REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg Dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-53/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice DN iz [adresa], 1. Ch. D, OIB [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice DNF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice DNFL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Ema Kalogjera Juranić, odvjetnica u Zagrebu, Ul. grada Vukovara 284, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 9. travnja 2025. u nazočnosti 1. tužiteljice DN i punomoćnice 1. – 3. tužiteljica i zamjenice ODO u Zlataru MN, te presude javno objavljene 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

" 1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 isplatiti prvotužiteljici DN, iz [adresa], 1. M, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.000,00 EUR (pet tisuća eura) / 37.672,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2022., do isplate, po stopi koja se do 31.prosinca 2022.određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 isplatiti drugotužiteljici DNF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.000,00 EUR (pet tisuća eura) / 37.672,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2022., do isplate, po stopi koja se do 31.prosinca 2022.određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 isplatiti trećetužiteljici MNFL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 5.000,00 EUR / 37.672,50 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2022., do isplate, po stopi koja se do 31.prosinca 2022.određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljicama DN, DNF i MNFL, da Republici Hrvatskoj solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 3.125,00 EUR (tritisućestodvadesetpeteura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi, koju su podnijele 6.7.2022., tvrde da su bivše suvlasnice nekretnina upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Samobor, k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], prva označene kao k. č. br. [katastarska čestica], opisana kao KUĆA I DVORIŠTE O, površine 458 m2 (dalje u tekstu: Nekretnina Prva) a druga označena kao k. č. br. [katastarska čestica], opisana kao LIVADA U KUKULJEVIĆEVOJ UL., površine 1436 m2 (dalje u tekstu: Nekretnina Druga). Prvotužiteljica da je bivša vlasnica 3. Suvlasnički dio: 1/2 dijela Nekretnine Prve i Nekretnine Druge, drugotužiteljica da je bivša vlasnica 4. Suvlasnički dio: 1/4 dijela Nekretnine Prve i Nekretnine Druge, a 3-tužiteljica da je vlasnica 5. Suvlasnički dio: 1/4 dijela Nekretnine Prve i Nekretnine Druge. Pok. ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], da je, kao tužiteljica, 05.12.2013 podnijela tužbu protiv ovdje tužiteljica kao tuženica, navodeći da je nositeljica stanarskog prava, odnosno zaštićeni najmoprimac u kući izgrađenoj na Nekretnini Prvoj i Nekretnini Drugoj, predlažući donošenje presude kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom stanarinom. Općinski sud u Novom Zagrebu da je, kao prvostupanjski sud, presudom poslovni broj Ps-20/15 od 07.03.2017. godine je u većem dijelu usvojio tužbeni zahtjev pok. ON, donio presudu kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom stanarinom te je naložio ON plaćanje iznosa od 200,60 kuna za korištenje stana koji se nalazi u obiteljskoj kući izgrađenoj na Nekretnini Prvoj i Nekretnini Drugoj. Županijski sud u Puli da je, kao drugostupanjski sud, po žalbi donio presudu poslovni broj Gž-771/2017 od dana 22.11.2019. godine kojom je odbio zahtjev ON u odnosu na korištenje Nekretnine Druge. Slijedom navedenog, pok. ON da je kao zaštićeni najmoprimac živjela u Nekretnini Prvoj sve do svoje smrti 20.02.2021. Tužiteljice tvrde da sustav zaštićenog najma nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca i predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima (ovdje tužiteljicama) nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.) i zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva tužena Republika Hrvatska da je dužna vlasnicima stanova, ovdje tužiteljicama, u kojima žive zaštićeni najmoprimci, naknaditi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine ali i neimovinsku štetu u paušalnom iznosu od 5.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po vlasniku. Tužiteljice još navode da se na OGS u Zagrebu vodi i parnični postupak između istih stranaka u odnosu na imovinsku štetu.

1.2. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženoj da tužiteljicama, s osnove naknade neimovinske štete, plati iznos os 5.000,00 EUR, svakoj, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi kako tužiteljice navode da su bivši suvlasnici nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je u stanu koji se nalazi u kući izgrađenoj na navedenoj čestici živio zaštićeni najmoprimac. Smatraju da sustav zaštićenog najma nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca i predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da im je Republika Hrvatska, zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, dužna naknaditi neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 15.000,00 eura. Tuženik tvrdi da se odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta definira kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima u slučaju povrede prava osobnosti da će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Da bi ostvario pravo na naknadu neimovinske štete, tužitelj mora dokazati sve pretpostavke za postojanje odgovornosti tuženika za nastalu mu štetu (štetnik, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost). Kada traži naknadu neimovinske štete u novcu (pravičnu novčanu naknadu) mora dokazati takvu težinu povrede prava osobnosti i okolnosti pod kojima je do nje došlo koje opravdavaju dosudu takve naknade. Naime, svaka povreda prava osobnosti da ne dovodi do naknade u novcu, već je za dosuđenje pravične novčane naknade potrebno da težina povrede prava osobnosti opravdava dosudu i da postoje okolnosti povrede koji tu dosudu opravdavaju. Tužena tvrdi da, u konkretnom slučaju, nema dokaza da tužitelji trpe povredu prava osobnosti, da težina povrede i okolnosti situacije opravdavaju pravičnu novčanu naknadu, niti da je navodna povreda u uzročno posljedičnoj vezi upravo s uvođenjem instituta zaštićene najamnine i okolnostima koje su joj slijedile. U odnosu na visinu zahtjeva tuženik ističe da za isti nema uporišta niti u praksi Europskog suda za ljudska prava, niti u domaćoj sudskoj praksi. Naime, u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske da je sud nasljedniku podnositelja za razdoblje od 102 mjeseca dosudio na ime neimovinske štete iznos od 1.500,00 eura, dok je u predmetu Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske podnositeljici Skelin- Hrvoj za razdoblje od 243 mjeseca dosudio iznos od 5.000,00 eura, a podnositelju Đuričiću za razdoblje od 242 mjeseca također iznos od 5.000,00 eura.

2.1. Slijedom navedenog, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Ovaj sud je presudom posl. broj P-1069/2022-8 od 13. travnja 2023. usvojio u cijelosti tužbene zahtjeve tužiteljica, protiv koje presude je tužena podnijela žalbu, a Županijski sud u Varaždinu je svojom odlukom od 13. prosinca 2023., posl. broj Gž- 686/2023-2, usvojio žalbu tuženika, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

4. U ponovljenom postupku, u podnesku od 17. lipnja 2025., tužiteljice su pojasnile da se povreda prava osobnosti koju su pretrpjele postupanjem tuženika opisanim u tužbi, sastoji u pretrpljenom strahu. Naime, tvrde da je pok. ON da je kao zaštićeni najmoprimac sa svojim mužem i djetetom živjela u nekretnini tužiteljica od 23.12.1977. pa sve do svoje smrti 20. veljače 2021. godine, nakon čega je u nekretnini nastavio živjeti njezin suprug do dana 31.01.2022. godine. Tijekom navedenog perioda, u predmetnoj nekretnini da su živjeli i sin od pok. ON, sa svojom suprugom i njihovo troje djece. U cijelom tom periodu, dakle od 23.12.1977. godine, pa do 31.01.2022. godine, tužiteljice (odnosno njihovi pravni prednici) da nisu bile u posjedu predmetne nekretnine. Štoviše, od oduzimanja nekretnine, pa do njezina povrata u vlasništvo pravnih prednika tužiteljica, tužiteljice da nisu bile niti vlasnici nekretnine, već im je ista jednostrano oduzeta odlukom jugoslavenske komunističke vlasti. Povrat nekretnine u vlasništvo pravnih sljednika nekadašnjih vlasnika, EN i SN, da je određen je Djelomičnim rješenjem Republike Hrvatske, Ureda državne uprave u zagrebačkoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, ispostava [adresa]; Klasa: UP/I-942- 01/97-01/115, Ur. broj: 238-04-04/6-06-33 od **.**.2006.g. EN da je preminuo je 11.02.2008.g. te ga je naslijedila Tužiteljica Ad 1., DN, u cijelosti, a SN da je preminuo je 09.03.2008.g. te su ga naslijedile tužiteljice DNF i MNF, svaka u ½ dijela. Od dana nasljeđivanja, tužiteljice da su i vlasnice predmetne nekretnine u kojoj je živjela zaštićena stanarka, kasnije najmoprimka, ON. Tužiteljice da nisu bile u posjedu predmetne nekretnine, niti njihovi pravni prednici, već je istu koristila ON s obitelji i to na izrazito agresivan način: naime, ista da nije omogućavala pristup tužiteljicama, tužiteljice je kontaktirala tražeći izvršenje raznih radova na Nekretnini, a zatim nije omogućavala pristup radnicima koje su plaćale tužiteljice, pokretala je više sudskih postupaka protiv tužiteljica, slala dopise izravno njima i njihovim punomoćnicima te konstanto uzrokovala tjeskobu i strah tužiteljicama. Nadalje, pok. ON da je tužiteljicama nerijetko i prijetila da će im na koji god mogući način oduzeti Nekretninu, upozorava ih da se ni slučajno ne pojavljuju u [adresa], kao i da im nikada neće predati posjed Nekretnine. Tužiteljice da su od dana nasljeđivanja predmetne nekretnine pa nadalje proživljavale strahove i nesigurnost u pogledu vlasništva svoje nekretnine, odnosno strah hoće li ikada uopće kročiti na svoju nekretninu ili će im ista biti praktički oduzeta. Strah od oduzimanja nekretnine da je kod tužiteljica bio opravdan iz razloga jer su bile upoznate sa praksom oduzimanja imovine u RH za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Dodatno, cijeli svoj život da su slušale od EN i SN na koji način su njima nekretnine oduzete te su već time bile istraumatizirane slušavši koje su sve fizički i psihičko nasilje prolazili njihovo prednici, sve u vezi predmetnih nekretnina. Nadalje, presude sudova kojima se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom da su kod tužiteljica samo ojačale bojazan o oduzimanju nekretnine. Tužiteljice da su smatrale da su danom nasljeđivanja i stjecanja predmetnih nekretnina napokon završile s agonijom koja je u njihovoj obitelji bila aktivna desetljećima, stoga da su presude sudova kojima se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u njima na njih djelovale zastrašujuće, opasno, izazivajući stresna i ugrožavajuća stanja. Uslijed navedenog straha da su trpjeli psihičke tegobe, stalno su bile zaokupljene događajima oko predmetne nekretnine i ponašanjem pok. ON da su ta sva iskustva djelovala traumatično i izazvala stanje napetosti i pobuđenosti, osjećaja nesigurnosti, povlačenja. Tužiteljice da su državljanke Švicarske konfederacije, u kojoj je koncept oduzimanja imovine nepostojeći te da im je kao takav potpuno stran i nerazumljiv. Činjenica da se tako nešto događalo rutinski u SFRJ, a da dolaskom nove vlasti u Hrvatskoj pitanje njihovog vlasništva još uvijek nije uređeno i da one i dalje ne mogu uživati svoje vlasništvo u njima je izazivalo izuzetan strah i predstavljalo izvor konstante brige, stresa i tjeskobe. Dugogodišnji osjećaj straha dodatno je izazivala - po njihovom shvaćanju - stvarna i opipljiva opasnost da će izgubiti svoje vlasništvo nekretnina, te da će Republika Hrvatska kroz svoje propise omogućiti da se i njima dogodi isto što se dogodilo i njihovim prednicima. Dodatno da je strahu i tjeskobi pridonijela činjenica da je predmetna Nekretnina neprestano iziskivala angažman u vidu održavanja Nekretnine, a po prijetećim pozivima zaštićene najmoprimke. Tužiteljice da su razvile duboki strah već kad bi u pošti vidjele kuverte od zaštićene najmoprimke, znajući a sadržavaju daljnje prijetnje i zahtjeve. Naime, zaštićena najmoprimka da do svoje smrti nije prestala raditi na tome da preuzme u svoje vlasništvo Nekretninu, čime je prijetila Tužiteljicama, kojima je ta prijetnja djelovala i stvarno i životno logična te izazivala potrebu za stalnim oprezom, konstantnom napetošću i nervozom. U pogledu ostalih pretpostavki za naknadu štete, tužiteljice su u citiranom podnesku ostale kod svih činjenica i dokaznih prijedloga navedenih u tužbi i tijekom prvobitnog postupka Tužiteljice također upućuju i na praksu Europskog suda za ljudska prava, navodeće da su te presude, kao i utvrđenja istih, obvezna za hrvatske sudove. Navode da je u nekoliko presuda Europskog suda za ljudska prava (Statileo protiv [adresa], E i dr. protiv [adresa], S protiv [adresa], R protiv [adresa], Š protiv RH, Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv RH) Europski sud za ljudska prava je utvrdio i odredio naknadu neimovinske štete podnositeljima u paušalnom iznosu od 5.000,00 EUR.

4.1. Stoga tužiteljice, uzimajući u obzir navode iz tužbe i naprijed citiranog podneska, predlažu usvojiti tužbene zahtjeve postavljene u tužbi.

5. Tijekom ponovljenog postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u Izvadak iz zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela u Samoboru od 5.7.2022., u presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-20/15, presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-771/2017, a pročitao je i presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske od 10. lipnja 2021. godine, presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. godine, te presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu R protiv Hrvatske od 23. lipnja 2022. godine, u presliku Djelomičnog rješenja Republike Hrvatske, Ureda državne uprave u zagrebačkoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, ispostava [adresa] Klasa: UP/I-942-01/97-01/115, Ur. broj: 238-04-04/6-06- 33 od 18.09.2006.g., te je saslušao 1. tužiteljicu DN.

6. Valja navesti da su tužiteljice u podnesku od 25. ožujka 2025. predložile i dokazne prijedloge saslušanje svjedoka RN, te saslušanje 2. tužiteljice DNF i 3. tužiteljice MNF, od kojih dokaznih prijedloga su odustale na glavnoj raspravi od 9. travnja 2025.

7. Uvidom u priloženi Povijesni izvadak iz zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela u Samoboru utvrđeni su točnima činjenični navodi tužiteljica da su tužiteljice bivše suvlasnice nekretnina upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Samobor, k. o. [katastarska općina], upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška], prva označena kao k. č. br. [katastarska čestica], opisana kao KUĆA I DVORIŠTE O, površine 458 m2 (dalje u tekstu: Nekretnina Prva) a druga označena kao k. č. br. [katastarska čestica], opisana kao LIVADA U KUKULJEVIĆEVOJ UL., površine 1436 m2 (dalje u tekstu: Nekretnina Druga). Prvotužiteljica da je bivša vlasnica 3. Suvlasnički dio: 1/2 dijela Nekretnine Prve i Nekretnine Druge, drugotužiteljica da je bivša vlasnica 4. Suvlasnički dio: 1/4 dijela Nekretnine Prve i Nekretnine Druge, a 3-tužiteljica da je vlasnica 5. Suvlasnički dio: 1/4 dijela Nekretnine Prve i Nekretnine Druge. Uvidom u citirani navedeni izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da su 1. – 3. tužiteljice suvlasništvo navedenih nekretnina stekle temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-7218/08 od 26. siječnja 2009., te su bile suvlasnice istih do 1.6.2022. kada su iste ugovorom o kupoprodaji od 11.5.2022. prodale sadašnjoj vlasnici ŠN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa].

8. Nadalje, uvidom presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps- 20/15 i presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-771/2017, utvrđeno je da je pok. ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao tužiteljica, 05.12.2013 podnijela tužbu protiv ovdje tužiteljica kao tuženica, navodeći da je nositeljica stanarskog prava, odnosno zaštićeni najmoprimac u kući izgrađenoj na Nekretnini Prvoj i Nekretnini Drugoj, predlažući donošenje presude kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom stanarinom, povodom koje je, Općinski sud u Novom Zagrebu, presudom poslovni broj Ps-20/15 od 07.03.2017. kojom se zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom stanarinom, te je naložio ON plaćanje iznosa od 200,60 kuna za korištenje stana koji se nalazi u obiteljskoj kući izgrađenoj na Nekretnini Prvoj i Nekretnini Drugoj, te da je Županijski sud u Puli da, kao drugostupanjski sud, po žalbi, donio presudu poslovni broj Gž-771/2017 od dana 22.11.2019. godine kojom je odbio zahtjev ON u odnosu na korištenje Nekretnine Druge.

9. Uvidom u Djelomičnim rješenjem Republike Hrvatske, Ureda državne uprave u zagrebačkoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, ispostava [adresa]; Klasa: UP/I-942-01/97-01/115, Ur. broj: 238-04-04/6-06-33 od 18.09.2006. utvrđeno je da su na temelju tog rješenja, pravni prednici ovdje tužiteljica, EN i SN, na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ostvarili pravo na povrat predmetnih nekretnina u vlasništvo,.

10. Činjenice koje proizlaze iz isprava navedenih pod točkama 7., 8. i 9. obrazloženja ove presude, između stranaka niti nisu sporne.

11. Između stranaka je sporno da li tužiteljice, s osnove instituta zaštićenog najma koji bio uveden od strane tužene u svezi njihovih nekretnina u utuženom razdoblju, imaju pravo na naknadu neimovinske štete.

12. Tužiteljice su se tužbi, kao na pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva na naknadu neimovinske štete s osnove naprijed navedenog pravnog odnosa, pozvale na presude Europskog suda za Europskog suda za ljudska prava u predmetima Statileo protiv Hrvatske i Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske navodeći da je tim presudama odlučeno da je tamo podnositeljima zahtjeva tj. vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, Republika Hrvatska dužna nadoknaditi ne samo imovinsku štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, već i nematerijalnu štetu.

13. Međutim, po stavu Županijskog suda u Varaždinu u njegovoj ukidnoj odluci od 13. prosinca 2023., posl. broj Gž-686/2023-2, a koji stav prihvaća i ovaj sud, proizlazi da je Europski sud za ljudska prava u navedenim odlukama dosudio podnositeljima zahtjeva neimovinsku štetu na temelju čl. 41. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a ovlaštenje na dosudu pravične novčane naknadu na temelju članka 41. Konvencije i to uz ispunjenje u njemu propisanih uvjeta, pripada Europskom sudu za ljudska prava, ne nacionalnom sudu pa naveden presude ne predstavljaju izvor prava za nacionalni sud, već je u ovom postupku potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za naknadu neimovinske štete tužiteljicama na temelju nacionalnog zakonodavstva.

14. Prema tome, u ovom postupku valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. dalje – ZOO.), kojima je u domaćem zakonodavstvu uređen institut naknade štete U skladu s tim odredbama, tužiteljice su u ovom postupku dužne dokazati sve Zakonom predviđene pretpostavke odgovornosti za štetu, i to : štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje i protupravnost.

15. U konkretnom slučaju, uvidom u naprijed navedene isprave utvrđeno je da je do **.**.2021. pok. ON kao zaštićeni najmoprimac živjela u nekretnini upisanoj u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], opisana kao KUĆA I DVORIŠTE O, površine 458 m2, te da su tužiteljice bile suvlasnice te nekretnine u razdoblju od 26. siječnja 2009. do 1. lipnja 2022., i to, 1. tužiteljica u suvlasničkom dijelu od 1/2, a 2. i 3. tužiteljica u suvlasničkom dijelu od 1/4, što znači da im je zbog primjene instituta zaštićenog najmoprimca bilo onemogućeno korištenje te nekretnine u razdoblju od 26. siječnja 2009. do 20. veljače 2021, kada je zaštićena najmoprimka ON, preminula.

16. Na ovaj način, tj. donošenjem Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18, dalje - ZNS) , tužena je propisala niz zaštitnih mjera u korist zaštićenoga najmoprimca, čime je ograničila prava vlasnika stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci, i nametnula im prekomjeran individualni teret - jer pozitivnim propisima nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, već je taj teret prebačen samo na jednu društvenu skupinu, najmodavce stanova. Postupivši na naprijed opisani način, tužena je povrijedila pravo tužiteljica na mirno uživanje njenog vlasništva predmetnog stana, koje pravo je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno, člankom 1.

Protokola 1. uz navedenu Konvenciju.

17. Takvo postupanje tužene, prema stavu ovog suda, predstavlja protupravnu štetnu radnju tuženika počinjenu prema tužiteljicama, međutim, kako će dalje biti obrazloženo, tužiteljice u ovom postupku tužiteljice nisu dokazale da im je uslijed takvog postupanja tužene nastala neimovinska šteta.

18. Naime, odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje, odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO -a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti će sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. tog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njoj ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Pri donošenju odluke u ovom sporu valja primijeniti i odredbu čl. 19. st. 1 ZOO-a kojom je propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, te odredbu stavka 2. navedenog članka kojom propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

19. Prema tome, prema naprijed citiranim zakonskim odredbama, pretpostavka dosuđenja pravične novčane naknade za neimovinsku štetu jest da je kod oštećenika došlo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19. ZOO-a. U podnesku od 17.4.2025. tužiteljice obrazlažu da se njihova povrede prava osobnosti odnosi na pretrpljeni strah, međutim, strah je samo jedna od kvalifikatornih okolnosti koje utječu na visinu dosuđenja pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO- a ne i oblik povrede prava osobnosti., u smislu odredbe čl. 19. st. 1. ZOO-a.

20. Nadalje, na okolnost nastanka neimovinske štete i visine iste, po prijedlogu tužiteljica u ovom postupku, proveden je jedino dokaz saslušanjem 1. tužiteljice DN.

21. Iz njezinog iskaza na glavnoj raspravi od 9. travnja 2025. proizlazi da od 2009. pa do smrti zaštićene najmoprimke ON nije mogla raspolagati svojom imovinom, odnosno kućom u [adresa], te da su ona i njezina šogorica, 2. tužiteljica, skroz od 70-ih godina kada je već zaštićena najmoprimka ON koristila se njihovom kućom u [adresa], s njom imale velikih problema, u smislu, da ih je maltretirala, te im slala pisma u vezi raspolaganja sa predmetnom kućom, da ih je obavještavala kada se npr. srušilo drvo ili nije imala struje u vezi čega su oni morali intervenirati te da je to bila jako stara kuća, a nisu mogli s njom raspolagati tj. održavati je, dok ih je ON stalno obavještavala o problemima s tom kućom i tražila od njih da interveniraju pa i snose troškove održavanja kuće. Također iskazuje da je ON tvrdila njima da je nešto plaćala u vezi tih intervencija oko održavanja kuće gradu [adresa], međutim, kada su se oni u vezi toga raspitali uvidjeli su da nikad ništa nije plaćala gradu [adresa] niti je ona to na bilo koji način njima dokazala. Također je iskazala da ona i njezina šogorica uopće nisu nikad razumjele pojam "zaštićeni najmoprimac", odnosno, što se pod tim pojmom podrazumijeva, koje su njihove obveze te koje su obveze i prava takvih najmoprimaca i što uopće takva najmoprimka može od njih zahtijevati. Također je iskazala da su ona i tužiteljice morale unajmiti odvjetnika u [adresa] da ih obavještava i savjetuje što one moraju poduzimati i što moraju napraviti u vezi te kuće u kojoj je živjela zaštićena najmoprimka i što se sa tom kućom događa, a što ih je financijski puno koštalo. Također je iskazala da je ona namjeravala u tu kuću smjestiti i svojeg sina da bi on preuzeo njezino pravo u vezi te kuće, međutim, da su se ona i njezina šogorica, te kćer 2. tužiteljice cijelo vrijeme bojale da će se takav pravni odnos nastaviti i što će se sljedeće dogoditi, da li će se kuća možda čak urušiti jer je već bila jako oronula i bojali su se za sigurnost same građevine. Također je iskazala da sa bojala da će se i nakon smrti zaštićene najmoprimke ON nastaviti takav status i s nasljednicima iste, jer je s pok. ON u toj kući živio i njezin sina koji je čak pitao tužiteljicu da li bi sa njim potpisala ugovor kojim bi na njega prenijela pravo da on može nastaviti živjeti u toj kući u nekakvom najamnom odnosu, a na što ona nije htjela pristati, te da je s pok. ON u toj kući živio do njezine smrti njezin suprug te se bojala i što će biti s njim nakon smrti ON, te d isti ,nakon njezine smrti, nije odmah podnio zahtjev za sklapanje ugovora o najmu u zakonskom roku, niti je odmah iselio već tek kada su ga naknadno pitale što namjerava, iselio je iz kuće. Još je iskazala da je pok. ON htjela kuću i živjeti u njoj, ali je uvijek od njih tražila da održavaju kuću i plaćaju za troškove njezinog stanovanja u toj kući. Ona da je zbog svega toga osjećala stalni strah i neizvjesnost i bojala se što će se dalje dogoditi s njezinim vlasništvom te kuće, da ju neće možda ponovno izgubiti kao štio ju je njezina obitelj već jedanput izgubila.

22. Iskaz 1. tužiteljice kao stranke sud je ocijenio uvjerljivim u dijelu u kojem je iskazala da je za cijelo vrijeme stanovanja zaštićene najmoprimke pok. ON u njihovoj nekretnini osjećaja strah i neizvjesnost u vezi toga što će se dogoditi s njezinim vlasništvom i da li će joj predmetna nekretnina ikad biti vraćena jer se odnosi na osobne osjećaje 1. tužiteljice o kojima jedino ona može imati neposrednih saznanja. Međutim, osjećaji o kojima 1. tužiteljica iskazuju nisu sami za sebe podloga za nedvojbeni zaključak suda da se radi o povredi prava osobnosti koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade, u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a 1. tužiteljica, bez sumnje, navedenim osjećajima subjektivno pridaje ono značenje koje se, po mišljenju ovog suda, objektivno ne može supsumirati pod naprijed navedene norme materijalnog prava koje bi isplatom novčane naknade opravdavalo restituciju neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u smislu citirane odredbe, pri čemu valja istaknuti da 1. tužiteljica, osim svojeg stranačkog iskaza, niti jednim drugim dokazom nije objektivizirala da li je i u kojoj mjeri u utuženom razdoblju doista trpjela duševne boli i strah. Što se tiče iskaza 1. tužiteljice koji se odnosi na uznemiravanje od strane zaštićene najmoprimke u vezi održavanja nekretnine i plaćanja troškova, te činjenice tužiteljice nisu dokazale niti jednim drugim dokazom, a pored toga, niti iz samog iskaza 1. tužiteljice ne proizlazi da bi takva uznemirenost bila takvog intenziteta koji bi opravdavao dosuđenje pravične novčane naknade.

23. Što se tiče 2. tužiteljice DNF i 3. tužiteljice MNF, iste niti jednim dokazom u ovom postupku nisu dokazale da im je zbog uvođenja instituta zaštićenog najmoprimca od strane tužene u svezi njihovih nekretnina u utuženom razdoblju bilo povrijeđeno pravo osobnosti, niti trajanje i intenzitet kvalifikatornih okolnosti o kojim ovisi pravo na pravičnu naknadu i visina iste.

24. Pri tome još valja navesti da je točno da je Europski suda za ljudska prava, u svojim presudama na koje se pozivaju tužiteljice, i to : Statileo protiv [adresa], E i dr. protiv [adresa], S protiv [adresa], R protiv [adresa], Š protiv RH, Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv RH) podnositeljima zahtjeva dosudio naknadu nematerijalne (neimovinske ) štete s osnove istovrsnog pravnog odnosa, te da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-2364/2016-3 od 26. travnja 2026., na koju se tužiteljice također pozivaju, iznio pravni stav prema kojem vlasnici stanova kojima je nametnut institut zaštićenog najmoprimca, pored prava na naknadu materijalne štete, imaju pravo na naknadu i nematerijalne štete, međutim, prama stavu ovoj suda i važećoj sudskoj praksi, zakonske pretpostavke za dosudu naknade neimovinske štete tužitelji su dužni dokazati u svakom pojedinom pravnom odnosu.

25. U konkretnom slučaju, tužiteljice u ovom postupku nisu dokazale da postoje zakonske pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade zbog pretrpljene neimovinske štete uslijed predmetnog pravnog odnosa, pa je njihove tužbene zahtjeve valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovane.

26. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

27. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 94/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 88/22, 114/22 i 155/23 dalje –ZPP) sukladno kojima su tužiteljice u obvezi tuženoj u cijelosti , nadoknadi prouzročeni parnični trošak, s obzirom da je tužena u cijelosti uspjela u sporu.

28. S obzirom da je tuženu u ovom sporu zastupalo Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, prilikom izračuna njezinog parničnog troška valjalo je primijeniti važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje-OT), a prema vrijednosti predmeta spora od 15.000,00 EUR. Tako je tuženoj, na temelju Tbr. 8. st. 1. OT priznat trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora i odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR, za svakog, trošak sastava žalbe na presudu u iznosu od 625,00 EUR, te, na temelju Tbr. 9. st. 1. OT, trošak zastupanja na ročištima održanim 7.3.2023., 15. siječnja 2025. i 9. travnja 2025. u iznosu od 500,00 EUR, za svaki, što ukupno iznosi 3.125,00 EUR. Na dosuđeni parnični trošak tuženoj su dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude (čl. 151. ZPP-a), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

U Krapini, 22. svibnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, a o njoj odlučuje Županijski sud u Varaždinu.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Ema Kalorjera Juranić

2. ODO u Zlataru, na broj P-DO-56/2022