REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2498/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice JS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, dana 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 029-50- 3433320 od 2. svibnja 2006. koji su sklopili tužiteljica JS kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor, a koja glasi:

" Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita “ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici JS, iznos 344,20 eur sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2006. do isplate, te joj isplatiti i trošak postupka u iznosu 125,00 eur sa zateznom kamatom od 22. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate , u razdoblju do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 2. svibnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 029-50-3433320 na iznos 16.840,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen joj je 5. svibnja 2006. Tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopljen s namjenom kupnje novog automobila. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 16.840,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za tečajne liste tuženika važećem na dan dospijeća. Ugovorne strane su člankom 3. ugovorile naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica navodi da je predmetni kredit sklopila kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nastavno, tužiteljica ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Tužiteljica napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu, jednokratnu u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužiteljica ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 3. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Tužiteljica ističe da ništetnost spornih odredaba članka 3. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 5. studenog 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužiteljica ponavlja da se o spornim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo te nikako nije mogla utjecati na njihov sadržaj. Navedeno se ima analogno primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade iz priložene dokumentacije da je razvidno da je tužiteljica s osnove naknade isplatila iznos 3,30 % iznosa kredita odnosno 2.593,35 kn / 344,20 eur. Navedeno je osobito razvidno iz Potvrde koju je tuženik izdao tužiteljici dana 20. siječnja 2025., gdje se izrijekom navodi kako je plaćena navedena naknada upravo u utuženom iznosu i to 3,30 % od iznosa kredita. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Poziva se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. Tužiteljica smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva te zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnom odredbu člč. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tz. ulazna naknada te posljedično navedenom obvezati tuženika na isplatu iznosa 344,20 eur sa zateznom kamatom od 6. svibnja 2006. do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja odluke do isplate.

2. Tuženik, iako je uredno zaprimio tužbu i rješenje kojim ga se poziva na davanje odgovora na tužbu (potvrda, poleđina lista 25 spisa), u smislu odredbe čl. 284. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), nije u danom roku podnio odgovor na tužbu.

3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnijela sama tužiteljica niti s općepoznatim činjenicama, a ne postoje ni opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti pravovremeni odgovor na tužbu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 331.b u vezi čl. 338. st. 5. ZPP odlučiti kao u izreci.

4. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 u vezi čl. 151., čl. 155. i čl. 163. Zakona o parničnom postupku. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja po državnom odvjetništvu, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema potraživanom trošku. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da se deklaratorni zahtjevi, postavljeni uz činidbu, ne uzimaju u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023.,Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

4.1.Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe 50 bodova (tbr.7/1 Tarife) što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 100,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (25,00 eur) sveukupno iznosi 125,00 eur.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u četiri primjerka u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude (čl. 348. st. 1. ZPP).

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP), a može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1,2,4-6 i 8-11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

- punom. tužiteljice

- tuženiku