Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-460/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 2. tužitelja VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Davorinu Kapustiću, odvjetniku iz Ivanca, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:87939104217, Jurišićeva 4, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 28. travnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredaba čl.1., čl.2., čl.4 i čl.8. Ugovora o kreditu broj 707725 od dana 21.03.2006. godine, kojeg su sklopili 1. tužiteljica GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelj VZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, OIB:87939104217, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina, pod brojem: OU-332/2006-1 od dana 21.03.2006. godine, kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na osnovi jednostrane odluke tuženika, te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF i iznos otplate anuiteta u kojima su uključene i kamate vezan uz srednji tečaj Hrvatske narodne banke važeći za devize na dan dospijeća, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, OIB:87939104217, da 1. tužiteljici GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.550,84 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,52 € od dana 6.4.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 8.5.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 8.6.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.7.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 9.8.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.9.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 6.10.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.11.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 8.12.2006.

- na iznos od 1,52 € od dana 5.1.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 6.2.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.3.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 5.4.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.5.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 6.6.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 5.7.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 9.8.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 6.9.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 5.10.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.11.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 6.12.2007.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.1.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.2.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 11.3.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.4.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.5.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 6.6.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.7.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.8.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 8.9.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 7.10.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 5.11.2008.

- na iznos od 1,52 € od dana 10.12.2008.

- na iznos od 8,15 € od dana 8.1.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 11.2.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 10.3.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 9.4.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.5.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 8.6.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 8.7.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.8.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 8.9.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.10.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 6.11.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.12.2009.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.1.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 5.2.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 5.3.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.4.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.5.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 7.6.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 8.7.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 9.8.2010.

- na iznos od 8,15 € od dana 8.9.2010.

- na iznos od 74,51 € od dana 7.10.2010.

- na iznos od 151,65 € od dana 19.11.2010.

- na iznos od 74,51 € od dana 8.12.2010.

- na iznos od 74,51 € od dana 7.1.2011.

- na iznos od 74,51 € od dana 7.2.2011.

- na iznos od 74,51 € od dana 7.3.2011.

- na iznos od 80,79 € od dana 15.4.2011.

- na iznos od 74,51 € od dana 9.5.2011.

- na iznos od 74,51 € od dana 7.6.2011.

- na iznos od 114,33 € od dana 18.7.2011.

- na iznos od 74,51 € od dana 8.8.2011.

- na iznos od 132,05 € od dana 15.9.2011.

- na iznos od 127,60 € od dana 17.10.2011.

- na iznos od 101,06 € od dana 18.11.2011.

- na iznos od 101,06 € od dana 19.12.2011.

- na iznos od 85,26 € od dana 16.1.2012.

- na iznos od 105,91 € od dana 17.2.2012.

- na iznos od 107,56 € od dana 19.3.2012.

- na iznos od 74,51 € od dana 6.4.2012.

- na iznos od 141,63 € od dana 16.5.2012.

- na iznos od 109,81 € od dana 6.6.2012.

- na iznos od 107,96 € od dana 18.7.2012.

- na iznos od 107,55 € od dana 17.8.2012.

- na iznos od 107,46 € od dana 17.9.2012.

- na iznos od 105,72 € od dana 17.10.2012.

- na iznos od 102,42 € od dana 19.11.2012.

- na iznos od 108,83 € od dana 18.12.2012.

- na iznos od 74,51 € od dana 7.1.2013.

- na iznos od 141,04 € od dana 18.2.2013.

- na iznos od 101,24 € od dana 20.3.2013.

- na iznos od 343,49 € od dana 6.4.2006.

do isplate, s tim da se zakonske zatezne kamate do 31.07.2008. godine obračunavaju po stopi od 15% godišnje, od 01.08.2008. godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:87939104217, Jurišićeva 4, naknaditi tužiteljima GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovog postupka u iznosu od 1.210,00 eura (tisudvijestodeset eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude 22. svibnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji, po punomoćniku, podnijeli su protiv tuženika NOVE HRVATSKE BANKE d.d. tužbu radi isplate iznosa od ukupno 3.550,84 eura (tada 26.753,84 kn), navodeći da je tuženik pravni sljednik davatelja kredita VOLKSBANK d.d. odnosno kasnije SBERBANK d.d., da je 21. 03. 2006. 1. tužiteljica kao korisnik kredita, 2. tužitelj kao sudužnik i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 707725, koji je potvrđen - solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem: OU-332/2006-1 od dana 21.03.2006. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), da iz čl.1. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik kao kreditor 1. tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednosti od 29.219,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, da je u čl.2. Ugovora o kreditu, ugovorena promjenjivost kamatne stope i to na način da redovna kamata iznosi 5,10 % godišnje, a ista je promjenjiva u sladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika kao kreditora, da je isto tako u odredbi čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu, ugovorena je valutna klauzula, a otplata predmetnog kredita se odvijala na način da se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 414,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju po isplati kredita, da je od ostalih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, ističe se kako je namjena istog bila kupnja vozila, dok je rok otplate bio 84 mjeseca, te je isti otplaćen u cijelosti, da da je „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbu protiv osam poslovnih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u točki 8. izreke kojom se utvrđuje da je osmotužena SBERBANK d.d. u razdoblju od 1.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama utemeljeno je na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima, da je navedena presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019., da naprijed navedene presude obvezujuće su i za naslovni sud u predmetnom postupku, a sve to s obzirom na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisano sljedeće: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Isto tako je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da: „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.”, da je temeljem ništetnih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu navedenih u toč. III. ove tužbe, tuženik je tijekom razdoblja otplate kredita u više navrata svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu na štetu 1. tužiteljice, što je rezultiralo povišenjem mjesečnog anuiteta kojeg je ista bila dužna plaćati, a u istom razdoblju došlo je i do promjene tečaja CHF prema kuni također na štetu 1. tužiteljice, radi čega su iznosi mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je ista bila dužna plaćati također značajno porasli, da je ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba, tuženik je bez pravne osnove stekao određene novčane iznose od 1. tužiteljice, a radi se o razlici između iznosa anuiteta s početno ugovorenom kamatnom stopom i iznosa anuiteta koje je tužitelj platio tuženiku na temelju nezakonito povećanih kamatnih stopa, kao i razlici između anuiteta prema tečaju koji je CHF imao prema kuni na dan isplate predmetnog kredita i iznosa anuiteta koje je 1. tužiteljica platila tuženiku po tečaju CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja, da na temelju navedenog proizlazi kako je 1. tužiteljica s navedenih osnova preplatila predmetni kredit u ukupnom iznosu od 3.550,84 EUR / 26.753,84 Kn.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 42-54 spisa), tada zastupan po punomoćniku, tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Ivancu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.3 Ugovora o kreditu br. 707725 sklopljenog 21.3.2006. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik je dostavio odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012., prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Tuženik je naveo da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda pa je predlagao da se predmet dostavi na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. Tuženik je tužbu i tužbeni zahtjev smatrao neosnovanim, smatrajući da je potraživanje tužitelja u zastari, da utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, da sve i kada bi utvrđenja iz parnice potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, da sve i kada bi presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), a koje prigovore je opširno obrazlagao. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik nije osporavao. Tuženik je predlagao da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj: 707725 od 21.03.2006. (list 13-21 spisa), otplatni plan tuženika (list 22-27 spisa), karticu prometa po predmetnom kreditu (list 28-38 spisa) te je saslušao tužitelje, kao stranke u svrhu dokazivanja.

4. Prije svega, nesporna je statusna promjena na strani tuženika jer je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-23/25802 od dana 03. srpnja 2023. godine u sudski registar upisano da je Nova hrvatska banka d.d., Varšavska ulica 9, 10000 Zagreb, OIB: 78427478595 pripojeno HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva 4, 10000 Zagreb (list 55 spisa).

5. Dalje, tuženik je prigovarao mjesnoj nadležnosti ovoga suda.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 707725 od 21. 03. 2006., utvrđeno je da su ugovorne strane u čl.11. toč.3. ugovorile u slučaju spora, nadležnost suda u Zagrebu.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i načela, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u podružnici tuženika u [adresa] te kako se radi o standardnom ugovoru tuženika o kojem stranke nisu o pojedinim odredbama pregovarali, a što tuženik niti ne osporava, već ih je tuženik unaprijed formulirao kao trgovac, to je tužiteljica stavljena u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika koji ima sjedište u [adresa] jer bi tužitelji za putovanje do Zagreba trebali prijeći oko 100 km pa bi se time pogodovalo tuženiku u svim sporovima proizašlim eventualno iz sklopljenih ugovora o kreditu, dakle prema njegovom sjedištu koje samo njemu prouzrokuje daleko manje troškove.

9. Prema Direktivi Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15, 14/19) postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10. U odnosu na obvezu tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, za navesti je presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C 240/98 do C 244/98, u kojem je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl.3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom predmetu zauzet je stav da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost daje tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. Prema tome, na temelju nepoštene odredbe ugovora, ne može se zasnivati nadležnost, u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

11. Prema odredbi čl.59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 26/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP-a), za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U ovom parničnom predmetu radi se o sporu koji je nastao u povodu ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor zaključila, a to je poslovna jedinica u [adresa].

12. Primjenom navedenih zakonskih odredbi, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti ovog suda je neosnovan.

13. Tuženik je prigovarao zastari potraživanja tužitelja, a koji prigovor je neosnovan.

14. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15. Prema čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23 - dalje: ZOO), na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

16. Sud je imao u vidu i da je čl.187. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), određeno da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj i, kao potpisni ci predmetnog Ugovora o kreditu , to svakako jesu.

17. Imajući u vidu da zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, u konkretnom slučaju zastara za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule počinje teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Obzirom da zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba tužitelja u ovom predmetu podnijeta je 13. 6. 2023., prigovor tuženika je neosnovan.

18. Tuženik je osporavao osnov tužbenog zahtjeva.

19. Nesporno je da su 1. tužiteljica kao korisnik kredita i 2. tuženik kao sudužnik sa pravnim prednikom tuženika 21. 03. 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 707725 na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 29.219,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

20. Nesporno je i da je dijelovima odredaba čl.1., čl.2., čl.4 i čl.8. Ugovora o kreditu broj 707725 od 21. 03. 2006., ugovorena promjenjivost kamatne stope na osnovi Odluke o kamatama i naknadama banke kao kreditora, kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF i iznos otplate anuiteta u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

21. Osnovano se tužitelji pozivaju na primjenu čl.502.c st.1. ZPP-a, temeljeći tužbeni zahtjev na pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

22. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom je utvrđeno da su banke kao tuženici u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

23. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Prema članku 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

25. Sud je imao u vidu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. u kojoj je zauzet pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

26. Stoga je, a na okolnost jesu li tužitelji kao potrošači prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bili obaviješteni od strane banke kao kreditora o svim relevantnim podacima i značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja, sud saslušao tužitelje.

27. Analizirajući iskaze tužitelja, sud je utvrdio da su isti predmetni Ugovor o kreditu zaključili radi kupnje vozila, što proizlazi i iz toč. 3. Ugovora o kreditu, a koje vozilo su koristili za osobne potrebne jer niti u predmetno vrijeme, niti kasnije nisu imali otvoreni obrt, da su od strane Auto kuće bili upućeni da je najpovoljniji kredit u CHF, da nisu niti bili osobno u banci jer su svi papiri bili pripremljeni od strane Auto kuće i tužitelji su samo bili pozvani na potpis ugovora kod javnog bilježnika. Iz iskaza tužitelja proizašlo je da nisu posebno upućivani na pojedine odredbe, niti na rizik promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, niti ih je posebno tko na to upozoravao.

28. Dakle, iskazi tužitelja, a što proizlazi iz priležeće dokumentacije u spisu, potvrđuju činjenicu da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru prednika tuženika, da se prije i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužitelji osporavaju u ovom postupku.

29. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je isti naveden u to. I. izreke, osnovan.

30. Tužiteljica je tražila isplatu novčanog iznosa od ukupno 3.550,84 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno plaćene iznose pa do isplate.

31. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

32. Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva pa je utuženi iznos, uz pripadajuće zatezne kamate u skladu s odredbom čl.29. st.2. a u vezi čl.1115. ZOO-a, tužiteljici dosuđen.

33. Odluku o naknadi troškova ovog postupka, sud je donio sukladno čl.154. st.1. ZPP- a, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

33.1. Sud je tužiteljima, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao traženi trošak sastava tužbe, po punomoćniku, u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 4. 2. 2025., 6. 3. 2025. i 28. 4. 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr.9.1. Tarife, trošak sastava obrazloženog podneska od 03. 02. 2025. u iznosu od 200,00 eura, prema Tbr. 8.1. Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00 eura, prema Tbr.9.3. Tarife, povišenje zbog zastupanja dva tužitelja (10%) u iznosu od 110,00 eura, prema Tbr.40.1. Tarife, a što čini trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 1.210,00 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužiteljima i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 22. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Davorin Kapustić, odvjetnik iz Ivanca

2. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4