Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: P-106/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Zrinki Ćosić, u pravnoj stvari tužitelja JZ, vl. obrta " [obrt]" OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, Put Skalica 35, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Anić & Anić odvjetničko društvo d.o.o., Split, Lovretska 14, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 15. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno i punomoćnika tuženika LZ, na ročištu za objavu presude 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 110607138439 od 10. lipnja 2011., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama Banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.367,90 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 22. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. veljače 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, uz sudjelovanje IZ, **.**.2011. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 110607138439, na iznos od 240.606,89 eura u kunskoj protuvrijednosti, a da je namjena tog kredita bila restrukturiranje dugoročnog kredita broj 080212337902.

2. Ističe da je člankom 3. tog ugovora određeno da se kamata obračunava i naplaćuje sukladno Odluci o kamatama Banke te da redovna kamata iznosi 6,99% godišnje u trenutku zaključenja Ugovora, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama Banke, a da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

3. Tužitelj smatra da je takva odredba ništetna budući da je navedenom odredbom tuženik ovlašten jednostrano vršiti promjene kamatnih stopa svojim odlukama, pa da zbog toga činidba plaćanja kamata, kao objekt ugovorne obveze tuženika, uopće nije odrediva, a što bi sukladno članku 269. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima morala biti.

4. Nadalje, tužitelj navodi da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Ističe da je u konkretnom slučaju odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu, koji je unaprijed bio sastavljen od strane banke (tuženika), da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a da je tom odredbom suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužitelja, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženika, kao druge ugovorne strane, i da je to suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava.

5. Radi svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će odredbu članka 3. predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka.

6. U odgovoru na tužbu tuženik je izjavio da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, te je prigovorio da je tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko. Tuženik je potvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 10. lipnja 2011. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 110607138439, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 240.606,89 eura. Tuženik je potvrdio i da je odredbom članka 3. navedenog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se obračunava i naplaćuje sukladno Odluci o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristaje.

7. Međutim, tuženik navodi kako, unatoč tome što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, do promjene visine kamatne stope u konkretnom slučaju nije došlo, budući da je za cijelo vrijeme trajanja tog ugovora, od sklapanja ugovora 10. lipnja 2011. do otkaza ugovora 10. studenoga 2014., kamatna stopa iznosila početno ugovorenih 6,99 posto. Radi navedenog, smatra da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, pa predlaže da sud odbaci tužbu.

8. Nadalje, ističe da odredba članka 3. predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu svakako nije ništetna. Smatra da su stranke sukladno članku 272. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, i to svojim odlukama o kamatama, pa je stav tuženika da je u konkretnom slučaju obveza plaćanja kamata odrediva.

9. Tuženik je izjavio da predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu nije tipski ugovor već da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je sa svim tim odredbama tužitelj bio upoznat i da se s istima suglasio, pri čemu je smatrao posebno važnim za istaknuti da je predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu odobren za restrukturiranje dugoročnog kredita od 21. veljače 2008., koji je bio sklopljen između istih stranaka u svrhu kupnje i uređenja turističkog broda, a ne s ciljem zadovoljavanja nekih eventualnih privatnih potrošačkih potreba tužitelja.

10. Radi navedenog, ukoliko sud ne odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

11. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu, te je pregledao i pročitao sljedeće isprave: Ugovor o dugoročnom kreditu broj 110607138439 od 10. lipnja 2011., obavijest o dospijeću glavnice i redovne kamate, Otkaz ugovora o dugoročnom kreditu broj 110607138439 od 10. studenoga 2014., Ugovor o dugoročnom kreditu broj 080212337902 od 21. veljače 2008., te je pregledan i pročitan spis ovog suda poslovni broj P-104/2024, a izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja JZ.

12. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom i bez pravnog učinka odredbe članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 110607138439 od 10. lipnja 2011., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama Banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

14. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 10. lipnja 2011. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 110607138439, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 240.606,89 eura.

15. Nije sporno ni to da je odredbom članka 3. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva i koja se obračunava i naplaćuje sukladno Odluci o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristaje.

16. Isto tako nije sporno ni to da je visina početno ugovorene kamatne stope iznosila 6,99 posto i da se ona nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja navedenog ugovora o dugoročnom kreditu, dakle od sklapanja ugovora 10. lipnja 2011. pa sve do otkaza navedenog ugovora od strane tuženika 10. studenoga 2014., budući da je te navode tuženika tužitelj potvrdio u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu od 15. travnja 2025.

17. U konačnici, među strankama nije sporno ni to da predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu ne predstavlja potrošački ugovor, budući da je i te navode tuženika tužitelj potvrdio u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu od 15. travnja 2025.

18. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje predmetne tužbe za utvrđenje ništetnosti, a ukoliko ima, sporno je je li ništetna odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 110607138439 od 10. lipnja 2011., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama Banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

19. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice, budući da u konkretnom slučaju nije došlo do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovora, pa da je tužbu zbog nedostatka pravnog interesa potrebno odbaciti, ovaj sud ističe kako takvi navodi tuženika nisu osnovani.

20. Naime, prema stajalištu ovog suda, svaka strana ugovornog odnosa ima pravni interes tužbom tražiti da se utvrdi da je pojedina odredba ugovora, u kojem je ona ugovorna strana, utvrdi ništetnom, a sve kako bi na temelju takve odluke eventualno ostvarivala svoja prava za koja smatra da joj pripadaju, pri čemu se ta prava ne mogu ograničiti samo na kondemnatorne zahtjeve, kako to pogrešno tvrdi tuženik. U svezi s tim treba reći i da je člankom 327. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje: ZOO) propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, ali da se na nju se može pozivati i svaka zainteresirana osoba, a stranka ugovora se prema stajalištu ovog suda zasigurno ima smatrati zainteresiranom osobom iz citiranog članka.

21. Stoga, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odbačaju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa, već je bilo potrebno utvrditi je li odredba članka 3. predmetnog Ugovora o dugoročnom krediti ništetna.

22. Člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti nastaviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

23. Člankom 269. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je stavkom 2. istog članka propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

24. Konačno, člankom 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je člankom 272. stavkom 1. ZOO-a propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

25. Ako se ima na umu da je plaćanje ugovorene kamate činidba koju se korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezao predmetnim Ugovorom o dugoročnom kreditu broj 110607138439 od 10. lipnja 2011. ispuniti banci (ovdje tuženiku), to je po ocjeni ovog suda odredba članka 3. tog ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama Banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje, neodređena i neodrediva jer u ugovoru nisu navedeni parametri o promjeni kojih bi ovisila promjena visine ugovorene kamatne stope, niti su određeni uvjeti koji bi bili temelj za promjenu visine ugovorene kamatne stope.

26. Stoga je odredba članka 3. predmetnog Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama Banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje, ništetna, budući da predstavlja neodređenu i neodredivu odredbu o činidbi koja je objekt ugovorne obveze korisnika kredita, a Ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti, niti su ugovorne strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (članak 270. stavak 1. i članak 272. stavak 1. ZOO-a).

27. S obzirom na to da je sud predmetnu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom, jer za posljedicu ima neodređenost odnosno neodredivost činidbe korisnika kredita, prigovor tuženika da je tužitelj pristao na primjenu takve ugovorne odredbe nije od utjecaja, budući da pristanak suugovaratelja na ništetnu odredbu ne otklanja uzrok ništetnosti.

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

29. Nadalje, odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku uspio u cijelosti, slijedom čega ima pravo na naknadu svih troškova koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.

30. Pritom, treba uvodno reći da je tužitelj u tužbi vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 20.000,00 eura, kojem iznosu je tuženik prigovorio da je suviše visoko naznačen. Stoga je sud, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, na pripremnom ročištu održanom 19. rujna 2024., provjerio točnost naznačene vrijednosti te raspravnim rješenjem od istog dana odredio vrijednost predmeta spora upravo u iznosu od 20.000,00 eura. Naime, prema članku 40. stavku 2. ZPP-a, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, s tim da je sud u tom slučaju dužan, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, provjeriti točnost od tužitelja naznačene vrijednosti predmeta spora ukoliko, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, nađe da je vrijednost predmeta spora označena suviše nisko ili suviše visoko. U ovoj parnici istaknut je samo deklaratorni tužbeni zahtjev, pa se u nedostatku objektivnog kriterija za utvrđenje vrijednosti predmeta spora, ta vrijednost utvrđuje zapravo po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir različite okolnosti. Tako je, u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren na postizanje ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu, i to na utvrđenje ništetnom jedne odredbe ugovora o kreditu kojim ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 240.606,89 eura, sud smatrao primjerenim vrijednost predmeta spora odrediti u iznosu od 20.000,00 eura, kako ju je u tužbi naznačio i tužitelj.

31. Stoga, a s obzirom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), vrijednost predmeta spora (20.000,00 eura) i postavljeni zahtjev za naknadu troškova (stranica 77 spisa), tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe (Tbr. 7/1 i Tbr. 54. Tarife) iznos od 500,00 eura,

- zastupanje na pripremnom ročištu od 19. rujna 2024. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife) iznos od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 15. travnja 2024. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife) iznos od 500,00 eura,

dakle, ukupno 1.500,00 eura, što uvećano za iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) sveukupno iznosi 1.875,00 eura.

32. Pored navedenog, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018., 51/2023.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023.) priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 246,45 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 246,45 eura.

33. Dakle, sud je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.367,90 eura.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu 22. svibnja 2025.

Sutkinja

Zrinka Ćosić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe za presudu

- tuženiku po pun.

- u spis