Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-1104/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I  R J E Š E N J E

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca, mr. sc. Ane Beloglavec predsjednice vijeća, Ljiljane Milina članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Predraga Jovanića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Petkoviću, odvjetniku iz Šibenika, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Šibeniku od 8. listopada 2024., poslovni broj P-1415/2019., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda u glavnoj stvari, točka I. izreke i rješenje o dopuštenju preinake tužbe Općinskog suda u Šibeniku od 8. listopada 2024., poslovni broj P-1415/2019.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, te potvrđuje odluka o parničnom trošku u točki II. presude Općinskog suda u Šibeniku od 8. listopada 2024., poslovni broj P-1415/2019. do iznosa od 2.204,21 eura, a preinačuje za iznos od 108,02 eura na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

»I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 6.156,70 EUR, sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 2.37 EUR od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 18,22 EUR od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 66,97 EUR od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 15,73 EUR od 30. studenog 2008.,

- na iznos od 80,87 EUR od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 90,88 EUR od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 95,40 EUR od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 82,94 EUR od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 85,32 EUR od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 66,25 EUR od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 52,21 EUR od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 55,95 EUR od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 63,34 EUR od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 62,70 EUR od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 55,22 EUR od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 69,26 EUR od 30. studenog 2009.,

- na iznos od 80,51 EUR od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 96,52 EUR od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 92,85 EUR od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 114,58 EUR od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 110,46 EUR od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 118,49 EUR od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 188,03 EUR od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 173,71 EUR od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 214,01 EUR od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 198,94 EUR od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 174,71 EUR od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 225,84 EUR od 30. studenog 2010.,

- na iznos od 290,88 EUR od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 244,83 EUR od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 260,98 EUR od 28. veljače 2011.,

- na iznos od 240,44 EUR od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 244,13 EUR od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 331,32 EUR od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 339,81 EUR od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 412,66 EUR od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 375,24 EUR od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 334,28 EUR od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 329,88 EUR od 31. listopada 2011. i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 2.312,23 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 8. listopada 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.«

1.2. U istoj odluci prvostupanjski sud je rješenjem dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2. Protiv presude i rješenja u cijelosti žalbu je pravovremeno podnio tuženik iz svih žalbenih razloga u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) s prijedlogom da se njegova žalba usvoji, pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz naknadu tuženiku troškova postupka i troška žalbe u iznosu od 416,71 eura, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Tuženik je u žalbi posebno istaknuo bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer su razlozi presude proturječni u pogledu primjene članka 502.c ZPP, zbog čega je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati. Navodi da je sud propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time nije razvidno temeljem čega tužitelj ima pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. U vrijeme podnošenja tužbe prema odredbi članka 502.c ZPP je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezivala ostale sudove u individualnim postupcima radi naknade štete, ali ne i u postupcima radi isplate stečenog bez osnove, pa osporava i primjenu općeg zastarnog roka od pet godina.

2.2. Obrazlažući istu bitnu povredu navodi da je sud propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i primjenjivoj kamatnoj stopi, tim više što su te odredbe bile jasne, razumljive i uočljive. Ističe da tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi, a sud istu nije utvrđivao, niti je obrazložio u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP), zbog čega smatra da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te zbog čega bi takve odredbe bile nerazumljive i nepoštene. U tom smislu ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer sud u konkretnom slučaju nije utvrdio ništetnost spornih odredbi budući je u kolektivnom sporu utvrđena ništenost na apstraktnoj i općenitoj razini. U žalbi ponavlja osporavanje statusa tužitelja kao potrošača i smatra da je sud od Porezne uprave trebao pribaviti podatak da li je tužitelj objekt, financiran ugovorom o kreditu, unio u imovinu obrta ili društva. Ponavlja svoj prigovor zastare i razloge za njegovo prihvaćanje, te primjenu materijalnog prava prema kojem zastara nastupa protekom pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite, pri čemu se poziva na odredbu članka 218. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/03., dalje: ZOO).

2.3. Obrazlažući pogrešnu primjenu materijalnog prava prigovara dosudi zateznih kamata od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta, ističući da tuženik nije bio nesavjestan u smislu članka 1115. ZOO. Osporava i odluku o trošku, posebno u odnosu na priznanje troška sudske pristojbe na presudu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako je osnovan prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer sud u presudi nije dao potpune razloge o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, te u pogledu ništetnosti nije potpuno utvrdio činjenično stanje, provedeni su svi dokazi po prijedlogu stranaka koji su bili potrebni za pravilno i potpuno utvrđenje relevantnih činjenica. Stoga ovaj sud iz utvrđenih činjenica, te provedenih dokaza (posebice saslušanjem tužitelja i svjedoka MS) koje sud navodi i koji se nalaze u spisu, utvrdio je činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza i u ovoj presudi je dao dodatne razloge, za inače pravilnu odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih anuiteta zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

5.1. U pogledu ništenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao prethodnom pitanju, ovaj sud je na temelju isprava, zapisnika i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio sve odlučne činjenice, pa i one koje nisu navedene u razlozima presude i donio presudu primjenom članka 373.a ZPP. U konkretnom slučaju pravilno je primijenjeno materijalno pravo, bez obzira na nedostatak u obrazloženju.

6. Predmet spora je isplata preplaćenih anuiteta s pripadajućim zateznim kamatama koje je tužitelj platio temeljem ugovora o kreditu, a tužbeni zahtjev se temelji na prethodnom pitanju utvrđenja nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Nesporno je među strankama da su stranke sklopile, tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor ugovor o kreditu dana 26. rujna 2006. broj 168-50- 3695285 (dalje: ugovor), te je utvrđeno da je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 83.500,00 CHF, da je tužitelj kredit trebao otplatiti u 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je kredit isplaćen u cijelosti 2011. godine.

7.1. Također nije sporno da je člankom 2. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,95%, pri čemu je određeno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu svojim odlukama.

7.2. Nadalje, nije sporno da člancima 1. i 7. ugovora ugovorena valutna klauzula prema kojoj se iznosi glavnice kredita i otplata anuiteta u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

8. Sporno je prethodno pitanje da li su odredbe ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a što iste čini ništetnim, slijedom čega tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih sredstava po osnovi ugovora od strane tuženika, zbog jednostrano povećane kamatne stope i zbog primjene valutne klauzule, u skladu s odredbama ZOO o stjecanju bez osnove, te je sporna osnovanost prigovora zastare.

9. Pri ocjeni nepoštenosti ugovornih odredbi valja poći od članka 81. stavak 1. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 4. istog članka ako tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, trgovac je tu činjenicu dužan dokazati.

9.1. Sud navodi iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da su ga prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora službenici banke uvjeravali da je najbolje uzeti kredit u CHF, te da mu nitko nije naglasio da mu se mjesečna rata otplate kredita može mijenjati ovisno o tečaju CHF, niti je spominjana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.2. Prema prijedlogu tuženika sud je saslušao kao svjedoka IS, zaposlenicu tuženika (stranica 123-124 spisa) koja je iskazala da je bila član komisije za odobrenje kredita, da kao kreditni referent nikada nije radila niti je razgovarala s klijentima u vezi uvjeta kredita, pa tako niti sa ĆS, tužiteljem u ovom predmetu. Navela je da je praksa bila takva da se klijentu prezentirala ponuda banke, ali istome se nikada nije savjetovalo koji kredit da uzme i u kojoj valuti, već je o tome sam klijent odlučivao.

9.3. Stoga ovaj sud zaključuje, iz iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje MS da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora. Tuženik nije dokazao da se o takvim ugovornim odredbama prethodno pregovaralo u smislu članka 81. stavak 4. ZZP.

10. Odlučujući o ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sud se pozvao na sudske odluke koje predstavljaju opće poznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima, kao što su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i pravilno utemeljio svoju odluku u ovom predmetu na pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenim pravomoćnim sudskim odlukama budući se iste neposredno odnose i na tuženika, kao jednu od stranaka u tom predmetu, pozivom na odredbe ZZP/03, Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13.) i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15., 14/19.). Citirane sudske odluke se temelje na općeprihvaćenim odlukama Europskog suda koji je odlučivao o pravima potrošača u sličnim predmetima.

10.1. U takvom slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope radilo se o odredbama koje su bile jasne i uočljive, ali nisu bile razumljive. Formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila je takva da su potrošači temeljem takvih odredbi jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, tako da ugovorena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva, kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

10.2. Radi žalitelja se dodaje da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i u spornom razdoblju bilo zakonito i dopušteno, ali samo uz navođenje u ugovorima o kreditu jasnih kriterija za promjenu ugovorene kamatne stope, te kada bi se radilo o odredbama ugovora o kreditu o kojima se pregovaralo, a ne da su iste bile sastavni dio unificiranog obrasca ugovora o kreditu, sastavljenog od strane banke kao kreditora, u kojem slučaju takve odredbe treba tumačiti u korist potrošača.

10. 3. Kako su prvotno ugovorene kamate u visini od 3,95% , kada je otpala kao ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pravilno je određeno da je tuženik, s obzirom na odredbu koja je ostala (ugovorenu kamatu od 3,95%), dužan vratiti razlike pretplaćenih anuiteta, budući da ugovor može opstati bez odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11. Isto vrijedi i za prvostupanjsku odluku u dijelu kojim su odredbe članka 1. i 7. ugovora, u kojima je sadržana valutna klauzula, utvrđeni nepoštenim ugovornim odredbama, što iste čini ništetnim, s pozivom na opće poznatu sudsku praksu u istovrsnim predmetima, kao što su presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. U pojašnjenju razloga pobijane presude valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je bila nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita o važnim činjenicama: o općem riziku prihvaćanja valutne klauzule i činjenici da je rizik promjena vezanih za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz Euro, o tome da je gotovo potpuno izvjestan rast tečaja švicarskog franka zbog skorog uvođenja Euro zone, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Stoga je ugovaranjem takve valutne klauzule postojala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu prosječnog potrošača, jer je bio neizvjestan iznos glavnice kredita koji je u obvezi vratiti banci, kao i cijena takvog kredita, jer se kamata plaćala u istoj valuti i bila je promjenjiva. Zbog navedenih razloga pravilna je ocjena da je u vrijeme sklapanja ugovora valutna klauzula bila nepoštena, a time i ništetna primjenom čl. 81. stavak 1. i 2. ZZP, te kasnijih Zakona o zaštiti potrošača.

12. Slijedom toga, neosnovani su žalbeni prigovori glede provedenog dokaznog postupka, ocjene istog, jer se na temelju utvrđenih činjenica može zaključiti o drugim činjenicama, te je pravilnom primjenom prava valjalo utvrditi ništetnim sporne odredbe, kao prethodno pitanje i prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate.

13. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, s obzirom na odredbe članka 241. ZOO, u vezi s člankom 245. i 328. ZOO, člankom 140. ZZP i člankom 502.c ZPP, kao i sudsku praksu u istovrsnim predmetima, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Prema toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, 14. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Svoju odluku glede visine tužbenog zahtjeva sud je opravdano utemeljio na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije Gorana Miljasa kao stručnom, detaljnom i objektivnom.

15. U tom smislu prvostupanjska presuda ima jasne razloge o utvrđenom činjeničnom stanju (osim razloga o ništenosti ugovornih odredbi), koje u cijelosti prihvaća ovaj sud, što žalba nije uspjela dovesti u sumnju, te se na iste upućuje žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

16. Slijedom toga, pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba Zakona o zaštiti potrošača i odredbi ZOO, u vezi s člankom 502.c ZPP, tužbeni zahtjev je i po ocjeni ovog suda trebalo usvojiti, kako je to odlučeno točki I. izreke prvostupanjske presude.

17. Neosnovani su prigovori tuženika u pogledu tijeka zatezne kamate, koji je sud pravilno dosudio tužitelju na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja takvog anuiteta, sve s obzirom na nepoštene i ništetne odredbe u standardiziranom ugovoru koji je tuženik ponudio tužitelju.

18. Pravilno je sud dopustio preinaku tužbe primjenom čl. 190. stavak 2. ZPP, budući da prije izvršenog financijskog vještačenja tužitelj bez svoje krivnje nije mogao konačno odrediti tužbeni zahtjev.

19. Međutim, opravdano tuženik prigovara u žalbi da je tužitelju nepravilnom primjenom prava dosuđen trošak sudske pristojbe za presudu, budući je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23, dalje: ZSP/23) izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Presuda u ovom predmetu je donesena nakon stupanja na snagu ZSP/23, pa tužitelj ne može biti pozvan na plaćanje pristojbe zbog čega mu se taj zatraženi trošak ne može dosuditi.

20. U preostalom dijelu odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, donesena uz pravilnu primjenu odredaba ZPP o troškovima postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23., dalje: OT) cijeneći vrijednost predmeta spora i uspjeh stranaka u sporu.

21. Cijeneći navedeno, s obzirom da su u ovoj presudi dani dodatni razlozi o ništetnosti ugovornih odredbi, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje u pogledu glavnice i dopuštenja preinake tužbe kao u izreci, točka I. izreke ove presude i rješenja primjenom članka 373.a ZPP. Odluka o trošku je djelomično preinačena kao u točki II. izreke na način da je odbijen zatraženi trošak pristojbe primjenom članka 373. točka 3. ZPP.

22. Tuženik je u žalbenom postupku uspio s neznatnim dijelom u pogledu troška postupka, pa je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (članak 166. u svezi sa člankom 154. stavak 5. ZPP).

Sisak, 8. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec