REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-944/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Dario Partl, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici UU, dipl. iur. u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 2, protiv tužene Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Slavonska avenija 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice LU, dipl. iur., zaposlenice Sindikata, i punomoćnice tužene, OU, zamjenice Općinskog građanskog državnog odvjetnika u Zagrebu, 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj, Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, tužiteljici ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti bruto iznos od 4.553,60 EUR, na ime razlike plaće za vremensko razdoblje između 14. lipnja 2018. godine do 30. studenoga 2019. godine, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 4.553,60 EUR, kako slijedi:

-na iznos od 158,47 € od 15. srpnja 2018. godine

-na iznos od 266,03 € od 15. kolovoza 2018. godine

-na iznos od 42,61 € od 15. rujna 2018. godine

-na iznos od 266,03 € od 15. listopada 2018. godine

-na iznos od 266,03 € od 15. studenog 2018. godine

-na iznos od 242,56 € od 15. prosinca 2018. godine

-na iznos od 266,03 € od 15. siječnja 2019. godine

-na iznos od 259,74 € od 15. veljače 2019. godine

-na iznos od 274,01 € od 15. ožujka 2019. godine

-na iznos od 274,01 € od 15. travnja 2019. godine

-na iznos od 274,23 € od 15. svibnja 2019. godine

-na iznos od 275,20 € od 15. lipnja 2019. godine

-na iznos od 268,94 € od 15. srpnja 2019. godine

-na iznos od 275,22 € od 15. kolovoza 2019. godine

-na iznos od 286,57 € od 15. rujna 2019. godine

-na iznos od 286,78 € od 15. listopada 2019. godine

-na iznos od 280,70 € od 15. studenog 2019. godine

-na iznos od 290,44 € od 15. prosinca 2019. godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-112-02/18-01/44, URBROJ: 517-03-1-1-18- 262, od 24. svibnja 2018., godine bila raspoređena na neodređeno vrijeme na radno mjesto više inspektorice zaštite okoliša u Službi inspekcijskog nadzora u području gospodarenja otpadom, Sektor inspekcijskog nadzora zaštite okoliša u Upravi za inspekcijske poslove u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, uz utvrđeni koeficijent složenosti poslova radnog mjesta za izračun plaće 1,843, i osnovice za izračun plaće uvećanu za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža, uz dodatak na osnovnu plaću od 10 % za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada, a citirano rješenje se primjenjuje od 14. lipnja 2018. godine.

2. Protiv navedenog rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-112-02/18-01/44, URBROJ: 517-03-1-1-18-262, od 24. svibnja 2018. godine tužiteljica je uložila žalbu, koju je Odbor za državnu službu usvojio Rješenjem KLASA: UP/II-112-07/18-01/537, URBROJ: 566-01/8-19-3, od 11. srpnja 2019. godine i poništio navedeno Rješenje te predmet dostavio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.

3. Budući da Rješenje o rasporedu Ministarstva zaštite okoliša i energetike, KLASA: UP/I-112-02/18-01/44, URBROJ: 517-03-1-1-18-262, od 24. svibnja 2018. godine, do tada još nije poništeno, to je stupanjem na snagu Zakona o Državnom inspektoratu (NN br. 115/18), 01. travnja 2019. godine tužiteljica temeljem članka 132. st.3. istog Zakona preuzeta na rad u Državni inspektorat.

4. Tužiteljica je 11. prosinca 2019. godine primila Rješenje o rasporedu na radno mjesto Državnog inspektorata, KLASA: UP/I-112-02/19-0/282, URBROJ: 443/27-19-1, od 15. studenoga 2019. godine, kojim je raspoređena s 01. prosinca 2019. godine na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi nadzora u području gospodarenja otpadom, Sektor za nadzor zaštite okoliša, Središnji ured, Državni inspektorat, utvrđeno Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata, pod rednim brojem 311. iz Sistematizacije radnih mjesta, na neodređeno vrijeme, te se plaća tužiteljice utvrđuje u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta 1,697 i osnovice za izračun plaće uvećan za 16 %, za navršenih 32 godine radnog staža. Osnovna plaća tužiteljice se uvećava za 0,5% za svaku sljedeću navršenu godinu radnog staža, bez donošenja posebnog rješenja, te se utvrđuje i dodatak na plaću za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada od 10 %, na pripadajuću plaću radnog mjesta „viši inspektor“, a sve s primjenom od dana 01. prosinca 2019. godine.

5. Na navedeno Rješenje tužiteljica je 24. prosinca 2019. godine uložila žalbu, te je Odbor za državnu službu rješenjem KLASA: UP/II-112-07/20-01/195, URBROJ: 566-01/8-20-2, od 27. listopada 2020. godine, navedeno Rješenje Državnog inspektorata poništio, no u ponovljenom postupku Državni inspektorat je donio istovjetno Rješenje KLASA UP/I-112-02/19-01/282, URBROJ: 443-01-02-02/5-21-5, od 18. siječnja 2021. godine, kojim je tužiteljica raspoređena od 01. prosinca 2019. godine na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi nadzora u području gospodarenja otpadom, Sektor za nadzor zaštite okoliša, Središnji ured, s koeficijentom 1,697. Rješenje je postalo pravomoćno.

6. Obzirom na navedeno, uslijed primjene odredbe članka 115. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku (N.N. 47/09), kojom je propisano da se poništavanjem odluke poništavaju i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, kao i odredbe članka 124. i 26. Zakona o državnim službenicima (N.N. br. 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19, 141/22), kojom je propisano da do donošenja pravilnika o unutarnjem redu i rasporedu na radna mjesta prema tom pravilniku, preuzeti službenici obavljaju poslove koje su obavljali u ukinutom državnom tijelu, a pravo na plaću i ostala prava iz službe ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima, tužiteljici pripada naknada plaće na ime razlike koju je ostvarila temeljem pravomoćnog Rješenja o rasporedu Ministarstva zaštite okoliša i prirode, KLASA: UP/I-112-02/14- 01/15, URBROJ: 517-03-1-1-14-111, od 19. ožujka 2014. godine i plaće koja joj je isplaćena temeljem svih poništenih rješenja u razdoblju od 01. travnja 2014. godine do 30. studenog 2019. godine. Dakle, za vremensko razdoblje od 01. travnja 2014. godine do 30. studenog 2019. godine pravno je na snazi bilo pravomoćno rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode, KLASA: UP/I-112-02/14-01/15, URBROJ: 517-03-1-1-14-111, od 19. ožujka 2014. godine kojim je tužiteljica bila raspoređena na radno mjesto više inspektorice zaštite okoliša u službi inspekcijskog nadzora zaštite okoliša – Područnoj jedinici Zagreb, s koeficijentom 2,134.

7. Obzirom je tužiteljici do 14.lipnja 2018. godine plaća obračunavana s koeficijentom 2,134, ista ima pravo i na razliku plaće za razdoblju od 14. lipnja 2018. godine do 30. studenoga 2019. godine.

8. Slijedom navedenog, nakon što je tužena dostavila izračun razlike plaće, predlaže se naložiti tuženoj da isplati tužiteljici razliku bruto plaće za razdoblje od lipnja 2014. do studenog 2019. od 4.553,60 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od svakog petnaestog u mjesecu u odnosu na razliku plaće za prethodni mjesec, izuzev zakonskih zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

9. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tužena navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naime, tužiteljica tvrdi da joj je u utuženom razdoblju plaća obračunavana na temelju pogrešnog koeficijenta, pa potražuje isplatu razlike plaće na ime razlike između koeficijenta koji joj je obračunat i koeficijenta koji joj je utvrđen Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prirode, klasa UP/l-112-02/14-01/165 od 30. travnja 2014., i to za razdoblje od 14. lipnja 2018. do 30. studenog 2019. kada je tužiteljica bila zaposlena u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike i Državnom inspektoratu.

10. Nije sporno da je tužiteljica bila zaposlen u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode temeljem Rješenja istog ministarstva, klasa UP/l-112-02/14-01/165 od 30. travnja 2014., na radnom mjestu voditeljice službe - više inspektorice zaštite okoliša u Službi inspekcijskog nadzora zaštite okoliša, te da je nakon preuzimanja u Ministarstvo zaštite okoliša i energetike isto Ministarstvo donijelo Rješenja, klasa UP/I- 112-02/18- 01/44 od 24. svibnja 2018., kojim se tužiteljicu raspoređuje na radno mjesto više inspektorice zaštite okoliša u Službi inspekcijskog nadzora u području gospodarenja otpadom u sklopu Uprave za inspekcijske poslove Ministarstva zaštite okoliša i energetike. Tužena ističe kako je ovo Rješenje doneseno imajući u vidu, među ostalim, promjene u strukturi organizacije rada Uprave za inspekcijske poslove i potreba službe, što je detaljno obrazloženo u navedenom Rješenju od 24. svibnja 2018. Navedeni kriterij bio je odlučan prilikom rasporeda tužiteljice na radno mjesto, imajući u vidu da je odredbom čl. 127. st. 1. Zakona o državnim službenicima propisano da, kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju.

11. Točno je da je navedeno Rješenje povodom žalbe tužiteljice poništeno Rješenjem Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/18-01/537 od 11. srpnja 2019. i dostavljeno prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

12. Nije sporno da je tužiteljica 1. travnja 2019. preuzeta na rad u Državni inspektorat. Nakon preuzimanja Državni inspektorat je donio Rješenja, klasa UP/I- 112-02/18-01/44 od 15. studenog 2019., i klasa UP/l-112-02/19-01/282 od 18. siječnja 2021., kojima se tužiteljicu raspoređuje na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi nadzora u području gospodarenja otpadom u Sektoru za nadzor zaštite okoliša, Središnji ured.

13. Tuženica ističe prigovor zastare potraživanja, s obzirom da je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 3. travnja 2023.

14. Nadalje, s obzirom da tužiteljica nije izjavila žalbu protiv Rješenja Državnog inspektorata klasa UP/l-112-02/19-01/282 od 18. siječnja 2021., ističe se da tužiteljica nije iscrpila sva pravna sredstva, te je time doprinijela eventualnoj šteti.

15. U odnosu na razdoblje tijekom kojega je tužiteljica obavljala poslove u Državnom inspektoratu ističe se da je člankom 132. stavkom 1. Zakona o Državnom inspektoratu propisano da inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu tog Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. na radna mjesta za koja su ispunjavali uvjete u pogledu vrste i stupnja obrazovanja. Ovo stoga što navedena odredba nije imperativnog, već dispozitivnog karaktera te je sukladno diskrecijskoj ocjeni čelnika tijela odlučeno da se svi inspektori i drugi državni službenici rasporede na radna mjesta prema uvjetima iz Zakona o Državnom inspektoratu i Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata.

16. Međutim, u pogledu rasporeda tužiteljice odstupilo se od prethodno navedene diskrecijske ocjene čelnika tijela, ali samo djelomično, i to isključivo da bi se izbjegla eventualna primjena odredaba Zakona o državnim službenicima koje se odnose na stavljanje službenika na raspolaganje Vladi, iz razloga nemogućnosti rasporeda državne službenice na radno mjesto zbog neispunjavanja stručnih uvjeta. Radi navedenog proizlazi da je tužiteljici pravilno obračunata plaća, te je tužbeni zahtjev neosnovan.

17. Slijedom navedenog, tužena predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

18. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Rješenje o rasporedu tužiteljice od 19. ožujka 2014. (str. 11-12 spisa), žalbu tužiteljice protiv Rješenja tužene o rasporedu državne službenice od 24. svibnja 2018. (str. 13-15 spisa), Rješenje Odbora za državnu službu od 11. srpnja 2019. (str. 16-18 spisa), Rješenje o rasporedu državne službenice od 24. svibnja 2018. (str. 19-20 spisa), Rješenje o rasporedu na radno mjesto od 25. studenoga 2019. (str. 21-22 spisa), obračunske isprave za isplatu plaće (str. 23-43 spisa), izračun razlike plaće (str. 55-56 spisa), kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

19. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.

20. Tužbeni zahtjev je osnovan.

21. Među strankama nije sporno da se tužiteljica obratila nadležnom Državnom odvjetništvu prije pokretanja ovog parničnog postupka sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji zahtjev je nadležno Državno odvjetništvo zaprimilo 3. travnja 2023.

22. Među strankama nje sporna činjenica da je tužiteljica Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Klasa: UP/I-112-02/14-01/15, Urbr: 517-03-1-1- 14-111 od 19. ožujka 2014. raspoređena na neodređeno vrijeme na radno mjesto voditeljice službe – više inspektorice zaštite okoliša u službi inspekcijskog nadzora zaštite okoliša – područna jedinica Zagreb, Sektor inspekcijskog nadzora zaštite okoliša u Upravi za inspekcijske poslove, red. br. 121 Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva zaštite okoliša i prirode.

23. Tim Rješenjem utvrđeno je da na dan rasporeda tužiteljica ima 26 godina, 11 mjeseci i 8 dana radnog staža te da joj se plaća utvrđuje prema umnošku koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta 2,134 i osnovice za izračun plaće, uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža i dodatku na osnovnu plaću u visini od 10% osnovne plaće s naslova posebnih uvjeta rada te se Rješenje primjenjuje od 1. travnja 2014.

24. Nije sporno da je Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike Klasa:

UP/I-112-02/18-01/44, Urbr.: 517-03-1-1-18-262 od 24. svibnja 2018. tužiteljica raspoređena na neodređeno vrijeme na radno mjesto više inspektorice zaštite okoliša u Službi inspekcijskog nadzora, u području gospodarenja otpadom, Sektor inspekcijskog nadzora zaštite okoliša u Upravi za inspekcijske poslove u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.

25. Istim joj je Rješenjem utvrđen koeficijent složenosti poslova radnog mjesta za izračun plaće 1,843 i osnovica za izračun plaće uvećane za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža uz dodatak na osnovnu plaću u 10% za rad na poslovima u posebnim uvjetima rada, Rješenje se primjenjuje od 14. lipnja 2018.

26. Rješenje od 19. ožujka 2014. i 24. svibnja 2018. prileže predmetnom spisu.

27. Protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 24. svibnja 2018. tužiteljica je uložila žalbu (str. 13-15 spisa), a istu je Odbor za državnu službu usvojio Rješenjem Klasa: UP/II-112-07/18-01/537, Urbr: 566-01-19-3 od 11. srpnja 2019. (str. 16-18 spisa).

28. Tužiteljica je na temelju Rješenja Državnog inspektorata RH Klasa: UP/I- 112-02/19-01/282, Urbr.: 443/27-19-1 od 15. studenoga 2019. raspoređena sa 1. prosinca 2019. na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi nadzora u području gospodarenja otpadom, Sektor za nadzor zaštite okoliša, Središnji ured Državni inspektorat, utvrđeno Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata, pod rednim brojem 311.

29. Na temelju tog Rješenja plaća tužiteljice utvrđuje se u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta 1,697 i osnovice za izračun plaće uvećan za 16% za navršene 32 godine radnog staža te se osnovna plaća tužiteljice uvećava za 0,5% za svaku sljedeću navršenu godinu radnog staža, utvrđuje se i dodatak na plaću za rad na poslovima u posebnim uvjetima rada od 10%, a sve s primjenom od 1. prosinca 2019.

30. Tužiteljica je protiv Rješenja od 11. prosinca 2019. uložila žalbu te navodi u tužbi da je Odbor za državnu službu rješenjem Klasa: UP/II-112-07/20-01/195 Urbr.:

566-01/8-20-2 od 27. listopada 2020. poništio navedeno Rješenje, no u ponovljenom postupku Državni inspektorat donio je istovjetno Rješenje Klasa: UP/I-112-02/19- 01/282 Urbr.: 443-01-02-02/5-21-5 od 18. siječnja 2021. te je istim tužiteljica raspoređena od 1. prosinca 2019. na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi nadzora u području gospodarenja otpadom, Sektor za nadzor zaštite okoliša, Središnji ured, s koeficijentom 1,697 te je navedeno Rješenje postalo pravomoćno.

31. Odredbom čl. 115 st. 5 Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09) propisano je da se s poništavanjem odluke poništavaju i sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo. Odredbama čl. 124 i 126 Zakona o državnim službenicima (NN 49/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19, 141/22) propisano je da do donošenja Pravilnika o unutarnjem redu i rasporedu na radna mjesta prema tom Pravilniku preuzeti službenici obavljaju poslove koje su obavljali u ukinutom državnom tijelu, a pravo na plaću i ostala prava iz službe ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima.

32. Iz svega navedenog, proizlazi da je u vremenskom razdoblju od 1. travnja 2014. do 30. studenoga 2019. na snazi bilo pravomoćno rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode Klasa: UP/I-112-02/14-01/15, Urbr: 517-03-1-1-14-111 od 19. ožujka 2014. kojim je tužiteljica bila raspoređena na radno mjesto više inspektorice zaštite okoliša u Službi inspekcijskog nadzora i zaštite okoliša – Područna jedinica Zagreb te je istoj koeficijent za obračun plaće iznosio po tom rješenju 2,134.

33. U utuženom razdoblju od lipnja 2018. do studenoga 2019. tuženik je tužiteljici obračunavao plaću prema nižem koeficijentu, a navedeno je razvidno iz obračunskih isprava (koeficijent 1,8340). Navedeni koeficijent 1,8340 utvrđen je Rješenjem o rasporedu od 24. svibnja 2018., no nije sporno da je isto rješenje ukinuto Rješenjem Odbora za državnu službu od 11. srpnja 2019.

34. Tek je Rješenjem Državnog inspektorata od 18. siječnja 2021. tužiteljica raspoređena s 1. prosinca 2019. na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša u Službi nadzora u području gospodarenja otpadom, s koeficijentom 1,697, a do studenog 2019. pripada joj plaća koja se obračunava prema višem koeficijentu 2,134.

35. Napominje se da, obzirom da proizlazi da je Rješenje od 24. svibnja 2018. poništeno odlukom Odbora za državnu službu od 11. srpnja 2019., to je stupanjem na snagu Zakona o državnom inspektoratu (NN 115/18) tužiteljica s 1. travnja 2019. na temelju čl. 132 st. 3 tog Zakona preuzeta na rad u Državni inspektorat.

36. Slijedom navedenog, tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu razlike plaće, odnosno razlike između plaće koja je u spornom razdoblju isplaćivana po koeficijentu 1,8340 i plaće koja bi joj pripala primjjenom koeficijenta 2,1340, a prema Rješenju od 19. ožujka 2014., to na temelju odredbe čl. 115 st. 5 Zakona o općem upravnom postupku, budući je rješenje od 24. svibnja 2018. poništeno, pa se poništavaju i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

37. Tužena je dostavila u spis svoj izračun razlike bruto plaće tužiteljice za sporno razdoblje, odnosno iskazala je razliku između tužiteljici isplaćene bruto plaće prema koeficijentu 1,8341 i plaće koja bi joj bila isplaćena prema koeficijentu 2,1340 prema rješenju od 19. ožujka 2014. Tužiteljica je zatražila ukupan iznos razlike plaće od 4.553,60 eura za razdoblje od lipnja 2018. do studenoga 2019., a tužena se očitovala na ročištu da je tužiteljica tužbeni zahtjev specificirala prema izračunu tužene te da stoga ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, stoga, kako visina potraživanja nije sporna, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 4.553,60 eura.

38. Na navedeni iznos tužiteljica osnovano potražuje i zakonsku zateznu kamatu koja teče od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec na temelju odredbe čl. 277 st. 1 ZOO, izuzev zakonske zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak.

39. Tužena je navela u odgovoru na tužbu da tužiteljica nije osporavala Rješenje od 18. 1. 2021. godine te da nije iscrpila sva pravna sredstva, čime je doprinijela šteti. U odnosu na Rješenje od 18. 1. 2021. Državnog inspektorata valja navesti da je istim tužiteljica raspoređena s 1. prosinca 2019 na radno mjesto viši inspektor zaštite okoliša, s koeficijentom 1,697 te se navedeno Rješenje vezano za raspored tužiteljice i koeficijent obračuna plaće ne odnosi na utuženo razdoblje (utuženo je razdoblje do studenog 2019).

40. Prigovor zastare je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja iz radnog odnosa, u konkretnom slučaju razlike bruto plaće, iznosi 5 godina od dospijeća. Najstarije potraživanje tužiteljice dospijeva 15. srpnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 3. srpnja 2023., slijedom čega je razvidno da nije nastupila zastara niti za jedan mjesečni iznos utužene razlike bruto plaće.

41. Vezano za rok podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, nije sporno među strankama da je isti podnesen 3. 4. 2023. Sukladno čl. 186 a ZPP-a tužiteljica je bila dužna zahtjev za mirno rješenje spora podnijeti prije podnošenja tužbe sudu, a tako je postupila (tužba je podnesena 3. 7. 2023.). Tužiteljica je bila ovlaštena podnijeti tužbu ukoliko zahtjev za mirno rješenje ne bude prihvaćen ili ako o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja. U konkretnom slučaju, tužiteljica je podnijela tužbu točno nakon tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, o kojemu tužena nije odlučila.

42. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na članku 29. stavak 1. ZOO- a, a odluka o visini zakonske zatezne kamate temelji se na članku 29. stavak 2. ZOO- a do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do isplate na članku 3. ZID ZOO (NN 78/15).

43. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Sudac:

Dario Partl

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženiku po OGDO