Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26D

Poslovni broj: Gž-1069/2024-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i suca Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ON, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Pandureviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-230/2021 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2025.,

r i j e š i o je

I. Usvaja se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pn-230/2021 od 24. svibnja 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke odbačen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje da je tužitelj vlasnik motornog vozila VW Passat registarske oznake: T89-J-720, a koje vozilo mu je trajno oduzeto rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu pod brojem KR-DO-585/2019-8 od 23. rujna 2020., dok je pod točkom II. odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 14.931,32 EURA/112.500,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2020. kao i zahtjev za naknadu parničnog troška, a pod točkom III. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.600,00 EURA sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonom dozvoljenim žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu prihvati te prvostupanjsku presudu preinači na način da dopusti preinaku tužbe i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tuženika na podmirenje parničnih troškova i troškova žalbenog postupka ili da prvostupanjsku presudu u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik u odgovoru na žabu navodi da je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari točno i potpuno utvrdio činjenično stanje predmeta spora i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te donio pravilnu i na zakonu utemeljenu presudu, pa da su neosnovani žalbeni navodi tužitelja, slijedom čega predlaže da se ista odbije kao neosnovana uz naknadu troškova tuženiku za sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Analizirajući provedene dokaze tijekom postupka prvostupanjski sud navodi da je nesporno da je prilikom prelaska granice Republike Hrvatske motorno vozilo VW Passat, registarske oznake [registarska oznaka], broj šasije: [broj šasije], oduzeto tužitelju na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave brodsko-posavske, Postaje granične policije Slavonski Brod broj: 00015389 od 12. rujna 2019. zbog sumnje na počinjeno kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ-a te da je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj Kr-DO-585/2019-8 od 23. rujna 2020. navedeno vozilo trajno oduzeto i ostavljeno na korištenje Policijskoj upravi brodsko-posavskoj, Postaji granične policije Slavonski Brod, koje je postalo pravomoćno donošenjem rješenje Općinskog suda u Slavonskom brodu broj Kr-26/2020-4 od 13. studenog 2020.

6. Kako su tužitelju temeljem zapisnika o vraćanju privremeno oduzetih predmeta Policijske uprave brodsko-posavske, Postaje granične policije Slavonski Brod broj:

511-11-10-3/12-4/19 od 9. listopada 2020. vraćene registarske pločice i prometna dozvola Bosne i Hercegovine serijskog broja AA2531658, jer je utvrđeno da je navedeno vozilo otuđeno u Francuskoj, te da stvarni vlasnik vozila nije bio zainteresiran za preuzimanje istog, kao i da je vozilo u trenutku oduzimanja bilo registrirano registarskim oznakama Republike Bosne i Hercegovine i upisano na vlasnika PN, prvostupanjski sud ističe da je sporno ima li tužitelj pravo na isplatu tržišne vrijednosti oduzetog vozila, odnosno da je sporno ima li se tužitelj smatrati vlasnikom vozila koji polaže pravo na potraživanje iz tužbe.

7. Ocjenom svih provedenih dokaza, a polazeći od temeljenog načela prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima, odnosno da pravo vlasništvo na nekog drugog može prenijeti samo vlasnik, sud smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za postavljanje predmetnog tužbenog zahtjeva jer se ne može smatrati vlasnikom vozila, imajući pri tome u vidu načelo zaštite poštenog stjecanja. Ujedno ukazuje da način stjecanja prava vlasništva tužitelja nije dokazan u ovom postupku jer na navedene okolnosti nije priložen niti jedan dokaz, tako da se o savjesnosti tužitelja kao sudionika pravnog posla može raspravljati samo temeljem navoda u tužbi za koje sud smatra da ne mogu biti objektivnim dokazom za utvrđenjem činjeničnog stanja za izvođenje zaključka, a ukoliko se i prihvati tvrdnja tužitelja da je vozilo kupljeno na auto tržnici, sud zaključuje da se ima smatrati da je tužitelj nesavjesni sudionik pravnog posla jer prodavatelj vozila na auto tržnici nije isto stavio u promet u okviru svoje djelatnosti kojom se bavi, pa se takav način prodaje ne može izjednačiti s prodajom u za to registriranim prodajnim mjestima.

8. Osim toga sud smatra da nisu ostvarene niti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem odredbe čl. 118. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje: ZV) a s obzirom da nije sporno da je predmetno vozilo ukradeno na teritoriju Republike Francuske te da je stvarni vlasnik ukradenog vozila osoba s područja Francuske, pa da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na istom.

9. Isto tako i u odnosu na osobu PN prvostupanjski sud osporava stjecanje prava vlasništva jer niti on zbog gore opisanih razloga nije mogao steći pravo vlasništva predmetnog vozila, a podredno tome sud ističe da je vozilo kupljeno 2017. i od tada je upisano vlasništvo istog na osobu PN koji je tek 2021. dao izjavu o priznanju prava vlasništva tužitelju, što prvostupanjski sud ne prihvaća kao dokaz. Isto tako sud smatra da tužitelj ne može steći pravo vlasništva predmetnog vozila u trenutku kada se stvarni vlasnik odrekao prava na preuzimanje istog jer da odricanje od prava preuzimanja vozila od stvarnog vlasnika ne može biti zakonom predviđena osnova za stjecanje prava vlasništva posjednika.

10. Stoga, kako sud zaključuje da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je stekao pravo vlasništva na vozilu niti se može smatrati stvarnim vlasnikom niti je aktivno legitimiran za postavljanjem zahtjeva predviđenog čl. 79. st. 4. KZ-a odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom vrijednosti predmetnog vozila.

11. Kako je tužitelj podneskom od 24. svibnja 2023. preinačio tužbu, tražeći pored istaknutog zahtjeva za isplatu i utvrđenje prava vlasništva tužitelja na vozilu, a smatra da se radi o objektivnoj preinaci tužbe kojoj se tuženik protivio, pozivajući se na odredbu čl. 186.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) kojom je propisana obveza osobe koja namjera podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske prije podnošenja iste obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu, a utvrđeno je da nije postavljen deklaratorni zahtjev na utvrđenje vlasništva u zahtjevu za mirno rješenje spora od 27. srpnja 2021. sud je pozivom na odredbu čl. 186.a st. 6. ZPP-a odbacio dio tužbe sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje.

12. U žalbi tužitelj ističe da je nejasno zbog čega prvostupanjski sud u svojoj presudi dovodi u pitanje savjest tužitelja pri kupnji vozila kada ova činjenica nije bila sporna, pa je potpuno neobjašnjivo zbog čega prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj ničim nije dokazao da je vozilo kupio u Njemačkoj, a još više je nejasna tvrdnja kako je tužitelj nesavjesni stjecatelj jer prodavatelj vozila na auto tržnici nije isto stavio u promet u okviru svoje djelatnosti. Pojašnjava kako je svu dokumentaciju o stjecanju vozila predao nadležnoj policiji, odnosno državnom odvjetništvu kada je zaustavljen i zadržan na graničnom prijelazu pa i Ministarstvo unutarnjih poslova i državno odvjetništvo imaju na raspolaganju cjelokupnu dokumentaciju o kupovini vozila, uvozu i registraciji u [adresa] i upravo na temelju te dokumentacije protiv tužitelja nije pokrenut nikakav kazneni postupak jer se isti nije dovodio u vezu s krađom vozila i krivotvorenjem broja šasije.

13. Kako od samog početka nije bilo sporno da je tužitelj to vozilo kupio u Njemačkoj ne znajući da je isto bilo predmetom kaznenog djela tj. krađe smatra da se treba izvesti zaključak kako je tužitelj savjesni stjecatelj, odnosno kako je vozilo kupio u dobroj vjeri, a da je drugo pitanje pripada li tužitelju pravo na isplatu naknade za oduzeto vozilo, obzirom na činjenicu kako je isto bilo ukradeno od francuskog državljana. Brani tezu da je francuski državljanin imao potpuno pravo postaviti zahtjev da mu se predmetno vozilo vrati u vlasništvo, a kako se izričito odrekao tog prava, upravo u tom trenutku tužitelj tvrdi da je stekao pravo vlasništva vozila kao kupac u dobroj vjeri i kao zadnji samostalni i mirni posjednik. Smatra da ukoliko se stvarni vlasnik ne bi odrekao prava na preuzimanje vozila da bi tada i Republika Hrvatska bila u obvezi navedeno vozilo vratiti stvarnom vlasniku, odnosno ne bi bila ovlaštena zadržati ga za sebe. Stoga ponavlja da je temeljem čl. 118. st. 1. ZV-a stekao pravo vlasništva vozila u onom trenutku kada se francuski državljanin odrekao prava na povrat vozila, jer je tužitelj to vozilo stekao u dobroj vjeri i na temelju naplatnog pravnog posla. Ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio izjavu PN koji je tužitelju priznao pravo vlasništva i ustupio mu sva potraživanja prema Republici Hrvatskoj, iz čega se može izvesti zaključak kako je PN svoje potraživanje, odnosno zahtjeve ustupio i prenio na tužitelja, te da je tužitelj kao posljednji mirni posjednik i kupac u dobroj vjeri i stvarni vlasnik aktivno legitimiran u ovom sporu, slijedom čega da mu pripada pravo na isplatu naknade tržišne vrijednosti za vozilo koje mu je oduzeto.

14. Isto tako tužitelj smatra da je pogrešna i odluka suda kojom je odbačen dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnom vozilu jer odredba čl. 186.a ZPP-a više ne previđa obvezu da zahtjev za mirnim rješenjem spora mora sadržavati sve što i tužba, pa kako navedeni dio tužbenog zahtjeva predstavlja samo deklaratorni preambul kondemntornog zahtjeva za isplatu naknade, koji nije morao ni biti postavljen, tužitelj smatra da je potpuno nebitno što u svom zahtjevu za mirnim rješenjem spora, odnosno nacrtu tužbe nije dostavio zahtjev na utvrđenje.

15. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da pravilno ukazuje tužitelj da je u istoj počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a obzirom da prvostupanjski sud nije u tijeku postupka primijenio odredbu čl. 187. st. 4. ZPP-a a što je bilo od utjecaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u odnosu na točku I. izreke presude.

16. Naime, pravilno smatra tužitelj da nije bilo uvjeta za odbačaj dijela tužbe na utvrđenje da je tužitelj vlasnik spornog vozila koje mu je trajno oduzeto rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom brodu broj Kr-DO-585/2019-8 od 23. rujna 2019., uz obrazloženje da je tužitelj podneskom od 24. svibnja 2023. preinačio tužbu, tražeći pored prvotno istaknutog tužbenog zahtjeva za isplatu i utvrđenje prava vlasništva tužitelja na navedenom vozilu, te da se ovdje radi o objektivnoj preinaci tužbe kojoj se tuženik protivio, pozivajući se na odredbu čl. 186.a st. 1. ZPP-a, iako je očito da u konkretnom slučaju odluka u svezi tužbenog zahtjeva na isplatu ovisi o činjenici da li je tužitelj radnjama koje su utvrđene tijekom postupka stekao pravo vlasništva na predmetnom vozilu, slijedom čega može tijekom postupka istaknuti i taj zahtjev, koji se neće smatrati preinakom tužbom, pa pogrešno smatra prvostupanjski sud da je taj zahtjev prije podnošenja tužbe trebao biti postavljen u postupku za mirno rješenje spora pred državnim odvjetništvom, te nije bilo zakonskih pretpostavki za donošenje odluke pod točkom I. izreke presude.

17. Isto tako potpuno je nejasno na osnovu čega prvostupanjski sud zaključuje da način stjecanja prava vlasništva nije dokazan u ovom postupku jer da na navedene okolnosti nije priložen nijedan dokaz, tako da se ne može raspravljati o tome je li tužitelj savjesni ili nesavjesni sudionik pravnog posla samo temeljem navoda tužitelja u tužbi, iako je tužitelj na te okolnosti predlagao svoje saslušanje te uvid u predmet Državnog odvjetništva Kr-DO-585/2019 u kojem se nalazi cjelokupna dokumentacija o kupovini vozila, uvozu i registraciji u [adresa], tvrdeći da je predmetno vozilo kupio 2017. na auto tržnici u Oberhausenu, SR Njemačka, ne znajući i ne sumnjajući da je vozilo ranije bilo predmetom krađe, pa je potpuno proizvoljan zaključak suda da se ima smatrati da je tužitelj nesavjesni sudionik pravnog posla jer prodavatelj vozila na auto tržnici nije navedeno vozilo stavio u promet u okviru svoje djelatnosti kojom se bavi, kad sud to uopće nije utvrdio ni raspravio tijekom postupka, čime opravdano sadržajno ukazuje tužitelj na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

18. Kako ovaj sud smatra, a na što pravilno ukazuje i tužitelj u svojoj žalbi, da u ovoj pravnoj stvari treba utvrditi sve odlučne činjenice radi donošenja zakonite odluke, sukladno odredbi čl. 118. i 172. st. 1. ZV-a, a sud je pogrešno zaključio da je navedeno utvrdio samo na osnovu uvida u priloženu dokumentaciju u spisu, iako je tužitelj u tužbi predlagao i druge dokaze koji su odlučni kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste, te je ostalo nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, slijedom čega je valjalo primjenom odredbe čl. 369. i 370. ZPP-a prihvaćanjem žalba tužitelja ukinuti pobijanu presudu pod točkom I. i II. izreke, a posljedično i u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

19. U ponovnom postupku sud će otkloniti navedene nedostatke sukladno zaključcima ovoga suda te će provesti predložene dokaze od strane tužitelja radi točnog i okolnosnog utvrđenja svih odlučnih činjenica od kojih zavidi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva i na utvrđenje i na isplatu, primjenjujući pritom adekvatno materijalno pravo, kako bi dao jasne i određene zaključke koji imaju uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, odlučujući pritom ponovno i o cjelokupnim troškovima postupka, da bi ovaj sud po eventualnoj novoj žalbi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste.

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun