Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-73/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa ĐV, po generalnoj punomoći 22-Su-187/99-3, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Nikolić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. , radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Pn-80/2023 od 13. studenog 2023., 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj Pn-80/2023 od 13. studenog 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 551,37 eur / 4.154,32 kuna[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), u bitnome navodeći da ne postoji obveza tuženika prema tužitelju budući nije nastupila stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. stavka 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/2005., 36/2009. i 75/2009., dalje: ZOOP). Dalje ističe da obračun isplata koje je tužitelj priložio uz tužbu ne predstavlja dokaz da je tužitelj svojoj osiguranici FV izvršio plaćanje naknade za tjelesno oštećenje u navedenom iznosu, budući da se ne radi o javnoj ispravi.

2.1. Stoga tuženik predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Valja istaknuti da se s obzirom na vrijednost predmeta spora radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, pa se sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od tih povreda, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a prvostupanjski sud je iznio jasne, neproturječne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama u postupku, koji ne proturječe sadržaju stanja u spisu pa pobijana presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 551,37 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na ime naknade štete koja je tužitelju nastala isplatom novčane naknade za tjelesno oštećenje njegovoj osiguranici FV u razdoblju od 1. prosinca 2020. do 31. kolovoza 2022., a koje je tjelesno oštećenje posljedica povreda zadobivenih u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika.

8. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika (prometne nesreće) u kojoj je osiguranica tužitelja zadobila ozlijede zbog kojih joj je rješenjem tužitelja priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

9. Sporno je među strankama pripada li tužitelju pravo na naknadu štete u vidu predmetne naknade za tjelesno oštećenje, kao i je li izvršena isplata te naknade.

10. Prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da mjerodavno pravo predstavlja ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata predmetne naknade, a prema kojem tužitelju pripada pravo na naknadu štete u vidu isplaćene naknade za tjelesno oštećenje. Stoga prvostupanjski sud na temelju članka 27. stavka 1. i 2. ZOOP-a prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

11. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju mjerodavno pravo predstavlja ZOOP. Naime, za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime novčane naknade za tjelesno oštećenje mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate predmetne novčane naknade. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a, a u konkretnom slučaju riječ je upravo o obveznom osiguranju u prometu. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.)

12. Prema odredbi članka 27. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema stavku 2. istog članka, stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema stavku 3. istoga članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Prema stavku 4. istoga članka, odredbe stavka 1., 2. i 3. toga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, dok prema stavku 5. istoga članka, obvezu iz stavka 1. toga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

13. Dakle, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga, kako je navedenom zakonskom odredbom priznato pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem tužitelju, zavodu za mirovinsko osiguranje, sukladno odredbi članka 27. stavka 1. i 2. ZOOP-a pripada pravo na naknadu štete za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje. Pored toga, prema odredbi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Stoga, svi izdaci koji su uzročno- posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda i zavodu je nastala stvarna šteta. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2022.

14. Nesporno je da su isplate s osnova naknade zbog tjelesnog oštećenja u konkretnom slučaju u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem koji je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje, pa prema tome utuženi iznos iz navedene osnove predstavlja stvarnu štetu nastalu tužitelju.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da obračun isplaćene novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja ne može predstavljati dovoljan dokaz da je tužitelj i izvršio takvo plaćanje. Naime, odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, a člankom 220. stavkom 1. ZPP-a da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok prema stavku 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

16. Prema sadržaju navedenih odredbi ZPP-a ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora jesu li plaćanja izvršena i visina štete na strani tužitelja.

17. U predmetnom postupku, vodeći računa o ispravi kojom se dostavlja obračun za isplatu naknade, neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz članka 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019. i 84/2021.) kada navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete, takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP-a, pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz. Takvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-1437/2021-2 od 5. siječnja 2021. i Rev 163/2023-2 od 28. ožujka 2023.

18. Stoga, ne ulazeći u pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvoga stupnja da tužitelj ne treba svoju tražbinu dokazivati isključivo javnom ispravom.

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

20. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to je u smislu članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 22. svibnja 2025.

Sutkinja

Branka Ježek Mjedenjak