Poslovni broj: P-2949/2019-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja GLO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Tatjani Starčević odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 24. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj: 9010697961, od 30.08.2005. godine, a koji Ugovor je dana 30.08.2005. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Miroslavu Banić iz Rijeke, Korzo 4, pod broj OU-588/2005, sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao Kreditora, i tužiteljice GLO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije, [adresa]), kao korisnika kredita, GL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa] (ranije, [adresa]), kao solidarnog dužnika, te OL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao založnog dužnika i sudionika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, te u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

- sadržane u dijelu odredbe članka 1. (IZNOS KREDITA) Ugovora, koja glasi: “Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara

protuvrijednosti

od

19.311,08

CHF

(slovima:devetnaesttisućatristojedanaest CHF i nula osam C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”

- u dijelu odredbe članka 4. (KAMATA NA KREDIT) Ugovora, koji glasi: “4.1.………po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,……

4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima:prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima:prvisiječnja) do 30.6. (slovima:tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima:prvog srpnja) a primjenuje se za razdoblje od 01.07. (slovima:prvogsrpnja) do 31.12. (slovima:tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.”

-u dijelu odredbe članka 5. stavak 2. (INTERKALARNA KAMATA) UGOVORA, koja glasi:

“Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.”

-u dijelu odredbe članka 6. stavak 2. (KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA) UGOVORA, koja glasi:

“Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.”

- u dijelu odredbe članka 7. stavak 7.2. (OTPLATA KREDITA) Ugovora, koja glasi: “7.2. Kredit u iznosu od 19.311,08 CHF (slovima:devetnaesttisućatristojedanaest CHF i nula osam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 216 (slovima:dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.

U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.”

te u dijelu odredbe članka 12. (ZAVRŠNE ODREDBE) točke 12.10.. Ugovora, koja glasi:

12.10. Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik, izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da isplati tužiteljici GLO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 603,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 01.09.2007. do 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07. 2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. godine pa do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

-na iznos od 11,80 eur počam od 01.08.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,60 eur počam od 01.09.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,56 eur počam od 01.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,40 eur počam od 01.11.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,59 eur počam od 01.12.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,71 eur počam od 01.01.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,38 eur počam od 01.02.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,28 eur počam od 01.03.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,57 eur počam od 01.04.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,46 eur počam od 01.05.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,57 eur počam od 01.06.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,54 eur počam od 01.07.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,28 eur počam od 01.08.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,81 eur počam od 01.09.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,58 eur počam od 01.10.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,15 eur počam od 01.11.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,45 eur počam od 01.12.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,14 eur počam od 01.01.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,60 eur počam od 01.02.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,74 eur počam od 01.03.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,45 eur počam od 01.04.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,45 eur počam od 01.05.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,80 eur počam od 01.06.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,82 eur počam od 01.07.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 12,47 eur počam od 01.08.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,45 eur počam od 01.09.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,14 eur počam od 01.10.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,07 eur počam od 01.11.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,01 eur počam od 01.12.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,10 eur počam od 01.01.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,69 eur počam od 01.02.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,67 eur počam od 01.03.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,56 eur počam od 01.04.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,56 eur počam od 01.05.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,57 eur počam od 01.06.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,47 eur počam od 01.07.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,46 eur počam od 01.08.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,39 eur počam od 01.09.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,27 eur počam od 01.10.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,33 eur počam od 01.11.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,34 eur počam od 01.12.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,29 eur počam od 01.01.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,06 eur počam od 01.02.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,19 eur počam od 01.03.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,16 eur počam od 01.04.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,06 eur počam od 01.05.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,85 eur počam od 01.06.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,81 eur počam od 01.07.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,81 eur počam od 01.08.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,84 eur počam od 01.09.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,91 eur počam od 01.10.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,81 eur počam od 01.11.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,81 eur počam od 01.12.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,80 eur počam od 01.01.2014. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da isplati tužiteljici GLO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zakonske zatezne kamate koja za razdoblje od 01.09.2007. do 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07. 2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. godine pa do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

-na iznos od 7,52 eur počam od 01.09.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,38 eur počam od 01.10.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,35 eur počam od 01.11.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,44 eur počam od 01.12.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,38 eur počam od 01.01.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 7,49 eur počam od 01.02.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,24 eur počam od 01.03.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,46 eur počam od 01.04.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,03 eur počam od 01.05.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,91 eur počam od 01.06.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,02 eur počam od 01.07.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,74 eur počam od 01.08.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,72 eur počam od 01.09.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,85 eur počam od 01.10.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,10 eur počam od 01.11.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,21 eur počam od 01.12.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,11 eur počam od 01.01.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,68 eur počam od 01.02.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,71 eur počam od 01.03.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,48 eur počam od 01.04.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,48 eur počam od 01.05.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,19 eur počam od 01.06.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,94 eur počam od 01.07.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,71 eur počam od 01.08.2009. godine pa do isplate

u roku od 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da isplati tužiteljici GLO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.489,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 01.07.2010. godine do 30. lipnja 2011. godine teku pod stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. godine pa do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. godine do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01.01.2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

-na iznos od 1,30 eur počam od 01.11.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 1,62 eur počam od 01.01.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,37 eur počam od 01.02.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,70 eur počam od 01.03.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 1,66 eur počam od 01.04.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 1,83 eur počam od 01.05.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,47 eur počam od 01.06.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,24 eur počam od 01.09.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,16 eur počam od 01.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,72 eur počam od 01.12.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 1,60 eur počam od 01.01.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 3,00 eur počam od 01.02.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,63 eur počam od 01.03.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,45 eur počam od 01.04.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,05 eur počam od 01.05.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,88 eur počam od 01.06.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 10,38 eur počam od 01.07.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,21 eur počam od 01.08.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 12,39 eur počam od 01.09.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,37 eur počam od 01.10.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,22 eur počam od 01.11.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,58 eur počam od 01.12.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 18,87 eur počam od 01.01.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,23 eur počam od 01.02.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 16,56 eur počam od 01.03.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,79 eur počam od 01.04.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 15,07 eur počam od 01.05.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,35 eur počam od 01.06.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,84 eur počam od 01.07.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,01 eur počam od 01.08.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,28 eur počam od 01.09.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,96 eur počam od 01.10.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,55 eur počam od 01.11.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,26 eur počam od 01.12.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,73 eur počam od 01.01.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,32 eur počam od 01.02.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,45 eur počam od 01.03.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,42 eur počam od 01.04.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,94 eur počam od 01.05.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,43 eur počam od 01.06.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,67 eur počam od 01.07.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,93 eur počam od 01.08.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,51 eur počam od 01.09.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,42 eur počam od 01.10.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,59 eur počam od 01.11.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,24 eur počam od 01.12.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,02 eur počam od 01.01.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,54 eur počam od 01.02.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,67 eur počam od 01.03.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,78 eur počam od 01.04.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,89 eur počam od 01.05.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,52 eur počam od 01.06.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,46 eur počam od 01.07.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,99 eur počam od 01.08.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 22,96 eur počam od 01.09.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,44 eur počam od 01.10.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,69 eur počam od 01.11.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,13 eur počam od 01.12.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,64 eur počam od 01.01.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,32 eur počam od 01.02.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,97 eur počam od 01.03.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,77 eur počam od 01.04.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,02 eur počam od 01.05.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,71 eur počam od 01.06.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,79 eur počam od 01.07.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 24,77 eur počam od 01.08.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,47 eur počam od 01.09.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,31 eur počam od 01.10.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 25,99 eur počam od 01.11.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,46 eur počam od 01.12.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,21 eur počam od 01.01.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.02.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,54 eur počam od 01.03.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.04.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.05.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.06.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.07.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.08.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.09.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 26,55 eur počam od 01.10.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 455,20 eur počam od 01.10.2015. godine pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

a) "Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj: 9010697961, od 30.08.2005. godine, a koji Ugovor je dana 30.08.2005. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Miroslavu Banić iz Rijeke, Korzo 4, pod broj OU-588/2005, sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao Kreditora, i tužiteljice GLO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije, [adresa]), kao korisnika kredita, GL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa] (ranije, [adresa]), kao solidarnog dužnika, te OL (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao založnog dužnika i sudionika, u dijelu, i to:

…“12.8. Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru služe poslovne knjige Banke i dokazna sredstva s kojima Banka raspolaže. Ugovorne strane su također suglasne da je Banka ovlaštena samostalno, sukladno ovom ugovoru, odrediti dospijeće i visinu anuiteta, odnosno ukupne tražbine i to kako za potrebe odnosa između stranaka tako I za potrebe ishođenja klauzule ovršnosti od strane javnog bilježnika.

12.9. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.

12.11. Korisnik kredita izjavljuje da je, sukladno važećim propisima, upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu.”

b) sa zahtjevom za isplatom s osnova razlike glavnice iznosa od 455,20 EUR . c) sa zahtjevom za isplatom na ime glavnice preplaćenih iznosa kamata u visini 296,14 EUR.

VI. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 1.977,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 22. svibnja 2025. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 27. veljače 2025.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi i podnesku od 15.11.2019. navodi kako je sa tuženikom sklopila 30.08.2005. ugovor o kreditu broj 9010697961 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 19.311,08 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tim ugovorom da je određena kamatna stopa u visini od 4,70 % godišnje promjenjivo u skladu s aktom kreditora. Tužiteljica kao potrošač da podnosi ovu tužbu jer su joj povrijeđena prava potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe kojima je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, nadalje smatra kako su ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu CHF ništetne. Tužiteljica ukazuje da je tužena u naprijed navedenom ugovoru o kreditu povrijedila i načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorila s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Banka kao trgovac da raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač da nije imala niti mogućnosti da uvidi sve moguće rizike i posljedice koje iz istog proizlaze jer joj banka na isto nije ukazala čime. Banka je u ugovoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Takvim postupanjem banke povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbama, sve je to imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu isključivo tužitelja. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda RH Pž-7129/13 u kolektivnom sporu saveza udruge za zaštitu potrošača Potrošač protiv osam banaka između kojih i tuženika, koja odluka temeljem odredbe čl. 118 ZZP i čl. 502 c ZPP-a obvezuje i ovaj sud. Predmetni kredit da je sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu pa tužitelj nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim bankarskog proizvoda. Poziva se na odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci pod točkom 1 izreke ove odluke u odnosu na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te povrat stečenog bez osnove i to zbog primjene ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope iznos od 6.894,56 kn te zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 10.574,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe prigovor zastare pozivajući se na opći zastarni rok od 5 godina, naime prama niti jedno propisu podnošenje tzv kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Ističe kako je ugovor je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Činjenica prihvata konverzija da je odlučna za nastavak ovog postupka. Sklapanjem Anexa ugovora prestao je postojati osnovni ugovor o kreditu, pa je u cijelosti promašen postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pa na temelju tog ugovora tužitelj ne može ništa niti potraživati od banke. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja , koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Prihvatom konverzije tužitelje je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj, značilo bi zapravo dvostruku naplatu na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate-preplate te na temelju donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate.

Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga sadržaj Ugovora te njegovo postupanje da su u cijelosti usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naveo je da u Ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit uplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a jer da se cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naveo je da kako je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula nedopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da zbog opstojnosti primjene valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika i realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio drže u stranoj valuti. Tuženik potom navodi da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta te da bez obzira na činjenicu da su sklapani ugovori o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima već da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje koje je sporno ili tražio bilo kakva rješenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika i da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Banke ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Potrošač/korisnik kredita poslovno je sposobna osoba koja je od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora, a taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temelj te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nedopuštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni Ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, dakle da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta o promjenjivosti kamatne stope čemu da je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama ZOO-a jedino koliko ugovorena visina kamatne stope ne prelazi zakonom dopuštenu visinu stope da se ista može smatrati nezakonitom. ističe kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladnosti njima po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom, a tužitelj da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima na najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope stoga da nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Nadalje navodi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope je riječ o samostalnom određivanju cijene i da tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu te da temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva da se izravno dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa da navedeno sukladno odredbi čl. 143 st. 1 i 2 ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Naveo je da kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno način obračuna kamate s određenim općim uvjetima poslovanja banke, a što da znači da on ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nije bila volja ugovornih strana, a čime bi izazvala povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja zahtjev na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naveo je da čak štoviše da je potraživanje tužitelja kao i da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojoj se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da za čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračuna početnu kamatnu stopu. Naveo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Naveo je da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju da ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamate i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti

Tužiteljica u daljnjem tijeku postupka navodi kako sklapanjem Anexa stranke nije izgubila pravni interes za podnošenje ove tužbe. Ništetne odredbe ugovora ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ugovornih odredbi, stoga ima pravi i potraživati isplatu osnog što je tuženik stekao zbog primjene tih ništetnih odredbi jer aneksom nije u obeštećena.

Podneskom od 27.02. 2024. tužiteljica po provedenom vještačenju uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.489,71 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 900,82 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 1.455,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Podneskom od 19. ožujka 2025. tuženik se usprotivio preinaci u vidu povišenja tužbenog zahtjeva navodi kako tužiteljica sada potražuje iznos od 455,20 EUR na ime razlike glavnice utvrđene u konverziji koji iznos ranije nije potraživala te ističe prigovor zastare.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu po provedenom financijskom vještačenju, radi se o usklađenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka te se po stavu suda ne radi o pravoj preinaci tužbenog zahtjeva, stoga je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja. U odnosu na tužbeni zahtjeva u visini od 455,20 EUR koji se odnosi na pogrešno utvrđenu glavnicu u konverziji valja navesti kako se ne radi o zahtjevu koji se temelji na novoj činjeničnoj i pravnoj osnovi već o zahtjevu koji se temelji na tvrdnji tužitelja kako je ništena odredba ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule u CHF, te da je tuženik primjenom te ništena odredbe pogrešno obračunao glavnicu na dan konverzije jer je primijenio tečaj CHF koji je važio na dan konverzije a ne početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015. -dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a.

Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9010697961 od 30.08.2005 kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 19.311,08 CHF prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) adaptacija kuće na području k. o. [katastarska općina], te da je čl. 4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,70% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj obvezao predmetni kredit otplatiti u 216 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima od po u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope. Nadalje nije sporno da su stranke 31.12.2015. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 7.253,60 EUR, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15 pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 5.660,99 kn EUR koji će se prema čl. 5 dodatka koristiti za otplatu budućih dospjelih anuiteta pozivom na odredbu čl. 19c ZID ZPK.

Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedenih presuda.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za adaptaciju nekretnine na području k. o. [katastarska općina], točnije stana u kojem i danas živi, jasno proizlazi da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano-na tuženiku je teret tog dokaza.

Sporno je među strankama može li tužiteljica tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno kako provedena konverzija ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi (kamata, tečaj razlika glavnice, manjak), već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN /03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,70% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,70 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

Tužiteljica u iskazu navodi kako joj o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužiteljica kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 4. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji kredit. Rečeno joj je da je CHF sigurna valuta i da ne bi trebalo biti problema. Poznat joj je pojam valutne klauzule. Početni anuitet joj je bio oko 300 kn a najviši 900 kn, prihvatila je konverziju jer nije vidjela drugi izlaz. Banka je sastavila ugovor i aneks ugovoru o konverziji.

Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ista kao potrošač informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl. 1, 5 toč. 2, 6 toč. 2, čl. 7 i 12 toč. 10 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita i kamata, kao i da je banka informirala tužitelja o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.

U odnosu na ostale odredbe čl. 12 i to čl. 12.8, 12.9 i 12.11. koje tužitelj također traži da se iste utvrde ništetnim navedeno tužitelj ničim nije obrazložio zbog čega te pojedine odredbe ugovora smatra ništetnim niti je sud po službenoj dužnosti isto utvrdio pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti te odlučiti kao u točki V a izreke ove odluke .

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019. g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev također nije osnovan prigovor zastare, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 900,82 EUR, razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 1.489,71 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u Eur po tekućem tečaju iznosi 455,20 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Negativne tečajne razlike iznose 180,58 EUR, a manje plaćena kamata iznosi 264,64 EUR riječ je većinom o razlikama nastalim za vrijeme primjene zakonske kamate od 3.23%.

Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 751,34 € na dan 30.09.2015. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 3 i 5.

Tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 27.02. 2024. te po provedenom vještačenju uredila tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.489,71 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 900,82 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 455,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik je istakao samo prigovore pravne prirode.

Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 900,82 EUR na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 1.489,71 EUR.

U odnosu na zahtjev tužiteljice kojim potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 455,20 EUR valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužiteljica opravdano potražuje razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a između stranaka. I kamata na taj iznos primjenom odredbe čl. 1115 ZOO-a teče od dana nepripadnoj stjecanja istog dakle od 01.10.2015.

Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama . U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.

Nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije. Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženik stekao.

No, prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 i 7 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 751,34 EUR (visinu utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju) koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate najprije s osnova razlike glavnice u visini od 455,20 EUR, a kako nedostaje još iznos od 295,14 EUR do 751,24 EUR koliko iznosi pretplata priznata tužitelju u konverziji to je potraživanje tužitelja s osnove preplaćene kamate dospijećem od 01.09.2007. do 01.07.2009. ukupno u visini od 293,42 EUR i dijelom potraživanje s dospijećem od 01.08.2009. u visini od 2,71 EUR valjalo umanjiti.

Stoga u konačnici na ime preplate kamate tužiteljici pripada iznos glavnice od 603,86 EUR i na ime preplate tečaja iznos od 1.489,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, kako je odlučeno u točkama II i IV izreke ove odluke zatim zakonska zatezana kamata na pojedinačne preplaćene iznose kamata ( čija ukupna visina glavnice iznosi 295,14 EUR s dospijećem od 01.09.2007 do 01.08.2009. i na iznos od 455,20 EUR -iznosi glavnice koji je uzet u obzir zbog uračunavanja preplate koja je tužitelju priznata u konverziji ) pa je odlučeno kao u točki III izreke odluke, dok je neosnovan zahtjev za isplatom razlike glavnice u visini od 455,20 EUR i 295,14 EUR pa je odlučeno kao u točki V b i c .

U odnosu na tzv. negativne tečajne razlike i razlike kamate kada su tečaj i kamata bili niži od početnih navodi se kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi u tom smislu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio materijalno pravni prigovor prijeboja niti procesno pravni prigovor radi prebijanja, pa sud nije niti ovlašten umanjit tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima. No da je takav prigovor prijeboja i postavio ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnim troškovima tužiteljice temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pa je tužiteljici uzimajući u obzir da je tužiteljica u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od gotovo 100%, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 73,6%, dakle, sveukupno u ovome postupku njezin uspjeh je 86,8%, dok je uspjeh tuženika u odnosu na osnov 0%, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 26,4%, dakle, njegov konačan uspjeh u sporu iznosi 13,2%, te oduzimajući postotak tužiteljice kojim je u većoj mjeri uspjela u ovome sporu od postotka tuženika kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dolazi se do postotka od 73,6%.

Tužiteljici zastupanoj zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 15.11.2019., 22.05.2020., 27.04.2024. i 27.02.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 15.01.2020. i 15.02.2024 svaki u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč3) za zastupanje na ročištima 29.04.2024. i 20.06.2024. i 24.04.2025. svako u visini od po 100,00 eur (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 1800,00 EUR no isto je zbog uspjeha u sporu valjalo odmjeriti u visini od 73,6% dakle 1.324,80 EUR. Zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u cijelom iznosu od 600,00 EUR budući je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 53,09 EUR odnosno ukupno iznos od 1.977,89 EUR. Na dosuđeni iznos trošaka temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VI. izreke ove presude.

U Rijeci 22. svibnja 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika