REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-662/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja TE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasan Karajić i Damir Karajić, Karlovac, Trg hrvatskih branitelja 4, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6,OIB: 14036333877, zastupan po Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon glavne javne rasprave zaključene 15. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja, odvjetnika Hasana Karajića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Tomislava Horačkog iz Karlovca, Domobranska 6, po objavi 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 416-14/2008od 12.06.2008. godine sklopljenog između tužitelja TE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelapedeset posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 22. 5. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao kreditorom, dana 12.06.2008. godine Ugovor o kreditu, broj: 416- 14/2008. Odlukom Skupštine društva tuženika od 14. lipnja 2016. godine izmijenjene su odredbe Statuta društva od 23. prosinca 2015. godine i to naslov i članak 1. (prvi) Statuta u dijelu tvrtke/naziva društva i članak 2. -tvrtke društva. Od tada tvrtka tuženika je Addiko Bank d.d. Kreditor je korisniku kredita odobrio kredit za kupovinu motornog vozila. Člankom 5. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita: " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelapedeset posto) iznosa kredita."

2. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi".

Dokaz: 1. Ugovor o kreditu,

2. Saslušanje tužitelja na okolnost pojedinačnog pregovaranja o ulaznoj naknadi kredita.

3. Pravna osnova

Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe. U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07: Dalje ZZP) propisuje se: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

4. Temeljem članka 102. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C-259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

5. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu: "I.Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj:

416-14/2008od 12.06.2008. godinesklopljenog između tužitelja TE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelapedeset posto) iznosa kredita."

II.Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 12. lipnja 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 416-14/2008. Prema naprijed navedenom Ugovoru o kreditu tužitelju je kao korisniku kredita odobren kredit za kupovinu motornog vozila. Nadalje se navodi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva u visini od 1,50% jednokratno ništetna, kako je ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu obradu kredita.

8. ZASTARA

Kako je tužba podnesena dana 11. studenoga 2024. godine, tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 11. studenoga 2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu.

9. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Da je tome tako, tuženik ukazuje i na presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024. godine. Restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO).

10. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, uvećanom uplatom glavnice, na datum 06. listopada 2014. godine po spomenutom ugovoru te je takav ugovorni odnos među strankama prestao s danom 06. listopada 2014. godine. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 09. studenog 2021. osnovan je tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu u visini isplaćene naknade za obavljanje bankarskih usluga (ulazna naknada) te u visini isplaćena naknade za prijevremenu otplatu kredita ( izlazna naknada).

Dokaz: uvid u presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024.

11. IZOSTANAK ČINJENIČNE OSNOVE TUŽBE I TERET DOKAZA

V. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP- a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

12. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

13. DOPUŠTENOST UGOVORANJA NAKNADE ZA OBRADU ZAHTJEVA

VI. Tuženik u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice:

Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Visoki Trgovački sud RH, Pž-1564/07;Visoki trgovački sud RH, Pž-267/93: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“

Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07:„Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“

14. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je:

- Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.

- Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.

- Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci:

naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka

zaračunava korisniku kredita, a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama.

15. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Tako se ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno „Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita. 43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž- 1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što: „su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvo tužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno“, čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis nedostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno.

DOKAZ: uvid u presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. uvid u presudu Županijskog suda u Splitu od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020.

16. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu

dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tako i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023. godine; Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi.

Dokaz: uvid u presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023. godine;

18. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška

tuženiku.

19. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

20. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu broj: 416-14/2008od 12.06.2008. godine sklopljenog između tužitelja TE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, sada Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelapedeset posto) iznosa kredita.

21. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbe o navedenoj naknadi i iznosu naknade.

22. Tuženik ističe prigovor zastare, osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, te osporava da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

23. U odnosu na prigovor vrijednosti predmeta spora tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio sukladno važećim propisima, naime, radi se o deklaratornom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Tužitelj se osnovano poziva na odredbu članka 25. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018., 51/2023.) kojom je propisano: "Kada se vrijednost predmeta spora ne može utvrditi prema posebnim propisima i prema odredbama ovoga Zakona, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos od 1.327,22 Eura."

24. U predmetnom slučaju riječ je o deklaratornom zahtjevu. Ovakav zahtjev ne zastarijeva u rokovima koje navodi tuženik. U odnosu na prigovor zastare eventualnog kondemnatornog zahtjeva za povrat stečenog bez osnove na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje:1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."Iz navedenog je vidljivo da je pravomoćnost odluke u ovome predmet preduvjet utuženja na povrat stečenog bez osnove te da od trenutka pravomoćnosti odluke u ovome predmetu zastarni rokovi za isplatu stečenog bez osnove počinju teći iznova. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG).

25. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja

1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

26. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

27. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama ZZP/2007 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

28. Člankom 96. ZZP/2007 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

29. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

30. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

31. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivao i sam tužitelj.

32. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2007 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a). Sud ukazuje na ustaljenu praksu Vrhovnog suda RH i to na njegove odluke broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024., Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. U svim navedenim odlukama, Vrhovni sud RH je potvrdio ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz razloga što su tužene banke ugovarale naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, bez pojedinačnog pregovaranja, na tipskim obrascima ugovora, bez pojašnjavanja potrošaču o kakvim se troškovima radi, a što je sve uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što sve za posljedicu ima ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

33. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo predmetnu odredbu i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu.

34. Ne stoji navod tuženika da je sporna ugovorna valjana jasna, lako uočljiva i razumljiva te zbog toga što je jasno određena u čl. 5. Ugovora o kreditu poštena, zakonita i valjana. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosio je tužitelj pa tužitelju nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog tužiteljeva ugovora. Radi se dakle o odredbi koja nije razumljiva niti transparentna jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina naknade pa je na taj način tužitelj sasvim sigurno stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna pokriću kojih troškova služi, na koji način će se formirati njezina visina i koja je osim toga podložna jednostranom određivanju od strane tuženika, odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

35. Nadalje, u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom je odredbom dakle definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

36. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Taj princip vrijedi i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita.

37. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

38. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP07, nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj sporne odredbe, stoga se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP07, a posljedica koje je ništetnost, stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno kao u izreci presude.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP).

40. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr.7.t.1.), sastavljanje podneska od 13. 1. 2025. – očitovanje na odgovor na tužbu iznos od 200,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanje na ročištu 5. 3. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na ročištu 15. 4. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.) i pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr. 9 t.3.), zbrojeno i uvećano za PDV 1.125,00 eura. Tom iznosu treba dodati trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu od 106,18 eura, stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 1.231,18 eura.

41. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 22. svibnja 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Hasan Karajić i ĐE

2. Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug