Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -1124/2022-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Leskovar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete , odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2681/2020-19 od 13. lipnja 2022., u sjednici vijeća 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2681/2020-19 od 13. lipnja 2022.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška te zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženici je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 161.376,12 kn, sada 21.418,29 EUR s zateznom kamatom po stopu i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

2. Točkom II. izreke tuženici je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 25.795,00 kn sada 3.423,58 EUR s zateznom kamatom.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženice, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u visini razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u vlasništvu tužiteljice na adresi u [adresa], površine 86,38 m2, u iznosu od 161.376,12 kn, sada 21.418,29 EUR s zateznom kamatom za period od veljače 2017. do prosinca 2019., a koji zahtjev tužiteljica činjenično temelji na tvrdnjama da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nije u mogućnosti ugovoriti i ubirati slobodnu najamninu za stan u svom vlasništvu opterećen pravom zaštićenog najmoprimca ID.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, kao i o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima pri čemu je sud u obrazloženju presude ocijenio i obrazložio zbog čega smatra neosnovanim prigovore tuženice o nedostatku aktivne legitimacije, promašenoj pasivnoj legitimaciji, prigovoru zastare, pravnoj osnovi tužbe, pri čemu iz obrazloženja presude koje je u skladu sa stanjem u spisu proizlazi da je tuženica tijekom postupka učinila nespornim visinu tržišne najamnine u pojedinom utuženom razdoblju, zatim visinu zaštićene najamnine za predmetni stan, izračun tužiteljice u kojem je ista uzela u obzir iznos zaštićene najamnine koji je ostvarila u pojedinom utuženom razdoblju kao i porez koji bi morala platiti na iznos tržišne najamnine a koja visina proizlazi i iz izračuna visine najamnine GSKG d.o.o. i podataka o prosječnoj najamnini Grada Zagreba, te izračuna poreza i prireza kod iznajmljivanja stana pa slijedom navedenog presuda nema nedostataka te se ista sa sigurnošću može ispitati.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana i kao takva uknjižena u zemljišnim knjigama,

- da je tužiteljica vlasništvo predmetnog stana stekla na temelju darovnog ugovora od 28. prosinca 1985. godine pri čemu je sud zaključio da iako taj ugovor nije sklopljen u formi sudskog zapisnika ili javnobilježničkog akta, a budući da je tužiteljica upisana u zemljišne knjige kao vlasnica stana, pri tom cijeneći odredbu paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ) zaključio je o valjanosti ugovora o darovanju s obzirom na okolnost da u situaciji kada tzv. prava predaje stana nije izvršena uvjet za valjanost ugovora o darovanju nadomješta uknjižba u zemljišne knjige što je u konkretnom slučaju ostvareno, slijedom čega je sud otklonio kao neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije,

- da je ID bio raniji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, da je tužiteljica s istim, kao s zaštićenim najmoprimcem, stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 63/18 – dalje ZNS) 15. studenog 1997. godine zaključila Ugovor o najmu stana kojim ugovor je ugovorena zaštićena najamnina za predmetni stan utvrđena temeljem čl. 7. ZNS u iznosu od 132,86 kn mjesečno,

- da tužiteljica pasivnu legitimaciju tuženice kao i pravnu osnovu tužbe temelji na tvrdnjama da u utuženom periodu trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nije u mogućnosti ugovoriti i ubirati slobodnu najamninu za stan u svom vlasništvu opterećen pravima zaštićenog najmoprimca,

- da u predmetnom stanu od 1983. živi zaštićeni najmoprimac ID i njegova supruga OD pri čamu je sud cijeneći stranački iskaz tužiteljice te iskaze svjedoka PD i OD ocijenio kao neosnovan prigovor tuženice o tome da tužiteljica nije morala sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem, odnosno da tužiteljica nije istraživala relevantne okolnosti za njegovo sklapanje, uz obrazloženje da je stupanjem na stanu ZNS prestalo stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu ZNS, da je stoga tužiteljica, kao vlasnica stana sukladno odredbi čl. 30. st. 1. ZNS bila u obvezi sklopiti s zaštićenim najmoprimcem Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom za što nisu postojale zapreke iz st. 2. toga čl. uz utvrđenja da imovinske prilike ID i njegove supruge objektivno nisu bile takve da bi im omogućile ostvarivanje prava vlasništva na drugom useljivom stanu slijedom čega je sud ocijenio kao neosnovan i prigovor tuženice o promašenoj pasivnoj legitimaciji,

- da je tuženica istakla prigovor zastare.

10. U odnosu na pasivnu legitimaciju tuženice kao i pravnu osnovu tužbe sud je cijeneći odredbe ZNS-a, Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), zaključio da je u domaćem zakonodavstvu postojao čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca, primjerice da je vlasnik stana bio obvezan sklopiti s bivšim stanarem Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom na neodređeno vrijeme, da vlasnik stana nije imao nikakav utjecaj na izbor najmoprimca, da je vlasnik stana u obvezi primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine, da vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke, da je vlasnik stana dužan plaćati pričuvu i održavati stan, da je vlasnik stana dužan plaćati porez na dohodak od najamnine, da su otežani i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan, da ne postoji bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma, čime je vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcem nametnut prekomjeran teret bez ikakvog mehanizma zaštite prava vlasnika stana. Cijeneći odredbu čl. 30. ZV-a prema kojoj pravo vlasništva jest stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je na volju te svakog drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama, sud je zaključio da je uvođenjem brojnih ograničenja za vlasnike stana razvidno da je, prije svega odredbama ZNS, došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija), da je takvim miješanjem tuženice vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjerni individualni teret, da u domaćem zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca, slijedom čega je zaključio da pozitivni propisi u Republici Hrvatskoj ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, tj. na najmodavce, pri čemu najmodavac, odnosno vlasnik stana mora snositi sam većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega da je povrijeđeno pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo joj je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom, koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu još 5. studenog 1997.

11. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da postoji aktivna legitimacija na strani tužiteljice i pasivna legitimacija na strani tuženice u smislu čl. 41. Konvencije, kao i odgovornost tuženice za štetu koja je nastala tužiteljici povredom njenog Ustavom RH i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva, odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužiteljica na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužiteljice, te je zaključio da je tužiteljica dokazala pravnu osnovu tužbe.

12. Cijeneći daj e tuženica tijekom postupka učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u ukupnom iznosu od 161.376,12 kn sa zateznom kamatom.

13. Tuženičin prigovor zastare ocijenio je kao neosnovan uz obrazloženje da je predmetna tužba podnesena 29. svibnja 2020., da zastarni rok potraživanja naknade štete iznosi tri godine, da se tužiteljica obratila tuženici (nadležnom državnom odvjetništvu) sa zahtjevom za mirno rješenje spora 24. veljače 2020., da je utuženo razdoblje od veljače 2017. do prosinca 2019. s dospijećem prvog, najstarijeg iznosa 16. ožujka 2017. pa je primjenom odredbi čl. 215. st. 1., čl. 230. 1. i 2. ZOO ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.

14. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Sva opisana činjenična utvrđenja kao potpuna i pravilna prihvaća i ovaj sud, a ista žalbenim navodima tuženice s obzirom na stanje u spisu i izvedene dokaze ničim nisu dovedeni u sumnju.

16. Tuženica u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora zastare, jer je prvostupanjski sud pravilno ovaj prigovor ocijenio kao neosnovan, za što je u obrazloženju presude naveo pravilne i opravdane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u roku od tri godine pri čemu je najstarije utuženo potraživanje za veljaču 2017. dospjelo 16. ožujak 2017. Tužiteljica je 24. veljače 2020. nadležnom državnom odvjetništvu podnijela zahtjev za mirno rješenje spora o kojem tuženica u roku od tri mjeseca nije odlučila, te je u tom vremenu došlo do zastoja zastarijevanja. Tužba je podnesena 29. svibnja 2020. slijedom čega jasno proizlazi da zastara za najstarije potraživanje a tako i za sva ostala naredna potraživanja zaključno za prosinac 2019. nije nasatupila.

17. I sve ostale materijalno pravne prigovore tuženice o nedostatku aktivne legitimacije, promašenoj pasivnoj legitimaciji, dokazanosti pravne osnove tužbe odnosno o odgovornosti tuženice za štetu prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kao neosnovane, za što je također u obrazloženju presude naveo pravilne, iscrpne i opravdane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a isti žalbenim navodima tuženice ničim nisu dovedeni u sumnju.

18. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženice, tužiteljica ima pravo na naknadu štete u primjeni odredbi čl. 1045. i čl. 1046. ZOO do koje je došlo povredom tužiteljičinog Ustavom RH i Konvencijom prava na mirno uživanje vlasništva predmetnog stana, odnosno propuštanjem pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, a sve na štetu prava tužiteljice.

19. I visina tužbenog zahtjeva je pravilno utvrđena pri čemu iz stanja u spisu jasno proizlazi da je tuženica tijekom postupka učinila neprijepornom iznose zaštićene najamnine koje je zaštićeni najmoprimac plaćao za predmetni stan u utuženom razdoblju. Tuženica je također učinila neprijepornom visinu tržišne najamnine u svakom pojedinom utuženom razdoblju kao i izračun tužiteljice u kojem je tužiteljica uzela u obzir iznos zaštićene najamnine koji je ostvarivala u svakom pojedinom mjesecu, iznos poreza koji je morala platiti na iznos tržišne najamnine a koja visina proizlazi i iz izračuna visine najamnine GSKG d.o.o. i podataka o prosječnoj najamnine Grada Zagreba kao i izračuna poreza i prireza kod iznajmljivanja stana, u ukupnom iznosu od 161.376,12 kn.

20. Tuženica u žalbi tumači predmet Statileo protiv Republike Hrvatske na način da je Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP) u toj presudi istakao da bi naknada imovinske štete trebala pokriti razliku između zaštićene najamnine koju je sud našao primjerenom i iznosa primjerene najamnine i da smatra da primjerena najamnina u svakom slučaju nije tržišna najamnina.

21. Navedena pravna shvaćanja tuženice nisu pravilna.

22. U predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske ESLJP je izrazio shvaćanje da naknada takve materijalne štete treba pokriti razliku između zaštićene najamnine za koju je sud utvrdio da je neodgovarajuća i odgovarajuće najamnine. Pojam odgovarajuće najamnine ne treba miješati, kao što to čini tuženica sa pojmom pravične naknade jer pravična naknada predstavlja pravni standard koji ovisi od slučaja do slučaja u kojem bi trebalo utvrditi čitav niz kriterija a što bi dovelo do pravne nesigurnosti. Ovo pravno shvaćanje ESLJP ponovio je i u presudi P i I protiv Republike Hrvatske.

23. Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način za pretežni broj slučajeva predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluje u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome cijelo to vrijeme tuženica nije rješavala problem te reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim toga kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom pri čemu se ukazuje da je ESLJP u citiranim presudama dosudio stankama naknadu štete u visini razlike između zaštićene i tržišne najamnine, slijedom čega žalbeni navodi tuženice o suprotnom nisu osnovani. Tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-1010/2023 od 3. prosinca 2024.

24. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Slijedom obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, s time da je zahtjev tužiteljice za naknadnu troška sastava odgovora na žalbu odbijen kao neosnivan jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje parnice.

U Rijeci 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić