Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-2752/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu toga suda Adriani Puž kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 8. travnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 22. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. točka 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102730455 od dana 23. studenog 2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Vere Marčina pod brojem OU-1013/05 od dana 25. studenog 2005. godine, koji glasi:“Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke."
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 2.248,29 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 1,45 eur od 01.02.2008. pa do isplate
na iznos od 38,40 eur od 05.02.2008. pa do isplate
na iznos od 9,64 eur od 01.03.2008. pa do isplate
na iznos od 30,19 eur od 05.03.2008. pa do isplate
na iznos od 3,22 eur od 01.04.2008. pa do isplate
na iznos od 36,58 eur od 04.04.2008. pa do isplate
na iznos od 39,78 eur od 05.05.2008. pa do isplate
na iznos od 8,12 eur od 01.06.2008. pa do isplate
na iznos od 31,65 eur od 04.06.2008. pa do isplate
na iznos od 39,74 eur od 01.07.2008. pa do isplate
na iznos od 39,71 eur od 01.08.2008. pa do isplate
na iznos od 33,92 eur od 01.09.2008. pa do isplate
na iznos od 5,77 eur od 04.09.2008. pa do isplate
na iznos od 39,66 eur od 01.10.2008. pa do isplate
na iznos od 39,64 eur od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 12,32 eur od 01.12.2008. pa do isplate
na iznos od 27,29 eur od 03.12.2008. pa do isplate
na iznos od 39,59 eur od 14.01.2009. pa do isplate
na iznos od 39,56 eur od 01.02.2009. pa do isplate
na iznos od 39,54 eur od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 39,51 eur od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 64,25 eur od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 64,20 eur od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 64,16 eur od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 64,12 eur od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 64,09 eur od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 64,04 eur od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 64,00 eur od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 63,94 eur od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 63,91 eur od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 63,86 eur od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 63,81 eur od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 63,77 eur od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 63,72 eur od 04.05.2010. pa do isplate
na iznos od 63,67 eur od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 63,62 eur od 02.07.2010. pa do isplate
na iznos od 63,58 eur od 02.08.2010. pa do isplate
na iznos od 63,53 eur od 02.09.2010. pa do isplate
na iznos od 63,48 eur od 02.10.2010. pa do isplate
na iznos od 46,26 eur od 02.11.2010. pa do isplate
na iznos od 46,22 eur od 02.12.2010. pa do isplate
na iznos od 46,18 eur od 03.01.2011. pa do isplate
na iznos od 46,14 eur od 02.02.2011. pa do isplate
na iznos od 46,09 eur od 02.03.2011. pa do isplate
na iznos od 46,05 eur od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 46,01 eur od 02.05.2011. pa do isplate
na iznos od 25,63 eur od 03.06.2011. pa do isplate
na iznos od 25,61 eur od 04.07.2011. pa do isplate
na iznos od 25,58 eur od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 25,56 eur od 02.09.2011. pa do isplate
na iznos od 25,53 eur od 05.10.2011. pa do isplate
na iznos od 2,01 eur od 03.11.2011. pa do isplate
na iznos od 2,01 eur od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 2,00 eur od 02.01.2012. pa do isplate
na iznos od 2,00 eur od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 1,99 eur od 05.03.2012. pa do isplate
na iznos od 1,99 eur od 04.04.2012. pa do isplate
na iznos od 1,98 eur od 08.05.2012. pa do isplate
na iznos od 1,98 eur od 01.06.2012. pa do isplate
na iznos od 1,96 eur od 03.07.2012. pa do isplate
na iznos od 1,96 eur od 02.08.2012. pa do isplate
na iznos od 1,96 eur od 03.09.2012. pa do isplate
na iznos od 1,95 eur od 01.10.2012. pa do isplate
na iznos od 1,95 eur od 07.11.2012. pa do isplate
na iznos od 1,94 eur od 03.12.2012. pa do isplate
na iznos od 1,94 eur od 09.01.2013. pa do isplate
na iznos od 1,93 eur od 06.02.2013. pa do isplate
na iznos od 1,92 eur od 04.03.2013. pa do isplate
na iznos od 1,92 eur od 08.04.2013. pa do isplate
na iznos od 1,91 eur od 14.05.2013. pa do isplate
na iznos od 1,91 eur od 14.06.2013. pa do isplate
na iznos od 1,90 eur od 17.07.2013. pa do isplate
na iznos od 1,90 eur od 22.08.2013. pa do isplate
na iznos od 1,89 eur od 27.09.2013. pa do isplate
na iznos od 1,88 eur od 31.10.2013. pa do isplate
na iznos od 1,88 eur od 29.11.2013. pa do isplate
na iznos od 1,87 eur od 20.12.2013. pa do isplate
na iznos od 1,87 eur od 24.01.2014. pa do isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102730455 od dana 23. studenog 2005. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Vere Marčina pod brojem OU-1013/05 od dana 25. studenog 2005. godine, koji glasi: "Povrat obveze iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa obroka u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“.
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužitelju OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 8.468,76 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 8,63 eur od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 10,48 eur od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 6,57 eur od 14.01.2009. pa do isplate
na iznos od 19,35 eur od 01.02.2009. pa do isplate
na iznos od 21,62 eur od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 14,68 eur od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 14,94 eur od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 7,28 eur od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 2,00 eur od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 8,50 eur od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 2,18 eur od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 1,56 eur od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 9,08 eur od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 15,11 eur od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 23,00 eur od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 21,09 eur od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 34,66 eur od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 1,43 eur od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 30,84 eur od 04.05.2010. pa do isplate
na iznos od 34,95 eur od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 74,69 eur od 02.07.2010. pa do isplate
na iznos od 4,72 eur od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 58,35 eur od 02.08.2010. pa do isplate
na iznos od 93,27 eur od 02.09.2010. pa do isplate
na iznos od 72,23 eur od 02.10.2010. pa do isplate
na iznos od 63,70 eur od 02.11.2010. pa do isplate
na iznos od 4,54 eur od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 87,52 eur od 02.12.2010. pa do isplate
na iznos od 119,03 eur od 03.01.2011. pa do isplate
na iznos od 102,20 eur od 02.02.2011. pa do isplate
na iznos od 108,30 eur od 02.03.2011. pa do isplate
na iznos od 97,65 eur od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 0,70 eur od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 98,26 eur od 02.05.2011. pa do isplate
na iznos od 0,16 eur od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 139,37 eur od 03.06.2011. pa do isplate
na iznos od 131,07 eur od 04.07.2011. pa do isplate
na iznos od 179,08 eur od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 183,32 eur od 02.09.2011. pa do isplate
na iznos od 1,79 eur od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 140,31 eur od 05.10.2011. pa do isplate
na iznos od 12,27 eur od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 125,10 eur od 03.11.2011. pa do isplate
na iznos od 133,23 eur od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 0,17 eur od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 141,10 eur od 02.01.2012. pa do isplate
na iznos od 150,27 eur od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 149,65 eur od 05.03.2012. pa do isplate
na iznos od 0,19 eur od 01.04.2012. pa do isplate
na iznos od 143,63 eur od 04.04.2012. pa do isplate
na iznos od 83,23 eur od 01.05.2012. pa do isplate
na iznos od 63,84 eur od 08.05.2012. pa do isplate
na iznos od 150,17 eur od 01.06.2012. pa do isplate
na iznos od 146,92 eur od 03.07.2012. pa do isplate
na iznos od 0,01 eur od 01.08.2012. pa do isplate
na iznos od 147,38 eur od 02.08.2012. pa do isplate
na iznos od 143,96 eur od 03.09.2012. pa do isplate
na iznos od 137,70 eur od 01.10.2012. pa do isplate
na iznos od 145,47 eur od 07.11.2012. pa do isplate
na iznos od 0,99 eur od 01.12.2012. pa do isplate
na iznos od 145,98 eur od 03.12.2012. pa do isplate
na iznos od 147,48 eur od 09.01.2013. pa do isplate
na iznos od 139,82 eur od 06.02.2013. pa do isplate
na iznos od 141,58 eur od 04.03.2013. pa do isplate
na iznos od 147,73 eur od 08.04.2013. pa do isplate
na iznos od 130,69 eur od 14.05.2013. pa do isplate
na iznos od 129,40 eur od 14.06.2013. pa do isplate
na iznos od 22,26 eur od 01.07.2013. pa do isplate
na iznos od 105,84 eur od 17.07.2013. pa do isplate
na iznos od 133,68 eur od 22.08.2013. pa do isplate
na iznos od 140,99 eur od 27.09.2013. pa do isplate
na iznos od 137,33 eur od 31.10.2013. pa do isplate
na iznos od 8,33 eur od 01.11.2013. pa do isplate
na iznos od 135,46 eur od 29.11.2013. pa do isplate
na iznos od 145,10 eur od 20.12.2013. pa do isplate
na iznos od 141,63 eur od 24.01.2014. pa do isplate
na iznos od 2,62 eur od 01.02.2014. pa do isplate
na iznos od 128,85 eur od 27.02.2014. pa do isplate
na iznos od 4,04 eur od 01.03.2014. pa do isplate
na iznos od 154,48 eur od 01.04.2014. pa do isplate
na iznos od 102,32 eur od 17.04.2014. pa do isplate
na iznos od 0,29 eur od 13.05.2014. pa do isplate
na iznos od 124,72 eur od 14.05.2014. pa do isplate
na iznos od 126,29 eur od 17.06.2014. pa do isplate
na iznos od 25,29 eur od 01.07.2014. pa do isplate
na iznos od 185,04 eur od 25.08.2014. pa do isplate
na iznos od 76,34 eur od 01.10.2014. pa do isplate
na iznos od 245,12 eur od 07.10.2014. pa do isplate
na iznos od 137,16 eur od 01.11.2014. pa do isplate
na iznos od 140,36 eur od 01.12.2014. pa do isplate
na iznos od 139,06 eur od 01.01.2015. pa do isplate
na iznos od 129,73 eur od 01.02.2015. pa do isplate
na iznos od 11,14 eur od 16.02.2015. pa do isplate
na iznos od 139,20 eur od 01.03.2015. pa do isplate
na iznos od 1,67 eur od 18.03.2015. pa do isplate
na iznos od 1,30 eur od 01.04.2015. pa do isplate
na iznos od 139,57 eur od 16.04.2015. pa do isplate
na iznos od 140,87 eur od 28.05.2015. pa do isplate
na iznos od 35,54 eur od 01.06.2015. pa do isplate
na iznos od 119,02 eur od 01.07.2015. pa do isplate
na iznos od 127,17 eur od 15.07.2015. pa do isplate
na iznos od 154,60 eur od 07.09.2015. pa do isplate
sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka da tužiteljici OE naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.180,00 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbijaju se prigovori prijeboja tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d u ukupnom iznosu od 2.585,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2016. navodi da je sa tuženikom 23. studenog 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102730455, kojim se ugovorom kao kreditor tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 142.319,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama. Sukladno čl. 7 i 8 Ugovora tužitelj se obvezao tuženiku kredit platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,55% godišnje. Tuženik da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega da je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega da je navedeni dio odredbe u čl. 8 predmetnog Ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Predmetna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. On nije mogao provjeriti ni pravilnost, ni uzrok promjene. Tuženik da je postupio suprotno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima. Tuženik nije tražio suglasnost tužitelja za promjenu kamatne stope. Tuženik da se kao financijska institucija nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, stavila je tužitelja u neravnopravan položaj, pa je kao ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja koja jedno od temeljnih načela obveznog prava. Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prilikom sklapanja ugovora, tužitelju da nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelju da je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Zbog predmetne valutne klauzule prosječni potrošač nje mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila opći valutni rizik koji je veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF. U predmetnom Ugovoru postoje dva promjenjiva elementa, pa već to ukazuje da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa ni danas, nije znao, a niti je mogao znati koliko će iznositi glavnica, a koliko kamatama i njegova kreditna obveza, da je to znao ne bi preuzeo takvu obvezu, odnosno da će mu mjesečni anuiteti porasti u tolikoj mjeri koji će utjecati na njegovu egzistenciju. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., odluku Vrhovnog suda od 9. travnja 2015. pod brojem Revt-249/14, presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Poziva se i na odredbe čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača, zatim na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, odnosno sada čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15), poziva se i na čl. 502.c ZPP-a, te čl. 323 Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na sve do sada izneseno tužitelj drži da je početni anuitet mjerodavan, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu da treba smatrati početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,55%, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,77 CHF. Nadalje, tužitelj i tuženik 2015. da su sklopili Aneks ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u EUR, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela. Utvrdili su da na dan 30. ruja 2015. tužitelj duguje tuženiku iznos od 3.938,03 EUR, odnosno da u konkretnom slučaju nije bilo nikakve pretplate. Tužitelj smatra da ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a isto da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. Tuženik da je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15), kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena da je onako kako je vrijedila za kredit koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle iza te kamatne stope i promjene istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika. Smatra tužitelj da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi, potražuje isplatu na ime preplaćenih iznosa, te potražuje i nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu 5102730455 od 23. studenog 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 10. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka
– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
2.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.
2.4. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
2.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,55%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,55 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.
2.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.
2.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.
2.8. Navodi tuženik da ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada da on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 6.269,56 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,55, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.527,58 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 16.004,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.
3. Tužitelj se u podnesku od 22. ožujka 2021. očituje na odgovor na tužbu, te osporava isti u cijelosti. Tuženik u podnesku od 31. ožujka 2021. se očituje na podnesak tužitelja, te osporava navode tužitelja.
4. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu do okončanja postupaka koji se vode pred sudom Europske unije, a naknadno je doneseno i rješenje o nastavku postupka 14. lipnja 2023.
5. Tuženik u podnesku od 8. lipnja 2022. se očituje na dosadašnji tijek postupka i poziva na odluke viših sudova, odnosno suda Europske unije. U podnesku od 6. veljače 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje vještaka. Poziva se i na odluke drugih sudova, ujedno specificira prigovor radi prijeboja. Tužitelj u podnesku od 18. veljače 2025. se očituje na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, prihvaća nalaz, te specificira tužbeni zahtjev sukladno istome. U podnesku od 25. veljače 2025. tuženik se očituje na podnesak tužitelja, navodi da je sa tužbenim zahtjevom kako je sada postavljen tužitelj povukao dio zahtjeva za 164,97 EUR, on da se protivi povlačenju i traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu od 2.413,26 EUR (18.182,68 kn). Nadalje, da je prije u točki IV. tužitelj tražio iznos koji je manji od iznosa koji potražuje podneskom od 13. veljače 2025., pa da je time preinačio tužbeni zahtjev, tuženik se protivi učinjenoj preinaci, jer da je tužitelj mogao prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva i do zaključenja prethodnog postupka postaviti točan iznos, obzirom je raspolagao svom potrebnom dokumentacijom. Podredno za dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 6.005,70 EUR ističe prigovor zastare.
6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem izračuna tužiteljice za više plaćene kamate i valutnu razliku (list 12 – 19 spisa), Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102730455 od 23. studenog 2005. (list 20 – 31 spisa), pregleda prometa po predmetnom kreditu do 29. rujna 2015. (list 32 – 56 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope sa otplatnim planovima (list 57 – 86 spisa), Aneksa br. 1 ugovora o kreditu broj 5102730455 od 10. veljače 2016. uz otplatni plan (list 87 – 96 spisa), izračuna konverzije (list 97 – 98 spisa), otplatnih planova predmetnog kredita (list 99 – 112 spisa), Obavijesti o usklađivanju kamatne stope i otplatnih planova (list 141 - 144 spisa), Prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 146 spisa), letaka tuženika o stambenim kreditima (list 151 – 152 spisa), Priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 153 spisa), Priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a (list 154 -155 spisa), Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 156 - 162 spisa), Odgovora HNB- a Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/2012 (list 167 -169 spisa), Obrasca VR1 (list 170 spisa), Informacija pojam valutna klauzula i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 171 - 175 spisa), pitanja i odgovora za stambene kredita list 177 - 182 spisa), izračuna konverzije sa popratnom dokumentacijom (list 173 – 205 spisa), pisani iskaz KE (list 206 – 207 spisa), Obrasca za prihvat izračuna konverzije sa izračunom i popratnom dokumentacijom (list 183 - 220 spisa), letaka tuženika o stambenim kreditima (list 228 - 243 spisa), saslušana je tužiteljica OE (list 394 – 395 spisa), provedeno je financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković, dipl.oec. (list 405 – 437 spisa).
6.1. Na ročištu održanom 16. listopada 2024. tuženik odustaje od prijedloga da se saslušaju svjedoci NE i EE.
7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 23. studenog 2005. za iznos od 142.319,74 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,55% godišnje. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks 1 uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.
8. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su dijelovi odredbi čl. 7. i 8. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari, te da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja. Sud nije posebno razmatrao ni iskaz KE koja nije bila osobni bankar tužitelja, a niti je sudjelovala u sastavu predmetnog ugovora.
9. Tužiteljica OE u svom iskazu navela je da je sklopila ugovor o kreditu jer je imala dobru plaću, siguran posao i htjela je investirati u kupnju stana, odlučila se da bi to bilo u Zadru i razmišljala je da jednog dana može i preseliti zbog prirode posla. U banci u kojoj je već bila dugo godina klijent ponuđen joj je ovaj ugovor koji je vezan za CHF i koji je u to vrijeme bio popularan proizvod. Rečeno joj je da je to kredit koji može dobiti bez sudužnika i jamaca. Prvi anuiteti koliko se sjeća bili su oko 3.000,00 kn, a kasnije su narasli i na 4.400,00 kn. Zbog inflacije je imala i financijski poteškoća da plaća te anuitete koje je uglavnom plaćala redovito. S vremenom joj se promijenio i posao. Kasnije je konvertirala ugovor u valutu EUR, nije imala pretplatu. Kod samog sklapanja ugovora ne sjeća se da joj je nešto posebno objašnjavano o kamatnoj stopi, a za valutu je rečeno da je to sigurna valuta i u ugovoru piše da je čvrsta valutna klauzula, pa sada niti ne zna što to znači. Nije mogla mijenjati uvjete ugovora, već je bio ponuđen takav kakav je. Ugovor kod javnog bilježnika nije joj čitan, čak nije niti bio prisutan istovremeno prodavatelj stana kada i ona, a to je bila osoba koja je u ugovoru navedena kao založni dužnik, sve se brzo odvijalo. Banka ju je uputila kod točno određenog bilježnika. Nitko joj nije objašnjavao od kojih parametara zavisi promjena kamatne stope. Nisu ju upozoravali o rizičnoj klauzuli u CHF, već suprotno da je to stabilna valuta. U ovoj nekretnini koju je kupila nije obavljala neku poslovnu djelatnost, čak niti njena obitelj nije unutra boravila, nije ju niti iznajmljivala. Nije bila svjesna da anuitet može varirati ovako, da je bila svjesna ne bi sklopila ovakav ugovor. Razumjela je valutnu klauzulu na način da se anuitet veže za valutu CHF, a to je stabilna valuta. Nije očekivala da može doći do oscilacije tečaja. Ne sjeća se da je dobila neke letke uz ugovor, a već od ranije je imala kredit u toj banci za auto u kunama.
10. Iskaz tužiteljice sud cijeni kao uvjerljiv, životan, logičan. Iz iskaza proizlazi da tužiteljica nije od tuženika dobila potrebne informacije o rizičnosti kredita, nije mogla pregovarati o odredbama, a njezino ponašanje prilikom uzimanja kredita je ponašanje prosječnog potrošača.
11. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije osporavao svojstvo potrošača tužiteljici.
12. Osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
13.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
13.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
13.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
13.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
13.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
13.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Šteta koju je tužiteljica pretrpila postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, odnosno povrat, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.
15. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužiteljice iz točki I. i III. izreke su osnovani.
16. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
16.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
16.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.
17. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točkama I. i III. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 7. i 8., gdje se vezuje povrat glavnice, kamata i drugih obveza u valutu švicarski franak, da je banka informirala tužitelja o svim rizicima promjene tečaja, kao i da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.
18. Proizlazi iz svega navedenog da tužiteljica osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.
19. Tužiteljica nije podnijela zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužiteljica podnijela 10. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
20. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Dijani Tomljanović-Butković, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna razliku na ime pretplaćenih kamata sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu kao i da izračuna razliku na ime tečajne razlike sve u odnosu na tečaj važeći na dan puštanja kredita u opticaj, sve za svaku pojedini mjesec kao i u zbroju. Zadaća vještaka je bila i da sačini izračun novčanog iznosa, izraženog u kunama, odnosno u EUR po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje 02.01.2006. - 02.7.2009.; da sačini izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK odnosno u EUR po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje 02.02.2014. -02.09.2015.; te da odgovori na pitanje da li je konverzija provedena sukladno zakonu.
20.1. Vještak u nalazu i mišljenju zaključno navodi da:
- razlike na ime pretplaćenih kamata sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu: Preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 3.547,93 CHF, odnosno 16.939,62 HRK po početnom tečaju, ili 2.248,29 EUR (tab. 3, st. 8 do 10). Manje plaćena kamata iznosi 2.767,53 CHF, ili 13.213,57 HRK, odnosno 1.753,73 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 780,40 CHF, odnosno 3.726,05 HRK, ili 494,56 EUR.
- razlike na ime tečajne razlike sve u odnosu na tečaj važeći na dan puštanja kredita u opticaj: Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 63.807,76 HRK, odnosno 8.468,76 EUR (tab. 4, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 6.263,90 HRK, ili 831,36 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 57.543,86 HRK, odnosno 7.637,40 EUR.
- izračun novčanog iznosa, izraženog u kunama, odnosno u EUR po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje 02.01.2006. - 02.7.2009.: Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 6.263,90 HRK, ili 831,36 EUR (tab. 4, st. 9 i 10).
- izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK odnosno u EUR po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje 02.02.2014. -02.09.2015.: Manje plaćena kamata iznosi 2.767,53 CHF, ili 13.213,57 HRK, odnosno 1.753,73 EUR (tab. 3, st. 8 do 10).
- da li je konverzija provedena sukladno zakonu. Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15.
21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik.
22. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te u danas važećoj valuti, a također i tuženik prigovor prijeboja. Stoga je odlučeno kao u točkama II. i IV. izreke, te u rješenju.
23. Sud smatra da je preinaka tj. povećanje tužbenog zahtjeva za iznos preplaćenih iznosa s osnove promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita svrsishodna i dopuštena u ovom postupku kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje i prije njega nije imao osnove tužitelj mijenjati svoj zahtjev. Tuženik nije morao osporavati visinu, on je raspolagao cijelom dokumentacijom, pa je mogao provjeriti izračun tužiteljice. Tužiteljica u konačnici traži viši iznos za isplatu kada se zbroje iznosi iz točki II. i IV. u odnosu na raniji zahtjev, a sud cijeni cjelokupni tužbeni zahtjev, a ne svaku točku tužbenog zahtjeva zasebno, pa je neodlučno protivljenje tuženika "djelomičnom povlačenju" tužbenog zahtjeva. Tužitelj je pravo promjene zadržao kod podnošenja tužbe. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, O protiv RH, Odluka br. 3240/05, K protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.).
24. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.
25. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
26. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
27. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 N protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
27.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.
28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelj je uspio u postupku, zastupan je po punomoćniku iz reda odvjetnika i njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na sastav dva podnesaka u iznosu od 400,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), na zastupanje na četiri ročišta u iznosu od 800,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 350,00 EUR. Tužitelj je imao i trošak sudske pristojbu na tužbu u visini od 130,00 EUR, te za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR. Slijedom navedenog valjalo je obavezati tuženika da tužitelju plati iznos od 2.180,00 EUR. Tužitelj je oslobođene od obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu.
U Opatiji 22. svibnja 2025.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja,uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 130,73 EUR
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti pristojbe za odgovor na tužbu i presudu
