Poslovni broj: P-2096/2024-21
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČH, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], (ranije na adresi [adresa]), zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 14. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova punomoćnika Frane Bazina odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 22. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.797,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 14,68 EUR od
30.12.2007. godine do isplate na iznos od 15,04 EUR od
30.1.2008. godine do isplate
na iznos od 15,55 EUR od
1.3.2008. godine do isplate
na iznos od 14,77 EUR od
30.3.2008. godine do isplate
na iznos od 14,85 EUR od
30.4.2008. godine do isplate
na iznos od 44,05 EUR od
30.5.2008. godine do isplate
na iznos od 45,84 EUR od
1.7.2008. godine do isplate
na iznos od 42,11 EUR od
30.7.2008. godine do isplate
na iznos od 43,56 EUR od
30.8.2008. godine do isplate
na iznos od 43,90 EUR od
30.9.2008. godine do isplate
na iznos od 48,57 EUR od
30.10.2008. godine do isplate na iznos od 44,90 EUR od
2.12.2008. godine do isplate
na iznos od 46,79 EUR od
30.12.2008. godine do isplate na iznos od 73,66 EUR od
1.3.2009. godine do isplate
na iznos od 77,37 EUR od
31.3.2009. godine do isplate
na iznos od 73,48 EUR od
21.4.2009. godine do isplate
na iznos od 71,49 EUR od
30.4.2009. godine do isplate
na iznos od 72,32 EUR od
30.5.2009. godine do isplate
na iznos od 71,27 EUR od
30.6.2009. godine do isplate
na iznos od 71,61 EUR od
30.7.2009. godine do isplate
na iznos od 71,85 EUR od
30.8.2009. godine do isplate
na iznos od 71,51 EUR od
30.9.2009. godine do isplate
na iznos od 70,83 EUR od
30.10.2009. godine do isplate na iznos od 74,27 EUR od
1.12.2009. godine do isplate
na iznos od 70,04 EUR od
26.1.2010. godine do isplate
na iznos od 73,19 EUR od
5.2.2010. godine do isplate
na iznos od 68,25 EUR od
28.2.2010. godine do isplate
na iznos od 79,53 EUR od
23.4.2010. godine do isplate
na iznos od 74,22 EUR od
30.4.2010. godine do isplate
na iznos od 74,49 EUR od
30.5.2010. godine do isplate
na iznos od 78,20 EUR od
30.6.2010. godine do isplate
na iznos od 76,63 EUR od
30.7.2010. godine do isplate
na iznos od 84,03 EUR od
18.9.2010. godine do isplate
na iznos od 77,10 EUR od
30.9.2010. godine do isplate
na iznos od 77,96 EUR od
30.10.2010. godine do isplate na iznos od 80,71 EUR od
30.11.2010. godine do isplate na iznos od 84,99 EUR od
30.12.2010. godine do isplate na iznos od 82,16 EUR od
30.1.2011. godine do isplate
na iznos od 85,85 EUR od
1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 58,09 EUR od
30.3.2011. godine do isplate
na iznos od 59,25 EUR od
30.4.2011. godine do isplate
na iznos od 65,54 EUR od
31.5.2011. godine do isplate
na iznos od 61,76 EUR od
30.6.2011. godine do isplate
na iznos od 66,67 EUR od
30.7.2011. godine do isplate
na iznos od 66,62 EUR od
30.8.2011. godine do isplate
na iznos od 62,32 EUR od
30.9.2011. godine do isplate
na iznos od 53,52 EUR od
30.10.2011. godine do isplate na iznos od 52,98 EUR od
30.11.2011. godine do isplate na iznos od 53,25 EUR od
30.12.2011. godine do isplate na iznos od 55,75 EUR od
31.1.2012. godine do isplate
na iznos od 53,69 EUR od
1.3.2012. godine do isplate
na iznos od 51,08 EUR od
30.3.2012. godine do isplate
na iznos od 54,58 EUR od
1.5.2012. godine do isplate
na iznos od 50,99 EUR od
30.5.2012. godine do isplate
na iznos od 52,05 EUR od
30.6.2012. godine do isplate
na iznos od 53,40 EUR od
31.7.2012. godine do isplate
na iznos od 49,35 EUR od
30.8.2012. godine do isplate
na iznos od 50,13 EUR od
30.9.2012. godine do isplate
na iznos od 50,49 EUR od
30.10.2012. godine do isplate na iznos od 50,36 EUR od
30.11.2012. godine do isplate na iznos od 49,73 EUR od
30.12.2012. godine do isplate na iznos od 48,05 EUR od
30.1.2013. godine do isplate
na iznos od 50,43 EUR od
1.3.2013. godine do isplate
na iznos od 46,81 EUR od
30.3.2013. godine do isplate
na iznos od 28,97 EUR od
18.4.2013. godine do isplate
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 19.375,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 9,90
EUR od 30.8.2005. godine do isplate na iznos od 11,40
EUR od 30.9.2005. godine do isplate na iznos od 10,16
EUR od 30.10.2005. godine do isplate na iznos od 10,58
EUR od 30.11.2005. godine do isplate na iznos od 7,38
EUR od 30.12.2005. godine do isplate na iznos od 7,28
EUR od 31.1.2006. godine do isplate na iznos od 1,01
EUR od 1.3.2006. godine do isplate na iznos od 0,15
EUR od 30.5.2006. godine do isplate na iznos od 1,08
EUR od 30.9.2006. godine do isplate na iznos od 27,09
EUR od 30.10.2008. godine do isplate na iznos od 12,35
EUR od 30.12.2008. godine do isplate na iznos od 19,80
EUR od 1.3.2009. godine do isplate na iznos od 27,33
EUR od 31.3.2009. godine do isplate na iznos od 19,99
EUR od 21.4.2009. godine do isplate na iznos od 23,60
EUR od 30.4.2009. godine do isplate na iznos od 14,83
EUR od 30.5.2009. godine do isplate na iznos od 9,48
EUR od 30.6.2009. godine do isplate na iznos od 12,15
EUR od 30.7.2009. godine do isplate na iznos od 14,27
EUR od 30.8.2009. godine do isplate na iznos od 13,03
EUR od 30.9.2009. godine do isplate na iznos od 9,80
EUR od 30.10.2009. godine do isplate na iznos od 16,64
EUR od 1.12.2009. godine do isplate na iznos od 20,87
EUR od 26.1.2010. godine do isplate na iznos od 26,05
EUR od 5.2.2010. godine do isplate na iznos od 26,83
EUR od 28.2.2010. godine do isplate na iznos od 35,66
EUR od 23.4.2010. godine do isplate na iznos od 34,65
EUR od 30.4.2010. godine do isplate na iznos od 37,20
EUR od 30.5.2010. godine do isplate na iznos od 60,19
EUR od 30.6.2010. godine do isplate na iznos od 51,76
EUR od 30.7.2010. godine do isplate na iznos od 80,37
EUR od 18.9.2010. godine do isplate na iznos od 72,77
EUR od 30.9.2010. godine do isplate na iznos od 62,77
EUR od 30.10.2010. godine do isplate na iznos od 80,30
EUR od 30.11.2010. godine do isplate na iznos od 107,36 EUR od 30.12.2010. godine do isplate na iznos od 91,34
EUR od 30.1.2011. godine do isplate na iznos od 3.683,21 EUR od 1.3.2011. godine do isplate na iznos od 97,58
EUR od 1.3.2011. godine do isplate na iznos od 95,39
EUR od 30.3.2011. godine do isplate na iznos od 90,78
EUR od 30.4.2011. godine do isplate na iznos od 129,21 EUR od 31.5.2011. godine do isplate na iznos od 137,32 EUR od 30.6.2011. godine do isplate na iznos od 164,61 EUR od 30.7.2011. godine do isplate na iznos od 167,68 EUR od 30.8.2011. godine do isplate na iznos od 132,98 EUR od 30.9.2011. godine do isplate na iznos od 132,01 EUR od 30.10.2011. godine do isplate na iznos od 129,77 EUR od 30.11.2011. godine do isplate na iznos od 136,00 EUR od 30.12.2011. godine do isplate na iznos od 146,62 EUR od 31.1.2012. godine do isplate na iznos od 147,86 EUR od 1.3.2012. godine do isplate na iznos od 143,08 EUR od 30.3.2012. godine do isplate na iznos od 145,93 EUR od 1.5.2012. godine do isplate na iznos od 149,80 EUR od 30.5.2012. godine do isplate na iznos od 145,85 EUR od 30.6.2012. godine do isplate na iznos od 145,30 EUR od 31.7.2012. godine do isplate na iznos od 143,18 EUR od 30.8.2012. godine do isplate na iznos od 136,77 EUR od 30.9.2012. godine do isplate na iznos od 144,85 EUR od 30.10.2012. godine do isplate na iznos od 147,72 EUR od 30.11.2012. godine do isplate na iznos od 144,96 EUR od 30.12.2012. godine do isplate na iznos od 129,85 EUR od 30.1.2013. godine do isplate na iznos od 142,78 EUR od 1.3.2013. godine do isplate na iznos od 143,49 EUR od 30.3.2013. godine do isplate na iznos od 11.053,37 EUR od 18.4.2013. godine do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 naknaditi tužitelju ČH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 4.050,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. pa do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. su 22.4.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 310585, (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je prednik tuženika tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 108.400,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se, sukladno članku 4. i 7. predmetnog Ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize, važećem na dan isplate kredita, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,60%, a utvrđuje se Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Za vrijeme trajanja otplate kredita, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom prednika tuženika s početnih 4,60% godišnje, više puta mijenjana, na štetu tužitelja, bez pregovaranja, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita. Slijedom navedenog dio odredbe članka 4. predmetnog kredita koji se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope jest ništetan. Predmetna ugovorna odredba omogućila je predniku tuženika promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a kamata je postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati.
1.1. Navedena odredba ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Tužitelj smatra kako su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je prednik tuženika koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak (CHF) te ugovornu odredbu kojom je predniku tuženika omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Prilikom ugovaranja kredita, prednik tuženika ni na koji način nije informirao ni objasnio tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ga informirao o valuti CHF kao i o rizicima ugovaranja. Naprotiv, prije sklapanja Ugovora, tužitelj nije ni imao prilike mijenjati ugovorne odredbe, već je doveden u situaciju da ukoliko ne prihvati ponuđene mu odredbe, može samo odustati od predloženog ugovora. Sam Ugovor o kreditu nema navedene razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze. Da je prednik tuženika informirao i na razumljiv način obavijestio tužitelja o svim bitnim razlozima i rizicima, kao što je činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, kao i činjenicu da postoji opasnost od naglog povećanja tečaja CHF, tužitelj zasigurno ne bi pristao na sklapanje takvog pravnog posla. Tužitelj je, u trenutku sklapanja ugovora, jedino mogao znati da ugovorna kamatna stopa iznosi 4,60% godišnje u odnosu na iznos kredita, dok je u odnosu na valutnu klauzulu tužitelju jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja Ugovora.
1.2. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
1.3. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula): - Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.
1.4. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.5. Tužitelj ističe da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorima o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
1.6. Nadalje, tužitelj napominje da je čl. 247. ZOO-a propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku. Promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci tuženika, protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je tuženik, sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj preplatio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 4,60% za redovnu kamatu i kamatnoj stopi koja je tijekom otplate više puta mijenjana.
1.7. Člankom 1111. st. 1 ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Konačno preciziranim zahtjevom u podnesku od 19.12.2024. (list 136-141 spisa) tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 3.797,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, isplatu iznosa od 19.375,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose te potražuje i naknadu troškova parničnog postupka, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava u cijelosti. U bitnom, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su:
- jer je potraživanje tužitelja u zastari
-utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;
-sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;
-sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;
-tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;
-ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81 ZZP/03).
2.1. Tuženik prvenstveno stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 07.06.2023., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 310585 sklopljen 2005. (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev-x-183/2011 , koju tuženik citira. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.
2.2. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., koju tuženik citira.
2.3. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 108.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,90 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.
2.4. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač.
2.5. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“).
2.6. Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.
2.7. Tuženik ističe da je tužitelju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik dalje objašnjava metodologiju promjene kamatnih stopa te ističe da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Slijedom toga, tuženik tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.
2.8. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem/tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
2.9. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Sud je 7.2.2024. donio rješenje posl.br. P-5660/2023-6 (list 109-11 spisa), kojim je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari te točkom II. istog rješenja nastavio postupak i pozvao pravnog slijednika tuženika Hrvatsku poštansku banku d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari, a rješenje je postalo pravomoćno 29.2.2024.
4. Sud je tijekom postupka izveo sve predložene dokaze i tako pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku zahtjeva za dostavom dokumentacije (list 9-11 spisa), otplatnu tablicu (list 13-18 spisa), solemnizaciju ugovora o kreditu br. 310585 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6.6.2005. (list 19-34, 65-79 spisa), izračun prijevremene otplate kredit broj:
310585 (list 35 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 310585 (list 45-53 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 55-57 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 59-63 spisa), izračun razlike plaćene kamate i početno ugovorene kamate i izračun tečajne razlike za kredit (list 81-89 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 120-131 spisa) te je saslušan tužitelj (list 146-147 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je glavna rasprava zaključena.
5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.
6. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 14.5.2025. (list 146-147 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju stana za stanovanje i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva niti je stan, kupljen sredstvima kredita, bilo kada davan u najam ili zakup. Naveo je da mu je u banci preporučen kredit u valuti CHF kao najpovoljniji i najprikladniji za njega kao pomorca jer, kako su, rekli ta se valuta nikada ne mijenja i najstabilnija je i najsigurnija. Iskazao je i da je dobio i plan otplate, koji je proučio i koji mu je odgovarao, a nije bilo ponude za kredit u drugoj valuti niti ikakvog govora o tome da HNB ne štiti CHF kao euro. Naveo je da su mu anuiteti porasli duplo i da mu to nitko nije naznačio kod sklapanja kredita već upravo suprotno, a nisu mu pojasnili niti parametre promjene kamatne stope već su rekli da se radi o promjenjivoj kamati ali da neće biti nikakvih oscilacija. Naveo je da je znao da će doći do ovakvog porasta da se nikada ne bih odlučio za taj kredit. Iskazao je i da je anuitete kredita plaćao odlaskom u banku i napominje da je uvijek morao novac, koji je dobio u eurima, mijenjati po nepovoljnijem tečaju, pa je i tu zakinut.
7. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je povezan, životan i logičan, o onom čega se sjećao i što mu je poznato iz osobnog iskustva u predmetnom pravnom poslu. Sud u držanju tužitelja tijekom iskazivanja nije našao postojanje naznaka da bi nešto prešućivao ili lagao, pa mu i zato vjeruje.
8. Nesporno je da su tužitelj i tuženi (odnosno njegov prednik) sklopili 22.4.2005. Ugovor o kreditu broj 310585, namjenski, za kupnju stana, u iznosu od 108.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za HNB za devize važećem na dan isplate kredita, na rok otplate od 20 godina, uz redovnu kamatnu stopu od 4,60% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 691,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća.
9. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,60% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF.
10. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u odnosu na prednika tuženika Sberbank d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev- 2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
11. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO/05), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u odnosu na prednika tuženika 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2023. ( 4 godine, 11 mjeseci, 3 tjedna o 3 dana) to nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14.6.2018. nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega prigovor zastare nije osnovan. O gore spornom pravnom pitanju Vrhovni sud je donio pravni stav izražen u odluci broj Rev-2245/17 i u ovoj presudi ponavlja se izrečeni pravni stav. Pri tom se ističe da se navedeni rok odnosi i na zahtjev tužitelja, koji se odnosi na valutnu klauzulu, jer je i u odnosu na taj dio zahtjeva presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu donesena istog dana (14.6.2018.).
12. Nadalje, valja navesti i da se, prema odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 394, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91, a koji se u konkretnoj situaciji primjenjuje obzirom na datum sklapanja spornog Ugovora o kreditu), zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijekom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Stoga je tužitelj podizanjem predmetne tužbe, kojom zahtijeva isplatu novčanih iznosa po osnovi više plaćenih razlika zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, ujedno poduzeo radnju radi utvrđivanja tih potraživanja i njihovih ostvarenja i time sukladno navedenoj zakonskoj odredbi prekinuo zastarijevanje.
13. Kako je u ovom sporu sud utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredba čl. 104. st.1. ZOO/91 (sada: čl. 323. st. 1. ZOO/05), koja propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 108. ZOO/91 (sada: 323. st. 2. ZOO/05), ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništavih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao što je ostvario korist i na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i razliku, koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništavih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 210.st.1. ZOO/91 (sad: čl. 1111. st. 1. ZOO/05). Posljedica ništavosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 214. ZOO/91 (sad: čl. 1115. ZOO/05) od dana stjecanja do isplate.
14. Na spornu okolnost visine utuženog zahtjeva izvedeno je financijsko vještačenje. Stalni sudski vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. je u svom nalazu i mišljenju od 2.12.2024. (list 120-131 spisa) naveo da su Volksbank d.d. (sada: Hrvatska Poštanska banka d.d.) (pravni prednik tuženika Sberbank d.d.) kao Kreditor i tužitelj ČH kao Korisnik kredita zaključili 22.04.2005. Ugovor o kreditu broj 310585 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 108.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita. Člankom 3. Ugovora ugovoren je rok otplate te iznosi 20 godina. Člankom 4. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,60% godišnja. Člankom 7. Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu CHF 691,66 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan dospijeća.
Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 29.08.2005. do 29.03.2013. godine, uključujući:
-djelomičnu prijevremenu otplatu 28.02.2011 godine,
-prijevremenu otplatu kredita 17.04.2013. godine, izrađen prema dokumentaciji
-prometna kartica (list spisa 45-53)
-otplatna tablica po kreditu (list spisa 55-57).
Sveukupno otplata kredita iznosi 144.579,81 CHF od čega je otplata glavnice 108.400,00 CHF i kamata 36.179,81 CHF.
Početni (simulirani) otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 29.08.2005. do 29.03.2013. godine, uključujući:
-djelomičnu prijevremenu otplatu 28.02.2011 godine,
-prijevremenu otplatu kredita 17.04.2013. godine.
Sveukupno otplata kredita iznosi 139.276,12 CHF od čega je otplata glavnice 108.400,00 CHF i kamata 30.876,12 CHF.
Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose kamata prema početnom (simuliranom) otplatnom planu iznosi 5.303,69 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 28.611,94 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.797,48 EUR.
Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 143.056,85 kn, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 18.986,93 EUR. Zaključno, vještak navodi da:
-ukupna razlika za sve kamate za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.303,69 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 28.611,94 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.797,48 EUR.
-ukupna razlika za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 145.983,56 kn, odnosno eurska protuvrijednost za više plaćeni iznos iznosi 19.375,37 EUR.
-ukupna razlika za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.926,71 kn, odnosno eurska protuvrijednost za manje plaćeni iznos iznosi 388,44 EUR.
15. Stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka, a prihvaća ga u cijelosti kao vjerodostojan i ovaj sud jer je sačinjen stručno, objektivno, razumljivo i u svemu sukladno pravilima financijske znanosti i prakse.
16. Slijedom navedenog, tužitelju su dosuđeni iznosi sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a kao u izreci ove presude i na te iznose tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, što je vidljivo iz nalaza i mišljenja, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Kamate su dosuđene za razdoblje od dospijeća do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. kamate su dosuđene po odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i čl.1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).
17. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 € (Tbr. 54. Tarife)). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 500,00 € (Tbr. 7 t. 1. Tarife), podnesaka od 17.8.2023., 1.2.2024. i 19.12.2024. od po 500,00 € za svaki (Tbr. 8.t.1. Tarife) te zastupanja na ročištima 16.10.2024. i 14.5.2025. u iznosu od po 500,00 € za svako (Tbr. 9 t. 1. Tarife), odnosno ukupno 3.000,00 € što uz 25% PDV-a (Tbr.46. Tarife) te uz plaćeni predujam za vještačenje od 300,00 € iznosi 4.050,00 €, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023), kako je odlučeno izrekom ove presude. To stoga jer tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi kako je već obrazloženo. Tužitelj je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo kao potrošač, pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.
18. Tuženik je odbijen s zahtjevom za naknadu parničnih troškova jer je spor izgubio.
Zagreb, 22. svibnja 2025.
Sudac:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
