Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Pr-2178/2019-84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zdravku Sesaru odvjetniku u ZOU GĐ i NĐ, [adresa], protiv tuženika Enikon Aerospace d.o.o., OIB: 09786849557, Zagreb, Jankomir 25 zastupanog po punomoćniku RĐ iz OD Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira 71D, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22.04.2025. godine, u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 22. svibnja 2025. godine,

presudio je

I. Nalaže se tuženiku Enikon Aerospace d.o.o., Zagreb, Jankomir 25 isplatiti tužitelju SĐ, iz [adresa], na ime izgubljene zarade za vrijeme bolovanja u periodu od 14.07.2014. do 28.05.2018. iznos od neto 32.029,67 € (slovima: tridesetdvijetisućedvadesetdeveteurašezdesetsedamcenti) sa zateznim kamatama do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim:

- na iznos 247,61 €, od 02.08.2014., do isplate,

- na iznos 1.322,81 €, od 05.09.2014., do isplate,

- na iznos 1.280,37 €, od 05.10.2014., do isplate,

- na iznos 1.157,83 €, od 10.11.2014., do isplate,

- na iznos 1.028,58 €, od 08.12.2014., do isplate,

- na iznos 1.194,46 €, od 10.01.2015., do isplate,

- na iznos 1.256,22 €, od 11.02.2015., do isplate,

- na iznos 1.400,87 €, od 08.03.2015., do isplate,

- na iznos 1.257,03 €, od 02.04.2015., do isplate,

- na iznos 1.263,17 €, od 06.05.2015., do isplate,

- na iznos 1.322,23 €, od 05.06.2015., do isplate,

- na iznos 1.263,33 €, od 06.07.2015., do isplate,

- na iznos 1.194,30 €, od 05.08.2015., do isplate,

- na iznos 1.322,85 €, od 07.09.2015., do isplate,

- na iznos 1.262,48 €, od 08.10.2015., do isplate,

- na iznos 1.257,77 €, od 07.11.2015., do isplate,

- na iznos 1.117,37 €, od 08.12.2015., do isplate,

- na iznos 1.019,20 €, od 13.01.2016., do isplate,

- na iznos 1.326,39 €, od 20.02.2016., do isplate,

- na iznos 1.337,37 €, od 15.03.2016., do isplate,

- na iznos 1.227,65 €, od 12.04.2016., do isplate,

- na iznos 242,67 €, od 13.05.2016., do isplate,

- na iznos 319,22 €, od 14.06.2016., do isplate,

- na iznos 167,21 €, od 14.07.2016., do isplate,

- na iznos 253,88 €, od 12.08.2016., do isplate,

- na iznos 161,23 €, od 12.09.2016., do isplate,

- na iznos 240,74 €, od 12.10.2016., do isplate,

- na iznos 214,46 €, od 14.11.2016., do isplate,

- na iznos 199,44 €, od 12.12.2016., do isplate,

- na iznos 121,51 €, od 12.01.2017., do isplate,

- na iznos 189,33 €, od 13.02.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 13.03.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 11.04.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 12.05.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 13.06.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 12.07.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 11.08.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 12.09.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 12.10.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 13.11.2017., do isplate,

- na iznos 332,19 €, od 12.12.2017., do isplate,

- na iznos 260,14 €, od 12.01.2018., do isplate,

- na iznos 301,63 €, od 12.02.2018., do isplate,

- na iznos 407,88 €, od 12.03.2018., do isplate,

- na iznos 217,94 €, od 12.04.2018., do isplate,

- na iznos 264,64 €, od 11.05.2018., do isplate,

- na iznos 86,05 €, od 12.06.2018., do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja u periodu od 14.07.2014. do 28.05.2018., preko dosuđenih 32.029,67 € do 96.348,62 €, odnosno za iznos od 64.318,95 €, kao pravno neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Enikon Aerospace d.o.o., OIB: 09786849557 da tužitelju SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] plaća:

- za period od 01.07.2019. do 31.03.2026. iznos od 2.728,72 € mjesečno,

- za period od 01.04.2026. do 23.04.2044. mjesečni iznos koji predstavlja razliku između invalidske mirovine koji tužitelj primi za pojedini mjesec i iznosa koji odgovara 62% iznosu prosječne plaće isplaćen u RH za isti mjesec,

- za period od 24.04.2044. pa nadalje mjesečni iznos koji predstavlja razliku između iznosa mirovine koji tužitelj primi za pojedini mjesec i iznosa od 6.250,00 kuna, sve to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, po stoji određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne mjesečne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, s time da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a ostale kada budu dospijevali, unaprijed najkasnije do svakog 10-tog u mjesecu.",

kao neosnovan.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku Enikon Aerospace d.o.o., OIB: 09786849557 da tužitelju SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što mu tuženik dostavi Ugovor o kolektivnom osiguranju tuženikovih zaposlenika u podružnici Laupeheim u SR Njemačkoj koji je sklopio s inozemnim osigurateljem i koji se primjenjivao na dan 14.07.2014., Policu izdanu po tom ugovoru o osiguranju, te Opće i posebne uvjete koji su se primjenjivali na osiguranje iz tog ugovora, sve zajedno s prijevodom na hrvatski jezik i nakon što se po dostavljenoj dokumentaciji provede vještačenje.

2. Nalaže se tuženiku Enikon Aerospace d.o.o., OIB: 09786849557 da tužitelju SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u roku od 15 dana."

kao neosnovan.

V. Odbija se eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Enikon Aerospace d.o.o., OIB: 09786849557 da tužitelju SĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 236.450,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duljih od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodni tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.",

kao neosnovan.

VI. Nalaže se tužitelju SĐ da tuženiku Enikon Aerospace d.o.o. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 70.427,25 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10.07.2019. navodi da je temeljem Ugovora o radu broj 016-14/O- P od 16.01.2014. zasnovao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu brusač III. Temeljem ugovora o radu u SR Njemačkoj od 01.04.2014. tužitelj je upućen na privremeni rad u tuženikovu PJ [adresa] u SR Njemačkoj na radno mjesto lakirera. Prema čl. 1. st. 5. navedenog ugovora, tužiteljev rad u SN Njemačkoj trebao je trajati do završetka radova na radilištu u Laupheimu, odnosno do odluke tuženika o povratku na rad u RH. Dana 14.07.2014. tužitelj je u radionici tuženika u Laupheimu za vrijeme obavljanja svog posla doživio ozljedu na radu koja se dogodila tako, što su pri promjeni kabla na lakirnici, proklizale ljestve na kojima je tužitelj stajao, uslijed čega je pao s istih na pod. Tom prilikom tužitelj je zadobio prijelom desne petne kosti i prijelom prvog slabinskog kralješka, a kao dana posljedica nastala je sekundarna artroza petne kosti i sraštenje u DVS L5-S1. Temeljem sudske nagodbe sklopljene kod ovog suda pod posl. br. Pr-5483/2018 od 19.12.2018. tuženik je tužitelju na ime pretrpljene neimovinske štete, te na ime tuđe pomoći i njege isplatio iznos od 65.000,00 kuna. Zbog posljedica nastalih uslijed navedene ozljede tužitelj je neprekidno bio na bolovanju do 28.05.2018., iako se od 01.01.2016. formalno vodio kao da radi i to temeljem Ugovora o radu i dodatka tom ugovoru, te ugovora o radu u SR Njemačkoj sve od 01.01.2016., zatim Ugovora o radu od 01.04.2016. i Ugovora o radu od 16.01.2017.. Radni odnos tužitelju je prestao 28.05.2018., na temelju tuženikove Odluke o redovnom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) od 13.04.2018. i od 29.05.2018. prima invalidsku mirovinu u visini najniže mirovine prema čl. 90. Zakona o mirovinskom osiguranju, tj. u iznosu od 1.982,08 kuna. Invalidska mirovina tužitelju je priznata rješenjem HZMO posl. br. klasa: UP/I-141-02/17-01/03466730150 od 29.03.2018., jer mu je upravo zbog navedene ozljede na radu nastao 100% djelomičan gubitak radne sposobnosti prema čl. 39. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, uz kontraindikacije: dugotrajno stajanje i hodanje, dizanje i nošenje tereta, rad u prinudnom položaju slabinske kralježnice. Rješenjem HZMO od 06.11.2018. utvrđeno je da je tužitelju zbog navedene ozljede na radu nastalo tjelesno oštećenje od 40%. Iz svega naprijed navedenog vidljivo je da je gubitak radne sposobnosti kod tužitelja nastao isključivo kao posljedica opisane ozljede na radu od 14.07.2014. godine. Zbog nesposobnosti za rad tužitelj je pretrpio i dalje trpi štetu u vidu izgubljene zarade i izmakle koristi. Tužitelj je 1996. godine završio srednju strukovnu školu i stekao stručno zvanje tehničar za elektroniku. Zatim se 2010. osposobio za rukovanje viličarem, a 2011. je u Beču u firmi HERZ Armaturen Ges.m.b.H uspješno je završio seminar o grijanju i regulaciji kod primjene HERZ proizvoda. Tužitelj je tijekom radnog vijeka obavljao različite poslove, kako kod tuženika, tako i drugih poslodavaca u zemlji i inozemstvu (obrada avionskih dijelova, poslovi skladišta i dostava robe, servisiranje i održavanje elektrostrojeva), te je stekao radna iskustva, znanja i vještine. Između ostalog i rad na računalu, te posjeduje vozačku dozvolu B, C i E kategorije. U vrijeme nastanka štetnog događaja tužitelj je radio na radnom mjestu lakirera u Laupheimu gdje je obavljao poslove održavanja pogona. Nakon što je tužitelj pretrpio predmetnu ozljedu na radu navedene poslove obavljali su tuženikovi radnici JĐ i SĐU. Namjera tužitelja je bila, da se, nakon što prestane raditi kod tuženika, a najkasnije po proteku dvije godine od početka toga rada (01.04.2014.) zaposli u SR Njemačkoj kod poslodavca koji bi mirovinski doprinos za predlagatelja uplaćivao u Njemačkoj prema njemačkim propisima. Tužitelj bi bez ikakvih poteškoća kod takvog poslodavca našao posao s obzirom da u Laupheimu i njegovoj okolici postoji više tvrtki koje obavljaju iste ili jednake poslove kao i tuženik. Naime te tvrtke, kao i tuženik, proizvode avio dijelove za kompaniju Diehl Aviation u Laupheimu i imaju veliku potrebu za radnicima struke, znanja, vještina i sposobnosti koje ima tužitelj, pri čemu nije zanemariva ni opće poznata okolnost da su u Njemačkoj od svih inozemnih radnika najtraženiji i najcjenjeniji upravo radnici iz Hrvatske. Tužitelj bi u opisanim okolnostima našao posao na kojem bi ostvarivao neto plaću u iznosu kakva mu je bila kod tuženika od 01.04.2014. pa do ozljede. Tužitelj je uz takve uvjete rada u SR Njemačkoj namjeravao raditi najmanje 10 godina, tj. do 01.04.2026. i na taj način ostvariti staž osiguranja u SR Njemačkoj koji mu jamči stjecanje uvjeta za primanje njemačke mirovine u minimalnom iznosu od 500,00 € mjesečno. Tužitelju je bilo znano da je zaposlenje u SR Njemačkoj na opisani način i pod navedenim uvjetima moguće i nedvojbeno ostvarivo iz činjenice da su pojedini radnici koji su bili upućeni na rad u SR Njemačku, a nakon što su neko vrijeme radili kod tuženika upravo to i ostvarili. U mjesecima rada u SR Njemačkoj, a koji su prethodili mjesecu u kojem je tužitelj stradao na radu, tj. u mjesecu travnju, svibnju, lipnju 2014., tužitelj je na ime neto plaće primio iznos od 9.131,75 € odnosno prosječno iznos od 3.043,92 €. Tužitelj je u razdoblju nakon ozljede, pa sve do prestanka radnog odnosa primao na ime plaće ili naknade plaće bitno manje mjesečne iznose od navedenog prosječnog iznosa. Stoga tužitelj na ime izgubljene zarade u tom razdoblju zahtjeva isplatu razlike između primljene plaće odnosno naknade plaće i navedenog prosječnog iznosa koji bi predlagatelj sigurno zarađivao pri redovitom tijeku stvari. Od 29.05.2018. pa nadalje, tužitelj prima invalidsku mirovinu u iznosu od 1.928,08 kuna što prema srednjem tečaju HNB na dan 01.06.2018. iznosi 261,20 €, te u odnosu na 3.043,92 € predstavlja razliku od 2.728,72 €, s obzirom da tečaj eura u odnosu na kunu u navedenom razdoblju nije bitno oscilirao, tužitelj smatra da se navedena razlika može uzeti za cijelo razdoblje od 01.06.2018. do 30.06.2019., iz čega proizlazi da je tužitelj u navedenom razdoblju pretrpio štetu u iznosu od 38.202,08 €. Slijedom iznesenog tužitelj na ime izgubljene zarade koja je dospjela do podnošenja ove tužbe zahtjeva isplatu iznosa od 135.771,33 € (97.569,25 € kao razlika između iznosa od 3.043,92 € i primljene naknade plaće sve za razdoblje od srpnja 2014. do svibnja 2018. + 38.202,08 € na ime razlike između 3.043,92 € i invalidske mirovine odnosno mjesečno 2.728,72 € za period od 01.06.2018. do 30.06.2019.) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Tužitelj je namjeravao raditi u Njemačkoj najmanje do 01.04.2026.. Stoga tužitelj i u periodu od 01.07.2019. do 31.03.2026. trpi štetu u vidu izgubljene zarade u iznosu od 2.782,72 € mjesečno. Navedeni iznos predstavlja razliku između mjesečne plaće u iznosu od 3.043,92 € koju bi pri redovitom tijeku stvari tužitelj primao i invalidske mirovinu koju prima u iznosu od 1.928,08 kuna, što preračunato u eure iznosi 261,20 €. Stoga je za navedeni period tuženik dužan tužitelju plaćati novčanu rentu u iznosu od 2.782,72 € mjesečno. Po prestanku rada u SR Njemačkoj tužitelj je nastavio raditi u RH. S obzirom na dotadašnje radno iskustvo i već stečena znanja i vještine tuženik bi povratkom u Hrvatsku, bez ikakvih poteškoća pronašao odgovarajuće zaposlenje uz plaću u iznosu od najmanje od 62% u odnosu na prosječnu plaću RH. Navedeni postotak proizlazi iz priloga rješenja HZMO od 14.06.2018. kojim je određen iznos invalidske mirovine tužitelju. Iz tog priloga je vidljivo da je tužitelj u periodu od 2008. do 2011. (u 2012. i 2013. tužitelj nije radio cijelu godinu) primao plaću ili naknadu plaće prosječno u iznosu od 62% u odnosu na prosječnu plaću u RH. Slijedom toga tužitelj je u periodu od 01.04.2026. pa do navršenih 67 godina života odnosno do 23.04.2044., kada se prema sada važećim propisima ispunjava uvjet za starosnu mirovinu trpi štetu u vidu izgubljene zarade u iznosu koji predstavlja razliku između prosječnog iznosa primljenog na ime invalidske mirovine i iznosa koji odgovara 62% iznosu prosječne plaće u RH isplaćenog za isti mjesec. Stoga je za navedeni period tuženik dužan tužitelju plaćati novčanu rentu u iznosu te razlike. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku navedena prosječna plaća za mjesec ožujak 2019. iznosila je 6.464,00 kune, pa 62% od tog iznosa iznosi 4.007,68 kuna, što u odnosu na iznos invalidske mirovine koju prima tužitelj predstavlja razliku u iznosu od cca 2.000,00 kuna. Prema sada važećim kriterijima po kojima se utvrđuje visina mirovine tužiteljeva mirovina ni nakon što navrši 67 godina života neće biti viša od invalidske mirovine koju sada prima. Da se predmetna ozljeda na radu nije dogodila tužitelj bi nastavio raditi kako je naprijed izneseno, te bi predvidivo ostvario staž osiguranja u RH, mirovinu iz I stupa u iznosu cca 2.500,00 kuna i za staž osiguranja u SR Njemačkoj u iznosu od cca 500,00 €,a što u kunama iznosi cca 6.250,00 kuna. Prema tome tužitelj će primati mirovinu koja će biti manja za cca 4.300,00 kuna u odnosu na mirovinu koju bi primao da se nije dogodila predmetna ozljeda na radu. Navedenu razliku tužitelj potražuje od tuženika u obliku novčane rente za period od 24.04.2044. pa do kraja života. Tužitelj je tek sredinom 2018. saznao da je na ime nastalih posljedica zbog predmetne ozljede imao pravo na osigurninu od osiguratelja u SR Njemačkoj temeljem Ugovora o kolektivnom osiguranju zaposlenih kojeg je tuženik kao ugovaratelj osiguranja sklopio s osigurateljem u SR Njemačkoj, a za koje osiguranje tužitelju cijelo vrijeme boravka u Njemačkoj tj. od 01.04.2014. pa do 31.03.2016. od plaće odnosno naknade plaće ustezan iznos od 5,70 € mjesečno. Tužitelj je za navedeno svoje pravo saznao iz e-mail prepiske između KĐ, LĐ, zaposlenika tuženika i predstavnika osiguratelja IĐ od 19. i 20.06.2018.. Iz navedene prepiske proizlazi da je pravo tužitelja na osigurninu u tom trenutku već bilo zastarjelo. Tuženikova je dužnost kao ugovaratelja osiguranja bila prijaviti osiguratelju predmetni osigurani slučaj te poduzeti sve potrebne radnje kako bi tužitelj ostvario svoja prava iz navedenog osiguranja. Najmanje što je tuženik morao učiniti bilo je da tužitelja na vrijeme obavijesti o svim njegovim pravima iz tog osiguranja i preda mu sve isprave (preslik police, opće i posebne uvjete osiguranja i dr.) kako bi on sam osobno mogao točno znati na koju i kakvu naknadu odnosno osigurninu ima pravo, te od koga i gdje može tražiti istu. Tuženik ništa od navedenog nije učinio. Štoviše, tuženik je tužitelja svjesno uputio da osigurninu potražuje samo od osiguranja u zemlji, a prethodno je također očito svjesno, propustio predmetnu ozljedu na radu prijaviti zdravstvenom osiguranju u Njemačkoj, a domaćem osiguranju tek 01.09.2015., dakle protekom više od 13 mjeseci od dana kad se ozljeda dogodila. Opisani postupci i propusti tuženika suprotni su načelu savjesnosti i poštenja, načelu dužnosti suradnje među sudionicima obveznih odnosa i načelu obveze postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 4., 5. i 10. ZOO) te su suprotni čl. 348. ZOO-a. Stoga nema nikakve dvojbe da je tuženik odgovoran što tužitelj nije ostvario svoja prava iz navedenog ugovora o kolektivnom osiguranju zaposlenih, zbog čega je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. Tužitelj bi temeljem navedenog kolektivnog osiguranja zaposlenih ostvario na ime osigurnine znatan novčani iznos i to prema procjeni tužitelja za invaliditet sa skalom progresije (350% sukladno posebnim okolnostima U193) iznos od 108.000,00 € zbog 100 % djelomičnog gubitka radne sposobnosti iznos od 126.000,00 € i dnevnu naknadu za vrijeme boravka u bolnici koja iznosi 50,00 € po danu, što iznosi ukupno 2.450,00 € za 49 dana koliko je tužitelj boravio u bolnici. Iz navedenog slijedi da je tužitelj zbog propusta tuženika pretrpio štetu u vidu izmakle koristi u ukupnom iznosu od 236.450,00 €. Tužitelj je dopisom od 07.03.2019. pozvao tuženika da mu dostavi svu dokumentaciju u svezi navedenog osiguranja, posebice Ugovor o osiguranju, policu, te opće i posebne uvjete osiguranja na što se tuženik oglušio premda je te isprave dužan predati tužitelju jer se u njim nalaze podaci koji se s obzirom na njihov međusobni odnos imaju smatrati zajedničkim, a bez kojih podataka tužitelje ne može prema tuženiku postaviti određeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi. Predlaže da sud nakon provedeno postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 135,771,33 € na ime plaće ili naknade plaće odnosno izgubljene zarade koja predstavlja razliku između primljene plaće odnosno naknade plaće i prosječnog iznosa koji bi tužitelj zarađivao po redovnom tijeku stvari u razdoblju od srpnja 2014. do svibnja 2018., a od 29.05.2018. kao razliku između invalidske mirovine koju je tužitelj ostvario i prosječnog iznosa koji bi tužitelj zarađivao pri redovitom tijeku stvari za razdoblje od 01.06.2018 do 30.06.2019.; tužitelj potražuje izgubljenu zaradu koja predstavlja razliku između mjesečne plaće u iznosu od 3.043,92 € koju bi tužitelj pri redovitom tijeku stvari primao i invalidske mirovine u periodu od 01.07.2019. do 31.03.2026. (mjesečni iznos od 2.782,72 €); zahtjev za isplatom iznosa za razdoblje od 01.04.2026. do 23.04.2044. koji predstavlja razliku između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj primi u pojedinom mjesecu u RH i iznosa koji odgovara 62% iznosa prosječne plaće isplaćene u RH za isti mjesec, a od 24.04.2044. pa nadalje mjesečni iznos koji predstavlja razliku između iznosa mirovine koju tužitelj primi za pojedini mjesec i iznosa od 829,52 € / 6.250,00 kuna; nadalje, tužitelj potražuje na ime naknade štete iznos od 236.450,00 € sa zateznim kamatama s osnove štete koju je pretrpio jer ga tuženik nije na vrijeme obavijestio o osiguratelju odnosno o ugovoru o kolektivnom osiguranju tuženikovih zaposlenika u podružnici [adresa] u SR Njemačkoj koji je tuženik sklopio s inozemnim osigurateljem i koji se primjenjivao na dan 14.04.2014..

2. Nakon provedenog knjigovodstveno – financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 28.06.2024. (str. 595-598 spisa) smanjio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev u točki I izreke, pa konačno potražuje za izgubljenu zaradu u razdoblju od 14.07.2014. do 28.05.2018. iznos od 96.348,62 € sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je s tužiteljem dana 16.01.2014. sklopio Ugovor o radu broj 016-14/O-P na određeno vrijeme od 2 godine za radno mjesto brusača III. Ugovorom od 01.04.2014. tužitelj je bio upućen na privremeni rad u tuženikovu poslovnu jedinicu [adresa] u SR Njemačkoj na radno mjesto lakirera. Dana 14.07.2014. tužitelj je pretrpio ozljedu na radu, te je sa tuženikom sklopio sudsku nagodbu na iznos od 65.000,00 kuna s osnova neimovinske i imovinske štete. U odnosu na prestanak radnog odnosa tuženik je istaknuo da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao temeljem Odluke o osobno uvjetovanom otkazu od 13.04.2018., što tužitelj i navodi u tužbi, ali, namjerno prešućuje da je Odluka o otkazu donesena upravo na njegov zahtjev, a kako to proizlazi iz njegove vlastoručno potpisane izjave od 13.04.2018., u kojoj je radnik izričito naveo "potvrđujem da sam dana 13.04.2018. osobno preuzeo odluku o redovnom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) koju je dana 13.04.2018. donio moj poslodavac Enikon Aerospace d.o.o. , iz Zagreba, Jankomir 25, na temelju mog osobnog zahtjeva". Tužitelj kao bivši radnik tuženika nije više želio raditi kod tuženika te je inicirao donošenje odluke o otkazu. Budući da je Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu donesena upravo na zahtjev i inicijativu tužitelja, očigledno je da je tužitelj sam uzrokovao eventualni gubitak zarade, pa tuženik kao poslodavac koji je udovoljio zahtjevu radnika ne može snositi odgovornost za eventualnu izgubljenu zaradu tužitelja. U odnosu na izgubljenu zaradu za vrijeme bolovanja tuženik navodi da tužitelj u historijatu tužbe navodi da se od ozljede na radu od 01.07.2014. do 28.05.2018. nalazio na bolovanju, iako je u razdoblju od 01.01.2016. do 16.01.2017., bio formalno zaposlen kod tuženika na radnom mjestu brusač III. U mjesecima koji su prethodili ozljedi na radu tužitelj navodi da je primao plaću prosječno mjesečno u iznosu od 3.043,92 €. U razdoblju od ozljede pa do prestanka radnog odnosa tužitelj navodi, da je primao na ime plaće i naknade plaće znatno manje iznose od navedenog prosječnog iznosa. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje razliku između novčanog iznosa kojeg je dobivao za vrijeme bolovanja i iznosa kojeg bi dobivao da je radio u Njemačkoj i to u razdoblju od srpanja 2014. do svibnja 2018.. Postavljenom tužbenom zahtjevu tuženik se protivi. Tuženik ukazuje da je netočan navodi tužitelja da je od 01.01.2016. samo "formalno" bio zaposlen kod tuženika. Upravo suprotno tuženik je kao dobar gospodarstvenik i socijalno osjetljiv poslodavac, a imajući razumijevanja za stanjem tužitelja dana 01.01.2016. sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme, a od 15.01.2017.Ugovor o radu na neodređeno vrijeme pri čemu je tužitelj koristio sve beneficije predmetno Ugovora sukladno Zakonu o radu. Tuženik, iako za to nije postojala apsolutno nikakva zakonska obveza sa tužitelj je sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme pa je time tužitelju omogućio da prima kako naknadu plaće za vrijeme bolovanja, tako i da koristi godišnji odmor. Radni odnos je ugovorni odnos, te su svi ugovori o radu sklopljeni između stranaka izraz volje obje ugovorene strane. S tim u vezi tuženik navodi kako su neistiniti navodi tužitelja da je zbog posljedica uslijed ozljede bio neprekidno na bolovanju do 28.05.2018.. Iz isplatnih lista koje je tužitelj priložio uz tužbu, a koje tuženik ne osporava vidljivo je da je u određenim razdobljima koristio godišnji odmor i to npr. u razdobljima od 21.12.2017. do 22.12.2017., od 27.12.2017. do 29.12.2017., od 02.01.2018. do 12.01.2018., od 01.03.2018. do 20.03.2018., od 16.04.2018. do 30.04.2018., od 02.05.2018. do 28.05.2018.. Ugovorni odnos je prestao Odlukom o redovnom otkazu ugovora o radu od 13.04.2018., pri čemu je tužitelju isplaćena otpremnina u iznosu od 40.000,00 kuna. U odnosu na plaću u iznosu od prosječno mjesečno 3.043,92 € koju tužitelj postavlja kao osnovicu svog potraživanja, tuženik ukazuje da je predmetni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, stranke su dana 01.04.2014. sklopile Ugovor o radu u SR Njemačkoj temeljem kojeg je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu lakirer uz plaću od 11,47 €/h. Temeljem tog Ugovora tužitelju je bila isplaćena plaća za travanj 2014., a koju tužitelj uzima kao prosječnu plaću. U iznos plaće koju tužitelj uzima kao prosječnu uračunat je i prekovremeni rad, naknada za smještaj i ostali dodaci na plaću na koje radnik ima pravo samo ako je radio. Neovisno od navedenog stranke su od 01.01.2016. sklopile novi Ugovor o radu u SR Njemačkoj temeljem kojeg je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu operater logistike IV uz plaću od 10 €/h. radnik je svojevoljno sklopio Ugovor o radu u SR Njemačkoj 01.01.2016. kao i Ugovor na neodređeno od 16.01.2017. tako da ne može tvrditi da bi po redovnom tijeku stvari ostvarivao plaću po Ugovoru od 01.04.2014.. Slijedom navedenog, tuženik ukazuje da je u cijelosti neosnovano potraživanje tužitelja s osnova novčane naknade štete za izgubljenu zaradu u razdoblju od 01.04.2016. do 28.05.2018., po osnovici plaće od 3.043,92 €, jer je u navedenom razdoblju tužitelj imao sklopljen Ugovor o radu s tuženikom u Republici Hrvatskoj, a nakon toga je sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme u RH. U odnosu na način plaćanja doprinosa i položaja izaslanih radnika, tužitelj smatra da bi po redovnom tijeku stvari ostao na radu u SR Njemačkoj do 2026. godine, pri tome zanemarujući tri odlučne činjenice: da je sam sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme u RH i to dana 16.01.2017.; da je u SR Njemačkoj bio izaslani radnik; da je do pretanka njegova ugovora o radu došlo na njegov osobni zahtjev. Tužiteljevo tumačenje "redovnog tijeka" je proizvoljno i neutemeljeno na činjenicama i propisima. Tuženik smatra da je potrebno razjasniti položaj izaslanog radnika i način obračuna doprinosa izaslanog radnika. Uredba (EZ) broj 883/2004 Europskog Parlamenta i Vijeća od 29.04.2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, s izmjenama 01.01.2014. i 11.04.2017. ne daje definiciju izaslanog radnika, ali u čl. 12. st. 1. određuje da se na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici, za poslodavca koji ondje redovno obavlja svoje djelatnosti i kojeg je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca i nadalje primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje posla nije duže od 24 mjeseca i da nije poslana s ciljem da zamijeni drugu upućenu osobu. Iz navedenog proizlazi da se pravilo odnosi na situaciju kad poslodavac koji redovito posluje u jednoj državi članici upućuje svog radnika u drugu državu članicu privremeno radi obavljanja određenog posla za tog poslodavca. Na tu se osobu i dalje primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti države iz koje je upućena, ako su ispunjeni slijedeći uvjeti:

postoji izravna veza radnika s poslodavcem za vrijeme trajanja izaslanja, poslodavac redovito obavlja svoju djelatnost u matičnoj državi, neposredno prije izaslanja na radnika se primjenjivalo zakonodavstvo matične države, izaslanje ne traje dulje od 24 mjeseca, radnik nije izaslan s ciljem da zamijeni drugu izaslanu osobu. Sam pojam izaslanih radnika u hrvatskom zakonodavstvu uređen je Zakonom o doprinosima (NN 84/2008, 152/2008, 94/2009, 18/2011, 22/2012, 144/2012, 148/2013, 41/2014, 143/2014, 115/2016, 106/2018). Članak 7. st. 1. toč. 13. propisuje da je izaslani radnik osoba osigurana po osnovi radnog odnosa koja je od poslodavca izaslana u inozemstvo radi obavljanja poslova za poslodavca, a koja sukladno propisima o obveznim osiguranjima, propisima Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međudržavnim ugovorima o socijalnom osiguranju za vrijeme rada u inozemstvu ostaje u sustavu obveznih osiguranja RH, osoba osigurana po osnovi radnog odnosa koja je od poslodavca upućena u inozemstvo rabi obavljanja dužnosti diplomatskoj misiji ili konzularnom uredu RH i osoba koja je od inozemnog poslodavca izaslana na rad u tuzemno društvo, a sukladno odredbama propisima Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i odredbama međudržavnih ugovora o socijalnom osiguranju ima uređen status u osiguranju državne poslodavca. Pitanja obračuna plaće izaslanih radnika utvrđena su člancima 35. do 41. ZD. Čl. 37. ZD propisuje da je mjesečna osnovica za obračun doprinosa iznos što ga utvrđuje poslodavac polazeći od najviše mjesečne plaće koku bi izaslani radnik ostvarivao za iste, odnosno za slične poslove u RH prema ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili posebnom propisu, uvećana za 20%. Mjesečna osnovica ne može za rad s punim radnim vremenom biti niža od najniže mjesečne osnovice uvećane za 20%. O iznosima mjesečnih osnovica za obračun doprinosa za izaslane radnike i za pojedina radna mjesta odnosno poslove i zadaće koje obavlja izaslani radnik poslodavac donosi opći akt sukladno odredbama propisa o radu. Prema čl. 38. ZD osnovicom za obračun doprinosa za osiguranika po osnovi radnog odnosa – izaslanog radnika smatraju se i iznosi ostalih primitaka iz čl. 22 ZD što ih poslodavac, osim plaće za rad u inozemstvu isplaćuje osiguraniku (primici po osnovi naknada, potpora, nagrada, darova, dnevnica, terensko dodatka, pomorskog dodatka i otpremnine ispaćenih iznad neoporezivih iznosa, sukladno propisima o porezu na dohodak). U skladu s čl. 35. ZD obveznik doprinosa iz osnovice za osiguranika izaslanog radnika je osiguranik, a obveznik doprinosa na osnovicu je poslodavac ili druga osoba koja umjesto poslodavca osiguraniku isplaćuje plaću. Obveznik obračunavanja i obveznik plaćanja svih doprinosa jest poslodavac ili druga osoba koja umjesto poslodavca osiguraniku isplaćuje plaću. Sukladno čl. 35. ZD doprinosi iz osnovice su: doprinosi za mirovinsko osiguranje i doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (za osiguranika tog osiguranja), a doprinosi na osnovicu je doprinos za zdravstveno osiguranje. Za vrijeme privremenog rada na području druge države članice Europske unije (temeljem relevantnih propisa – Uredbe br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29.04.2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti u Uredbe br. 98/2009 od 16.09.2009. kojo9m se utvrđuje postupak provedbe Uredbe br. 833/04), radnik ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu na teret nadležne države. U odnosu na pitanje prava radnika za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, istu može otvoriti liječnik države boravka, a pravo na naknadu plaće radnik će ostvarivati na teret poslodavca, odnosno nadležnog nositelja zdravstvenog osiguranja bez potreba da se radi otvaranja i vođenja bolovanja vraća u matičnu državu. Pravo na naknadu plaće s osnove utvrđene privremene nesposobnosti za rad utvrđuje se u skladu s propisima nadležne države radnika. Budući da izaslani radnik ostaje u osiguranju s osnove radnog odnosa u Hrvatskoj, sva prava iz socijalnih osiguranja koristi na temelju obveznog osiguranja (troškove zdravstvene zaštite, naknada za bolovanje, prav iz mirovinskog osiguranja, prava s osnove nezaposlenosti) koja se financiraju iz doprinosa. Nastavno na navedene odredbe čl. 35. do 41. ZD, istima je određena visina osnovice za plaćanje doprinosa i to kao plaća utvrđena prema kolektivom ugovoru, odnosno pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13) naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano. Jednako, Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (NN 48/14, 51/14, 123/16, 11/15, 14/15, 129/17) određena je osnovica za utvrđivanje naknade plaće kao prosječni iznos redovne mjesečne plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće. S time da, iznimno, za radnike upućene na rad u inozemstvo se pod isplaćenom plaćom, temeljem koje se utvrđuje osnovica za naknadu plaće za vrijeme bolovanja, smatra osnovica za obračun obveznih doprinosa umanjena za doprinos iz osnovice, porez i prirez. Slijedom navedenog, za radnike koji su upućeni na rad u inozemstvo (izaslani radnici) – pod isplaćenom plaćom (odnosno osnovicom za obračun naknade plaće za vrijeme bolovanja) smatra se osnovica za obračun obveznih doprinosa umanjena za doprinos iz osnovice, porez i prirez – tj. plaća koju bi izaslani radnik ostvario za iste odnosno za slične poslove u RH prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu, odnosno ugovoru o radu, uvećane za 20%. dakle iz gore navedenog, nedvojbeno proizlazi da izaslanje ne može trajati duže od 24 mjeseca i da je obveza poslodavca uplaćivati doprinose uvećane za 20%. Neovisno od navedenog, tuženik je tijekom trajanja Ugovora o radu u SR Njemačkoj (kao i uvijek prije i poslije) izlazio u susret tužitelju te mu je isplaćivao plaću prema tom ugovoru iako za to nije postojala nikakva zakonska obveza. Na taj način tužitelju je isplaćeno 40.954,01 € koje tuženik nije bio dužan isplatiti jer je tužitelj bio izaslani radnik. Navedeni iznos mu je isplaćen odlukom uprave tuženika u želji da tužitelj ima "adekvatnu" naknadu dok je na liječenju u Njemačkoj, dakle riječ je o čistoj dobroj volji tuženika kao poslodavca. U odnosu na izgubljenu zaradu i izmaklu korist za vrijeme nakon prestanka radnog odnosa tj. od odlaska u invalidsku mirovinu kao i rentu s osnova izgubljene zarade i izmakle koristi tužitelj navodi da se od 29.05.2018., nalazi u invalidskoj mirovini jer mu je rješenjem HZMO priznata invalidska mirovina u visini od 1.928,08 kuna, za utvrđenih 40% tjelesnog oštećenja. Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje novčanu naknadu štete s osnova izgubljene zarade i izmakle koristi za razdoblje od 29.05.2018. do 31.06.2019. u ukupnom iznosu od 38.202,08 €, a od 01.07.2019. pa do 31.03.2026. potražuje rentu u mjesečnom iznosu od 2.782,72 €. Svoj zahtjev za navedenim iznosom obrazlaže cit. "svojom namjerom da nakon prestanka rada kod tuženika u Njemačkoj, a najkasnije po proteku dvije godine (01.04.2014. godine) zaposli u SR Njemačkoj kod poslodavca koji bi mirovinski doprinos za predlagatelja uplaćivao u Njemačkoj prema njemačkim propisima." Nadalje, tužitelj tužbenim zahtjevom navodi da bi se nakon 01.04.2026. godine, vratio u RH te da bi se zaposlio na odgovarajućim poslovima, pa stoga, za razdoblje od 01.04.2026. do 23.04.2044. potražuje razliku između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj prijma za pojedini mjesec, a od 24.04.2044. pa nadalje mjesečni iznos koji predstavlja razliku između iznosa mirovinu koju tužitelj prima za pojedini mjesec i iznosa od 6.250,00 kuna. Tuženik se tužbenom zahtjevu u cijelosti protivi. Ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja bio bi osnovan jedino u slučaju da je tužitelju zbog ozljede na radu nastupila opća poslovna nesposobnost sa utvrđenim 100%-tnim tjelesnim oštećenjem, što kod tužitelja nije slučaj. Rješenjem HZMO-a, područna služba Zagreb klasa: UP/I 141-02/17-01/03466730150, Urbroj: 341-25-05/3-17- 117635 od 29.03.2018., osiguraniku SĐ ovdje tužitelju priznato je pravo na invalidsku mirovinu gdje je zbog ozljede na radu 100%, nastao djelomičan gubitak radne sposobnosti. Djelomičan gubitak radne sposobnosti odnosi se na dugotrajno stajanje i hodanje, dizanje i nošenje tereta, rad u prinudnom položaju slabinske kralježnice. Obrazloženje rješenja HZMO-a jasno se navodi da je osiguranik, ovdje tužitelj sposoban obavljati lakše fizičke poslove u skladu sa stručnom spremom i obrazovanjem, slobodnim ritmom rada 100% radnog vremena. Stoga tuženik predlaže provođenje dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku medicine rada na okolnost utorivanja preostale radne sposobnosti tužitelja i poslova za koje može obavljati sa preostalom radnom sposobnosti, a posebno obzirom da popis poslova koje je tužitelj naveo u historijatu tužbe. Ujedno, predlaže sudu naložiti tužitelju dostavu cjelokupne medicinske dokumentacije tužitelja kao i osobni zdravstveni karton tužitelja, liječniku vještaku na uvid prilikom provođenja vještačenja. Točno je da je tuženik kao poslodavac sa osiguranjem u Njemačkoj sklopio Ugovor o kolektivnom osiguranju zaposlenika te je uredno plaćao mjesečnu premiju osiguranja. Sa navedenom činjenicom tužitelj je bio upoznat, vidljivo na platnoj listi koju dobiva svaki mjesec. Stoga, tužitelj koji je bio upoznat s navedenom činjenicom ne može pozivati da nije znao odnosno da ga je poslodavac nije obavijestio da ima pravo na naknadu štete prema Polici kolektivnog osiguranja. Stoga u cijelosti je neosnovano potraživanje tužitelja naknade štete s osnova izmakle koristi od tuženika koju nije ostavio jer se nije obratio osiguranju u Njemačkoj. Dodatno, tuženik navodi da se pozivom na čl. 6. ZPP- a parnični postupak vodi na hrvatskom jeziku, pa se u ovom postupku ne mogu priznavati dokumenti sastavljeni na njemačkom jeziku, a koji nisu prevedeni po ovlaštenom sudskom tumaču. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da tužitelja pozove da sve dokumente koji su dostavljeni na njemačkom jeziku dostavi prevedene po ovlaštenom sudskom tumaču, nakon čega će se tuženik biti u mogućnosti na iste dodatno očitovati. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 16.01.2014. do 31.03.2016. (list 12-13 spisa), u Ugovor o radu u SR Njemačkoj od 01.04.2014. (list 14 spisa), u rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured Zagreb, Odsjek za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, klasa: UP/I-502-03/16-02/406 od 20.12.2016. (list 15-17 spisa), u zapisnik iz ovosudnog Pr-5483/2018 od 19.12.2018. na kojem su stranke zaključile sudsku nagodbu vezano za neimovinski i imovinsku štetu iz štetnog događaja od 14.07.2014. (list 18 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 01.01.2016. (list 19-20 spisa), u Dodatak od 01.01.2016. Ugovoru o radu (list 21 spisa), u Ugovor o radu u SR Njemačkoj od 01.01.2016. (list 22 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 01.04.2016. (list 23-24 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16.01.2017. (list 25-26 spisa), u Odluku tuženika od 13.04.2018. o redovitom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz, (list 27 spisa)), u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, klasa: UP/I 141-02/17-01/03466730150 od 29.03.2018. (list 28 spisa), u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, klasa: UP/I 141-02/18-01/03466730150 od 14.06.2018. (list 29-30 spisa), u ispis podataka HZMO-a o plaći, osnovicama osiguranja, naknadi i vrijednosnih bolova po godini za SĐ (list 31 spisa), u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, klasa: UP/II 141-06/18- 01/03466730150 od 06.11.2018. (list 32-33 spisa), u svjedodžbu o završnom ispitu za tužitelja (list 34-35 spisa), u uvjerenje od 27.08.2010. o osposobljavanju SĐ za rukovatelja viličarom (poleđina lista 35 spisa), u certifikat od 10.06.2011. da je SĐ prošao obuku tvrtke u Beču o grijanju i regulaciji kod primjene HERZ proizvoda (list 36 spisa), u životopis tužitelja SĐ (list 37 spisa), u obračunske isprave za tužitelja (list 38-87 spisa), u e-mail korespondenciju iz srpnja 2018. i veljače 2019. sa stranim osigurateljem (list 88-89 spisa), u izjavu SĐ od 13.04.2018. (list 102 spisa), u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, klasa: UP/I 141-06/17-01/03466730150 od 24.04.2018. (list 127 spisa), u odgovor Uniqa osiguranja od 20.06.2018. na tužiteljev odštetni zahtjev (list 128 spisa), u ovjereni prijevod s njemačkog jezika platnih lista za tužitelja (list 146-148 spisa), u ovjereni prijevod e-mail korespondencije od 19.06.2018. između LĐ i KĐ (list 149 spisa),u medicinsku dokumentaciju za tužitelja (list 154-193, 211- 267 spisa), u uvjerenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 10.01.2018. (list 194 spisa), u dopis HZMO, Područna služba u Zagrebu od 29.03.2018. tuženiku u kojem HZMO obavještava poslodavca da je SĐ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, počevši od 08.03.2018. (list 195 spisa), u rekapitulaciju obračuna plaće za UĐ za razdoblje od 01. do 12. mjeseca 2014. (list 274- 280 spisa), u obračune plaće za radnika JĐ sa rekapitulacijom obračuna (list 281-335 spisa), u obračune plaće za radnika ĆĐ (list 336-373 spisa), saslušani su svjedoci CĐ (str. 396-397 spisa9, FĐ (str. 397- 398 spisa), saslušan je tužitelj SĐ kao stranka (str. 399-400 spisa), u rekapitulacije obračuna plaće za radnika ĆĐ i JĐ (list 408- 432 spisa), u ovjereni prijevod sa njemačkog jezika Općih uvjeta za osiguranje od nezgode (AUB 2004 (list 433-453)), u ovjereni prijevod sa njemačkog jezika Dodatka uz policu osiguranja (list 454-464 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno – financijskim vještačenjem na okolnost visine izgubljene zarade po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 518-524 spisa), u očitovanje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. na prigovore stranaka (str. 586-592 spisa).

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U čl. 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U čl. 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade imovinske štete s osnova izgubljene zarade za vrijeme bolovanja u razdoblju od 14.07.2014. do 28.05.2018., izmakle koristi u razdoblju od 01.07.2019. do 31.03.2026., plaćanja rente u razdoblju od 24.04.2044. pa nadalje, te izmakle koristi zbog neostvarivanja naknade štete od osiguratelja u Njemačkoj.

9. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Na tužitelju je teret dokaza.

10. Tužitelj SĐ je bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu broj 016-14/O-P od 16.01.2004. na radnom mjestu brusač III (list 12-13 spisa),a od 01.04.2014. na temelju Ugovora o radu u SR Njemačkoj (list 14 spisa) upućen je na rad u tuženikovu poslovnu jedinicu [adresa] u SR Njemačkoj na radno mjesto lakirera gdje je trebao ostati do završetka radova na radilištu u Laupheimu, odnosno do odluke tuženika o povratku na rad U RH.

11. Dana 14.07.2014.tužitelj je doživio ozljedu na radu zbog čijih posljedica je bio na bolovanju do 28.05.2018. kada mu je prestao radni odnos kod tuženika na temelju Odluke o redovnom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) od 13.04.2018..

12. Tužitelj SĐ smatra da je pretrpio štetu po osnovi izgubljene zarade te, između ostalog potražuje od tuženika razliku plaće koju bi ostvarivao da do predmetnog štetnog događaja nije došlo i primljenih naknada za bolovanje.

13. Čl. 4. st. 1. Ugovora o radu u SR Njemačkoj sklopljenog 01.04.2014. između tužitelja i tuženika određeno je da će tužitelj za rad u SR Njemačkoj primati plaću u iznosu od 11,47 €/h.

14. U čl. 7. Ugovora o radu na određeno vrijeme i dodatka ugovora o radu sklopljenog 01.01.2016. između tuženika i tužitelja (list 19-21 spisa) utvrđeno je da je tužitelj SĐ za puno radno vrijeme i normalni radni učinak imao pravo na osnovnu mjesečnu bruto plaću u skladu s odredbama Pravilnika o plaćama poslodavca.

15. Čl. 4. st. 1. Ugovora o radu u SR Njemačkoj sklopljenog 01.01.2016. između tužitelja i tuženika, određeno je da će tužitelj za rad u SR Njemačkoj primati plaću u iznosu od 10,00€/h.

16. Pored navedenih ugovora, stranke su sklopile dana 01.04.2016. i Ugovor o radu na određeno vrijeme (list 23-24 spisa), te 16.01.2017. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 25-26 spisa) u kojima je u čl. 7. navedeno da tužitelj za puno radno vrijeme i normalni radni učinak ima pravo na osnovnu mjesečnu bruto plaću u skladu s odredbama Pravilnika o plaćama poslodavca.

17. Tužitelj je u poslovnoj jedinici tuženika u SR Njemačkoj radio u razdoblju od 01.04.2014. do 31.03.2016., a u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 01.04.2016. do 28.05.2018..

U ODNOSU NA IZGUBLJENU ZARADU ZA VRIJEME BOLOVANJA TUŽITELJA U RAZDOBLJU OD 14.07.2014. DO 28.05.2018.

18. Tužitelj SĐ bio je na bolovanju, uz kraće prekide radi korištenja godišnjeg odmora, u razdoblju od 14.07.2014. do 28.05.2018. kada mu je prestao radni odnos kod tuženika.

19. U dijelu naprijed navedenog razdoblja na snazi je bio Zakon o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), a 07.08.2014. na snagu je stupio Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23).

20. U čl. 103. st. 1. Zakona o radu/09, a isto je regulirano i čl. 111. st. 1. Zakona o radu/14, propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom poslodavac je dužan radniku nadoknaditi štetu prema općim propisima obveznog prava.

21. Tužitelj je vodio parnicu radi naknade neimovinske i imovinske štete (tuđa pomoć) zbog ozljede na radu od 14.04.2014., kod ovog suda pod posl. br. Pr-5483/2018. Spor je okončan sklapanjem sudske nagodbe na ročištu održano 19.12.2018.. Tuženik Enikon Aerospace d.o.o. se obvezao na ime predmetnog štetnog događaja isplatiti SĐ iznos od 65.000,00 kuna na ime naknade cjelokupne neimovinske i imovinske štete nastale u štetnom događaju od 14.07.2014. po svim vidovima štete navedene u točki III tužbe (s osnova fizičkih bolova, pretrpljenog straha, s osnova umanjena životne aktivnosti, s osnova naruženja i s osnova potrebe za tuđom pomoći). sudskom nagodbom tuženik se obvezao isplatiti tužitelju na ime troška parničnog postupka iznos od 2.500,00 kuna zajedno s PDV-om.

22. U čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126,21, 114/22, 156/22, 155/23) propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove liječenja ili druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad u vrijeme liječenja.

23. U razdoblju od 15.07.2014. do 28.05.2018., tužitelj je bio zaposlen kod tuženika, u dijelu kao izaslani radnik u SR Njemačkoj, a u dijelu kao radnik tuženika u RH, s time da je u navedenom razdoblju uglavnom bio na bolovanju, osim u razdobljima kada je koristio godišnji odmor.

24. Da bi se utvrdilo je li tužitelj u navedenom razdoblju pretrpio štetu po osnovi izgubljene zarade proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 518-524 spisa) i pisanim očitovanjem vještaka na prigovore stranaka (str. 586-592 spisa). Vještak je trebao prve4nstveno utvrditi pretpostavljenu plaću tužitelja koju bi prima u predmetnom štetnom događaju da nije došlo do štetnog događaja, a koja bi se trebala utvrditi prema odredbama ugovora između tužitelja i tuženika u tom razdoblju. Plaća tužitelja za vrijeme pretpostavljenog rada u SR Njemačkoj od 14.07.2014. do 31.03.2016. oporezivala bi se po njemačkim propisima. S obzirom da ti propisi nisu poznati vještaku, a iz obračunski isplatnih lista priloženih u predmetu nije moguće utvrditi način na koji se isti obračunavao kao i elemente potrebne za izračun istoga kao što su osobni odbitak, stope i dr., vještak je pretpostavljene plaće tužitelja utvrdio u neto iznosima kao prosjek neto plaća tužitelja isplaćenih u posljednja tri mjeseca prije štetnog događaja, a na temelju podataka iz obračunski isplatnih lista tužitelja za travanj, svibanj i lipanj 2014. (list 34-40 spisa). S obzirom da iz Ugovora sklopljenih između stranaka proizlazi da je tužitelj od 01.04.2016. do 28.05.2018. radio kod tuženika u RH, izračun je vještak sačinio u dvije inačice i to prema pretpostavljenoj neto plaći na temelju neto plaća ostvarenih u SR Njemačkoj za cijelo razdoblje kako je to zahtijevao tužitelj, te prema pretpostavljenoj neto plaći tužitelja utvrđenoj na temelju prosjeka neto plaća ostvarenih u SR Njemačkoj za razdoblje d 14.07.2014. do 31.03.2016., a na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku o prosječnim neto plaćama SSS radnika za razred M, podrazred 74 – ostale stručne znanstvene i tehničke djelatnosti. Tužitelj je prema podacima iz Svjedodžbe Srednje strukovne škole S. S. Kranjčević iz Livna, BiH stekao stručno zvanje tehničara za elektroniku (list 34-35 spisa) za razdoblje od 01.04.2016. do 28.05.2018.. Financijski vještak je nakon izračuna svake od navedenih inačica dao mišljenje da razlika između plaća koju bi tužitelj ostvario da nije došlo do predmetnog štetnog događaja i primljenih plaća i naknada za bolovanje za razdoblje od 14.07.2014. do 28.05.2018. iznosi 718.027,28 kn neto, odnosno 95.298,62 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) ukoliko se pretpostavljena neto plaća tužitelja temelji na prosjeku neto plaća tužitelja ostvarenih u travnju, svibnju i lipnju 2014. u cijelom razdoblju obuhvaćenom izračunom,; pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu ‘h’ Tabele 1 iz nalaza (u valuti HRK), te u stupcu 'i' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), s datumom dospijeća svakog pojedinog iznosa u stupcu 'j' Tabele 1 iz nalaza. 243.269,13 kn neto, odnosno 32.287,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) ukoliko se pretpostavljena neto plaća tužitelja temelji na prosjeku neto plaća tužitelja ostvarenih u travnju, svibnju i lipnju 2014. u razdoblju od 14. srpnja 2014. do 31. ožujka 2016. te na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj neto plaći isplaćenoj u Republici Hrvatskoj za SSS radnika - ostale stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti, u razdoblju od 1. travnja 2016. do 28. svibnja 2018. ; pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu ‘h’ Tabele 1 iz nalaza (u valuti HRK), te u stupcu 'i' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), s datumom dospijeća svakog pojedinog iznosa u stupcu 'j' Tabele 1 iz nalaza. Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

25. Na osnovni nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. na okolnosti visine izgubljene zarade prigovarale su obje stranke. Tužitelj ej u podnesku od 26.10.2023. prigovorio osnovnom nalazu i mišljenju iz razloga što se u I inačici izračuna iznosi pretpostavljenih plaća preračunavaju iz eura u kune, pa ponovo u eure, za čim nema potrebe jer se svi iznosi mogu odmah iskazati u eurima, bez preračunavanja s obzirom da je od 01.01.2023. euro uveden kao službena valuta u RH. Tužitelj je prigovarao i izračunatim iznosima razlika za srpanj 2014., jer je u navedenom mjesecu tužitelj primio naknadu za bolovanje u iznosu od 2.637,13 €, pa stoga razlika za taj mjesec ne može iznositi 250,77 €, te za studeni 2014. i studeni 2015 iz razloga što je vještak u tim mjesecima u iznos primljene naknade za bolovanje uvrstio i božićnicu. Tuženik je u podnesku od 23.10.2023. prigovarao osnovnom nalazu i mišljenu iz razloga što plaće tužitelja, na temelju čijeg prosjeka je utvrđena pretpostavljena neto plaća tužitelja, sadrže naknade za prekovremeni rad, smještaj i prehranu koje prema tuženiku nisu sastavni dio plaće. Božićnica za studeni 2014. i studeni 2015. kao i naknade za prekovremeni rad, smještaj i prehranu u obračunskim isplatnim listama tužitelja čine dio ukupnih bruto primanja tužitelja u promatranom mjesecu na koje se zatim obračunavaju propisani doprinosi, porez i prirez. S obzirom da je već u osnovnom nalazu i mišljenju navedeno da bi se plaće tužitelja za vrijeme pretpostavljenog rada u Njemačkoj od 14.07.2014. do 31.03.2016. oporezivale po njemačkim propisima koji nisu poznati vještaku niti je iz obračunskih isplatnih lista priloženih u spisu predmeta moguće utvrditi način na koji se isti obračunavao, kao ni elemente potrebne za izračun istog nije moguće korigirati ostvarena bruto primanja tužitelja na način na koji to predlažu tužitelj i tuženik. Vještak je naveo da iz obračunskih isplatni lista tužitelja u razdoblju koje je prethodilo neposredno štetnom događaju, travanj, svibanj, lipanj 2014., vidljivo je da je tužitelj svaki mjesec ostvario prekovremeni rad, pa je stoga razumno očekivati da bi isti ostvario prekovremeni ad i pod pretpostavkom da do predmetnog šetnog događaja nije došlo. Vezano za razliku utvrđenu za srpanj 2014. pretpostavljena neto plaća tužitelja kao i primljena plaća i naknada za bolovanje utvrđeni su u visini razmjerno ostatku mjeseca tj. do 14.07. do 31.07.2014.. Iznos od 2.637,13 € koji je iskazan na isplatnoj listi tužitelja za srpanj 2014. ne sadrži samo naknadu za bolovanje, nego i plaću za rad ostvaren prije predmetnog štetnog događaja. Vještak je slijedom navedenoga korigirao svoje izračune iz osnovnog nalaza i mišljenja na način da je iznose pretpostavljenih neto plaća tužitelja iskazao isključivo u eurima, a iznose primljenih plaća i naknada za bolovanje konvertiranjem u eur, primjenom konverzijskog tečaja. U skladu s u utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i ovog dopunskog nalaza, na temelju dokumentacije koja je priložena u spisu predmeta, vještak je mišljenja da razlika između plaća koje bi tužitelj ostvario da nije došlo do predmetnog štetnog događaja i primljenih plaća i naknadi za bolovanje, za razdoblje od 14. srpnja 2014. do 28. svibnja 2018. ukupno iznosi kako slijedi: 95.783,65 EUR neto (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako se pretpostavljena neto plaća tužitelja temelji na prosjeku neto plaća tužitelja ostvarenih u travnju, svibnju i lipnju 2014. u cijelom razdoblju obuhvaćenom izračunom,; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu ‘g’ Tabele 2 iz ovog dopunskog nalaza, s datumom dospijeća svakog pojedinog iznosa u stupcu 'h' Tabele 2 iz ovog dopunskog nalaza, ili 32.029,67 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako se pretpostavljena neto plaća tužitelja temelji na prosjeku neto plaća tužitelja ostvarenih u travnju, svibnju i lipnju 2014. u razdoblju od 14. srpnja 2014. do 31. ožujka 2016., te na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj neto plaći isplaćenoj u Republici Hrvatskoj za SSS radnika – ostale stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti, u razdoblju od 1. travnja 2016. do 28. svibnja 2018.; pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu ‘g’ Tabele 2a iz ovog dopunskog nalaza, s datumom dospijeća svakog pojedinog iznosa u stupcu 'h' Tabele 2 iz ovog dopunskog nalaza. Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

26. Nakon dopunskog očitovanja knjigovodstveno - financijskog vještaka Ručević vještačenje d.o.o. odnosno nakon njegovog izračuna po prigovoru stranaka, tužitelj je podneskom od 28.06.2024. (str. 595-598 spisa) postavio tužbeni zahtjev s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja prema I. inačici izračuna vještaka odnosno vještakova očitovanja na prigovore od 12.06.2024., osim za mjesece studeni 2014. i 2015., te potražuje isplatu ukupnog iznosa od 96.348,62 € sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana isplate plaće za svaki pojedini utuženi mjesec do isplate. Podredno je predložio da sud donese djelomičnu presudu za izgubljenu zaradu za razdoblje od 14.07.2014. do 31.03.2016. u iznosu od 26.109,89 € koji se sastoji od mjesečnih iznosa u stavkama 1.do 21. (posljednji pojedinačni iznos 1.227,65 € s kamatom tekućom od 12.04.2016.) sa zateznim kamatama za pojedinačne iznose, a da dio zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu od 01.04.2016. do 28.05.2018. nije sazrio za konačnu odluku.

27. Iako tužitelj smatra da bi se kao osnovica za potraživanje tužitelja u razdoblju u kojem je bio na bolovanju trebala uzeti plaća u iznosu od prosječno 3.043,92 € koju je tužitelj primao neposredno prije štetnog događaja za vrijeme njegovog izaslanstva odnosno rada u SR Njemačkoj, sud to nije prihvatio iz razloga tužitelj nije u cijelom razdoblju od 14.07.2014. do 31.03.2016. radio u SR Njemačkoj, već je u poslovnoj jedinici tuženika u SR Njemačkoj radio u razdoblju od 01.04.2014. do 31.03.2016., a u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 01.04.2016. do 28.05.2018.. Navedeno razdoblje pokriveno je ugovorima o radu sklopljenim između stranaka. Radni odnos je ugovorni odnos, jer se zasniva na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka (ugovornih strana) uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca. Za valjani nastanak i postojanje obveznog ugovora, pa tako i ugovora o radu mora postojati suglasna volja svih ugovornih strana, a ne samo jedne. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je cijeli period u kojem se potražuje izgubljena zarada "pokriven" ugovorima o radu i to dio ugovorima o radu tužitelja u SR Njemačkoj, a dio ugovorima o radu tužitelja u RH. To nitko od stranaka nije tijekom postupka sporio. Nitko nije tvrdio da bi bilo koji ugovor o radu bio poništavan iz bilo kojeg razloga. Radnik, ovdje tužitelj SĐ je svojevoljno sklopio Ugovor o radu u SR Njemačkoj od 01.01.2016. kao i Ugovor na neodređeno vrijeme od 16.01.2017. tako da se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da bi po redovnom tijeku stvari tužitelj stvari ostvario plaću za cijelo razdoblje po Ugovoru o radu od 01.04.2016. odnosno po osnovici plaće od 3.043,92 €, jer je tužitelj u razdoblju od 01.04.2016. do 28.05.2018. imao sklopljen Ugovor o radu sa tuženikom u RH, a nakon toga je sklopio i novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme u RH. Pri tome je važno imati u vidu da je tužitelj SĐ u [adresa] bio izaslani radni, te da izaslanje ne traje dulje od 24 mjeseca. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju, a vezano za izračun visine izgubljene zarade kao razlike između pretpostavljene plaće tužitelja i naknada za bolovanje, treba primijeniti II inačicu izračuna financijskog vještaka iz dodatnog nalaza i mišljenja od 12.06.2024. odnosno da se neto plaća tužitelja temelji na prosjeku neto plaća tužitelja ostvarenih u travnju, svibnju i lipnju 2014., za razdoblje od 14.04.2014. do 31.03.2016., a nakon toga tj. u razdoblju od 01.04.2016. do 28.05.2018. na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku o prosječnih neto plaći isplaćenoj u RH za SSS radnika – ostale stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti. Prema II. inačici vještak je sačinio izračun na način kako to ovaj sud smatra ispravnim jer je pretpostavljenu neto plaću tužitelja temeljio na prosjeku neto plaća tužitelja ostvarenih u travnju, svibnju i lipnju 2014. za razdoblje od 14.07.2014. do 31.03.2016. (za razdoblje u kojima je imao sklopljene ugovore o radu za rad u SR Njemačkoj), a za razdoblje od 01.04.2016. do 28.05.2018. (u kojem razdoblju tužitelj je imao sklopljene ugovore o radu za rad u RH) na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku o prosječnoj neto plaći isplaćenoj u RH za SSS radnika

– ostale stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti. Temeljem takvog izračuna tužitelju bi pripadao iznos od 32.029,67 €.

28. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor zastare. Tužiteljeva tražbina s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja odnosi se na razdoblje od 14.07.2014. do 28.05.2018.. Tužba u ovom predmetu je podnesena 10.07.2019.. Tražbina tužitelja koji se odnosi na dio mjeseca srpnja 2014. je dospjela 02.08.2014. (datum isplate plaće/naknade). Od 02.08.2014. do 10.07.2019. nije prošlo više od 5 godina. Štetni događaj se zbio 14.07.2014. od kojeg datuma je počelo teći i bolovanje tužitelja. U tom periodu na snazi je bio Zakon o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) kojim je u čl. 135. propisano da ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine. Čl. 232. st. 2. Zakona o radu/14 propisano je da se odredbe Zakona o radu koje se odnose na zastaru potraživanja neće iz starog zakona primjenjivati na potraživanja kojima je rok zastare istekao prije stupanja na snagu Zakona o radu/14. To znači da se na konkretan slučaj ima primijeniti čl. 139. Zakona o radu/14 u kojem se navodi da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina. budući da najstarija tražbina tužitelja s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja nije u zastari, nisu u zastari niti tražbine tužitelja s te osnove koje slijede nakon najstarije tražbine, a koja s odnosi na dio mjeseca srpnja 2014.. Prigovor zastare nije osnovan u dijelu u kojem se odnosi na potraživanje tužitelja s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja.

29. Slijedom navedenog sud je dosudio tužitelju s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja u razdoblju od 14.07.2014. do 28.05.2018. ukupno 32.029,67 €. S obzirom da je tužitelj s te osnove potraživao 96.348,62 €, odbijen zahtjev tužitelja preko iznosa od 32.029,67 € kao pravno neosnovan. Radi se o iznosu od 64.318,95 €.

30. Na dosuđene mjesečne iznose razlike plaće/naknade s osnove izgubljene zarade za vrijeme bolovanja tužitelja, zatezne kamate teku od prvog idućeg dana od kada je tužitelju bila isplaćena plaća u pojedinom mjesecu u utuženom razdoblju, a što je pobliže navedeno u izreci ove presude pod I. Visina zatezne kamate, za pojedina razdoblja, određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a što je pobliže također navedeno u izreci presude pod točkom I.

U ODNOSU NA IZGUBLJENU ZARADU I IZMAKLU KORIST ZA VRIJEME NAKON PRESTANKA RADNOG ODNOSA, TJ. OD ODLASKA U INVALIDSKU MIROVINU, KAO I RENTU S OSNOVA IZGUBLJENE ZARADE I IZMAKLE KORISTI

31. Izgubljena zarada nakon prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika je buduća imovinska šteta koja se sastoji u budućem gubitku zarade oštećenika zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad uslijed zadobivenih povreda ili narušenja zdravlja. Tužitelju je radni odnos kod tuženika prestao temeljem Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 13.04.2018., nakon isteka otkaznog roka u trajanju od mjesec dana i dva tjedna od dostave Odluke radniku, a radnik ovdje tužitelj je Odluku preuzeo 13.04.2018.. Radni odnos tužitelja kod tuženika je prestao s danom 28.05.2018. godine. Uvidom u izjavu tužitelja SĐ od 13.04.2018. koja prileži spisu na str. 102 vidljivo je da je SĐ izjavom potvrdio da je dana 13.04.2018. osobno preuzeo Odluku o redovnom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) kojeg je dana 13.04.2018. donio poslodavac, ovdje tuženik. U izjavi se navodi da tužitelj potvrđuje da je Odluku o redovnom otkazu ugovora o radu (osobno uvjetovani otkaz) od 13.04.2018. poslodavac donio "na temelju mog osobnog zahtjeva", odnosno na temelju zahtjeva tužitelja. U izjavi se navodi da tužitelj potvrđuje da je u cijelosti razumio i prihvatio Odluku od 13.04.2018. te se odrekao prava izjavljivati zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke kao i prava na vođenje sudskog ili bilo kakvog drugog spora protiv te Odluke. Potpisom na izjavi tužitelj je potvrdio da je suglasan sa iznosom otpremnine kako je ista navedena u Odluci od 13.04.2018.. Potpisom je pristao da ga tuženik, kod nadležnih službi odjavi s danom 28.05.2018., bez obzira na nastup bilo koje okolnosti iz čl. 121. Zakona o radu. Tužitelj SĐ, saslušan kao stranka na ročištu održanom 03.11.2020., iskazao je, između ostalog da je za tuženika radio u Njemačkoj od 01.04.2014. do 31.03.2016., da je nakon toga radio kod tuženika, ali u RH do 28.05.2018.. U mirovinu je otišao odmah nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika. Radi se o invalidskoj mirovini jer mu je utvrđen invaliditet u visini od 40%. Tužitelj je iskazao: "ja nisam tražio od tuženika da me rasporedi da radim kod tuženika sa preostalom radnom sposobnošću, budući da sam u tom razdoblju bio na liječenju od posljedica štetnog događaja… meni tuženik nije ponudio da nastavim raditi kod njega sa preostalom radnom sposobnošću…". Tužitelj je iskazao da mu je radni odnos prestao s odlaskom u mirovinu. Tužitelj je iskazao i slijedeće: " ja sam djelomično bio nesposoban za rad, odnosno nesposoban sam za rad za neke poslove u potpunosti, a za neke djelomično. Namjeravao sam otići raditi sa suprugom u Njemačku najmanje 10 godina, odnosno koliko bude. Motiv mi je bio sigurnost, visina primanja i u konačnici pristojna mirovina." Tijekom postupka nije bilo sporno da tužitelj nije osporavao izjavu od 13.04.2018. odnosno da je nije poništavao, da nije tražio njeno poništenje. Iz dokaza koji su provedeni proizlazi da tužitelj nije osporavao tuženikovu Odluku od 13.04.2018. o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, odnosno nije uložio niti zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, niti je pokrenuo radni spor, već je odmah nakon otkaza otišao u invalidsku mirovinu. Iako tužitelj tijekom postupka tvrdi drugačije, dokumentacija koja je naprijed navedena, opovrgava tužiteljeve navode. Iz naprijed navedenog proizlazi da tužitelj kao bivši radnik tuženika više nije želio biti zaposlen kod poslodavca te je inicirao donošenje Odluke otkazu. Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu donesena je na zahtjev i inicijativu tužitelja. Iz toga proizlazi da je tužitelj sam uzrokovao eventualni gubitak zarade. To znači da poslodavac koji je udovoljio zahtjevu radnika ne može snositi odgovornost za eventualnu izgubljenu zaradu tužitelja SĐ. Tužitelj SĐ je od 29.05.2018. u invalidskoj mirovini jer mu je rješenjem HZMO od 29.03.2018. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti počevši od 08.03.2018.. Tužitelju je utvrđen djelomični gubitak radne sposobnosti u visini od 40% tjelesnog oštećenja. Tužitelju je priznata invalidska mirovina u visini od 1.928,08 kuna. Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje novčanu naknadu štete s osnova izgubljene zarade i izmakle koristi za razdoblje od 29.05.2018. do 30.06.2019. u ukupnom iznosu od 38.202,08 €, a od 01.07.2019. pa do 31.03.2026. potražuje rentu u mjesečnom iznosu od 2.787,72 €. Tužitelj SĐ svoj zahtjev obrazlaže svojoj namjerom da se nakon prestanka rada kod tuženika u Njemačkoj, a najkasnije po proteku od dvije godine od početka rada (01.04.2014.) zaposli u SR njemačkoj kod drugog poslodavca koji bi mirovinski doprinos za predlagatelja uplaćivao u Njemačkoj prema njemačkim propisima. Tužitelj je naveo da bi se nakon 01.04.2026. vratio u RH, te da bi se zaposlio na odgovarajućim poslovima pa za razdoblje od 01.04.2026. do 23.04.2044. kada bi tužitelj stekao uvjete za starosnu mirovinu, navršivši 67 godina života potražuje razliku između iznosa invalidske mirovine koju prima za pojedini mjesec i iznosa koji bio ostvario radom u Njemačkoj, a od 24.04.2044. pa nadalje potražuje mjesečni iznos koji predstavlja razliku između iznosa mirovine koju tužitelj prima za pojedini mjesec iz iznosa od 6.250,00 kuna. Djelomični gubitak radne sposobnosti tužitelj je kontra indiciran za dugotrajno stajanje i hodanje, dizanje i nošenje težih tereta, rad u prinudnom položaju slabinske kralježnice. Iz obrazloženja HZMO proizlazi da je tužitelj sposoban obavljati lakše fizičke poslove u skladu sa stručnom spremom i obrazovanjem, sa slobodnim ritmom rada 100% vremena. Za naknadu štete o osnove izgubljene zarade nije dovoljna samo apstraktna (teorijska) mogućnost da bi se tužitelj zaposlio na istim ili sličnim poslovima u Njemačkoj već je potrebno da zaista dokaže da bi se i kod koga bi se zaposlio, te koliki bi eventualni prihod ostvarivao. Tužitelj na okolnost navoda o eventualnom zaposlenju na poslovima u Njemačkoj u razdoblju od 10 godina ne dostavlja niti jedan materijalni dokaz. U svom iskazu tužitelj tvrdi da bi u slučaju da se nije ozlijedio kod tuženika pri redovnom tijeku stvari nastavio raditi kod tuženika poslove lakirera do 01.04.2016., a nakon toga bi iste ili slične poslove nastavio obavljati kod njemačkog poslodavca sve do 31.03.2026.. Tužitelj u spis nije dostavio niti jedan materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo odnosno dokument kojim bi tužitelj potvrdio da je postojao poslodavac koji bi zaposlio tužitelja na poslovima za koje je kvalificiran i o prihodima koje bi ostvarivao. Svjedoci koje je tužitelj predložio u ovom predmetu su ili njegovi bliski srodnici ili osobe s kojima je radio u Njemačkoj, međutim tužitelj nije dostavio niti jedan pisani trag iz kojeg bi bilo vidljivo da se zaista namjeravao zaposliti kod drugog poslodavca u Njemačkoj. Neovisno o tome, oštećenik u konkretnom slučaju tužitelj, koji se nakon ozljede nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu zbog izgubljene zarade. Po mišljenju ovog suda, do gubitka zarade tužitelja došlo je iz razloga što je tužitelj zahtijevao od poslodavca da donese Odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu 13.04.2018., nakon čega je, po proteku otkaznog roka, odmah otišao u invalidsku mirovinu, što nije pokušao naći drugi posao, niti ga je tražio. Materijalni dokaza o tome u spisu nema. Tužitelj nije tražio da ga poslodavac eventualno rasporedi na neko drugo radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti. Tužitelj nije osporavao Odluku poslodavca od 13.04.2018. o prestanku ugovora o radu, iako je u toj Odluci naznačena i "pouka o pravnom lijeku", odnosno uputa radniku da protiv te odluke može podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana primitka te odluke. Osim toga, kao što je već naprijed navedeno tužitelj se u izjavi od 13.04.2018. odrekao od prava na izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke kao i prava na vođenje sudskog ili bilo kojeg drugog spora protiv te odluke. Tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje naknadu štete s osnova izgubljene zarade i izmakle koristi sve zbog posljedica štetnog događaja koje su nastale ozljedom na radu. Tužitelj navodi da bi se nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika bio zaposlio na poslovima Njemačkoj gdje bi radio do 2026., pa kao osnovu za utvrđivanje razlike izgubljene zarade uzima mjesečna primanja koja bi navodno ostvarivao u Njemačkoj. Nakon 2026. tužitelj bi se navodno vratio u RH gdje bi radio do starosne mirovine odnosno do 2044.. Tužitelj u konkretnom slučaju nije dostavio gdje bi se to konkretno tužitelj zaposlio, bilo pismo namjere ili neki drugi dokaz postojanja navodnog poslodavca i eventualnom iznosu primanja. Da je tužitelj zaista imao namjeru zaposlenja u Njemačkoj, isti bi prije štetnog događaja komunicirao odnosno obraćao se poslodavcima u Njemačkoj kod kojih bi eventualno zasnovao radni odnos nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika. Osim što tužitelj ne dostavlja nikakav dokaz o komunikaciji sa poslodavcima u Njemačkoj isti nakon pretrpljene ozljede u srpnju 2014. nastavlja raditi kod tuženika sve do 2018. godine. Kod tužitelja nije utvrđena potpuna nesposobnost za rad. tužitelj nije dokazao da se barem pokušao zaposliti na poslovima bilo u Njemačkoj bilo u RH, koji bi odgovarali njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti. Tužitelj hipotetski navodi da ako su se drugi zaposlenici tuženika zaposlili kod poslodavaca u Njemačkoj da bi se vjerojatno zaposlio i on. Tužitelj koji nije potpuno nesposoban za rad nije tijekom postupka dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću ni koja mu je eventualna šteta u razlici između primanja koja bi ostvarivao po redovnom tijeku stvari i primanja ostvarenih s preostalom radnom sposobnošću. Slijedom naprijed navedenog sud je odbio, kao pravno neosnovan, jer nije dokazan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se odnosi na izgubljenu zaradu i izmaklu korist nakon prestanka radnog odnosa odnosno od odlaska u invalidsku mirovinu kao i rentu s osnove izgubljene zarada i izmakle koristi, odnosno donio je odluku kao u izreci ove presude pod III.

U ODNOSU NA POTRAŽIVANJE NAKNADE ŠTETE S OSNOVA IZMAKLE KORISTI TEMELJEM UGOVORA O KOLEKTIVNOM OSIGURANJU ZAPOSLENIKA SA OSIGURATELJEM U NJEMAČKOJ

32. Tužitelj tužbenim zahtjevom i eventualnim tužbenim zahtjevom zahtijeva da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 236.450,00 € na ime naknade štete s osnova izmakle koristi jer tuženik nije obavijestio tužitelja o navedenom ugovoru sa osigurateljem u Njemačkoj, pa osiguratelj nije ostvario svoje pravo temeljem tog ugovora. Iako tužitelj tijekom ovog spora tvrdi da nije ostvario svoje pravo na naknadu štete prema polici kolektivnog osiguranja od osiguratelja u Njemačkoj, a kod kojeg je poslodavac osigurao tužitelja zbog propusta poslodavca da obavijesti tužitelja o tom njegovom pravu odnosno o pravu na naknadu štete, te da tužitelj do sredine 2018. godine nije imao saznanje o kolektivnom osiguranju radnika koji su radili za tuženika u SR Njemačkoj, iz platnih lista za tužitelja, primjerice iz platnih lista za tužitelja za siječanj, veljaču i ožujak 2016. koje prileži spisu na str. 146-148 proizlazi da je u obračunskoj listi za svaki od tih mjeseci navedeno osiguranje od nezgode kao stavka odbitaka u visini od 5,70 €. Iz dokumentacije koja je dostavljena u spis od strane tužitelja, a koja je sa njemačkog jezika prevedena na hrvatski jezik (str. 149 spis) proizlazi da je poslodavac zatražio od odvjetnika u Njemačkoj dana 19.06.2018. podatak da li grupno osiguranje od posljedica nezgode pokriva nezgode radnika tuženika na području ovlasti SR Njemačke, te je poslodavcu odgovoreno da osigurateljna zaštita osigurane svote pokriva invaliditet sa stupnjevima progresivnosti (350%) 120.000,00 €; maksimalna naknada u slučaju potpunog invaliditeta 420.000,00 €; u skladu s posebnim uvjetima U193; smrtni slučaj 28.000,00 €; dnevna naknada za boravak u bolnici 50,00 €; s naknadom za oporavak 50,00 € i troškovi spašavanja 16.000,00 €. DĐ, zaposlenik osiguratelja, odgovorio je poslodavcu da u slučaju štetnog događaja koji je poslodavac opisao se nažalost ne može zahtijevati plaćanje iz grupnog osiguranja od posljedica nezgode jer prema Građanskom zakoniku (BGB) i Zakonu o ugovorima o osiguranju, nakon tri godine nastupa zastara. Poslodavac je pokušao saznati da li temeljem grupnog osiguranja od posljedica nezgode bi radnici tuženika na području ovlasti SR Njemačke imali pravo na naknadu štete. Tijekom postupka tuženik je uz podnesak od 01.12.2020. dostavio u sudski spis ovjereni prijevod sa njemačkog jezika Općih uvjeta za osiguranje od nezgode (AUB 2004, str. 433-452 spisa), zatim dodatak uz policu osiguranja od 18.02.2014. od osiguratelja Zurich Insurance, podružnica za Njemačku, odjel podružnice Neumann GmbH (str. 455-464 spisa) gdje se navodi isto kao u e-mailu od 19.06.2018. da svi zaposlenici tvrtke Enikon Composite d.o.o., 88471 Laupehim, S – Str. 2 temeljem kolektivnog osiguranja ostvaruju osigurateljnu zaštitu, pored ostalog i za slučaj invaliditeta. Iz navedenog proizlazi da je točno kako je poslodavac sa osiguranjem u Njemačkoj sklopio Ugovor o kolektivnom osiguranju zaposlenika u vrijeme kada je tužitelj doživio ozljedu na radu imao sklopljenu policu grupnog osiguranja od nezgode. Iz platnih lista koje je tužitelj dobivao od tuženika za vrijeme dok je radio u Njemačkoj je vidljivo da se sa plaće tužitelja skidao iznos od 5,70 € na ime premije. Činjenica je da se poslodavac obratio osiguratelju sredinom 2018. kada mu je odgovoreno da po navedenom ugovoru o kolektivnom osiguranju više nisu moguće isplate zbog zastare. Da li činjenica da se poslodavac nije pravovremeno obratio osiguratelju vezano za tužiteljeva prava temeljem Ugovora o kolektivnom osiguranja zaposlenika tuženika koji su bili izaslani u SR Njemačku dovodi do obveze tuženika da tužitelju naknadi štetu s osnova izmakle koristi? Po mišljenju ovog suda tužitelj jer bio upoznat s činjenicom da se mjesečno plaća premija osiguranja, a što proizlazi iz njegovih platnih lista koje je preuzimao nakon što je bio izaslan u SR Njemačku. Tužitelju je sa plaće mjesečno ustezan iznos od 5,70 € na ime mjesečne premije osiguranja – osiguranje od nezgode. Po mišljenju ovog suda tužitelj se ne može pozivati i tvrditi da nije znao odnosno da ga poslodavac nije obavijestio da ima pravo na naknadu štete prema Polici kolektivnog osiguranja. Tužitelj svoje potraživanje nije ostvario od osiguratelja jer se nije obratio osiguranju u Njemačkoj. Nečinjenje tužitelja ne može ići na štetu poslodavca jer je tužitelj trebao na vrijeme zatražiti isplatu naknade štete po navedenoj polici, odnosno interesirati se kod poslodavca u vezi navedenog. Stoga je sud odbio zahtjev tužitelja iz točke IV izreke i točke V izreke (eventualni tužbeni zahtjev).

33. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a koji propisuje da u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici će sud najprije utvrditi postotak u kojem je svaka uspjela, zatim od postotka stranke koja je uspjela u većoj mjeri, oduzeti postotak stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, nakon toga će utvrditi iznos troškova stranke koja je uspjela u parnici koji su bili potrebni za vođenje postupka, te će odrediti naknadu ukupnih troškova koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

34. Tužitelja je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave postavio zahtjev za naknadom parničnog troška, odnosno potraživao je trošak prema troškovniku koji prileži spisu na listu 609.

35. Tuženika je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave postavio zahtjev za naknadom parničnog troška, odnosno potraživao je trošak prema troškovniku koji prileži spisu na listu 610.

36. Tužitelj je djelomično uspio u ovom sporu. Vrijednost predmeta spora iznosi 299.494,53 €, a tužitelj je uspio u sporu s iznosom od 32.029,67 €.

37. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Kad se stavi u omjer uspjeh tužitelja u odnosu na VPS (32.029,67 € / 299.494,53 €) proizlazi, da je tužitelj uspio u sporu sa 11%, a da je uspjeh tuženika 89% VPS-a. Sukladno čl. 154. st. 2., od postotka tuženika koji je uspio u ovoj parnici u većoj mjeri treba oduzeti postotak tužitelja koji je uspio u ovoj parnici u manjoj mjeri. Kad se to učini odnosno kad se od 89% oduzme 11% dobije se konačni uspjeh tuženika od 78%. Slijedom navedenog tuženiku bi pripadalo: za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 24.10.2019., 09.04.2020., 17.11.2020., 01.12.2020., 23.10.2023., 02.07.2024. i 04.07.2024.; za zastupanje na ročištima od 16.10.2019., 23.01.2020., 10.03.2020., 03.11.2020., 17.11.2022., 22.04.2025. i to za svaku od naprijed navedenih radnji po 2252,89 bodova. Nadalje tuženiku bi bio priznat trošak sastava podnesaka od 31.03.2021., 26.07.2021., 28.09.2021.i to za svaki po 25,00 €. Tuženiku bi bio priznat i trošak sastava žalbe od 26.07.2021. u visini od 2252,89 bodova. Kad se navedeno zbroji dobije se iznos od 36121,16 bodova. Međutim s obzirom, da je konačan uspjeh tuženika u ovoj parnici 78%, navedeni broj bodova se umanjuje do iznosa od 78%, te se dobije 28174,50 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). 28174,50 bodova izraženo u novcu iznosi 56.349,00 €. Na sve obavljane radnje, temeljem Tbr. 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 14.087,25 eura. Sveukupno je tuženiku, sukladno njegovom uspjehu u ovome sporu, priznat trošak ove parnice u iznosu od 70.427,25 €.

38. Tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).

U Zagrebu, 22. svibnja 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužitelja odvj. Zdravko Sesar iz ZOU Ante Mihaljević i Neda Mihaljević iz Zgb

- pun. tuženika odvj. Lovro Zovko iz OD Zovko, Šimunković i Ivanović d.o.o. iz Zgb