Poslovni broj: P-1001/2022-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Vejnović Rovis, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a , OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Metelko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju ČS, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od sveukupno 9.624,39 eur od kojih: iznos od 1.796,46 Eur na ime preplaćenih redovnih kamata, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama propisanim čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima tekućim:

-na iznos od 28,77 Eur od 01.02.2008. g. -na iznos od 34,44 eur od 01.03.2008.g.

-na iznos od 29,10 eur od 01.04.2008.g.

-na iznos od 29,49 eur od 01.05.2008.g.

-na iznos od 29,45 eur od 01.06.2008.g.

-na iznos od 28,48 eur od 01.07.2008.g.

-na iznos od 28,74 eur od 01.08.2008.g.

-na iznos od 28,50 eur od 01.09.2008.g.

-na iznos od 28,31 eur od 01.10.2008.g.

-na iznos od 28,54 eur od 01.11.2008.g.

-na iznos od 29,47 eur od 01.12.2008.g.

-na iznos od 30,51 eur od 01.01.2009.g.

-na iznos od 28,90 eur od 01.02.2009.g.

-na iznos od 31,45 eur od 01.03.2009.g.

-na iznos od 31,65 eur od 01.04.2009.g.

- na iznos od 50,09 eur od 01.05.2009.g.

- na iznos od 49,73 eur od 01.06.2009.g.

- na iznos od 49,89 eur od 01.07.2009.g.

- na iznos od 47,62 eur od 01.08.2009.g.

- na iznos od 49,07 eur od 01.09.2009.g.

- na iznos od 49,37 eur od 01.10.2009.g.

- na iznos od 48,70 eur od 01.11.2009.g.

- na iznos od 49,23 eur od 01.12.2009.g.

- na iznos od 48,53 eur od 01.01.2010.g.

- na iznos od 48,96 eur od 01.02.2010.g.

- na iznos od 48,77 eur od 01.03.2010.g.

- na iznos od 49,91 eur od 01.04.2010.g.

- na iznos od 50,37 eur od 01.05.2010.g.

- na iznos od 50,11 eur od 01.06.2010.g.

- na iznos od 51,02 eur od 01.07.2010.g.

- na iznos od 51,70 eur od 01.08.2010.g.

- na iznos od 52,64 eur od 01.09.2010.g.

- na iznos od 54,04 eur od 01.10.2010.g.

- na iznos od 39,06 eur od 01.11.2010.g.

- na iznos od 40,79 eur od 01.12.2010.g.

- na iznos od 40,07 eur od 01.01.2011.g.

- na iznos od 40,24 eur od 01.02.2011.g.

- na iznos od 41,45 eur od 01.03.2011.g.

- na iznos od 42,37 eur od 01.04.2011.g.

- na iznos od 40,67 eur od 01.05.2011.g.

- na iznos od 23,15 eur od 01.06.2011.g.

- na iznos od 22,70 eur od 01.07.2011.g.

- na iznos od 23,43 eur od 01.08.2011.g.

- na iznos od 24,54 eur od 01.09.2011.g.

- na iznos od 25,35 eur od 01.10.2011.g.

- na iznos od 2,04 eur od 01.11.2011.g.

- na iznos od 1,84 eur od 01.12.2011.g.

- na iznos od 1,78 eur od 01.01.2012.g.

- na iznos od 1,77 eur od 01.02.2012.g.

- na iznos od 1,78 eur od 01.03.2012.g.

- na iznos od 1,80 eur od 01.04.2012.g.

- na iznos od 1,82 eur od 01.05.2012.g.

- na iznos od 1,80 eur od 01.06.2012.g.

- na iznos od 1,77 eur od 01.07.2012.g.

- na iznos od 1,78 eur od 01.08.2012.g.

- na iznos od 1,78 eur od 01.09.2012.g.

- na iznos od 1,76 eur od 01.10.2012.g.

- na iznos od 1,75 eur od 01.11.2012.g.

- na iznos od 1,74 eur od 01.12.2012.g.

- na iznos od 1,70 eur od 01.01.2013.g.

-na iznos od 1,71 eur od 01.02.2013.g.

-na iznos od 1,71 eur od 01.03.2013.g.

-na iznos od 1,70 eur od 01.04.2013.g.

-na iznos od 1,71 eur od 01.05.2013.g.

-na iznos od 1,68 eur od 01.06.2013.g.

-na iznos od 1,67 eur od 01.07.2013.g.

-na iznos od 1,69 eur od 01.08.2013.g.

-na iznos od 1,67 eur od 01.09.2013.g.

-na iznos od 1,67 eur od 01.10.2013.g.

-na iznos od 1,64 eur od 01.11.2013.g.

-na iznos od 1,67 eur od 01.12.2013.g.

-na iznos od 1,66 eur od 01.01.2014.g.

pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana

iznos od 7.827,93 Eur na ime tečajnih razlika, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama propisanim čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima tekućim:

-na iznos od 1,13 Eur od 13.01.2006. g.

-na iznos od 39,77 eur od 14.01.2008.g.

-na iznos od 5,57 eur od 13.11.2008.g.

-na iznos od 0,03 eur od 14.11.2008.g.

-na iznos od 18,73 eur od 15.01.2009.g.

-na iznos od 0,35 eur od 21.01.2009.g.

-na iznos od 21,70 eur od 13.02.2009.g.

-na iznos od 0,59 eur od 21.02.2009.g.

-na iznos od 11,12 eur od 13.03.2009.g.

-na iznos od 8,58 eur od 10.04.2009.g.

-na iznos od 10,77 eur od 13.05.2009.g.

-na iznos od 5,12 eur od 12.06.2009.g.

-na iznos od 0,87 eur od 10.07.2009.g.

-na iznos od 7,96 eur od 13.07.2009.g.

-na iznos od 3,24 eur od 14.08.2009.g.

-na iznos od 8,05 eur od 14.09.2009.g.

-na iznos od 3,04 eur od 14.10.2009.g.

-na iznos od 7,05 eur od 13.11.2009.g.

-na iznos od 6,19 eur od 11.12.2009.g.

-na iznos od 15,89 eur od 14.01.2010.g.

-na iznos od 20,42 eur od 12.02.2010.g.

-na iznos od 18,90 eur od 12.03.2010.g.

-na iznos od 27,16 eur od 12.04.2010.g.

-na iznos od 32,85 eur od 13.05.2010.g.

-na iznos od 40,32 eur od 11.06.2010.g.

-na iznos od 54,38 eur od 14.07.2010.g.

-na iznos od 52,68 eur od 13.08.2010.g.

-na iznos od 74,06 eur od 14.09.2010.g.

-na iznos od 65,96 eur od 13.10.2010.g.

-na iznos od 65,08 eur od 12.11.2010.g.

- na iznos od 81,59 eur od 15.12.2010.g.

- na iznos od 94,26 eur od 13.01.2011.g.

- na iznos od 76,57 eur od 14.02.2011.g.

- na iznos od 89,69 eur od 14.03.2011.g.

- na iznos od 81,15 eur od 13.04.2011.g.

- na iznos od 94,34 eur od 13.05.2011.g.

- na iznos od 119,93 eur od 14.06.2011.g.

- na iznos od 135,65 eur od 13.07.2011.g.

- na iznos od 179,36 eur od 12.08.2011.g.

- na iznos od 136,36 eur od 14.09.2011.g.

- na iznos od 121,15 eur od 14.10.2011.g.

- na iznos od 120,54 eur od 14.11.2011.g.

- na iznos od 122,13 eur od 13.12.2011.g.

- na iznos od 133,74 eur od 13.01.2012.g.

- na iznos od 138,83 eur od 14.02.2012.g.

- na iznos od 138,48 eur od 13.03.2012.g.

- na iznos od 134,43 eur od 12.04.2012.g.

- na iznos od 137,11 eur od 10.05.2012.g.

- na iznos od 140,24 eur od 11.06.2012.g.

- na iznos od 135,80 eur od 10.07.2012.g.

- na iznos od 136,48 eur od 10.08.2012.g.

- na iznos od 128,66 eur od 10.09.2012.g.

- na iznos od 129,48 eur od 10.10.2012.g.

- na iznos od 136,52 eur od 09.11.2012.g.

- na iznos od 135,74 eur od 10.12.2012.g.

- na iznos od 137,61 eur od 10.01.2013.g.

- na iznos od 132,07 eur od 11.02.2013.g.

- na iznos od 127,93 eur od 11.03.2013.g.

- na iznos od 135,03 eur od 10.04.2013.g.

- na iznos od 128,99 eur od 10.05.2013.g.

- na iznos od 122,13 eur od 10.06.2013.g.

- na iznos od 117,75 eur od 10.07.2013.g.

- na iznos od 122,30 eur od 09.08.2013.g.

- na iznos od 126,25 eur od 10.09.2013.g.

- na iznos od 132,59 eur od 10.10.2013.g.

- na iznos od 130,39 eur od 08.11.2013.g.

- na iznos od 135,05 eur od 10.12.2013.g.

- na iznos od 130,56 eur od 10.01.2014.g.

- na iznos od 136,81 eur od 10.02.2014.g.

- na iznos od 116,76 eur od 10.03.2014.g.

- na iznos od 115,30 eur od 10.04.2014.g.

- na iznos od 112,64 eur od 09.05.2014.g.

- na iznos od 111,82 eur od 10.06.2014.g.

- na iznos od 113,50 eur od 10.07.2014.g.

- na iznos od 116,21 eur od 08.08.2014.g.

-na iznos od 119,67 eur od 10.09.2014.g.

-na iznos od 118,46 eur od 10.10.2014.g.

-na iznos od 122,69 eur od 10.11.2014.g.

-na iznos od 124,10 eur od 10.12.2014.g.

-na iznos od 124,08 eur od 09.01.2015.g.

-na iznos od 18,76 eur od 01.02.2015.g.

-na iznos od 124,48 eur od 10.02.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.03.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.04.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.05.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.06.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.07.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.08.2015.g.

-na iznos od 124,03 eur od 01.09.2015.g.

pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.966,28 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika s osnove prigovora o prebijanju u iznosu od 1.500,72 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 92,89 izraženo u kn 575,19 / EUR 76,34 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 92,40 izraženo u kn 570,89 / EUR 75,77 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 92,12 izraženo u kn 574,13 / EUR 76,20 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 91,82 izraženo u kn 566,11 / EUR 75,14 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 91,53 izraženo u kn 572,37 / EUR 75,97 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 91,23 izraženo u kn 572,92 / EUR 76,04 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 90,95 izraženo u kn 569,34 / EUR 75,56 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 90,65 izraženo u kn 564,29 / EUR 74,89 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 90,35 izraženo u kn 561,62 / EUR 74,54 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 90,05 izraženo u kn 562,41 / EUR 74,64 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 89,75 izraženo u kn 563,79 / EUR 74,83 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 89,44 izraženo u kn 565,22 / EUR 75,02 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 89,14 izraženo u kn 561,94 / EUR 74,58 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 88,82 izraženo u kn 565,26 / EUR 75,02 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 88,51 izraženo u kn 564,70 / EUR 74,95 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 88,20 izraženo u kn 563,23 / EUR 74,75 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 87,88 izraženo u kn 561,55 / EUR 74,53 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 87,56 izraženo u kn 559,51 / EUR 74,26 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 87,23 izraženo u kn 557,40 / EUR 73,98 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 86,91 izraženo u kn 555,35 / EUR 73,71 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju i trošak parničnog postupka u iznosu od 985 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 20.12.2005. g. sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu na iznos od 111.278,74 CHF s rokom otplate od 300 mjeseci. Kredit da je odobren uz redovnu kamatu od 5,25 % godišnje a rok otplate je 228 mjeseci. Tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama bez valjanih obavijesti i njegove suglasnosti pa se radi o ništetnoj odredbi iz čl. 8. ugovora. U čl. 7. ugovora da je određeno da se iznosi kredita i pripadajuće kamate u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule kao i da će se svaki povrat izvršenu kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Poziva se na presudu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu vezanom za ugovaranje kamatnih stopa kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika i njegovim internim aktima a prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa. Navodi da je sa tuženikom dana 13.01.2016. g. sklopio Aneks ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/2015) kojim ugovorom su stranke izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze na način da su kredit konvertirale u euro. Odredbe čl. 2.,7 i 8. predmetnog ugovora da su ništetne u dijelu u kojem je iznos kredita vezan uz vrijednost CHF kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Poziva se na odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima po kojima činidba mora biti dopuštena, moguća, određena i odrediva a ugovor da je ništetan ako činidba ne ispunjava ove uvjete. Nadalje poziva se i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača obzirom da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo suprotno načelu savjesnosti i poštenja a uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Kamatna stopa određena ugovorom o kreditu da se mijenjala jednostranom odlukom tuženika sr sam. Sa tužiteljem da se nije pojedinačno pregovaralo ni o valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Tuženik da je prikazao ugovor kao najpovoljniji zbog niže kamatne stope. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17.Činjenica ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi da je od utjecaja na činjenicu da provođenjem i potpisivanjem Aneksa ugovora o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ugovorne strane nisu mogle konvalidirati ništetne odredbe ugovora jer ukoliko su ništetne odredbe osnovnog ugovora utoliko da su ništetni i svi njegovi dodaci. Aneksom ugovora o kreditu potpisnici da sami utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjenu kreditne partije te druge izmjene utvrđene ovim ili bilo kojim drugim Aneksom kao i da iste nemaju značaj obnove/novacije u smislu čl.145. Zakona o obveznim odnosima. Stoga traži da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništavih ugovornih odredbi prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 16.02.2024.g. a nakon izvršenog vještačenja. Tužitelj traži konačno preciziranim zahtjevom iznos od 9.642,39 eura s kamatama i troškovima postupka. Tuženik se protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da treba uzeti u obzir da su stranke 19.01.2016.g. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15).Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni ugovor bez značaja obnove na način da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR..Pri izračunu konverzije da je uzeta u obzir valuta kredita i tijek kamatnih stopa kako za CHF tako i za EUR kredit. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije glede valute za koju se veže glavnica kredita te je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranje valutne klauzule vezane uz CHF odnosno bio je obaviješten o riziku inter valutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Smatra da je neživotno i nelogično da nije znao za taj rizik. Osporava da bi ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna. Navodi da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim propisima. Osporava bi tužitelju nastupila šteta koju bi on prouzročio. Deklaratorna zaštita koju tužitelj traži da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ističe prigovor prijeboja za razdoblja kad je kamatna stopa bila niža od početne te kada je tečaj bio niži od početnog konačno preciziran u podnesku od 05.07.2024. Poziva se i na odluku Suda Eu u predmetu C- 567/20 Predlaže odbiti zahtjev tužitelja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja i svjedoka JS a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši iz Kastva. Druge dokaze stranke nisu predlagale. Stranke su prihvatile matematički obračun vještaka te se odrekle njegovog saslušanja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan. Prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 20. prosinca 2005. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 111.278,73 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.7 ) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 228 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.3.ugovora), kao i iskaza tužitelja koji je naveo da je kreditnim sredstvima kupio nekretninu u mjestu svog prebivališta,.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za kupnju nekretnine no svojstvo potrošača mu nije ni osporeno od strane tuženika.

8. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li postoji potraživanje tuženika iz istaknutog prigovora prijeboja.

9. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

17. U konkretnom slučaju, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za kupnju nekretnine, što je u skladu i s iskazom tužitelja. Na iskaz tužitelja tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz tužitelja. Svjedok JS, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kreditni referent tuženika u svom iskazu je navela da su se klijenti odlučivali za kredite u valuti CHF jer su imali nižu kamatnu stopu pa tako i niži anuitet što je potvrdio i tužitelj. No tužitelj je naveo da nikakvog posebnog govora u valuti CHF nije bilo niti je bilo obrazloženja o povećanju kamatne stope.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

19. Također, tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa-NN 153/04 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

21. Kako su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO .

22. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 14. lipnja 2019. g. ( tj. upućena preporučenom poštom 12. lipnja 2019. g. ) Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.

23.Iz nalaza vještaka Marina Rameše slijedi da je tužitelju zaračunato 1.796,46 eura više iznosa kamate negoli bi to bio slučaj da se početna kamata stopa nije mijenjala. Tužitelj da je platio 7.827,93 eura više anuiteta nego što bi platio da se tečaj nije mijenjao. Dalje je u nalazu naveo da je tuženik konverziju izračunao i proveo u skladu s uputama koje se navode u Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Nakon provedene konverzije glavnica da je pretvorena u glavnicu EUR kredita u iznosu od 52.707,07 eura a pored toga da je utvrđen manjak od 1.335,39 eura.

24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka i uredio je svoj zahtjev u odnosu na isti uzimajući u obzir samo pozitivne razlike.

25. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka ali je i dalje osporavao osnov potraživanja te smatra da se trebaju uzeti u obzir i negativne razlike iz razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početne. Stranke su se odrekle saslušanja vještaka.

26. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Zato je tužbeni zahtjev usvojen za iznos od 9.624,39 eura a odbijen u iznosu od 2.966,28 eura. Kako je već navedeno tuženik se protivio povlačenju tužbenog zahtjeva pa je zahtjev tužitelja u iznosu preko 9.624,39 eura ( koji iznos je sukladan nalazu vještaka ) odbijen kao neosnovan.

27. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

28. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

29. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

30. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

32. Tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Dospjelu kamatu tužitelj je tražio u apsolutnom iznosu sukladno izračunu vještaka koji je prihvaćen od obje parnične stranke.

33. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

34. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz parametre mijenjanja kamatne stope pa je krivnja za ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u sporu u razmjeru od 76 % a tuženik u razmjeru od 24 %. Tužitelju onda pripada trošak u razmjeru od 52%. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova, sastav podneska od 16.02.2024. u visini od 50 bodova ( Tbr.8/3 ),zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 03.04.2025. .g i 09.03.2023. g. u visini od po 100 bodova a na ročištima 21.11.2022. g. i 26.02.2024. u visini od po 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 1125 eura odnosno 52 % iznosi 585 eura. Tome treba pridodati troškove vještačenja priznate u punom iznosu od 400 eura pa je ukupni trošak tužitelja 985 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi zastupanja na svim ročištima po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti trošak sastava podneska s preciziranim zahtjevom po Tbr.8/1 .Napominje se da je tužitelju priznata vrijednost boda prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje.

U Rijeci, 22. svibnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 65,57 eura

U Rijeci , 22.05.2025.