REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2796/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ, GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kusaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri, d.o.o. Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 08. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja UĆ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika ĐĆŽ, odvjetničke vježbenice, dana 22. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnim članak 11.1 Ugovora o kreditu broj 9010059420 od 13.10.2003. sklopljenog između tužitelja ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 kao banke i glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju, ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 74,66 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. studenog 2003. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 028-50-3887436 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 22. siječnja 2007. godine, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”

II. Nalaže se tužitelju ĆĆ, [adresa], naknaditi tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, parnični trošak u visini iznosa od 187,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 13. listopada 2003. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9010059420, a prema kojem joj je tuženik kao kreditor odobrio kao korisniku kredita kredit u iznosu od 75.000,00 kn, ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 7,48% godišnje. Nadalje navodi da je odredbom čl. 11. točka 1. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje troškova za obradu kredit, a koja ugovorna odredba je nepoštene i ništetna. Navodi da ga tuženik nije informirao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi, nije mu niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, a u Ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. stavak 1. i stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Ističe da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika na koju tužitelj nije imao utjecaja, te da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi kojom je specificirana naknada za obradu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, pa kako se nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi to se ista smatra nepoštenom odnosno ista je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kao takva je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kako potrošača. Tužitelj predlaže sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, imajući u vidu odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/2003 prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Nadalje navodi da je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu i da iznos koji je prihvaćen sklapanjem Ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Navodi da ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 0,75% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 74,66 EUR, pa je tužitelju na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato koliko iznosi takva naknada te je iz istog razloga donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Ističe da je po tužitelju sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je i iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu, a sve naknade koje tuženik obračunava iskazane su i u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Tuženik napominje da se ulaznom naknadnom naplaćuju troškovi za uslugu koju je tuženik pružio tužitelju, a koja naknada se sastoji od operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Nadalje navodi da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare te osporava tijek zatezne kamate na utuženi iznos. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 13.10.2003.g. (list 6-10 spisa), otplatni plan i knjigovodstvenu karticu (list 11-47 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 59-67 spisa), odluke Županijskih sudova (list 73-99 spisa).

Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine broj " 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

- pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada kredita, te povrat iznosa u visini od 74,66 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2003. godine s osnova stjecanje bez osnove.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 20. kolovoza 2024. godine (list 70-72 spisa). U bitnom navodi kako je na tuženiku teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi. Navodi da tužitelj u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu nije mogao znati o kojem iznosu se radi niti koji iznos će morati tuženiku platiti na ime naknade za obradu kredita. Protivi se istaknutom prigovoru zastare.

6. U tijeku ovog postupka stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva. Sporan je osnov tužbenog zahtjeva. U tijeku postupka tužitelj odustaje od dokaza za njegovim saslušanjem na okolnost utvrđivanja spornih činjenica tj. da li ga je tuženik upoznao sa spornom ugovornom odredbom te visinom naknade koja će biti naplaćena s osnova obrade kredita i da li mu je ugovorna odredba bila jasna i razumljiva te da li se o istoj pregovaralo.

7. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj s tuženikom dana 13.10.2003.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010059420 koji je kao tipski ugovor sastavio kreditor tj. tuženik, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 75.000,00 kn, da je člankom 11. točka 1. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita.

Tužitelj tvrdi da nije u vrijeme sklapanja ugovora bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom kao kreditorom o visini naknade obrade kredita i da mu tuženik nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita a koje je tužitelj morao nadoknaditi, te da nije bio upoznat po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada za obradu kredita te po kojem tečaju (činjenični navodi tužbe). Između stranaka nije sporna visina naplaćene jednokratne naknade nije sporna između stranaka.

8. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao kreditor povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava i načelo jednake vrijednosti činidaba, te je ugovaranjem naknade sukladno Odluci banke o visini naknade za usluge banke povrijedio zakon na štetu tužitelja, što ima za posljedicu ništetnost te traži isplatu stečenog bez osnove. Tuženik se protivi tužbi i tužbenim zahtjevima ističe da iznos sporne naknade točno je i jasno određen člankom 11.1. Ugovora o kreditu i da je ugovorena visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita. Tuženik navodi da je navedena ugovorena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva pa nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP- a.

9. Nije sporno da je Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno da je iznos naknade 0,75% koji iznos se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (čl. 11.1. Ugovora o kreditu).

Imajući u vidu tvrdnje tužitelja sud nije sa sigurnošću mogao utvrditi da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o pravu na naknadu tuženika kao banke za obradu kredita niti da tužitelju nije pojašnjeno na što bi se takva naknada odnosila i da mu navedena ugovorna odredba nije bila jasna i razumljiva te koju visinu naknade je u obvezi naknaditi za obradu kredita.

10. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) odredba članka 11.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada obrade kredita bila bi ništetna ako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te ako potrošač tj. tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

Između stranaka nije sporno da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita kako je to ugovoreno čl. 11.1. Ugovora o kreditu u visini od 0,75% od iznosa kredita. Imajući u vidu da je ugovorena visina naknade za obradu kredita od 0,75% od iznosa kredita te činjenicu da je tužitelju odobren i isplaćen kreditu u visini od 75.000,00 kn (čl. 1. Ugovora o kreditu) to je sud ocijenio kao neosnovane navode tužitelja da nije bio informiran po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) te da tuženik nije precizirao da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita li na neki treći dan. Naime kako je ugovorena isplata kredita u kunama to je tužitelju mogla biti poznata visina naknade za obradu kredita koju je trebao platiti jer je ista ugovorena u visini od 0,75% od iznosa kredita od 75.000,00 kn pa jednostavnim matematičkim izračunom tužitelj je mogao utvrditi da ista iznosi 562,50 kn (74,66 EUR).

11. Tužitelj na kojem je teret dokaza nije tijekom ovog postupka dokazao da tuženik nije pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini koja visina je ugovoren čl. 11.1. Ugovora o kreditu. Sama činjenica da je unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu nije samo po sebi dokaz da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu, niti u odnosu druge odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom niti je dokazao da tužitelju nisu pojašnjeni kriteriji u odnosu na naknadu za obradu kredita na jasan i razumljiv način, a kako bi isti predvidio sve posljedice koje iz toga ugovora proizlaze pa tako i u odnosu na članak 11.1. Ugovora o kreditu te da tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja, što bi dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to po štetu tužitelja.

Nadalje sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO), sud je utvrdio da Ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom je tipski ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih ugovorne strane pozivaju, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Tužitelj nije dokazao tijekom ovog postupka da nije mogao pregovarati s tuženikom o spornoj ugovornoj odredbi, da mu ista nije bila jasna, uočljiva i razumljiva, pa da bi stoga odredba čl. 11.1. Ugovora o kreditu bila nepoštena odredba u smislu čl. 81. stavka 1. ZZP- a na koju odredbu čl. 81. ZZP-a se tužitelj poziva, a u svezi odredbe čl. 87. stavka 1. ZZP- a.

12. Kako tužitelj na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dokazao da nije s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, te da mu ista nije bila razumljiva, jasna i lako uočljiva, to nije dokazao niti da bi sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa da bi navedena odredba bila ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

13. Nadalje sud je imao u vidu stajališta Županijskih sudova na koje se poziva tužitelj, te je ovaj sud imao u vidu da iz navedenih odluka Županijskih sudova proizlazi kako je utvrđeno iz iskaza tužitelja da se o pojedinačnim spornim odredbama ugovora o kreditu (naknada za obradu kredita) nije pregovaralo. Kako je prethodno navedeno tijekom ovog postupka tužitelj povlači prijedlog za saslušanjem na okolnost spornih činjenica da nije pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi čl.11.1. Ugovora o kreditu s tuženikom i da mu ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i uočljiva.

14. Tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka ističe prigovor zastare koji je sud ocijenio kao neosnovan. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Kako je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe čl. 11.1. Ugovora o kreditu (djelomična ništenost) to zastarni rok nije niti počeo teći do dana presuđenja.

15. Sud je o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučivao na temelju odredbe čl. 154 stavak 1 ZPP-a, a koji trošak se sastoji od sastava odgovora na tužbu od 21.06.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.01.2025.g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.04.2025. g. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 150,00 EUR, te je priznat trošak poreza u iznosu od 37,50 EUR, ukupno 187,50 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 22. svibnja 2025. godine.

Sudac:

dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA

1.tužitelju po punomoćniku

2.tuženiku po punomoćniku