Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1390/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Srebačić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 5. rujna 2024., poslovni broj: P-1353/2023-19, u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini od 5. rujna 2024., poslovni broj: P-1353/2023- 19:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetne odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3682061 sklopljenog između tužiteljice i tuženice dana 20. rujna 2006., u dijelu u kojem je tužiteljica bila obvezna platiti tuženici kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice, a preko ugovorene kamatne stope na CHF od 5,20 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

- potvrđuje pod. točkama II. i III. izreke

- preinačuje u točki I. izreke i odbija se zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3682061 sklopljenog između parničnih stranaka dana 20. rujna 2006.

II. Nepobijana točka IV. izreke presude ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-3682061 od 20. rujna 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba, M. Matošeca 3 dana 21. rujna 2006. pod brojem OU-1566/06, zaključenog između parničnih stranaka u dijelu u kojem je tužiteljica bila obvezna platiti tuženici kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice, a preko ugovorene kamatne stope na CHF od 5,20 % godišnje i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pored toga, točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjene valutne klauzule isplati iznos od 2.904,76 EUR sa zateznom kamatom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate. Konačno, točkom III. izreke tuženici je naloženo da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.450,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke pa do isplate te je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom preostalih parničnih troškova kao neosnovanim, a točkom V. izreke je odbijen zahtjev tuženice sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . točke. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22. – dalje: ZPP), s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da joj je tužiteljica obvezna naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja do isplate, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije osnovan.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor dana 20. rujna 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, kojim je tuženica odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 24.638,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20%. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužiteljica predmetnu obvezu otplatila. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljica osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da je zastara utuženog potraživanja glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i da zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 13. lipnja 2023. (sud omaškom navodi 21.04.2022.) te je jasno da tražbina nije zastarjela.

6. Prvostupanjski sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, utvrdio da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu platila veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita u iznosu od 2.904,76 EUR.

7. Slijedom prikazanih utvrđenja sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 1111. ZOO-a obvezuje tuženicu da tužiteljici radi promjene tečaja isplati iznos od 2.904,76 EUR.

8. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloga o odlučnim činjenicama ili o istima postoji proturječnost. Pored toga, ističe da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njene navode da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe da je tužiteljica po vlastitom izboru, nakon što je upoznata sa svim okolnostima valute CHF, samostalno odabrala istu. Osim toga, navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ističe i da je ugovor ispunjen, da tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta niti koristila pravo da raskine ugovor, a tijekom postupka nije utvrđivano jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, pri čemu su zanemarene okolnosti konkretnog slučaja, čime se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama. Također, ističe da nisu pravilno primijenjene odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07. Tuženica posebno ističe da se na raspravi održanoj dana 11. srpnja 2024. protivila djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva te obzirom nije pristala na djelomično povlačenje tužbe smatra da je sud trebao dio tužbenog zahtjeva odbiti.

9. Tuženica nije navela u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu te je ovaj sud u skladu s čl. 365. st.1. ZPP-a uzeo da istu pobija samo u točkama I., II., III. i V. izreke presude u kojima je utvrđena ništetnost odredaba ugovora i u kojima joj je naloženo plaćanje te naknada troškova, obzirom da u tom dijelu nije uspjela u sporu.

10. Ispitujući nadalje presudu o glavnoj stvari u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su obrazložene jasnim i detaljnim razlozima, a koji imaju uporište u stanju u spisu i presuda nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti i jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Polazeći najprije od utvrđenog činjeničnog stanja koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, obzirom je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica smatra da ne postoje razlozi ništetnosti jer je ugovor ispunjen nisu osnovani jer to što je kredit otplaćen ne znači da je iz tog razloga otpalo pravo potrošača zahtijevati utvrđenje ništetnosti.

12. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da i tužiteljica u iskazu potvrđuje da nije bila obaviještena o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatila tuženici iznos od 2.904,76 EUR prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unijela u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

14. U odnosu na žalbene navode tuženice kako je sud trebao odbiti dio tužbenog zahtjeva budući ga je tužiteljica povukla, a on se protivio povlačenju tog dijela tužbe, valja reći da je doista tužiteljica smanjenjem zahtjeva za isplatu i postavljanjem zahtjeva sukladno vještačkom nalazu povukla dio tužbe. Međutim, kako je sud odlučio o njenom zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti i isplatom preplaćenog iznosa kredita od 2.904,76 EUR te nije odbio zahtjev tužiteljice za isplatom preostalog postavljenog zahtjeva za isplatu do 3.500,00 EUR, to o ovom dijelu zahtjeva sud nije odlučio. Tuženica je stoga u smislu čl. 339. st. 1. ZPP-a imala mogućnost u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Ona to nije učinila pa se u smislu čl. 339. st. 2. ZPP, smatra da je tužba u tom dijelu povučena. Naime, tuženica je ovome sudu podnijela žalbu protiv presude kojom prigovara i utvrđenju suda o ništetnosti pojedinih ugovornih odredba, ali i zahtjevu za isplatu te je u žalbi iznosila i tvrdnje da je sud pogriješio kada nije odbio dio zahtjeva koji je tužiteljica povukla što je rezultiralo nezakonitom presudom, koje tvrdnje se ne mogu smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude, budući zakon izričito navodi da samo u slučaju da se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, tada se žalba smatra prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda (čl.341.st.1. ZPP). Stoga su ove žalbene tvrdnje tuženice ocijenjene neosnovanima.

15. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a), ovaj sud žalbu tuženice nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl.1. Ugovora, koja definira iznos kredita i glasi "Kunska protuvrijednost CHF 24.638,48 EUR po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja".

16. Naime, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

17. Polazeći pri tom od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da su tamo tužene banke, između ostalih i tuženica, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – evidentno je da odredba čl.1. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti ukazuje tužiteljica u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužiteljica tijekom postupka dokazala njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženice, prema odredbi čl.1021. ZOO- a važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača.

18. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita, a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

19. Kao što je to ranije navedeno, čl.1. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

20. Imajući u vidu izneseno, valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženice, pozivom na odredbu čl. 373. točka 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. predmetnog ugovora o kreditu, dok je u preostalom dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti, pozivom na odredbu čl. 368. st.1. ZPP-a i potvrditi pobijanu presudu u preostalom dijelu točke I. i u točki II. izreke.

21. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a. Tužiteljica u ovom postupku nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Naime, glede osnove tužiteljica je uspjela sa zahtjevom koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dvije odredbe Ugovora o kreditu, potom sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.904,76 EUR radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega ukupni uspjeh tuženice u ovom postupku sud ocjenjuje razmjerno neznatnim pa troškove dosuđuje primjenom čl.154. st. 5. ZPP-a.

22. Osnovani parnični troškovi tužiteljice odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23., dalje: Tarifa). Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. točka 1. Tarife u iznosu od 200,00 EUR, troškovi sastava podneska od 10. siječnja 2024. i 28. lipnja 2024. prema Tbr. 8. točka 1. Tarife u iznosima od po 200,00 EUR. Također priznati su potrebni troškovi i za zastupanje na ročištima od 15. travnja 2024. i 11. srpnja 2024. za svako iznos od 200,00 EUR prema Tbr. 9. točka 1. Tarife. Na navedene iznose priznat je i trošak poreza na dodanu vrijednost a u skladu s Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250,00 EUR. Konačno, priznat je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, odnosno sveukupno su priznati troškovi tužiteljice od 1.450,00 EUR.

23. Nepobijana točka IV. izreke presude ostaje neizmijenjena.

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupa odbijen je obzirom sud u smislu čl.164. st. 1. i 2. ZPP-a o naknadi troškova odlučuje isključivo na određen zahtjev stranke, a na koji tuženica ne bi imala pravo temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun