REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-815/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vanja Buntić, odvjetnica u odvjetničkom društvu Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2025. u prisutnosti osobno tužitelja i punomoćnice tužitelja odvjetnice Vanje Buntić i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Edia Slivara, 22. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 112-50-3950042 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.03.2007., i to u odredbi čl. 1. koja glasi: „… kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“, u odredbi čl. 7.1. koja glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća…“, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 3.626,59 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- na iznos od 1,93 € od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 12,99 € od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 1,39 € od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 16,13 € od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 18,40 € od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 19,42 € od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 17,00 € od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 17,56 € od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 13,14 € od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 9,88 € od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 10,75 € od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 12,46 € od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 12,31 € od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,58 € od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 13,83 € od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,44 € od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 20,15 € od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 19,30 € od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 24,34 € od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 23,38 € od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 25,25 € od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 41,36 € od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 38,04 € od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 48,18 € od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 44,68 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 39,05 € od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 50,93 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 66,05 € od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 55,35 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 59,10 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 54,32 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 55,18 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 75,45 € od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 77,43 € od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 94,04 € od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 85,37 € od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 75,88 € od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 74,17 € od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 73,44 € od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 77,93 € od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 81,84 € od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 82,36 € od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 79,66 € od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 81,48 € od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 82,73 € od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 80,63 € od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 81,18 € od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 79,61 € od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 76,20 € od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 79,83 € od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 81,58 € od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 80,35 € od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 73,51 € od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 79,32 € od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 79,83 € od 1.4.2013. do isplate,

- na iznos od 77,55 € od 1.5.2013. do isplate,

- na iznos od 70,46 € od 1.6.2013. do isplate,

- na iznos od 70,28 € od 1.7.2013. do isplate,

- na iznos od 72,02 € od 1.8.2013. do isplate,

- na iznos od 74,81 € od 1.9.2013. do isplate,

- na iznos od 78,68 € od 1.10.2013. do isplate,

- na iznos od 76,69 € od 1.11.2013. do isplate,

- na iznos od 78,10 € od 1.12.2013. do isplate,

- na iznos od 79,70 € od 1.1.2014. do isplate,

- na iznos od 80,70 € od 1.2.2014. do isplate,

- na iznos od 82,80 € od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos od 82,11 € od 1.4.2014. do isplate,

do isplate sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015., te do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 da naknadi tužitelju LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.041,36 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 22. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 29. studenog 2022. podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 6. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50-3950042 kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.003,14 CHF. Ističe da je rok otplate kredita ugovoren na 84 mjeseca, a da su anuiteti otplate ugovoreni u jednakim mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 5,20% godišnje, te da je namjena kredita bila kupnja vozila. Tužitelj navodi da je svoje obaveze iz Ugovora o kreditu tužitelj ispunio uredno te da je 2. travnja 2014. otplatio u cijelosti kredit. Nadalje, navodi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom na to da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, ukazuje da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka te da tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka pa predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Smatra kako su utvrđenja iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke te da su opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Ističe kako sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, a mišljenje je tužitelja da bi se kod utvrđenja visine preplaćenog iznosa trebala primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, jer su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tako tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 3.626,59 EUR odnosno 27.324,84 kuna, a da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, ali kako se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Stoga, predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi djelomično ništetnim odredbe čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 3.626,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a potražuje i parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj 112-50-3950042 kojim je tuženiku stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.003,14 a da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora. Ističe da je ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, a da pritom ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta, vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen ugovor u valuti CHF. Ističe da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine broj 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare, te nadalje navodi kako se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te potražuje troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, zahtjev za kredit te iskaz tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23

– dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj: 112-50- 3950042, koji je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Mirni Pliško iz Pule 6. ožujka 2007. pod brojem Ov-2554/07, a kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.003,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), te da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 1. i 7. Ugovora). Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno da je predmetni kredit otplaćen.

6. Između stranaka je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

7.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 1. i 7. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

7.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

7.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

7.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.

7.7. Pri tome valja ukazati kako su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

8. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.

8.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

8.2. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su tužitelju u banci ponudili kredit u CHF te da su mu rekli da je kredit u CHF najpovoljniji i da ima nižu kamatu, da je uzeo ono što mu je ponuđeno i da s bankom nije bilo pregovora, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja.

8.3. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.

9. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

9.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

10. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

10.1. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

10.2. Tužitelj u postupku navodi da je tijekom otplate predmetnog kredita uslijed razlike u tečaju valute CHF u odnosu na početni tečaj CHF više uplatio iznos od 3.626,59 EUR a koji iznos potražuje u postupku od tuženika. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 19. siječnja 2024. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva i da stoga u postupku nije potrebno provoditi financijsko vještačenje, pa je time visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu s osnova preplaćenog tečaja na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO i odlučio kao u t. II izreke ove presude te je tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 3.626,59 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove

11. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 29. studenog 2022., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

12. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku za sastav tužbe u predmetu u iznosu od 250,00 EUR prema Tbr. 7.1. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištima 19. siječnja 2024. i 21. siječnja 2025. iznos od 250,00 EUR za svako prema Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 46. i 54. Tarife, za sastav podneska od 27. ožujka 2023. iznos od 250,00 EUR prema Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife, što iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 41,36 EUR.

12.1. Tuženik nije uspio u sporu, stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, a na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli 22. svibnja 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.