REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3326/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja OB, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika JB, odvjetničkog vježbenika, dana 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21. rujna 2007. godine zaključenog između tužitelja RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21. rujna 2007. godine zaključenog između tužitelja RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 471,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 298,41 EUR od 13.7.2007. do isplate,

na iznos od 173,19 EUR od 13.1.2012. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 056-50-4406340 od 21.9.2007. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.419,88 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Spornim člancima 3. i 9. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita, odnosno u slučaju prijevremene otplate kredita. Člankom 3. Naknada predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 298,41 EUR (3,30% od iznosa kredita). Člankom 9. Ostali uvjeti predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. Navedenom odredbom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita je tužitelju postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 12. 1.2012. predmetni kredit prijevremeno otplatio za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 173,19 EUR.

Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, nepoštene, a slijedom toga i ništetne. Sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik mu uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade je bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana. Tužitelj nije imao mogućnost utjecati na njihov sadržaj, a njima joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza. Zaključak je kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno.

Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbu čl. 3. i odredbu čl. 9 Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21.9.2007. te naloži tuženiku da mu isplati iznos od 471,60 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 298,41 EUR od 13.7.2007. do isplate te na iznos od 173,19 EUR od 13.1.2012. do isplate, sve uz naknadu troška parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21.9.2007. i potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istoga u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima. Neosnovan je i zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li mu takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Vezano uz naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik ponovno ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje.

Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. ZOO-a, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. S tim u vezi se tuženik poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1.7.2007. do 30.9.2007. te popis Naknada u poslovnima kreditiranja građana.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Jednako kao i u tužbi, tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena mogućnost potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora se uopće nije pojedinačno pregovaralo. U tom kontekstu, tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu prema kojima se radi o odredbama koje su jasno vidljive i razumljive, odnosno da se iste mogu lako izračunati, potpuno su promašene. Jednako tako, promašena je i tvrdnja tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, konkretno, sporne odredbe se ni ne odnosi na predmet odnosno cijenu ugovora, već se iste odnose na ugovaranje posebnih naknada koje sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nemaju nikakve veze. Irelevantno je mogu li se ili ne sporne naknade lako izračunati, jesu li jasne, lako razumljive i uočljive, već je bitan način na koji su iste ugovorene i na što se stvarno odnose. Predmetne odredbe ugovora uglavljene su u ugovor po principu uzmi ili ostavi. Niti u jednom aktu tuženika, a ni u samom ugovoru, nigdje ne stoji na što se to točno odnose sporne naknada i kakve to posebne i opravdane troškove tuženik ima da bi prilikom isplate kredita naplatio tzv. ulaznu naknadu, a prilikom otplate tzv. izlaznu naknadu. Vezano za prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 3. i čl. 9 Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21.9.2007. Nije sporno da je na temelju odredbe čl. 3 koja propisuje plaćanje jednokratne naknade tuženik dana 12.7.2007. naplatio tužitelju iznos od 298,41 EUR. Nije sporno da je na temelju odredbe l. 9 koja propisuje plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik dana 12.1.2012. naplatio tužitelju iznos od 173,19 EUR. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe bile lako uočljiva, nedvosmislena, razumljive i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njima tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li plaćanjem tako određenih naknada tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve sporne odredbe čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine te tijek zakonskih zateznih kamata.

5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja RB. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tužitelj RB u svom iskazu ističe je kod tuženika podigao namjenski kredit radi kupnje vozila za osobne potrebe. U auto kući su mu dali primjerak Ugovora o kreditu, uputili ga da sa tim ugovorom ide u banku radi potpisa. U banci je pročitao ugovor, posebno je pitao na što se odnosi ulazna naknada, reli su da je tako propisano i da naknadu mora platiti ako želi da mu isplate kredit. Nisu mu pojašnjavali kako je određena visina te naknade niti što se sve iz nje podmiruje. Kako je tijekom otplate kredita rasla kamata, to mu je postalo teško otplaćivati mjesečne rate i odlučio je kredit u cijelosti zatvoriti. Došao je ponovno u banku radi prijevremene otplate. Tada su mu prvi puta rekli da i za tu prijevremenu otplatu mora platiti naknadu jer je tako određeno u ugovoru. Nije ni na koji način mogao utjecati na sadrža tih ugovornih odredbi.

7. Povezujući opisani iskaze sa naprijed spornim ugovornim odredbama iz člabnka 3 i članka 9, ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21.9.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora, njihovoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor) pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da mu je službenik banke rekao da bez plaćanja ulazne naknade ne može dobiti kredit, dok mu je plaćanje tzv. izlazne naknkade i njenu visinu rekao tek kada je zbog toga došao u banku kako bi prijevremeno otplatio kredit. Sve navedeno spornu odredbu čl. 3 i čl. 9 Ugovora čini nejasnim, nerazumljivim, nedovoljno uočljivim i neodređenim, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornim naknadama.

8. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je su odredbe čl. 3 i čl. Ugovora o kreditu broj 056-50-4406340 od 21.9.2007. nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo već su ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredbe nisu jasna niti su lako razumljiva i uočljiva budući je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Jedino što je tužitelju bilo priopćeno je da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit. Kako je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati na određenu visinu (3,30% od iznosa kredita). Obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 9 predviđa samo da će korisnik kredita imati tu mogućnost, dok će uvjete odrediti tuženik, ako se suglasi sa zahtjevom za prijevremenu otplatu, što posebno ukazuje na jednostrano određivanje uvjeta koje tuženik propisuje ako za to da suglasnost. Naplata tako određenih spornih naknada je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštene ugovorne odredbe čini ništetnima slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točkama I. i II. izreke presude.

10. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovornih odredbi čl. 3 i čl. 9 koje sud utvrđuje ništetnima, ostvario korist u ukupnom iznosu od 471,60 EUR to mu je tužitelju tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovornih odredbi koje sud utvrđuje ništetnima, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

11. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

12. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 28.11.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 27.1.2025. i 28.4.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 1.125,00 EUR. Navedenom treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.257,72 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 22.5.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na tužbu (66,36) i presudu (66,36 EUR)

2. Pun. tuženika