Poslovni broj: P-232/2024-37

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Lenka Banjanin, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika 1. IG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. GG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Branki Skansi, odvjetnici iz Dubrovnika, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 4. travnja 2025. u prisutnosti stranaka i punomoćnika stranaka, 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku IG, OIB: [osobni identifikacijski broj],u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 57.588,30 eura sa zateznom kamatom koja teče od 30. siječnja 2019. do isplate i to po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženicu GG, OIB: [osobni identifikacijski broj] u cijelosti.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice u odnosu na tuženika IG za isplatu iznosa od za iznos od 2.411,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženiku IG, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime nadoknade troška postupka iznos od 9.375,00 eura.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 15. svibnja 2018.. i tijekom postupka tvrdi da je vlasnica stana koji se nalazi u Dubrovniku, na adresi [adresa], te da je na njenom suvlasničkom dijelu ove nekretnine oznake k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano založno pravo u korist OTP banka Hrvatska d.d. radi osiguranja kredita broj 450097 od 20. rujna 2017. tuženika IG, uz sudjelovanje u kreditu njegove supruge GG, a koji kredit je preuzet u svrhu kupnje stana prema Ugovoru o kupoprodaji koji je ona sklopila s IG. Pojašnjava da je s tuženikom ugovorena ukupna kupoprodajna cijena od 200.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te da joj je isplaćeno 140.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti uz obvezu tuženika da joj preostali iznos od 60.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti isplati obročno, počevši od 1. lipnja 2018., na način da joj mjesečno plaća 350,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te jednokratno na kraju svake turističke sezone u rujnu iznos između 5-6 tisuća eura, s dinamikom do isplate konačne cijene.

1.2. Tužiteljica dalje tvrdi da je radi osiguranja vraćanja duga od 60.000,00 tisuća eura u kunskoj protuvrijednosti dogovoreno da tuženica GG njoj dostavi ovjerenu izjavu o osiguranju tražbine osnivanjem založnog prava na zemljištu u njenom vlasništvu te da je bila u obvezi istovremeno uz preuzimanje kupoprodajnog ugovora omogućiti uknjižbu založnog prava u njenu korist.

1.3. Tužiteljica tvrdi da je ona ispunila sve obveze preuzete u dogovoru s tuženima te da je tužitelj uknjižen kao vlasnik nekretnine koja je time postala bračna stečevina tuženika, uz predaju posjeda i njeno iseljenje iz stana, dok su tuženici odmah nakon njenog iseljenja započeli s preuređenjem stana.

1.4. Obzirom su se tuženici oglušili na njene dopise, dopisom od 15. siječnja 2018. ih je pozvala da u roku od 7 dana podmire cjelokupni iznos kupoprodajne cijene, no kako to nisu učinili, zahtjeva da se tuženicima naloži da joj solidarno isplate iznos od 60.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2017. do isplate, uz obvezu istih da joj nadoknade troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženici tvrde da su tužiteljici u cijelosti isplatili ugovoreni iznos kupoprodajne cijene te da je tužiteljica tuženiku, svom sinu, izdala tabularnu ispravu 28. rujna 2017. ovjerenu pod poslovnim brojem O- 8193/17 kod Nikše Mozare, javnog bilježnika u Dubrovniku pa stoga predlažu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da im nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. U odnosu na tvrdnje tuženika, tužiteljica ne osporava da je izdala tabularnu ispravu za upis vlasništva njenog sina no tvrdi da je navedeno učinila isključivo da bi isti mogao podići još jedan kredit u svrhu adaptacije predmetnog stana, dok je istovremeno dovedena u zabludu da je njoj poslana ovjerena izjava kojom se priznaje dug od 60.000,00 eura i osniva založno pravo na nekretnini nevjeste – tuženice GG. Tvrdi da je problem u vezi priznanja duga i osnivanja založnog prava spomenut tek u odgovoru na njenu poruku od 7. listopada 2017. na koju je drugotuženica odgovorila da bi ona (tužiteljica) i tuženik trebali prethodno dogovoriti iznos duga, nakon čega su njihovi odnosi poremećeni i više ne komuniciraju, uz napomenu da joj je tuženik zaista isplatio nekoliko dogovorenih mjesečnih iznosa od 350,00 eura no ne i jednokratni iznos na kraju turističke sezone. Tvrdi da je ona u međuvremenu dobiveni novac od kupoprodaje potrošila u cijelosti na kupnju i adaptaciju kuće u [adresa] te da sada živi od minimalne mirovine, čime je od strane tuženika dovedena do ruba neimaštine, dok tuženici od dnevnog najma apartmana ostvare veći prihod od njene mirovine.

3.2. Tužiteljica navodi da su joj tuženici izvršili određene uplate do 28. prosinca 2018. i to 2585 kuna 1. lipnja 2018., 2.590,00 kuna 21. srpnja 2018., 2598 kuna 6. kolovoza 2018., 2.598,00 kuna 11. listopada 2018., 2.600,00 kuna 26. listopada 2018., 2.600,00 kuna 4. prosinca 2018. i 2.600,00 kuna 28. prosinca 2018., da nakon 28. prosinca 2018. nisu vršili niti jednu uplatu, a da će ona svoje potraživanje i to po osnovi kamata tekućih na dugovanu glavnicu umanjiti za navedeni iznos.

4. Tuženici tijekom postupka tvrde da su navedene uplate predstavljale ¨dobru volju¨ pomaganja majci, odnosno povremenu pomoć, a ne isplatu kupoprodajne cijene.

5. Nakon provedene glavne rasprave, ovaj sud je presudom poslovni broj P- 453/18 od 10. siječnja 2022. odbio zahtjev tužiteljice i naložio istoj da tuženicima nadoknadi troškove postupka.

6.1. Odlučujući o žalbi protiv prethodno navedene presude, Županijski sud u Splitu je rješenjem poslovni broj Gž-296/2022-3 od 23. veljače 2024. ukinuo presudu ovog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

6.2. Drugostupanjski sud nalazi da u obrazloženju prvostupanjske presude nije vidljiva pravna kvalifikacija korespodencije sms porukama između tužiteljice i tuženice, a temeljem koje isprave tužiteljica temelji svoj zahtjev, te da je isti potrebno dovesti u vezu s iskazima stranaka, uz uputu da prodavatelju u slučaju ugovaranja veće kupoprodajne cijene od one navedene u kupoprodajnom ugovoru pripada pravo tražiti izvršenje stvarno ugovorene cijene. Uputa je drugostupanjskog suda da se odluka prvostupanjskog suda mora temeljiti na brižljivoj ocjeni svih provedenih dokaza te da ocjena vjerodostojnosti dokaza mora biti utemeljena na uvjerljivim razlozima koji ne dovode u sumnju pravilnost ocjene dokaza.

7.1. Tijekom ponovljene glavne rasprave ovaj sud je pročitao dopise tužiteljice od 6. studenog 2017. i 15. siječnja 2018., izvadak iz zemljišnih knjiga, Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 20. rujna 2017., potvrdu o isplate i tabularnu izjavu od 28. rujna 2017., ispis sms poruka, Ugovor o kupoprodaji nekretnine/stana od 25. rujna 2017., iskazi svjedokinje AG, SG i HG te stranaka, spis ovog suda poslovni broj P-606/17 te su saslušani tužiteljica i tuženik.

7.2. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci ove presude.

8. Predmet spora je isplata neisplaćenog dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 60.000,00 eura i to cijene koja je ugovorena za prodaju stana tužiteljice tuženiku te tuženici kao njegovoj supruzi u vrijeme kupoprodaje.

9. Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica bila upisana kao isključiva vlasnica stana u k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da su tuženik IG i tužiteljica **.**.2017. sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je tužiteljica tuženiku prodala predmetni stan površine 76,24 m2,

- da je radi kupnja stana tuženik ugovorio kredit kojim je ujedno upisano i založno pravo na predmetnom stanu,

- da je tužiteljica 28. rujna 2017. potpisala izjavu kojom potvrđuje da joj je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena te da ovlašćuje tuženika IG da se uknjiži kao vlasnik stana.

10. Sporno je između stranaka:

- jesu li usmeno dogovorili veću kupoprodajnu cijenu od one navedene u Ugovoru o kupoprodaji,

- je li se tuženik IG obvezao tužiteljici pored cijene navedene u Ugovoru o kupoprodaji isplatiti dodatnih 60.000,00 eura i to obročno pojedinim mjesečnim uplatama te dodatnom godišnjom uplatom od 5-6 tisuća eura, sve do isplate ostatka cijene,

- je li se tuženica BG obvezala radi osiguranja isplate preostalog dijela cijene od 60.000,00 eura dati u zalog tužiteljici nekretnine koje su suvlasništvo tuženice GG.

11.1. Odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO-a) je propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

11.2. Nadalje, čl. 247. ZOO-a je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

11.3. Člankom 438. st. 1. ZOO-a je propisano da je kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru, dok je čl. 377. ZOO-a propisano da ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku.

11.4. Konačno, odredbom čl. 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. , 152/14. , 81/15.) je propisano da se vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.

12. Čitanjem predmetnog ugovora o kupoprodaji utvrđeno je da su stranke istim odredile cijenu nekretnine u iznosu od 90.000,00 eura dok iz potvrde tužiteljice od 28. rujna 2017. (četiri dana nakon sklapanja/ovjere ugovora), te suglasnih tvrdnji i iskaza stranaka proizlazi da je navedena cijena u cijelosti isplaćena tužiteljici.

13. Čitanjem Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je tuženik IG, kao korisnik kredita, 20. rujna 2017. ugovorio s OTP bankom d.d. Zadar kredit u iznosu od 999.000,00 kuna (a što po fiksnom tečaju konverzije pri uvođenju valute euro kao službene valute u RH daje ekvivalent od 132.590,00 eura) i to za kupnju i adaptaciju stambenog prostora koji se istim kreditom daje kao osiguranje u vidu upisa hipoteke, konkretno predmetnog stana tužiteljice. U ugovoru su sudjelovale kao potpisnice istog tužiteljica i to kao zalogodavac, te tuženica GG, kao bračni drug korisnika kredita.

14.1. Tužiteljica i tuženik IG u bitnom istovjetno iskazuju da je cijeli iznos kredita isplaćen tužiteljici, s tim da tužiteljica iskazuje da je tuženik njoj isplatio iznos od 140.000,00 eura tim kreditom, odnosno da joj je isplatio iznos od 43.000,00 eura i još dodatno 7.000,00 eura za uplatu pologa za stan koji je kupila u Rijeci, tako da je ona uspjela do kraja rujna 2017., sukladno dogovoru s prodavateljem nekretnine u Rijeci, isplatiti cijenu nekretnine koju je tim novcem kupila u Rijeci za svoj potrebe, uz napomenu da je između stranaka nesporno te u bitnom istovjetno iskazuju da je tužiteljica novcem od prodaje stana tuženiku kupila nekretninu u Rijeci. Iako tužitelj navodi da je novce za kaparu stana u [adresa] i auto dao neovisno o ugovoru o kreditu, navedena tvrdnja nije životna ni logična kada se dovede u vezu s iskazima tužiteljice i tuženika da je tužiteljica prodajom stana tuženiku namjeravala i kupila stan u [adresa], pa kako evidentno iznos u ugovoru o kupoprodaji navedenog iznosa cijene stana u [adresa] nije bio dostatan za kupnju stana u [adresa], u vezi s nespornom činjenicom da tužiteljica nije imala druge imovine i priihoda, izuzev invalidske mirovine, jasno je da je između stranaka ugovoren veći iznos kupoprodajne cijene od one navedene u Ugovoru o kupoprodaji nekretnine.

14.2. Naime, tuženik IG sam iskazuje da je ¨majka ta koja je htjela da otiđe iz Dubrovnika te je tako našla kuću u [adresa] u koju se preselila 2017. ¨, da je ¨cjelokupni iznos koji je dobiven temeljem ugovora o kreditu i to u iznosu od 999.000,00 kuna u cijelosti uplaćen tužiteljici¨, da je ¨novce za kaparu te novce za auto on tuženici dao neovisno o ugovoru o kreditu¨ te da je ¨tržišna cijena oko 5.000,00 eura po m2…. da je površina stana 78 m2, te su tako došli do iznosa od 140.000,00 eura za polovicu stana.¨, a sve uz tvrdnju da je cijena navedena u ugovoru o kupoprodaji bila konačna cijena i da je on istu isplatio temeljem tog ugovora.

14.3. Sve stranke u bitnom istovjetno iskazuju da je do kupoprodaje između tužiteljice i tuženika IG došlo nakon što je tužiteljica prethodno oglasila prodaju stana te nakon što je tuženik IG potom nju tužio u vezi vlasništva nekretnine uz zabilježbu spora u zemljišnoj knjizi, da je tužiteljica od kupaca tražila iznos od preko 300.000,00 eura, kako tuženik iskazuje, odnosno po iskazu tužiteljice 450.000,00 eura, dok tuženik tvrdi da je cijena od 140.000,00 eura dogovorena kao cijena polovice površine stana jer se moralno smatralo da je njegova polovica zbog činjenice da je to nekoć bio stan njegove bake i djeda te zbog činjenice da je ulagao u stan. Tužitelj dalje iskazuje da je ¨silom prilika tijekom covida prodao ovaj stan, a ne sjećam se točno koja je bila cijena je smo odmah otkupili drugi stan i dio je otišao na kredit. Mislim da sam ga prodao za 300 i nešto tisuća eura, to se vodi kao bračna stečevina.¨

15. Iz prethodno navedenog jasno proizlazi da cijena od 90.000,00 eura koja je navedena u ugovoru o kupoprodaji stana nije stvarna cijena koju su stranke dogovorile, a navedeno stoga što i sam tuženik tvrdi da je dogovoren iznos od 140.000,00 eura i da je to iznos koji je isplatio.

16. Kada se činjenica da u ugovoru navedena cijena nije stvarno dogovorena cijene kupoprodaje dovede u vezu s iskazom svjedoka SG, a koji je nesporno prema tvrdnjama stranaka s istima razgovarao o kupoprodaji prije sklapanja samog ugovora, te čijem iskazu stranke nisu prigovorile, a koji iskazuje ¨da je postojala suglasnost vezano za visinu cijene stana¨, ¨dogovoreno da jedan kupoprodajne cijene bude isplaćen putem kredita, a da će se drugi dio kupoprodajne cijene isplatiti na rate kroz duži vremenski period¨, kao i ¨da su prilikom tih razgovora naveli da u ugovoru o kupoprodaji neće biti puna kupoprodajna cijena već samo ona za koju bi trebao podignuti kredit¨, zaključak je ovog suda da su stranke, radi realizacije kredita te smanjenja poreznih obveza usmeno ugovorile različitu kupoprodajnu cijenu te usmeno odredile visinu stvarne cijene i modalitet otplate iste. Pri tome se ukazuje da sami tuženici iskazuju da su otežano ostvarili kreditiranje radi predmetne kupnje, dok iz samog ugovora o kreditu proizlazi da je kreditiranje bilo povezano sa osnivanjem hipoteke na kupljenom stanu.

17.1. U odnosu na stvarno ugovorenu kupoprodajnu cijenu, ocjena je ovog suda da iskaz tuženika u navedenom dijelu nije logičan i uvjerljiv, dapače da je iskaz tuženika IG u navedenom dijelu kontradiktoran i suprotan sadržaju samog ugovora o kupoprodaji i tvrdnjama istog o načinu utvrđivanja i isplate cijene. Naime, u okolnostima kada su odnosu stranaka, po iskazu svih stranaka, bili vidno poremećeni, kada je stan u cijelosti bio upisan kao vlasništvo tužiteljice, kada je tužiteljica već oglasila prodaju stana za iznos, nesporno veći od 300.000,00 eura, te kada je između njih bio u tijeku sudskih postupak radi vlasništva nekretnine, a sam tuženik tvrdi da je cijena m2 iznosila oko 5.000,00 eura po m2, da je tužiteljica dovodila kupca, da je dogovorena isplata polovice vrijednosti stana te da je on nedugo nakon stan prodao za iznos od preko 300.000,00 eura, uz napomenu da je potpuno neuvjerljivo da ne zna stvarni iznos prodajne cijene obzirom je ovo jedina nekretnina koju je imao i prodao, te od te cijene kupio drugi stan i vratio postojeći kredit, zaključak je ovog suda da niti polovica stana u danim okolnostima nije vrijedila 140.000,00 eura te da tužiteljica, u takvim odnosima, u vezi s činjenicom da je od prodaje trebala kupiti drugu nekretninu i vozilo, te da inače živi od invalidske mirovine, zasigurno nije pristala, a niti je dogovorena ukupna cijena kupoprodaje od 140.000,00 eura.

17.2. Da je između tužiteljice i tuženika dogovorena veća cijena od 140.000,00 eura proizlazi iz nesporne činjenice da je i tuženica GG sudjelovala u pregovorima i realizaciji kupoprodaje, što znači da je ista znala da se kredit dogovara u iznosu od otprilike 130.000,00 eura te da je, a obzirom na nespornu činjenicu da je autor priloženih sms poruka, u vrijeme pripreme realizacije ugovora o kreditu, konkretno sms porukom od 30. kolovoza 2017. (list 49 spisa) tužiteljici pisala da će joj ona osobno dati izjavu ¨kojom ćeš se upisati na česticu/čestice koje su u protuvrijednosti tih 60.000,00 eura koje ti imamo platit još pored 140.000,00 eura koje ćeš dobiti sad za 10-tak dana.¨

17.3. Kada se navedeni sms tuženice, supruge tuženika i nevjeste tužiteljice, a koji su godinama živjeli u istom kućanstvu te sudjelovali u kreditiranju i pregovorima o prodaji, dovede u vezu s iskazom svjedoka SG, s kojim su se tužiteljica i tuženik savjetovali kao odvjetnikom prije prodaje, a u dijelu u kojoj govori o obročnoj otplati dijela dogovorene cijene, a koja nije navedena u ugovoru o kupoprodaji niti isplaćena kreditom, zaključak je ovog suda da su stranke u danim okolnostima zaista dogovorile ukupnu cijenu od 200.000,00 eura s tim da je iznos od 60.000,00 iznos za koji su dogovorili obročnu otplatu, kako to tužiteljica i tvrdi.

17.4. Naime, tuženik ne osporava da je tužiteljici nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji i kada su prestali živjeti u istom kućanstvu uplaćivao mjesečne iznose i to do 28. prosinca 2018. (2585 kuna 1. lipnja 2018., 2.590,00 kuna 21. srpnja 2018., 2598 kuna 6. kolovoza 2018., 2.598,00 kuna 11. listopada 2018., 2.600,00 kuna 26. listopada 2018., 2.600,00 kuna 4. prosinca 2018. i 2.600,00 kuna 28. prosinca 2018.), pa kada se ove uplate dovedu u vezu s činjenicom da su odnosi stranaka bili bitno poremećeni nakon tužiteljičinog iseljenja i odlaska u Rijeku, time neposredno nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji, te da zapravo nisu niti održavali kontakt, zaključak je ovog suda da tuženik time nije izvršavao moralnu pomoć majci već ispunjenje usmenog dogovora o obročnoj otplati ostatka dogovorene cijene.

17.5. Pri tome se ukazuje neuvjerljivim tvrdnja tuženika i tuženice da razgovori tuženice s tužiteljicom putem sms-a nemaju veze s dogovorom tužiteljice i tuženika te da tuženica nije bila upoznata s konačnim dogovorom jer nije logično niti uvjerljivo da bi o istom nastavile komunicirati i nakon odobrenja kredita i sklapanja ugovora o kupoprodaji, a da za navedeno nije znao i sam tuženik, s tim da činjenica da se tuženica tada nije nalazila u Dubrovniku nije ključna jer je ista evidentno bila upoznata sa detaljima pregovora i dogovora supruga i njegove majke, sudionik je ugovora o kreditu te je kao takva morala znati iznos samog kredita, a usprkos tome, u vezi s činjenicom da njen suprug tvrdi da je cijeli kredit isplaćen majci, pisano pregovara s tužiteljicom o načinu osiguranja isplate ostatka dogovorene cijene od 60.000,00 eura. Ukazuje se da iz iskaza stranaka ne proizlazi da bi se tijekom kolovoza i rujna, a kada su datirane sms poruke tuženice i tužiteljice, realiziran ugovor o kreditu i ugovor o kupoprodaji, promijenile okolnosti niti da bi došlo do izmjene dogovora između stranaka.

Činjenica jesu li tuženici u spornom razdoblju imali trzavice u braku te prekide komunikacije također nije odlučna jer je evidentno da su i prije i nakon ovih radnji nastavili živjeti u istom kućanstvu, dapače da su nakon dvije do tri godine (tijekom covida) prodali predmetnu nekretninu i kupili novu, a za koju novu nekretninu tuženik iskazuje da je bračna stečevina. Navedeno pretpostavlja da su i tada živjeli u bračnoj zajednici, time da njihova komunikacija u spornom razdoblju nije u potpunosti prestala, pogotovo kada se isto dovede u vezu s činjenicom da oboje tuženika navode da su sudjelovali u renovaciji od tužiteljice kupljenog stana, da se stan dijelom iznajmljivao, a da su u dijelu istog nastavili živjeti zajedno sa svojom djecom.

18.1. Zaključak je ovog suda da su stranke u konkretnom slučaju i to tužiteljica kao vlasnica stana te tuženik, njen sin, kao osoba koja cijeli život stanuje u navedenom stanu te koja je većinski plaćala troškove održavanja istog i živjela u stanu sa tuženicom, svojom suprugom, i njihovom maloljetnom djecom, kao jedinom domu, u okolnostima kada je tužiteljica odlučila prodati stan i odseliti, najviše zbog poremećenih međusobnih odnosa, usmeno dogovorili detalje prodaje nekretnine i to na način da su uzeli u obzir potrebe i mogućnosti obje strane, činjenicu da je i tužiteljici i tuženiku ovo bio jedini dom, te dogovorili konačnu cijenu od 200.000,00 eura za prodaju vlasništva stana od 78 m2 u Dubrovniku. Navedena cijena je po ocjeni ovog suda dogovorena prije samog kreditiranja i sklapanja pisanog ugovora o kupoprodaji te po iskazu obje strane predstavlja manju cijenu od tržišne, obzirom obje strane tvrde i iskazuju da je tržišna cijena cijelog stana vrijeme kupoprodaje bila veća od 300.000,00 eura, a da je tužiteljica bila jedina vlasnica stana.

18.2. Da je navedena cijena stvarno dogovorena cijena jasno proizlazi iz činjenice da niti jedna od strana ne tvrdi da je ugovorena cijena od 90.000,00 eura, kako je navedeno u ugovoru o kupoprodaji, dok iz činjenice da je tuženik iskazao da je tužiteljici isplatio cijeli iznos dobivenog kredita od 999.000, kuna, te dodatno 7.000,00 eura, kao i da je tužiteljici nastavio povremeno uplaćivati mjesečne iznose, a u vezi s iskazom svjedoka SG i sms poruka tuženice u vrijeme realizacije kupoprodaje, jasno proizlazi da je zaista dogovorena isplata iznosa od 140.000,00 eura te dodatnog iznosa od 60.000,00 eura obročno do otplate.

18.3. Pri tome se ukazuje da činjenicu da je tužiteljica 28. rujna 2017. potpisala potvrdu o isplati kupoprodajne cijene i dopuštenju uknjižbe vlasništva tuženika treba sagledati u ukupnosti pregovora, dogovora i odnosa stranaka, odnosno da je izjava evidentno dana radi omogućavanja tuženiku raspolaganja stanom, u dobroj vjeri, odnosno u uvjerenju da će se ostatak usmenog dogovora ispuniti uz osiguranje ostatka tražbine založnim pravom na nekretninama tuženice. Pri tome je životno i logično da je tuženicima, sinu i nevjesti tužiteljice, za daljnje raspolaganje i korištenje nekretninom u vidu renoviranja i iznajmljivanja iste, a što su nesporno činili po kupnji, upis vlasništva kupljenog stana bio formalni uvjet za takve radnje, dok tuženica, u danim okolnostima, odnosno već dijelom, i to većim dijelom ispunjenog dogovora, nije imala razloga sumnjati da će tuženik isplatiti ostatak dogovorene cijene, a tuženica isto ispunjenje osigurati zalogom vlastite imovine.

Uzimajući u obzir da je isprava temeljem koje je tuženik uknjižio vlasništvo ugovor o kupoprodaji u kojem je cijena navedena u iznosu od 90.000,00 eura, i koja je kao takva nedvojbeno isplaćena, a u vezi sa stvarnom voljom stranaka i dogovorom stranaka, te s prethodno navedenim okolnostima, ocjena je ovog suda da se tužiteljica istom izjavom nije odrekla isplate ostatka dogovorene cijene te da je navedeno bilo poznato i tuženiku koji se temeljem predmetnog ugovora i izjave tužiteljice uknjižio kao vlasnik cijele nekretnine.

19.1. Člankom 291. st. 3. ZOO- je propisano da su pravovaljane i istodobne usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana.

19.2. U konkretnom slučaju, pisani oblik ugovora o prodaji nekretnine je propisan radi zaštite prava vlasnika i povjerenja u pravni promet nekretnina te upisa i povjerenja u zemljišne knjige (javni registar) pa je za isti odlučno da su stranke u pisanom obliku odredile predmet prodaje i volju za prijenos vlasništva, dok je sama visina cijene, iako bitni sastojak ugovora, za prijenos vlasništva, kao temeljni cilj pravnog posla, irelevantna, jer ista ovisi o volji ugovornih strana te u tom pogledu ima obveznopravne, ne stvarnopravne učinke, radi kojih je i propisan obvezatni pisani oblik ugovora.

19.3. Obveza isplate dogovorene cijene je obveznopravnog karaktera te u tom smislu za stranke nastaje obveza isplate iste u trenutku postizanja suglasnosti stranaka ugovora o visini i načinu isplate iste pa činjenica da su stranke usmeno ugovorile određeni iznos i način isplate cijene, uz istovremeno preuzimanje samo dijela tako dogovorene obveze u pisanom obliku, ne oslobađa stranku obveze ispunjenja ukupne obveze kako je ista dogovorena.

20. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je nesporno da je tuženik isplatio tužiteljici na isplate cijene kupoprodaje iznos od 140.000,00 eura te joj dodatno od sklapanja ugovora do 28. prosinca 2018. isplatio ukupni iznos 18.171,00 kuna (po fiksnom tečaju konverzije pri uvođenju eura kao službene valute u RH – iznosa od 2.411,70 eura), a da tuženici niti tvrde niti dokazuju da je tužiteljici isplaćen iznos povrh navedenog, zaključak je ovog suda da je tužiteljici na ime kupoprodajne cijene isplaćen ukupni iznos od 142.411,70 eura do 28. prosinca 2018.

21.1. U vezi obveze isplate kupoprodajne cijene, time ispunjenja duga po ugovoru o kupoprodaji, ukazuje se da se u dijelu isplate cijene radi o isključivo obveznopravnom odnosu u kojem je jedna strana ugovorom preuzela obvezu isplate čime se, kao i kod ugovora o kreditu, kojim je također obveza plaćanja nastala samo za tuženika IG, radi o dugu tuženika IG prema tužiteljici kao vjerovniku.

21.2. Tuženica GG nije stranka ugovora o kupoprodaji, a niti ugovora o kreditu, dapače ista je sudionik ugovora o kreditu kao bračni drug korisnika kredita, dok iz sms poruka između tuženice i tužiteljice, a i iskaza stranaka, u dijelu u kojem u bitnom istovjetno iskazuju, proizlazi da tuženica nije dogovorila cijenu niti preuzela obvezu isplate iste, dapače da je ista postupala u ime svog supruga u vezi pripremnih radnji realizacije ugovora, da je upoznata sa kreditom i založnim pravom na nekretnini koju je kupio njen suprug za vrijeme trajanja bračne zajednice, dok se njeno osobno sudjelovanje temelji na pregovorima oko zaloga na nekretninama u njenom vlasništvu, u smislu njene uloga kao zalogodavca za osiguranje tražbine tužiteljice prema njenom suprugu, a koji se zalog evidentno nije realizirao niti se predmetne sms poruke mogu tumačiti kao davanje obećanog zaloga, obzirom ne sadrže oznaku zaloga te obzirom tuženica kao vlasnica nekretnina nije u pisanom ugovoru za određene nekretnine izjavila suglasnost da se radi osiguranja vraćanja određene tražbine na nekretnini u njenom vlasništvu upiše založno pravo (hipoteka). Pri tome se napominje da je u konkretnom slučaju pisani oblik ugovora nužan jer se radi o stvarnopravnom ugovoru kojim se osoba ovlašćuje na namirenje prodajom nekretnine koja se daje u zalog, time ugovoru kojim bi treća osoba stekla stvarna prava na nekretnini pa usmene pogodbe u navedenom ugovoru ne mogu proizvesti učinke jer je pisani oblik propisan upravo radi stvarnopravnih učinaka ugovora.

22.1. Člankom 36. st. 1. Obiteljskog zakona (¨Narodne novine¨ broj 103/15, dalje u tekstu: ObZ) je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

22.2. Nadalje, člankom 43. ObZ-a je propisano da za obveze koje je jedan bračni drug imao prije sklapanja braka, kao i za obveze koje je samostalno preuzeo nakon sklapanja braka, a koje se ne odnose na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice, ne odgovara drugi bračni drug, dok je člankom 44. ObZ-a propisano slijedeće:

(1) Za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, kao i za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, odgovaraju oba bračna druga solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom.

(2) Ako je radi namirenja zajedničkih obveza iz suvlasničkoga dijela bračne stečevine ili iz vlastite imovine jednoga bračnog druga naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga, taj bračni drug ima prema drugom bračnom drugu pravo na naknadu toga iznosa iz njegova dijela bračne stečevine, odnosno iz njegove vlastite imovine.

(3) Smatra se da su bračni drugovi za obveze iz stavka 1. ovoga članka odgovorni u jednakim dijelovima ako nisu drukčije ugovorili.

23.1. Tuženica nije potpisnica ugovora o kupoprodaji pa iako, a u vezi s činjenicom da su tuženici bili u bračnoj zajednici u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji te činjenicom da je nekretnina stečena od rada tijekom bračne stečevine (otplate kredita od sredstava stečenih radom), nekretnina koju je tuženik stekao predmetnim ugovorom o kupoprodaji predstavlja bračnu stečevinu, same obveze po predmetnom ugovoru o kupoprodaji predstavljaju obveze isključivo ugovornih strana, time obvezu tuženika da isplati cijenu i obvezu tužiteljice da prenese vlasništvo tuženiku. Tuženik, iako bračni drug tuženice, nije zakonom, a evidentno ni punomoći, ovlašten za preuzimanje obveza u ime tuženice, čime je predmetnim ugovorom, i pisanim i usmenim, nastala obveza isplate cijene isključivo za tuženika.

23.2. Činjenica da je tuženica kupnjom stana temeljem zakona kao bračni drug stekla suvlasništvo nekretnine ne stvara za nju obvezu prema tužiteljici jer dugovi bračnih drugova ne predstavljaju bračnu stečevinu te su, kao i ostali dugovi, isključivo obveznopravnog karaktera. U konkretnom slučaju, kupnja stana od strane tuženika ne predstavlja tekuće potrebe, a evidentno je da isplatu cijene za kupnju stana koji predstavlja bračnu stečevinu nisu preuzeli zajednički.

24.1. U vezi same glavnice duga tuženika IG, ukazuje se da je člankom 171. ZOO-a propisano:

1) Kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

(2) Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

(3) Ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije.

(4) Ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima.

24.2. Nadalje, čl. 172. ZOO-a je propisano da, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

24.3. Konačno, čl. 173. ZOO-a je propisano:

(1) Dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen ugovorom. (2) Ako rok ispunjenja nije predviđen ugovorom, dužnik je dužan ispuniti obvezu u roku koji je predviđen zakonom.

(3) Ako rok nije određen ni ugovorom niti zakonom, a cilj posla, narav obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanovit rok za ispunjenje, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje.

25. Obzirom je utvrđeno da je tuženik usmeno preuzeo obvezu ostatak cijene od 60.000,00 eura isplatiti tužiteljici obročno na način da joj uplaćuje iznos od 350,00 eura mjesečno te dodatno iznos između 5 i 6 tisuća eura jednokratno jednom godišnje nakon sezone, a da iz nespornih uplata tuženika proizlazi da je isti djelomično ispunjavao ovu obvezu do 28. prosinca 2018., ukazuje se da ZOO za obročnu otplatu propisuje obvezu postojanja pisanog ugovora te da je posljedica nedostatka istog ništetnost tako ugovorenog plaćanja (čl. 465. i 466. ZOO-a), pa kako stranke evidentno nisu obročnu otplatu ugovorile u pisanom obliku, a tužiteljica do podnošenja ove tužbe odnosno uručenja iste tuženiku, usprkos upućenim dopisima, a za koje prilaže potvrdu da nije uručen tuženiku, nije kao vjerovnik, u smislu čl. 173. st. 3. ZOO-a odredila rok za isplatu ostatka cijene, zaključak je ovog suda da je tužiteljica tek uručenjem tužbe tuženiku istom odredila rok za plaćanje duga i to cjelokupnog duga, uz napomenu da stranke nisu ugovorile plaćanje kamata i drugih troškova, čime je pojedinim uplatama umanjivan dug tuženika IG od 60.000,00 eura, dok tužiteljica nije imala prava na zatezne kamate sve do trenutka dok tuženiku nije odredila rok za plaćanje ovog duga, a što je učinila podnošenjem ove tužbe, odnosno primitkom tužbe od strane tuženika.

26. Slijedom navedenog, tuženik IG je dužan tužiteljici isplatiti iznos od 57.588,30 eura te sukladno činjenici primitka tužbe od strane tuženika, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, ima pravo na zatezne kamate na navedeni iznos od 30. siječnja 2019. (poleđina lista 27 spisa), sve kako je određeno točkom I. i III. izreke ove presude, dok je u odnosu na tuženicu GG, iz prethodno navedenih razloga zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti.

27.1. Tužiteljica je u odnosu na tuženika IG uspjela u postupku, osim u dijelu u kojem nisu nastali posebni troškovi obzirom na vrijednost predmeta spora i platni razred troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku, pa u odnosu na istog, temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ¨Narodne novine¨ broj 138/23, dalje: OT), zastupanja na ročištima na kojima se 25. kolovoza 2020., 25. kolovoza 2020., 6. svibnja 2021., 23. studenog 2021. i 4. travnja 2025. raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 6.250,00 eura (tbr. 9. t. 1. i tbr. 46. OT-a), te sastava žalbe u iznosu od 1.875,00 eura (tbr. 10. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška postupka u iznosu od 9.375,00 eura.

27.2. Tužiteljica nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi jer je temeljem čl. 11. st. 1. toč. 5. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, dok nije niti imala trošak zastupanja na ročištima 7. svibnja 2020., 21. rujna 2021. i 10. siječnja 2022.

28.Tuženici su u ovom postupku bili zastupani po istom punomoćniku odvjetniku te su sve radnje zastupanja poduzete podjednako u odnosu na obje strane, čime bi tuženica, sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao drugotužena, imala pravo na nadoknadu troška zastupanja smo u pogledu uvećanja troška zastupanja uz tuženika od 10% (tbr. 40. toč. 1. OT-a), no kako tuženici uopće nisu popisali navedeni trošak, zaključak je ovog suda da nisu isti niti imali niti tuženica traži nadoknadu istog.

29. Slijedom navedenog, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženik IG je dužan tužiteljici nadoknaditi trošak postupka u ukupnom iznosu od 9.375,00 eura.

Dubrovnik, 22. svibnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika