REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-654/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], te pisarnicom u Bjelovaru, Antuna Mihanovića 7, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 11. travnja 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 22. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5103701369 od 12. listopada 2007. godine, sklopljenog između tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, kao kreditora i tužiteljice ČD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, da tužiteljici ČD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 405,12 Eura sa zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana 19. listopada 2007. godine, pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine, bila propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, da tužitelju ČD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.320,22 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dana 22. svibnja 2025. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška i to preko dosuđenog iznosa od 1.320,22 Eura, do zatraženog iznosa od 1.695,22 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 375,00 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 22. svibnja 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 06. srpnja 2023. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, ali i radi isplate na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu.

2. U historijatu tužbe je istaknula da su stranke dana 12. listopada 2007. godine, sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103701369 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tužiteljica tvrdi da je banka stavila njoj na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti 70.000,00 CHF, prema srednjem tečaju banke odnosno kreditora, na dan isplate kredita, te da se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita obvezala vratiti taj iznos kredita uz rok otplate od 204 mjeseci.

3. Nadalje je navela da je točkom 10. Ugovora, bila propisana naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 1,00 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunatu s datumom Ugovora, te je tužiteljici dana 19. listopada 2007. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 405,12 EUR / 3.052,35 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 10. Ugovora.

4. Naime tužiteljica tvrdi, da je Ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno da taj Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,000 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora te da je isti, nadalje, suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Pritom, tužiteljica napominje da istoj, u trenutku sklapanja Ugovora, o navedenoj odredbi tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti joj je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni Ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti joj je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

5. Također, tužiteljica je napomenula da je plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% (jedan posto) naknade za iznos kredita uzrokovao očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istoj faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,00 %.

6. Tužiteljica tvrdi da je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, bila potrošač, odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već u stambenu svrhu, odnosno radi kupovine nekretnine, kako to i proizlazi iz točke 3. Ugovora. Slijedom navedenog, tužiteljica nije imala pravnih znanja koja bi joj bila potrebna da bi joj odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica je kao fizička osoba koja je Ugovor sklapala kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužiteljice, na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika, a tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

7. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom sklopljenim između tužiteljice i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest po tužiteljici nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07, ništetna. Tužiteljice se pozvala i na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ( u daljnjem tekstu: Direktiva), kojim je također propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora.

8. Tužiteljica tvrdi kako je Ugovor sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, što svakako i jest, budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor je nesporno po tužiteljici bio sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji Ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužiteljici, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 405,12 EUR / 3.052,35 kn. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru, samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužiteljici kao potrošaču, definitivno nije bilo jasno i poznato.

9. Napokon, tužiteljice se u tužbi ujedno pozvala na recentnu sudsku praksu u ovakvoj pravnoj situaciji, odnosno na presudu Županijskog suda u Splitu, br. Gž- 617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudu Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudu Županijskog suda u Zagrebu, br. Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, a kojim odlukama je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je tuženicima naloženo da isplate iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni.

10. Zbog svega toga, a obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora, koji je prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati, to znači da je navedena sporna odredba, ništetna. Kako je po tužiteljici očito nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužiteljica platila dana 19. listopada 2007. godine, u iznosu od 405,12 Eura / 3.052,35 kuna (prema fiksnom tečaju konverzije 1 Euro = 7,53450 kuna) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 102.st.1. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, te imajući u vidu da je čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO) propisano, da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, tužiteljica je predložila da se udovolji njezinom zahtjevu u vezi isplate iznosa od 405,12 Eura, sa zateznom kamatom od 19. listopada 2007. godine.

11. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, podneskom od 06. listopada 2023. godine, tužiteljica je navela da ima status potrošača, a tuženik status trgovca, slijedom čega dolazi do primjene Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Nadalje, odredbom članka 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Dakle, u konkretnom slučaju je potrebno primijeniti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača u koji je, između ostalog, implementiran akt Europske unije i to Direktiva Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dakle, protivnim načelu savjesnosti i poštenja), a na koji način se hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom, odnosno stajalištem Europske unije u području zaštite potrošača. Samim time smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno za slučaj kada je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Tužiteljica je osporila tvrdnju tuženika da tužiteljica ne bi bila potrošač, obzirom da iz točke 3. Ugovora, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je tužiteljica kao fizička osoba podigla kredit s određenom namjenom, konkretno stambeni kredit za kupovinu nekretnine i to s ciljem koji nije u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već, dakle, u osobne nekomercijalne svrhe, posljedično čemu je njezino svojstvo potrošača nedvojbeno i više nego evidentno.

12. Također, tužiteljica je istakla kako nisu osnovani navodi tuženika, da je predmetna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi, kao naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (u daljnje tekstu: ulazna naknada) jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao što nisu osnovani niti navodi tuženika, kako je bespredmetno ocjenjivati je li ista odredba nepoštena odnosno ništetna. Naime, suprotno navodima tuženika, a u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP/03 prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni ako su te ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, tužiteljica je naglasila kako odredba o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni Ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz činjenice da nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje ulazne naknade odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija: predmeta i cijene ugovora. Pritom se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom ”predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Tim isto, odredba o ulaznoj naknadi svakako ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu Ugovora, koji definira bit tog ugovornog odnosa. U tom smislu se, dakle, ističe kako se odredba o ulaznoj naknadi ne može, a u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, podvesti pod kategoriju ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

13. Osim toga, odredba o ulaznoj naknadi, a koja je nedvojbeno bila dio već pripremljenog Ugovora od strane tuženika, te o kojoj tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao niti istoj razjasnio potrebno značenje i smisao iste, ne može se smatrati jasnom, razumljivom niti lako uočljivom, a navedeno proizlazi iz činjenice da tuženik nije tužiteljici objasnio niti predočio egzaktne parametre temeljem kojih bi ista mogla znati koliko će iznositi ulazna naknada. Istoj, dakle, nisu bili prezentirani troškovi koje bi tuženik imao u vezi postupka odobravanja i obrade kredita niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji sa iznosom kredita koji se traži ( budući da je Ugovorom o kreditu ulazna naknada propisana u iznosu od 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita). Osim toga, Ugovorom također nije niti navedeno po kojem tečaju će se obračunati ulazna naknada odnosno da li će se ista obračunati po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, time da nije niti precizirano da li će za istu naknadu biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. U tom smislu, sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dok isto govori i u prilog tome da ugovorenom ulaznom naknadom nisu ”pokriveni” stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Uz to, obrada i odobravanje kredita neminovno je u opisu radnog mjesta zaposlenika banke koji sudjeluju u istom, a za koji rad djelatnik banke, nije plaćen prema ostvarenom broju obrađenih ili odobrenih kredita.

14. Nadalje, po tužiteljici, povezani regulatorni troškovi koje opisuje tuženik ( npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) istovjetni su operativnim troškovima koje tuženik opisuje kao trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično. Također, isto se poklapa i s materijalnim troškovima koje tuženik opisuje kao trošak cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd. S tim u vezi, nije razumno zaključiti da se svi naprijed navedeni troškovi namiruju ulaznom naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog svega naprijed navedenog, može se zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali te je sasvim očigledno kako je tuženik na tužiteljicu odredbom o ulaznoj naknadi prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Rezimirajući sve navedeno, potpuno je neživotan i nelogičan zaključak tuženika da bi odredba o ulaznoj naknadi tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Pritom je tužiteljica jednom ukazala da je Sud Europske unije, svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19, potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

15. No međutim, sve da je i riječ o ulaznoj naknadi kao ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, a što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba i poštena, a isto se, između ostalog, navodi i u odluci Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P- 4681/21-11 od dana 05. srpnja 2022. godine, kako slijedi:

„ Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,25 % od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan sklapanja ugovora), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. ”. Tužiteljica je i u ovom podnesku uputila na znatnu sudsku praksu u istovrsnim predmetima (iste činjenične i pravne osnove) i to konkretno na presudu Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž- 1972/2022-2 od dana 23. kolovoza 2022. godine, presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-237/2021-14 od dana 31. ožujka 2022. godine, presudu Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-4090/2022-2 od dana 06. prosinca 2022. godine i presudu Županijskog suda u Splitu, broj Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, a kojima je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime ulazne naknade, a sve s pripadajućim zateznim kamatama. Također je navela da je u obrazloženju presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenoga 2022. godine, između ostalog, navedeno:

„ Nadalje, po ocjeni toga suda, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a osobito što je prednik tuženika nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditiranog iznosa, tužiteljici obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za 1,00 %, to je na opisani način prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama trgovca i potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita...”.

16. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je pored neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti, osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu osnovanosti tužbe i postavljanog tužbenog zahtjeva.

17. Pozivajući se na čl. 3. t. 9. ZZP/07, tuženik naglašava kako za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, a da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova.

18. Tuženik je u cijelosti osporio navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga:

- a) Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva,

U tom kontekstu je tuženik naveo da citirana sporna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 %, na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i nedopušteno u smislu čl. 84. ZZP (tuženik u ovom dijelu nepotrebno koristi posredstvom odvjetnika riječ bespredmetno, iako je svakome u pravnom smislu jasno da izreka tužbenog zahtjeva, nikako ne može biti bespredmetna jer o njoj upravo sud i raspravlja tijekom parničnog postupka i na okolnost osnovanosti iste izvodi potrebne dokaze od predloženih – opaska suca), utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive, propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti, koje je razvijeno u praksi Suda EU, kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla, potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. U tom kontekstu, tuženik tvrdi da osim što je tužiteljici na tu odredbu ukazao u samom Ugovoru, tužiteljici je ta informacija bila dostupna i na lecima tuženika koji su se uručivali tužiteljici prije nego li je došlo do sklapanja Ugovora.

U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tuženik tvrdi da je tužiteljici bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, tuženik je osporio tvrdnju tužiteljice da tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita, te je naveo kakvi su se troškovi pokrivali sa ulaznom naknadom:

- operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškovi trećih strana, koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine). Tuženik se pozvao na sudsku praksu u vidu odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine, kojom odlukom je preinačena prvostupanjska presuda kojom je bio usvojen tužbeni zahtjev, te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti sa obrazloženjem kojeg je citirao tuženik na 5 i 6 stranici odgovora na tužbu, ali i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (Č Kiss protiv CIB Bank Zrt.).

- b) Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama,

U ovom kontekstu tuženik ističe kako sve da je sudu i dopušteno utvrđivati nepoštenost ili ništetnost navedene sporne odredbe Ugovora, tuženik smatra kako ta odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koje bi se imale smatrati značajnom u smislu čl. 81. ZZP. Pri tome tuženik se pozvao i na odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja se odnosi na naknadu za upravljanje zajmom, te navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje sporne naknade, pri čemu dodaje kako je odredba čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (N.N. broj 15/2014), glasila: "Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja."

Napokon, tuženik naglašava kako je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenog, tuženik tvrdi kako se ne može smatrati da bi predmetna sporna odredba Ugovora o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

19. Pored toga, tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi novčane tražbine tužiteljice, obzirom da je ta naknada naplaćena dana 19. listopada 2007. godine, te da se na predmetno potraživanje tužitelja u vezi isplate tog naplaćenog iznosa po tuženiku, primjenjuje zastarni rok od 5 godina, računajući od dana plaćanja. Tuženik je osporio i potraživanje zatezne kamate na navedeni novčani iznos u smislu čl. 214. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pozvavši se pri tome na pravno mišljenje iz odluke VSRH broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine, ali i na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH iznijeto na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva".

20. Kako tuženik smatra da se na ovu pravnu situaciju ne mogu primijeniti odluke Suda EU broj C-224/19 i C-84/19, predložio je da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

21. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u podnesak tuženika od 27.07.2021.g. (list 8), zahtjev tužiteljice posredstvom odvjetnika iz podneska od 12.07.2021.g. u pogledu visine isplaćene ulazne naknade za obradu Ugovora (list 9), pregled prometa po kreditu tužiteljice za razdoblje od 17.10.2007.g., do 30.09.2015.g. (list 10-19), Ugovor (list 20-25), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103701369 od 15.01.2016.g. (list 26-30), sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (list 31-50, 133-146, 148-168, 172-188, 276-302), Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (list 51-56), sudsku praksu i materijalne dokaze dostavljene po tuženiku uz odgovor na tužbu (list 71-114), izvod iz zapisnika sa prve sjednice Građanskog odjela VSRH održane 30. siječnja 2020.g. (list 147), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održane on line 05.11.2020.g. (list 169- 171), te sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 267-271).

22. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 306-307) u svojstvu stranke.

23. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

24. Tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni.

25. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da su stranke sklopile Ugovor dana 12. listopada 2007. godine (list 20-25) na iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa namjenom: stambeni kredit za kupovinu nekretnine,

- da je točkom 10. Ugovora, navedeno da je korisnik kredita dužan platiti za obradu zahtjeva i odobravanje kredita 1% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora,

- da je je Erste banka d.d. Rijeka, podneskom od 27. srpnja 2021. godine (list 8), obavijestila odvjetnike tužitelja u vezi predmetnog Ugovora, da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita broj 5103701369, dana 19. listopada 2007. godine i to u iznosu od 3.052,35 kuna,

- da je tužiteljica svoj kredit temeljem Ugovora, otplaćivala sukladno planu otplate koji je sastavio tuženik i to u vezi iznosa od 70.000,00 CHF (koja svota je predstavljala iznos kredita), obračunatog u smislu točke 2. Ugovora, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dakle da se iznos kredita u smislu obveze tužiteljice da ga otplati, nije umanjio za plaćeni iznos od 3.052,35 kuna, za iznos obrade kredita.

26. Između stranaka je bilo sporno da li je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora bila potrošač, te da li je točka 10. Ugovora, kojim je ugovoreno da je tužiteljica dužna platiti 1% naknade za iznos kredita, tuženiku u vezi obrade zahtjeva i odobravanja kredita, na način na koji je to ugovoreno, ništetna, a analogno tome, ima li tužiteljica pravo ukoliko je ta odredba Ugovora ništetna, potraživati isplatu isplaćenog iznosa tuženiku u iznosu od 405,12 Eura (koja svota predstavlja plaćeni iznos tuženiku od 3.052,35 kuna u smislu točke 10. Ugovora u sada važećoj valuti), sa zateznom kamatom od dana kada je to plaćanje izvršeno, odnosno od dana kada je taj iznos obustavljen tužiteljici od iznosa kredita koji je realizirala kod tuženika, sukladno Ugovoru. Osim toga, sporno je i radi li se o zastarjelom novčanom potraživanju tužiteljice.

27. Iz iskaza tužiteljice, saslušane u svojstvu stranke, proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora živjela kao podstanar na adresi u [adresa] u [adresa], te je navedeni kredit sukladno Ugovoru, realizirala za kupnju stana kojeg do tada nije imala u svom vlasništvu, odnosno za kupovinu svoje prve nekretnine u kojoj je namjeravala živjeti i da je od sredstava ostvarenih Ugovorom, doista i kupila stan u [adresa] u [adresa], te da od te kupnje stana u njemu i živi kontinuirano do danas. Ujedno je istakla da taj stan nije nikada iznajmljivala i da nikada nije imala nekakav obrt ili trgovačko društvo koje bi imalo sjedište na adresi na kojoj se nalazi taj njezin stan.

28. Iskaz tužiteljice u ovom dijelu je prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo baš niti jednog opravdanog razloga, a ni dokaza, te je zbog toga ocijenjen neosnovanim prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala svoj status potrošača u trenutku sklapanja Ugovora. Naime, tužiteljica je svojim iskazom u gore navedenom dijelu, prihvaćenim kao istinitim, dokazala da je imala status potrošača na dan sklapanja Ugovora i da je upravo u svojstvu potrošača sklopila taj Ugovor, a tuženik u suprotnom nije niti ponudio tijekom ove parnice neku drugu varijantu ili alternativu, odnosno tvrdnju u kakvom bi to svojstvu, ukoliko ne kao potrošač, tužiteljica uopće sklopila navedeni Ugovor.

29. Nadalje, tužiteljica je prilikom saslušanja navela da joj zaposlenica banke, ŽD nije dala do znanja da bi tužiteljica od sredstava kredita trebala platiti 1% banci za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, već da je prilikom razgovora sa tom zaposlenicom banke s njom razgovarala o sasvim drugim temama, te tužiteljica tvrdi da je za tu ugovornu odredbu praktički prvi put saznala kada joj je javna bilježnica čitala taj Ugovor, neposredno prije nego li ga je tužiteljica potpisala. Tužiteljica je navela da je njoj za tih 1% od iznosa kredita, isplaćen manji iznos od svote kredita, te njoj inače tuženik nije isplatio iznos kredita, nego je direktno taj iznos plaćen osobi koja je tužiteljici prodala stan.

30. I ovaj dio iskaza tužiteljice je sud prihvatio kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, a niti dokaza jer tuženik nije predložio saslušanje svjedoka u osobi izvjesne ŽD, a kako svjedok HD, čije saslušanje je tuženik predložio u ovoj parnici, nije pristupio na zakazanu raspravu kod ovoga suda, tuženik je posredstvom pravne zastupnice u ovoj parnici, odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tog svjedoka, odnosno povukao je svoj dokazni prijedlog u vezi saslušanja tog svjedoka, pa ne postoji niti jedan valjani razlog da sud ne prihvati kao istinit dio iskaza tužiteljice naveden u prethodnoj točci ovoga obrazloženja.

31. Dakle, na temelju tih prihvaćenih kao istinitih tvrdnji tužiteljice je utvrđeno da je tužiteljica u historijatu tužbe opravdano iznijela činjenice da između stranaka nije bilo baš nikakvih pregovora oko te ugovorne odredbe u vezi plaćanja tuženiku 1% od iznosa kredita od strane tužiteljice, na ime nekakvih u Ugovoru, potpuno nekonkretiziranih troškova koji se odnose na " obradu zahtjeva i odobravanje kredita", ali i da je tužiteljica opravdano i istinito tužbu obrazložila navođenjem da je upravo tuženik sastavio Ugovor na standardiziranom obrascu (što je očito i iz samog sadržaja Ugovora i tu iznesenu činjenicu, tuženik nije niti osporavao), kao tipski ugovor, a koji ugovor je tužiteljica samo mogla prihvatiti ili odbiti, te da se o toj spornoj ugovornoj odredbi iz točke 10. Ugovora, nije pojedinačno i posebno pregovaralo.

32. Nasuprot tome, tuženik tijekom ove parnice nije uopće dokazao svoje tvrdnje iz odgovora na tužbu, koje se odnose na navod da je tuženik "tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita"….te da je u vrijeme sklapanja Ugovora "tužitelju bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj".

33. Ove iznesene tvrdnje tuženika, sud tretira samo pukim tvrdnjama koje tuženik nije dokazao u ovoj parnici, a koje se objektivno i nije potrudio dokazati. Naime, materijalni dokaz kojeg je tuženik dostavio u spis, kao prilog svog odgovora na tužbu, primjerice u vidu navedenog Izvatka iz Općih i posebnih odredbi kataloga sektora građanstva od 20. kolovoza 2007. godine (list 92-96), ne upućuje na zaključak, ni po čemu, da je tužiteljici taj materijalni dokaz bio predočen prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora ili da su joj bar bile predočene neke bitne informacije iz tog materijalnog dokaza, temeljem kojih bi se moglo zaključiti da je tužiteljica bila pravovremeno upoznata sa sadržajem buduće točke 10. Ugovora, prije nego li je pristala sklopiti Ugovor u fazi pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu.

34. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

35. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pored toga, čl. 87. st. 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

36. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredbe točke 10. Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

37. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

38. Iz provedenih dokaza, po uvjerenju suda, dakle proizlazi da je odredba sadržana u točci 10. Ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, ništetna, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP. Naime iz iskaza tužiteljice je ovaj sud utvrdio i da joj prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora i prilikom zaključivanja kredita nitko od strane zaposlenika tuženika, nije ništa rekao o tome da će joj biti obračunata i oduzeta od iznosa kredita, naknada za obradu kredita i odobrenje kredita, time da tuženik nije dokazao drugačije tijekom ove parnice. Stoga navedena sporna točka 10. Ugovora u navedenom dijelu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP jer je Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o toj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

39. Naime, u točci 10. Ugovora, nije precizno i konkretno uopće bilo označeno na što se zapravo odnosi ta naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a što je po uvjerenju suda uz okolnost da se o tome nije niti pregovaralo prilikom razgovora oko sklapanja Ugovora, uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača jer je tužiteljici od svote kredita obustavljen nesporni u ovoj parnici iznos od 3.052,35 kuna.

40. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su tužiteljici, barem prilikom zaključenja Ugovora, kad već ne prilikom pregovora oko sklapanja Ugovora, od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade od 1% od svote kredita, kao niti na što se ta svota naknade točno odnosi, pa joj dakle zbog tog propusta banke ili zaposlenika banke, kao potrošaču nije bilo omogućeno da tužiteljica pristane ili se suglasi sa takvom odredbom, pa je ta odredba Ugovora, koja je bila jednostrano određena od strane banke, svakako bila protivna načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je točka 10. Ugovora, ništetna. Ovo tim više, što je tuženik nastavio od tužiteljice naplaćivati sukladno Ugovoru, mjesečne anuitete u vezi otplate svote kredita od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dakle ne za umanjen iznos od 405,12 Eura, od te svote, već kao da je tuženik isplatio tužiteljici upravo svotu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, iako je sasvim jasno da tuženik nije isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

41. Člankom 323. st. 1. ZOO, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

42. U ovom konkretnom slučaju nije utvrđeno da je cijeli Ugovor ništetan, nego da je ništetna samo navedena točka 10. Ugovora, te da je tuženik upravo na temelju te ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće "naknade za kredit", dakle ne samo one koja se odnosila na ugovoreno kamatu, a što se zapravo reflektiralo na plaćanje 1% naknade od iznosa kredita što je za ovu parnicu od bitnog značaja, ali i na plaćanje veće kamate na ukupnu svotu kredita koji je isplaćen tužiteljici (jer joj nije isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF), što za ovu parnicu nije od bitnog značaja imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva koji se odnosi u kondemnatornom dijelu samo na isplatu iznosa od 405,12 Eura. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici taj utuženi iznos od 405,12 Eura, zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je taj iznos zadržao za sebe od svote kredita tužiteljice u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO jer je po utvrđenju da je ta odredba Ugovora ništetna, otpala osnova temeljem koje je tuženik imao pravo taj iznos zadržati za sebe, a kako je tuženik sam sastavio tu ništetnu odredbu, po uvjerenju suda je bio nepošten od dana kada je taj iznos zadržao za sebe i od toga dana treba tužiteljici, platiti zateznu kamatu na taj iznos.

43. Zbog toga, ovaj sud smatra da nije tuženik u pravu, kada pokušava tijekom ove parnice svoju sporednu obvezu u vezi zatezne kamate, na navedeni iznos glavnog duga, usmjeriti u svoju korist uz obrazloženje koje rabi za tu svrhu.

44. Tuženikov prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužiteljice, sud je ocijenio neosnovanim jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine, zauzeto pravno shvaćanje da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj, sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je evidentno da predmetno potraživanje tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 405,12 Eura, po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada "za obradu zahtjeva i odobrenje kredita", nije zastarjelo niti je uopće moglo zastarjeti jer pozivanje na ništetnost ne zastarjeva (vezano za predmetni deklaratorni zahtjev), a imajući u vidu da je tek ovom predmetnom presudom utvrđena ništetnost točke 10. Ugovora.

45. Shodno tome, za odgovor na pitanje je li zastarjelo predmetno novčano potraživanje tužiteljice ili nije, evidentno je kako je potpuno nebitno kojeg je točno datuma tuženik naplatio tužiteljici ili obustavio joj od iznosa kredita, svotu od 3.052,35 kuna ili 405,12 Eura u sada važećoj valuti, te tuženik to sasvim pogrešno u pravnom smislu smatra da je bitno kojeg datuma je naplaćen taj iznos.

46. Nije na odmet naglasiti da zbog svih razloga zbog kojih je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice, sud nije prihvatio kao opravdanu argumentaciju tuženika iz odgovora na tužbu koja se odnosila na tvrdnje da nije nepoštena točka 10. Ugovora jer je "jasna, razumljiva i lako uočljiva", ali i da "Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama". Također, nije prihvaćena tvrdnja tuženika da je za razrješenje spora od bitnog značaja što je čl. 3. Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, bilo dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kredita, od strane banke.

47. U tom smislu valja naglasiti kako sud u potpunosti prihvaća argumentaciju tužiteljice iz podneska od 06. listopada 2023. godine, kojim se tužiteljica detaljno očitovala o navodima tuženika iz odgovora na tužbu, pri čemu u tom kontekstu valja posebno naglasiti kako doista odredba Ugovora o ulaznoj naknadi ne predstavlja odredbu Ugovora o predmetu i cijeni Ugovora, pa se ne može primijeniti u ovom slučaju čl. 84. ZZP/03, na što tuženik pogrešno ukazuje u odgovoru na tužbu. Pored toga, nije na odmet ponoviti da je u sudskoj praksi (presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4681/21-11 od 05. srpnja 2022. godine, na koju se tužiteljica pozvala) zauzeto stajalište kako sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači samo po sebi da je ta odredba poštena. Napokon, ako tužiteljica na temelju ništetne odredbe Ugovora plati tuženiku utuženi iznos od 405,12 Eura, koja svota joj je zapravo uskraćena od strane tuženika, od svote kredita na temelju navedene ništetne odredbe Ugovora, pa kasnije tuženik traži da tužiteljica otplaćuje dug po kreditu i u vezi tog iznosa od 405,12 Eura, zajedno sa ostalim dugom od svote koja je plaćena tužiteljici, ne može se drugačije okarakterizirati taj pravni odnos između stranaka, nego li da ta ništetna odredba Ugovora, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, na štetu tužiteljice. Ovdje valja ukazati da točka 10. Ugovora nije utvrđena ništenom stoga što u vrijeme sklapanja tog ugovornog odnosa između stranaka ne bi bilo dopušteno da banka obračuna i naplati naknadu za obradu kredita od korisnika kredita, već iz sasvim drugih razloga koji su navedeni u ovoj odluci.

48. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupan opravdan parnični trošak, time da je odluka o trošku donesena na temelju vrijednosti predmeta spora, sukladno troškovniku punomoćnika tužiteljice, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

49. Valja naglasiti da je tužiteljica u fazi prethodnog postupka, podneskom od 03. siječnja 2024. godine, označila kao vrijednost predmeta spora u pogledu istaknutog deklaratornog zahtjeva iznos od 1.327,23 Eura (što sud smatra sasvim legitimnim i opravdanim, s obzirom da se njezin zahtjev ne sastoji samo i isključivo od kondemnatornog zahtjeva u vezi isplate iznosa od 405,12 Eura), pa je istakla kako ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 1.732,35 Eura, obzirom na navedena dva predmetna zahtjeva tužiteljice.

50. Iako je tuženik posredstvom odvjetnika preuzeo e komunikacijom, taj podnesak tužiteljice, dana 10. siječnja 2025. godine, a prethodni postupak je u ovome predmetu inače bio zaključen na pripremnom ročištu održanom dana 17. siječnja 2025. godine, tuženik se sjetio i našao opravdanim tek u fazi glavne rasprave, podneskom od 27. siječnja 2025. godine, prigovarati naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice, što ovaj sud nije uzeo u obzir niti kao pravovremeni prigovor, a niti kao osnovani prigovor, pa je odluka o parničnom trošku donesena obzirom na vrijednost predmeta spora koju je označila tužiteljica u fazi prethodnog postupka u iznosu od 1.732,35 Eura.

51. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, za pribavljanje potvrde o visini isplaćene naknade za obradu kredita, iznos od 50,00 Eura, za sastav podneska od 06. listopada 2023. godine (kojim se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu), priznat je iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 03. siječnja 2024. godine, iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr.8.t.4.Odvjetničke tarife, za sastav podneska od 07. veljače 2025. godine, iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr.8t.4.Odvjetničke tarife, dok je za zastupanje tužiteljice na ročištima održanim dana 17. siječnja 2025. godine, ali i 10. travnja 2025. godine, priznat iznos od 400,00 Eura ukupno za oba ročišta.

52. Obzirom da je tužiteljici još priznat na navedene opravdane parnične troškove u ukupnom iznosu od 950,00 Eura, pripadajući porez na dodanu vrijednost od 237,50 Eura, te pripadajuća sudska pristojba od 132,72 Eura u vezi tužbe i presude, koju tužiteljica inače tek mora platiti, ukupan opravdan trošak tužiteljice je utvrđen u iznosu od 1.320,22 Eura, koja svota joj je i dosuđena uz opravdano zatraženu zateznu kamatu od dana donošenja ove odluke. Preko tog iznosa je odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnog troška.

53. Napokon, u okviru ove odluke o trošku nije donesena odluka o zahtjevu koji se odnosio na potencijalni budući trošak tužiteljice i to u odnosu na vrijeme izrade ove presude u vezi zastupanja tužiteljice po punomoćniku, na ročištu za objavu presude i zatraženi pripadajući porez na taj trošak, pa će sud tek nakon održavanja tog ročišta za objavu presude donijeti odluku o tom zahtjevu tužiteljice i to u vidu posebnog rješenja, ukoliko bude ispunjen zakonski uvjet za usvajanje tog zahtjeva.

U Bjelovaru, 22. svibnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 23. svibnja 2025. godine, a putem ovoga suda.