Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-269/2025-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CČV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnicama iz ZOU Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koji je zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1995/2019-31 od 29. studenog 2024., u sjednici održanoj 22. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1995/2019-31 od 29. studenog 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužiteljici iznos od 5.141,92 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude, kao i iznos od 4.966,16 eura kuna zajedno sa zateznim kamatama, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude i iznos od 2.148,40 eura zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od 1. listopada 2015. do isplate (točka I. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.389,35 eura zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.141,92 eura iz osnove razlike kamatnih stopa prvotno ugovorene kamatne stope i stope kamata koje su se kasnije mijenjale odlukama banke, iznosa od 4.966,16 eura iz osnove valutne klauzule, kao i iznosa od 2.148,40 eura iz osnove razlike glavnice utvrđenog u postupku konverzije.

4. Nesporno je da su stranke zaključile ugovor o namjenskom kreditu broj 336- 20/2006 12. travnja 2006., kojim je tuženik tužiteljici odobrio tj. stavio na raspolaganje kredit za adaptaciju kuće u iznos od 63.108,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a koji kredit se tužiteljica obvezala vratiti uz valutnu klauzulu, u mjesečnim anuitetima kroz 20 godina. Također, nije bilo sporno da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta, s tim da je na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosila 3,88% godišnje, koju banka može promijeniti tj. da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama. Isto tako nije sporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 336-20/2006. 6. veljače 2016., da je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je od tada tužiteljica vršila otplatu kredita po tom Dodatku.

5. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF tuženik neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.

6. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski je sud u bitnom zaključio da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, a o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tuženika kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene, i da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno, u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 10. lipnja 2019.

7. U tom kontekstu, prvostupanjski je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice naložio tuženiku da joj isplati iz osnove promjenjive kamatne stope iznos od 5.141,92 eura i iz osnove rasta tečaja valute CHF iznos od 4.966,16 eura, te iznos od 2.148,40 eura s osnove konverzije, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

6. Pri tome je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), kao i odredbe članaka 29. i 323. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

7. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

7.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao ni razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa da se radilo o nepoštenoj odredbi, iz kojeg razloga su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

7.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13, dalje: ZZP/07) te ZOO-a.

7.3. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena je odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su one povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Navedene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP/07., a na temelju odredbe članka 138.a. ZZP/07., prema kojoj odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Stoga je prvostupanjski sud polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, zaključio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nepoštene, a što ih čini ništetnima, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženiku na temelju odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a, da isplati tužiteljici iznose koji predstavljaju razliku u visini kamate prema obračunu tuženika u odnosu na početnu kamatnu stopu od 3,88 % i razliku koja se odnosi na rast tečaja.

10. Također, stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 336-20/2006. 6. veljače 2016., te je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (»Narodne novine«, broj 102/15., dalje: ZID ZPK) u euro. Tim dodatkom je utvrđeno da je tužiteljica preplatila ukupni iznos od 11.758,99 kuna, pa da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u euru koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u euro namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Ujedno je utvrđeno da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euro iznosi 27.411,63 eura.

11. Na temelju tih činjenica prvostupanjski je sud smatrao da iznos kojeg tužtieljica potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 2.148,40 eura (koji iznos je već umanjen za iznos priznate preplate u konverziji u visini od 1.539,37 eura) treba priznati tužiteljici jer joj pripada razlika obračunate preostale glavnice na dan 30. rujna 2015., iz razloga što je tuženik obračun preostale glavnice vršio po tečaju CHF na taj dan, a koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita.

12. Međutim, ukoliko bi bilo utvrđeno da je iznos preplate iz konverzije iskorišten u otplati budućih mjesečnih anuiteta, tada je taj iznos potrebno uračunati u preplaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi prema pravilima o uračunavanju iz članka 172. ZOO-a, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, a što tuženik ponavlja u svojoj žalbi.

13. Naime, u situaciji kada je provedena konverzija po ocjeni ovoga suda u svakom pojedinom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio samo iznose pretplata na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu od 12. travnja 2006. do izvršene konverzije, međutim provedenim vještačenjem nije utvrđivao jesu li i u kojem opsegu ti iznosi uzeti u obzir prilikom konverzije kredita te je li unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

14. Vezano uz iznijeto treba navesti da je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada nije u smislu odredbe članka 259. ZPP-a, a s ciljem pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja radi odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, rukovodio vještačenjem te odredio zadaću vještaku, s tim da je i sam tuženik do zaključenja prethodnog postupka stavio prijedlog vještačenja na način da se uzme u obzir pretplata utvrđena prilikom konverzije, a što ponavlja u svojoj žalbi.

15. Zbog navedenog prihvaćanjem žalbe tuženika pozivom na članak 370. ZPP-a trebalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

16. U ponovnom postupku, prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno iznesenom te provođenjem vještačenja utvrditi i činjenicu jesu li iznosi pretplata uzeti u obzir prilikom konverzije, u koliko jesu u kojem iznosi te je li postoji obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

17. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Split, 22. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević