REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-183/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja Ivane Đurinac Vuković, odvjetnice iz Slavonskog Broda i rasprave održane 22. svibnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 12.3. Ugovora o kreditu br. 9013497798 između tužitelja ĆJ iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50 kao Banke, kojim je ugovorena obveza tužitelja da će prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, ništetan.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50 tužitelju ĆJ iz [adresa], platiti novčani iznos od 500,00 eura (slovima: petstoeura) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 26. travnja 2008. računajući do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana .

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50 tužitelju ĆJ iz [adresa]/1, naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 615,08 eura sa zateznom kamatom koja teče od 22. svibnja 2025. do isplate po stopi zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 22.04.2008.god. potpisao Ugovor o kreditu br. 9013497798. Člankom 1. tuženik se obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.000,00 eura po srednjem tečaju za eura tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za otplatu kredita u Banci ili drugim bankama, odnosno otplatu kredita br. 9365265404. Ugovorena kamatna stopa bila je 9,38 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukama Banke o kreditiranju građana. Način otplate ugovoren je u 168 jednakih mjesečnih anuiteta. Visina anuiteta određena je u iznosu od 535,63 eura. Točkom 12. , konkretno 12.3 Korisnik kredita, tužitelj se obvezao prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita. Tužitelj je tuženikom 25. travnja 2008. naplatio naknadu za obradu kredita od 500,00 eura, a što je razvidno iz otplatne tablice partije kredita br. 9013497798. Kao što je razvidno iz Ugovora o kreditu ulazna naknada unaprijed je formulirana u ugovoru, a tužitelj na nju i na njezinu visinu nije mogao imati, niti je imao ikakav utjecaj. Tuženi s tužiteljem u odnosu na navedeni članak nije pregovarao, niti mu je pružio mogućnost bilo kakvih pregovora. Iz navedenog članka 12.3. Ugovora o kreditu nije razvidno od čega se sastoji ulazna naknada i koje je to troškove tuženi imao. Evidentno je da takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Sud EU svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je 20. srpnja 2021. presudom Gž-1368/21 pravomoćnost presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i time je utvrdio za dva ugovora o kreditu ništetnost ulazne naknade za obradu kredita. Činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata ulazna naknada i kolika će ona biti. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno se prevodi čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… U skladu s navedenim tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu. Smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9013497798 povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2008. te je danom pokretanja tužbe 2024. to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 500,00 eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Navedeni iznos predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odsu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Zbog navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 22. travnja 2008. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u iznosu od 50.000,00 eura radi otplate kredita u banci, sa promjenjivom kamatnom stopom i u točk. 12.3 je navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva visini od 1,00% od iznosa kredita (str. 5 do 9 spisa). Uvidom u otplatnu tablicu je vidljivo da je navedeno da se prvo naplaćuje iznos od 500,00 eura na ime naknade 25. travnja 2008. (str. 11 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

3.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 50.000 eura, taj kredit je zaključen 22. travnja 2008. i Ugovoreno je bilo 1% naknade za obradu kredita tuženiku. To je bio iznos od 500 eura, nije taj iznos dobio nazad. Kredit je odobren za uređenje kuće, to je bila obiteljska kuća tada u Naselju Zrinski Frankopan, trebalo je adaptirati kuću i podigao je kredit. Pročitao je Ugovor o kreditu, dobrovoljno je prijevremeno zatvorio taj kredit. Točno je da vodi još jedan spor protiv tuženika, radi izlazne naknade. Diplomirani je pravnik, sada je u mirovini, radio je u osiguranju. U vrijeme sklapanja Ugovora radio je u osiguranju. Nije u to vrijeme imao otvoren obrt niti je bio vlasnik tvrtke ili trgovačkog društva. Nije obavljao nikakve vodeće upravljačke pozicije, nije bio direktor društva, bio je pravnik u Croatia osiguranju. To je bio tipski Ugovor, nije mogao ni o čemu pregovarati, bio je unaprijed sastavljen, odredbe Ugovora su bile unaprijed sastavljene.

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su tužitelj kao korisnika kredita i tuženik kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu od 22. travnja 2008. u iznosu od 50.000,00 eura radi otplate kredita u banci,

- je u čl. 12.3 navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva visini od 1% od iznosa kredita

- tužitelj uplatio iznos od 500,00 eura tuženiku 25. travnja 2008.

6. Tijekom postupka je u svezi istaknutog prigovora tuženika bio sporan osnov potraživanja tužitelja, je li ništetan čl. 12. 3. Ugovora o kreditu, nije bila sporna visina i tuženik je istakao prigovor zastare na potraživanje tužitelja.

7. Prigovori tuženika nisu osnovani.

8. Tužitelj je nesporno potrošač, jer je kredit iskoristio za otplatu kredita u banci koji je iskoristio za uređenje kuće, to je bila obiteljska kuća, koju je trebalo adaptirati. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja jer je isti logičan i uvjerljiv.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno je da je tužitelj potpisao tipski ugovor, sačinjen unaprijed od stane tuženika i da nije mogao ni o čemu pregovarati, u svezi čega je nesporno da se radi o jednostranoj odluci banke koja je odredbu navedenu u točk. 12.3 unijela u ugovor i time je nametnuta tužitelju kao korisniku kredita obvezu plaćanja navedene naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi. Tužitelj se nesporno nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Po ocjeni suda tužitelj nije mogao sklopiti ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, ugovorena po principu da ukoliko ne pristaješ na istu i ne možeš sklopiti ugovor o kreditu, pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe. U svezi navedenog nesporno je da se radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

10. Takva odredba Ugovora o kreditu kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja i ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007; dalje – ZZP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23; dalje ZZP/23), koji je na snazi u vrijeme donošenja ove odluke, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.). Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23; dalje - ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu. U konkretnom slučaju odredba čl. 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati da li je ista poštena ili ne.

11. Nadalje u svezi istaknutog prigovora tuženika bilo je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari.

12. Tužitelj je najprije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu br. 9013497798. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

13. Budući da je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenute ugovorne odredbe, nesporno je da zastara nije nastupila, niti je počela teći. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

14. U svezi navedenog sud je u cijelosti i usvojio tužbeni zahtjev jer je isti osnovan i tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju iznosu od 500,00 eura, koji je tužitelj uplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe za obradu kredita.

15. Zatezna kamata teče od 26. travnja 2008. kao prvog slijedeće dana od dana uplate, prema zahtjevu tužitelja, navedenog iznosa na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje –ZOO-a).

16. Na temelju čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Na temelju čl. 1111. st. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Na temelju čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. U svezi navedenog nesporno je da je tuženik nepošten od dana stjecanja i tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je utuženi iznos plaćeni tuženiku.

18. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelju u cijelosti uspio u postupku.

18.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (tbr. 7.t.1 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje -OT) trošak zastupanja na ročištu održanom 12. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 6. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 29.siječnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8.t.1.OT) trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 22. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), pristojba na tužbu je plaćena u iznosu od 26,54, pristojba na presudu iznosi 26,54 eura, što ukupno iznosi 615,08 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

19. Zatezna kamata na troškove postupka teče od 22. svibnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje –ZOO-a).

20. Sud je odbio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na okolnosti visine zahtjeva jer tuženik nije osporio visinu pa nema osnove provoditi vještačenje na nesporne okolnosti.

Slavonski Brod, 22. svibnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.