REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-10/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ĆV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po opunomoćeniku Mirni Ryvola, odvjetnici u Požegi, Dragutina Lermana 6, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 1.418,13 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog opunomoćenika, a u nenazočnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2.1 Ugovora o kreditu koji je tužiteljica GV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zaključila s tuženikom SBERBANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595, MBS: [matični broj subjekta], dana 29. siječnja 2008. godine pod brojem 214060, a koja glasi: „ Redovna kamatna stopa je godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB 87939104217, da tužiteljici ĆV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 1.418,13 EUR (tisućučetristoosamnaesteuratrinaestcenti) sa zateznom kamatom počev od 12. travnja 2021. pa do 31. prosinca 2022., a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023. sa zateznom kamatom koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnu kamatnu stopu proizašlu iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], 10000 Zagreb, OIB 87939104217, da tužiteljici ĆV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova troška parničnog postupka isplati iznos od

961,44 EUR (devetstošezdesetjedaneuročetrdesetčetiricenta) sa zateznom kamatom počev od 22. svibnja 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja ĆV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od

242,91 EUR (dvjestočetrdesetdvaeuradevedesetjedancent) i zateznom kamatom počev od 22. svibnja 2025. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, [adresa], o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

Obrazloženje

1. Tužbu protiv tuženika Sberbank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 78427478595, podnio je tužitelj GV, OIB [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem u [adresa], dana 12. travnja 2021., a ovaj sud je zbog nastalih promjena na strani tuženika rješenjem poslovni broj: P-134/2021-6 utvrdio prekid postupka jer je u međuvremenu pravni slijednik tuženika bio Nova hrvatska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 78427478595, a kako je konačno pravni slijednik ranijeg tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa] Zagreb, OIB 87939104217, nakon pravomoćnosti rješenja od 30. studenog 2023., poslovni broj: P-134/2021-6 (rješenje pravomoćno 30. studenog 2023.), postupak je nastavljen protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., a jer je rješenjem od 30. studenog 2023. Hrvatska poštanska banka d.d. pozvana da preuzme postupak u ovoj građansko-pravnoj stvari.

2. Naknadno je tužitelj GV (zbog udaje) promijenila prezime i mjesto prebivališta pa je nespornim utvrđeno da je sada tužitelj ĆV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kako je to i obavijestila sud podneskom od 29. travnja 2024.

3. Tužitelj je u tužbi istakao da je 29. siječnja 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 214060, koji je solemniziran po javnom bilježniku Niki Bagariću, iz 34000 [adresa], pod brojem OV-1481/08 kojim je tužitelj koristio iznos od 12.967,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedeni kredit je sklopljen na otplatni rok od 48 mjeseci s kamatnom stopom u visini 5,50% i efektivnom kamatnom stopom u visini 8,39% s prvim anuitetom od 01. ožujka 2008. Isti kredit je iskorišten za kupovinu automobila VW POLO 1.2 Start, model 9N30V4S, godina proizvodnje 2008. (dvijetisućeosma), boja 8E8EKD Reflexilber Metallic, zemlja proizvodnje Slovačka, broj šasije [broj šasije].

4. Tuženik je u Ugovor o kreditu u čl. 2.1 Ugovora ugradio odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa „godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego se radi o tipiziranom ugovoru u kojem druga strana nema mogućnosti utjecati na uvjete pod kojima se ugovor sklapa. Slijedom toga, navedeni članak o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) je protivan kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog ugovora, tako i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost temeljem čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, na način, da je od kamate koja je vrijedila u trenutku određivanja fiksnog dijela kamate oduzeo vrijednost promjenjivog parametra u tom trenutku. Ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio parametre i fiksni dio kamate, te razdoblje primjene kamatnih stopa, a sve u skladu s čl. 11.a st 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13 i 147/13) koji jasno kaže da: „Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija. Također, takvo postupanje je u suprotnosti i sa pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 jer je tom presudom presuđeno da su sve promjenjive kamatne stope ugovorene u kreditima između banke kao vjerovnika i svih njezinih dužnika između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine ništetne, te da su kao takve ništetne i danas. 4. O ništetnosti navedene ugovorne odredbe već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-140/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1172/18 VSHR od 19. ožujka 2019. godine je zaključio, da banka u navedenom razdoblju nije uskladila svoje poslovanje glede promjenjivih kamata za kredite u CHF s odredbom čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkim kreditima.

S obzirom na sve navedeno evidentno je da tuženik nije postupio po odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nego je postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi parametar i fiksni dio kamate s tužiteljicom, u skladu sa Zakonom, tuženi je to odredio jednostrano bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Isto tako, valja upozoriti kako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 3. određeno da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a u čl. 4. istog Zakona je određeno da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovornih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obaveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Naravno, Vrhovni sud RH u svojoj presudi broj Revt 249/14 kaže da je unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Također, tuženik nije objasnio tužiteljici postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, kako bi tužiteljica mogla spoznati učinke koji će u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog svega gore navedenog, jasno je da je gore navedena odredba Ugovora o kreditu, u članku 2.1 ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

5. Tužitelj ističe kako je člankom 2.4. ovog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a člankom 4. da je ugovoreno da su otplatne rate vezane uz valutu CHF, odnosno promjenjivi tečaj, a da tuženik prilikom zaključenja ugovora nije njega kao korisnika kredita upoznao s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba članka 11. točka 5. nije u skladu s postupanjem tuženika jer tuženik njega nije upoznao s mogućim promjenama anuiteta niti rizicima koji mogu nastati ugovaranjem kredita u CHF.

6. Tužitelj nadalje ističe kako je od strane službene osobe banke s kojom je sklopio ugovor o kreditu aktivno savjetovan na zaključenje kredita upravo u CHF kao za njega kao korisnika povoljnijeg.

7. Tužitelj se pozvao na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično preinačena Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u CHF, a zatim i na Presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbijena žalba tuženika protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Također se tužitelj pozvao i na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u kojoj je pravomoćno utvrđeno da je VIII-tuženik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8. Zaključujući da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita, a putem službene osobe nije njega kao korisnika kredita informirao niti ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio upravo takav kredit kao najpovoljniji, podnoseći tužbu protiv tuženika tužitelj je tražio utvrđenje ništetnim odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu broj 214060 od 29. siječnja 2008, a koji su zaključili kao kreditor pravni prednik tuženika i on kao korisnik kredita, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa uz koju je vezana glavnica CHF, a s tim u vezi od tuženika je zahtijevao da mu po osnovi preplaćenih kamata i valute uz koju je vezana glavnica CHF isplati ukupno, u vrijeme podnošenja tužbe 5.000,00 HRK, a što je bila protuvrijednost 663,61 EUR, u vrijeme podnošenja tužbe, zajedno sa z. z. kamatom na pojedinačne novčane iznose pa sve do isplate i troškom parničnog postupka, a tužitelj si je uzela za pravo da specificira tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, pozivajući se na odredbu 186.b stavak 2. ZPP-a.

9. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.4. Ugovora o kreditu broj 214060 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 29. siječnja 2008., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz ugovora.

Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a ukoliko sud prihvati pravnu kvalifikaciju stjecanja bez osnove tuženik je stajališta da bi zastarni rok u takvom slučaju valjalo računati 5 godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla pozivajući se na odredbu članka 371. Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik zatim navodi kako utvrđenja iz parnice "potrošač" nisu i ne mogu biti primjenjiva na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika jer je u navedenoj parnici utvrđivano tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti i na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje o tome jesu li utvrđenja iz parnice "potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se prema mišljenju tuženika tek preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Tuženik ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 214060 od 29. siječnja 2008. te da je na temelju navedenog ugovora tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 12.967,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u 48 jednaka mjesečna anuiteta u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu HNB) važećem na dan dospijeća.

Tuženik smatra da sve kad bi presuda iz parnice "potrošač" i bila primjenjiva da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti iz ugovornog odnosa. Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazilo i najmanja sumnja da je postupak nedopušteno tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (članak 26. Zakona o obveznim odnosima te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

Tuženik je isticao i kako tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i / ili nejasna, i / ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva te da odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako prema njegovom mišljenju niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.

Tuženik je isticao i da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom, a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanjem ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi članka 84. ZZO-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. (i to aprecijaciju bez presedana) kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe. Kako tužitelj prema mišljenju tuženika, nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, tuženik smatra da nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, te se protivio dokaznom prijedlogu za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Pravno je isticao da je pogrešno shvaćanje tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, a jer materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Ustvrdio je da je netočno tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima.

10. Zaključujući prethodni postupak na pripremnom ročištu od 7. srpnja 2022. sud je odlučio da će se sukladno odredbi članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda odlučivati zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

11. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan.

12. Naime, odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženog Ugovora o kreditu se može utvrditi kako je zaključen u [adresa], 29. siječnja 2008., pa je za suđenje nadležan Općinski sud u Požegi.

Tužitelj je saslušana u svrhu dokazivanja potvrdila da je ugovor potpisala u [adresa], a što se može utvrditi iz potvrde javnog bilježnika koji je konstatirao da je upravo tužitelj GV (sada ĆV) podnijela privatnu ispravu na potvrdu 29. siječnja 2008., (OV-1481/08 – javni bilježnik Niko Bagarić).

13. Inače, treba istaći, a što je istakao i Vrhovni sud RH u svojoj odluci od 5. studenog 2020. da je ništetna prorogacijska klauzula Ugovora o kreditu, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo pa bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu iz Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07 – dalje u tekstu: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Zbog ovih razloga prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

15. Pravilno je tužitelj isticao da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, vođen postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

16. Naprijed navedeni postupak predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Na glavnoj raspravi održanoj 13. ožujka 2025. sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 214060 koji su zaključili kreditor Volksbank d.d., [adresa] i korisnik kredita, tj. tužitelj ĆV, **.**.2008., a kako je tuženik naknadno osporio visinu tužbenog zahtjeva, sukladno rješenju poslovni broj: P- 10/2024-2 od 23. travnja 2024. sud je odlučio izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja visine iznosa preplaćenih kamata (razlike u iznosu između obračunate kamate i inicijalno ugovorene kamate), odnosno visine pretplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja CHF (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od isplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve u svezi s Ugovorom o kreditu broj 214060 koji su zaključili pravni prednik tuženika kao kreditor i korisnik kredita GV, (sada ĆV) **.**.2008. u [adresa], a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića u [adresa] pod poslovnim brojem: OV-1481/08 od 29. siječnja 2008.

18. Vještakom je imenovan stalni sudski vještak mr. sc. Mitar Obradović dipl. oec., Antuna Kanižlića 10, 34000 [adresa].

19. Imenovani vještak je dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdio da je na temelju raspoložive pisane dokumentacije utvrdio da je kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 12.967,26 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, da je srednji tečaj HNB iznosio 4,5287 HRK za 1 CHF, da je ugovorena kamatna stopa 5,50 % godišnje promjenjiva, da je rok otplate kredita 48 mjeseca, dospijeće prvog anuiteta da je prema inicijalnom otplatnom planu 1. ožujka 2008., i da anuitet iznosi 301,57 CHF.

20. Mišljenje je vještaka da je tužitelj uplatio ukupno 10.822,14 HRK na ime kamata više negoli je predviđeno Ugovorom (stupac L), a u više plaćenim anuitetima nalazi se povećanje kamatne stope, po početnom tečaju, u iznosu od 353,45 HRK ili 46,91 EUR (stupac N i O). U odnosu na početno ugovorene anuitete tužitelj je uplatio samo veće anuitete u iznosu od 1.403,19 EUR.

21. Zaključno je mišljenje vještaka da je tužitelj zbog povećanja tečaja preplatio anuitete u odnosu na početno ugovorene anuitete i samo više uplaćeni anuiteti iznose 1.403,19 EUR (stupac W) dok je tužitelj uplatio zbog povećanja kamatne stope više novčanih sredstava u iznosu od 91,88 EUR.

22. Vještak je u privitku dostavio i tablicu iz koje je bilo moguće utvrditi pojedinačne novčane iznose koje je tužitelj platio po osnovi tečajnih razlika i po osnovi promjenjive kamatne stope.

23. Dakle, osim što je sud na raspravi od 13. svibnja 2025. izvršio uvid u pisane dokaze i pročitao pisani nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. Mitra Obradovića, na toj raspravi je izvršen uvid u Ugovor o kreditu 214060 od 29. siječnja 2008. te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj ĆV.

24. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio kao nesporne činjenice i to:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb, dana 29. siječnja 2008., zaključili Ugovor o kreditu broj: 214060, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.967,26 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1. Ugovora) te kojim se tužitelj obvezao kreditoru uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos, kao i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan zaključenja toga Ugovora iznosila 5,50 % godišnje (članak 2. i 4. Ugovora), sa rokom otplate od 72 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima od 351,04 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća, počevši od 4. listopada 2008. (članak 8. Ugovora) što sve proizlazi iz toga Ugovora koji priliježe, a navedene činjenice je i tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu,

- da je tužitelj kredit otplatio te da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala na više kao i početni tečaj valute,

- da predmetni kredit nije konvertiran, a budući da te činjenice nisu sporne tada ih sud nije ni utvrđivao u smislu odredbe članka 221. stavak 1. ZPP-a.

25. Između stranaka je ostala sporna osnovanost tužbenog zahtjeva te i prigovor zastare utuženog potraživanja, a visina nije bila sporna nakon što je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Naime, tužitelj je putem opunomoćenika javio sudu da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti te je na raspravi od 13. svibnja 2025. specificirao tužbeni zahtjev kako stoji u izreci ove presude. Dakle, tužitelj nije zahtijevao od tuženika na pojedinačno preplaćene iznose zateznu kamatu već je na ukupnu glavnicu od 1.418,13 EUR zahtjevao zateznu kamatu od podnošenja tužbe tj. od 12. travnja 2021. pa sve do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je zahtjevao zateznu kamatu od donošenja presude pa do isplate.

26. Treba istaći da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

27. Naprijed navedeni postupak predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, tj. temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, međutim tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.

29. Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu od 13. svibnja 2025. saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja je istakao da je imala namjeru realizirati kredit u hrvatskim kunama, a jer je dio novca za kupnju osobnog automobila imala i tada je zahtijevala da joj se odobri kredit u HRK, ali je službena osoba u banci njoj priopćila da je najpovoljniji kredit ako ga zaključi u CHF. Službena osoba u banci ju nakon prijedloga da zaključi Ugovor u valuti CHF ništa posebno nije pitala niti s njom pregovarala, nakon toga je korisnik kredita prihvatila prijedlog službene osobe, dostavila potrebnu pisanu dokumentaciju i zaključno istakla da je službena osoba banke njoj predala unaprijed otiskani obrazac Ugovora o kreditu. Zaključno je istakla da ništa nije znala o kretanjima novca na tržištu pa nije mogla znati što joj se može desiti nakon određenog vremena, u smislu da joj se rata kredita može znatno povećati. Određeno je istakla da je rata kredita sa 1.340,00 HRK porasla na 2.120,00 HRK.

30. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja i zaključuje da službena osoba tuženika tužitelja nije upoznala na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, naprotiv, službena osoba banke je tužitelju ponudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji i zbog toga sud ocjenjuje da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve to je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

31. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, a to znači od 29. siječnja 2008., za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

32. Odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

33. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specialis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

34. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

35. Ugovor o kreditu broj 214060 od 29. siječnja 2008. ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

36. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

37. Ovaj sud je utvrdio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

38. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. ZOO-a.

39. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

40. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

41. Prihvaćajući činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

42. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

43. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne parametre uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

44. Ocjena je suda da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

45. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

46. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

47. Ovaj sud pravno ocjenjuje da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

48. Odredbom članka 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste i sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a proizlazi i obveza svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj parnici.

49. Treba istaći da su Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

50. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

51. Slijedom svega iznesenog ovaj sud ocjenjuje da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 29. siječnja 2008. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva ovisno o Odlukama o kamatnim stopama banke te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

52. U smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na isplatu novčanog iznosa stečenog temeljem stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare i u ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 10. siječnja 2009. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. kako u odnosu na promjenu kamatne stope tako i u odnosu na valutu, tj. tečajne razlike. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (članak 245. stavak 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja niti po osnovi više plaćene redovne kamate, uslijed promjene kamatne stope, a niti po osnovi više plaćene glavnice uslijed promjene tečaja švicarskog franka. Naime, zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila je 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank d.d. (Volksbank d.d.), tj. osim za tuženika Hrvatsku poštansku banku d.d., a jer se u odnosu na tuženika zastara po osnovi preplate kamate i preplate valute računa od 14. lipnja 2019. Dakle, tuženikov prigovor zastare nije osnovan jer je tužba tužitelja podnesena 12. travnja 2021.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. (ZOO/05) članka 104. stavak 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U ovom parničnom predmetu tuženik nije niti osporavao visinu tužbenog zahtjeva, kako onog postavljenog u kunama tako i onog postavljenog u valuti euro, zbog uvođenja valute euro kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Tužitelj je zahtijevao da mu tuženik po oba osnova isplati ukupno 1.418,13 EUR (1.403,19 EUR + 14,94 EUR) jer da je to novčani iznos koji je tužitelj tuženiku preplatio.

53. Dakle, tuženik tužitelju treba vratiti novčani iznos od 1.418,13 EUR, u smislu odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, a što znači kao nepošteni stjecatelj dužan je tuženik tužitelju platiti z. z. kamatu definiranu odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a i to od svake mjesečne uplate utvrđenih pojedinačnih iznosa iz tablice vještaka pa sve do isplate, a budući da je tužitelj od tuženika zahtijevao zateznu kamatu na ukupni novčani iznos, ne od pojedinačnog utvrđenih novčanih iznosa po oba osnova (povećanja kamatne stope i tečajnih razlika), sud je tužitelju dosudio navedeni novčani iznos i to sa zateznom kamatom koja je definirana u članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom člankom 155. ZPP-a, a visina troškova određena je prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a što znači da tuženik koji je izgubio parnicu treba u cijelosti naknaditi tužitelju one troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, a što su svakako nužni izdaci radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku te i trošak koji se odnosi na plaćanje sudske pristojbe za podnesenu tužbu, a jer je Zakon o izmjeni Zakona o sudskim pristojbama od 12. svibnja 2023. (Narodne novine 51/23) stupio na snagu 20. svibnja 2023., a što znači da je tužitelj u obvezi bio platiti sudsku pristojbu za podnesenu tužbu i to u iznosu od 13,27 EUR, sukladno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18), budući je podnesak, tj. tužba predana elektroničkim putem. Kako je obveza tužitelja ispunjena na dan podnošenja tužbe tj. 12. travnja 2021. i tužitelj je platio po osnovi sudske pristojbe 13,27 EUR, tada je ovaj iznos po osnovi sudske pristojbe priznat tužitelju.

55. Pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) valjalo je tužitelju dosuditi sve izdatke koje je imao radi zastupanja po opunomoćeniku – odvjetniku, a koji je tužitelju sastavio tužbu, zastupao tužitelja na pripremnom ročištu od 7. srpnja 2022. i glavnoj raspravi od 13. svibnja 2025., a i nazočio ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude.

56. Dakle, kako je vrijednost predmeta spora utvrđena iznosom od 1.418,13 EUR i to na raspravi od 13. svibnja 2025. tada odvjetnik ima pravo zahtijevati za zastupanje na toj raspravi nagradu u iznosu od 100 bodova ili 200,00 EUR.

57. Do ročišta za glavnu raspravu vrijednost predmeta spora iznosila je 663,61 EUR, a što znači da je za sastav tužbe odvjetnik imao pravo zahtijevati 50 bodova ili 100,00 EUR kao i za zastupanje na pripremnom ročištu od 7. srpnja 2022. Dakle, kako je prema Tbr. 54. vrijednost boda 2,00 eura i kako se Tarifa primjenjuje prema vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke (Tbr. 52. točka 3.) valjalo je utvrditi da za sastav tužbe te zastupanje na pripremnom ročištu, a prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe, odvjetnik kao opunomoćenik tužitelja osnovano može zahtijevati 200,00 eura (Tbr. 7. i Tbr. 9. točka 1. Tarife). Nakon što je specificiran tužbeni zahtjev na raspravi od 13. svibnja 2025., odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu u iznosu od 100 bodova ili 200,00 EUR i za nazočnost ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude (Tbr. 9. točka 1. i točka 3. Tarife), a kako je odvjetnik sastavio tužitelju dva podneska do ročišta za glavnu raspravu tada za sastav ova dva podneska od 30. travnja 2024. i 10. ožujka 2025., odvjetniku pripada nagrada u iznosu od ukupno 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 4. Tarife), tako da je ukupna nagrada odvjetniku priznata u iznosu od 550,00 EUR. Ovom iznosu pribrojen je iznos od 398,17 EUR po osnovi troška vještačenja i 13,27 EUR po osnovi plaćene sudske pristojbe, pa je ukupno utvrđeni iznos trošak parničnog postupka 861,44 EUR, kako je tužitelj od tuženika zahtijevao 1.204,35 EUR, tada je sud tužitelju dosudio 961,44 EUR s osnova troška parničnog postupka sa zateznom kamatom u smislu odredbe člana 151. stavak 3. ZPP-a, a jer je zateznu kamatu tužitelj putem opunomoćenika zahtijevao, dok je s viškom zahtijevanog troška od 242,91 EUR tužitelja valjalo odbiti, zajedno sa zahtijevanom zateznom kamatom jer taj dio zahtjeva nije osnovan.

58. Tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za donesenu presudu jer je ove obveze oslobođen temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23).

59. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 22. svibnja 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnica Mirna Ryvola, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega

2. Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa] Zagreb