je ostalo nepoznato na temelju čega se kamatna stopa mijenjala.
23. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.
24. Tuženik smatra da se utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na eurske kredite kakav je i predmetni međutim povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi se na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan od banaka
–tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.
25. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva treba se pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli.
26. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u eurima a to su odredbe čl.7 . 8. i 9. predmetnog ugovora o kreditu pa je tužbeni zahtjev u točki I. trebalo usvojiti. Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
27. Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača..
28. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
29. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Radi se o gotovinskom kreditu uz hipoteku radi rješavanja stamenog pitanja. Naveo je da je kupio stan kojeg je morao prodati 2016. g. jer više nije mogao plaćati kredit.
30. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
31. Vještak financijske struke Petra Blašković u svom nalazu je izračunala da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita iznosi 8.799,58 eura od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 6,174,96 eura te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 2.624,62 eura.
32. Na nalaz imenovanog vještaka tužitelj nije imao primjedbi i uredio je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka
33. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun ali je i dalje osporavao osnov potraživanja i kako je već navedeno protivio se povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. Stranke su se odrekle saslušanja vještaka s obzirom da nisu imale primjedbi na matematički izračun nalaza.
34. S obzirom na činjenicu da je sud utvrdio ništavom dijelove odredbe čl. i8. predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenu kamatne stope nije bilo potrebe utvrđivati po vještaku pretplate uzimajući u obzir kamatnu stopu od 9,75 % a ne početnu kako to sugerira tuženik. U protivnom se ne bi radilo o ništavoj odredbi ugovora. Zadatak vještaka u ovom postupku nije bio utvrđivati opravdanost ili neopravdanost povećanja kamatne stope ili tečaja niti objašnjavati zbog čega su isti povećani. Takovo što bio je u obvezi tuženik objasniti tužitelju prilikom ugovaranja i kasnije prilikom obavještavanja o promjeni kamatne stope te o razlozima rata tečaja.
35. Sud je dosudio naknadu sukladno nalazu vještaka koji je od strane suda prihvaćen u cijelosti pa su tužitelju dosuđeni naznačeni iznosi sukladno nalazu vještaka a u preostalom dijelu za iznos od 4.472,70 eura zahtjev tužitelja je odbijen. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.
36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2.Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u sporu u razmjeru od 66 % a tuženik u razmjeru od 34 %.Tužitelju onda pripada razmjeran iznos trošak od 32 %. Tužitelju je priznat trošak sastav tužbe u visini od 100 bodova ,sastav podneska od 27.02.2024. g. u visini od 50 bodova (Tbr.8/3), zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 20.11.2024. g. i 14.04.2025. g. u visini od po 100 bodova a na ročištima 20.03.2019. g. i 02.07.2024. g. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ), što sa PDV-om iznosi 1.125 eura a razmjeran dio od 32 % iznosi 360 eura. Tome treba pridodati i trošak vještačenja u iznosu od 500 eura koji je priznat tužitelju u cijelosti pa ukupni trošak tužitelja iznosi 860 eura.
37. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja trebalo je odbiti. Ovo stoga što mu nije priznat trošak zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti sastav podnesaka koji su nebitni za raspravljanje: žalba koja nije usvojena te svi podnesci i ročišta vezano za povrat u prijašnje stanje koji trošak pada na teret samog tužitelja te podnesci u kojima mijenja tužbeni zahtjev ili iznosi pravna stajališta tj. dostavlja sudsku praksu budući se ne radi o obrazloženim podnescima da bi za njihov sastav tužitelju pripadala posebna naknada a posebno ne ona iz Tbr.8/1.
U Rijeci, 22. svibnja 2025.
S U D A C
Mirna Santini
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.
D N A :
1. Tužitelju po punomoćniku, oslobođen pristojbi
2. Tuženiku po pun.
Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 59,13 eura
U Rijeci , 22.05.2025. g.
