Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2295/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Brod, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-145/2020-50 od 17. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-145/2020-50 od 17. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu br. 140030250-26000056650/2006 od 9. lipnja 2006., sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditora u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 98.000,00 članak 2. i članak 3. ugovora o kreditu)-točka I. izreke.

2. Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 15.448,23 eura, na im stečaja bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF na način kako je to suđeno u izreci pod II. izreke, dok je točkom III. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.649,26 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sve pobliže navedeno u točki III. izreke, dok je za preostalim dijelom zatraženih troškova postupka u iznosu od 1.450,94 eur tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te u odluci o troškovima postupka žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim djela članka 2. članka 3. Ugovora o kreditu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 98.000,00 te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 15.448,23 eur sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita s osnova valutne klauzule.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja.

7. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje, temeljem odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Među strankama u postupku nije bilo sporno da je tužitelj i prednik tuženika sklopio 9. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000056650/2006 kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednost od 98.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, te da je tim Ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunate prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

9. Također, nije sporno među strankama da su iste vodile pred istim prvostupanjskim sudom parnicu pod poslovnim brojem Pn-294/15 te da je donesena presuda pod istim poslovnim brojem dana 27. rujna 2018. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni br Gž- 5821/18-2 od 27. svibnja 2020., a kojom je utvrđena ništetnost te da je tuženik stekao bez osnove određene novčane iznose pobliže navedene u navedenim odlukama temeljem stjecanja bez osnove glede pretplaćenih kamata po predmetnom Ugovoru o kreditu.

10. Sporna je ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan u kunskoj protuvrijednosti CHF 58.000,00, odnosno je li tuženik stekao bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF određeni iznos, dakle, sporna je osnovanost i visina potraživanja te zastara potraživanja.

11. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženih pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom (članka 8. ZPP-a) je potpuno utvrdio činjenice za donošenje zakonite odluke u tom sporu.

12. Ocijenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika sklopio

Ugovor o kreditu 9. lipnja 2006.;

- da iz članka 2. navedenog Ugovora proizlazi da je odobren stambeni kredit za adaptaciju i zatvaranje kredita u iznosu od 98.000,00 CHF protuvrijednost HRK po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita;

- da je člankom 3. istog Ugovora ugovoren rok vraćanja ugovorenog kredita kroz 30 godina te da se na kredit u iznosu od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju kamate od 4,30 %, godišnje, dekurzivno. Efektivna kamatna stopa, odnosno realna godišnja kamatna stopa da iznosi 4,52 % godišnje;

- da je člankom 4. Ugovora ugovorena kamatna stopa promijenjiva i vezana uz valtunu klauzulu;

- da je u navedenom članku konstatirano da je korisnik kredita upoznat s efektivnom kamatnom stopom i uručena mu je otplatna tablica;

- da nije utvrđeno da bi banka prilikom sklapanja Ugovora prema tužitelju kao potrošaču pristupila odgovorno te ga ozbiljno i na razumljiv način informirala o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli te na taj način postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i sadržaju spornih odredbi nametnula tužitelju obvezu koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora;

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno platio više na ime otplate kredita je iznos od 15.448,23 eur;

- da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da je odredbom članka 161. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje : ZOO) propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba dok je stavkom 3. tog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kada prema ugovoru i naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti;

- da je odredbom članka 81.st.2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- da tuženik nije tužiteljicu upozorio na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF;

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF;

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužiteljicu, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

13. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je našao ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od 38.422,71 kn / 5.100,23 EUR kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada su plaćeni pa do isplate.

14. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

16. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

17. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

19. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

20. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku iznos od 15.448,23 Eur prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate.

22. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 28. veljače 2020. zastara evidentno nije nastupila.

23. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka koja je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 u daljnjem tekstu Tarifa).

24. Radi svega iznesenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu te presudu prvostupanjskog suda potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 22. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić