REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-16599/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, Palmotićeva 50, protiv tuženika Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Ivana Kukuljevića 11, OIB: 51196068839, zastupanog po punomoćniku Darku Tereku, odvjetniku iz Zagreba, Marjanovićev prilaz 13/VIII, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tuženika Ines Horvat, odvjetnice, dana 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 197,11 eur bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 7,84 eur od 16. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 16,03 eur od 16. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 11,20 eur od 16. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 12,41 eur od 16. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 1,87 eur od 16. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 3,56 eur od 16. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 6,40 eur od 16. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 9,81 eur od 16. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur od 16. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 5,40 eur od 16. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 0,91 eur od 16. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 8,11 eur od 16. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 7,73 eur od 16. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 11,57 eur od 16. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 7,30 eur od 16. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 29,73 eur od 16. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 5,64 eur od 16. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 11,25 eur od 16. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 5,32 eur od 16. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 6,46 eur od 16. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 3,52 eur od 16. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 9,54 eur od 16. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 11,44 eur od 16. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 3,18 eur od 16. travnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka navodio da je zaposlen kod tuženika, te je zbog načina organizacije rada tužitelj u svakom mjesecu kroz utuženo razdoblje ostvario određeni broj prekovremenih sati. U utuženom razdoblju na snazi je Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 143/13), kojim je regulirana plaća, i sukladno odredbi čl. 47. citiranog Kolektivnog ugovora plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Pritom osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, dok dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaće. Nadalje, u spornom razdoblju na snazi je bio i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12) koji se paralelno primjenjuje na tužitelja, i koji plaću radnika u čl. 51. definira na identičan način kako je to opisano Kolektivnim ugovorom.

2. Sukladno odredbi čl. 51., 57. i 59. tog Kolektivnog ugovora propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužitelju i obračunavaju se, prema njegovom stavu, za svaki efektivno odrađeni sat rada od osnovne vrijednosti tog sata (u konkretnom slučaju radilo bi se o dodatku za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi), u kojem smislu tužitelj navodi da mu za svaki odrađeni sat valja isplatiti osnovnu plaću, kao i uvećanje i dodatke na koje je ostvario pravo.

3. U utuženom razdoblju tužitelj je kontinuirano radio na svom radnom mjestu, dakle i za vrijeme redovnog kao i prekovremenog rada, u kojem smislu mu za sve odrađene sate rada pripadaju spomenuti dodaci. Kako tuženik nije plaćao dodatak za posebne uvjete rada, kao što tuženik nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate rada, već samo za dio odrađenih sati, iako je tužitelj svaki sat rada, i redovnog i prekovremenog, radio na svojim poslovima, dakle u posebnim uvjetima odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, to se slijedom navedenog traži isplata razlike plaće na ime naprijed navedenih neisplaćenih dodataka (u konkretnom slučaju radilo bi se o dodatku za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi) za sve sate rada, a koji dodaci se računaju u odnosu na osnovnu plaću, s tim da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 26. veljače 2025., koji uključuje i iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora te privremene nesposobnosti za rad, tužitelj potraživao ukupan iznos od 197,11 eur bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, uz nadoknadu parničnih troškova.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporavao tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, navodeći da je prilikom obračuna i isplate plaće u cijelosti postupio u skladu s relevantnim propisima, ističući da spominjani dodaci tužitelju pripadaju samo na osnovnu plaću, a ne i za vrijeme provedeno na prekovremenom radu (kako to tuženik pobliže navodi npr. u odgovoru na tužbu od 14. srpnja 2022.), kojim slijedom je predloženo odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

5. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u priloge predane na raspravnom zapisniku od 26. travnja 2023. (dostavljeno u elektronskom obliku na CD- u, str. 15 spisa) i presudu ovog suda od 14. lipnja 2019. poslovnog broja Pr-2900/2018 (str. 20-24 spisa), kao što je također provedeno i financijsko vještačenje po vještaku Lidiji Tkalec Gradinščak - Vještak Tkalec d.o.o. (nalaz i mišljenje od 11. veljače 2025., str. 34-44 spisa).

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika, kao što nije sporno da su mu naprijed navedeni dodaci isplaćivani i u utuženom razdoblju, ali ne u odnosu na sve odrađene sate rada tj. nisu isplaćivani u odnosu na prekovremeni rad. Proizlazilo bi da je predmet spora zahtjev tužitelja s naslova razlike plaće koja se odnosi na neisplaćene dodatke za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, i to za sve efektivno odrađene sate rada, pa i prekovremeni rad, a koji dodaci se po visini obračunavaju u odnosu na osnovnu plaću, s tim da tužitelj potražuje i isplate razlike primanja koja je nastala kod obračuna naknade plaće za godišnji odmor te privremenu nesposobnost za rad.

8. Pritom je valjalo prihvatiti argumentaciju tužitelja u kojoj ističe da je čitavo utuženo razdoblje radio na istim poslovima, što niti tuženik ne osporava, te da mu stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada, s obzirom da je tužitelj radio u posebnim uvjetima odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi tijekom čitavog radnog vremena, dakle kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, dok nije utvrđeno da bi postojale odredbe koje bi isključivale takvo pravo tužitelja.

9. U tom smislu tužitelj je u pravu kada ističe, kako je prethodno spomenuto, da su se ispunili uvjeti za isplatu dodatka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, obzirom da je i u tom razdoblju bio izložen posebnim uvjetima odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, što je sukladno i odredbi čl. 94. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.), koja odredba također spominje mogućnost uvećanja plaće, kojim slijedom onda nema mjesta isključenju isplate predmetnih dodataka na koji tužitelj ima pravo i za rad koji je ostvario u režimu prekovremenog rada, u odnosu na koji tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži elemente propisane odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu (u tom smislu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019., poslovni broj Su-IV- 56/19).

10. Visina potraživanja tužitelja utvrđena je nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Lidije Tkalec Gradinščak (Vještak Tkalec d.o.o.), iz kojeg proizlazi da razlika plaće tužitelja za utuženo razdoblje s naslova neisplaćenih dodataka iznosi 197,11 eur bruto, pri čemu je sudski vještak uvećanje plaće, odnosno dodatke na plaću izračunao u odnosu na osnovnu plaću, a obzirom na cjeloviti evidentirani opseg rada tužitelja, kako to proizlazi iz priložene dokumentacije, s tim da je vještak u svom mišljenju naveo da tužitelju nije bio isplaćen dodatak za posebne uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate tj. navedeno je da tužitelju takvi dodaci nisu bili isplaćeni za ostvarene prekovremene sate, te da su mu manje obračunati iznosi naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora te privremenu nesposobnost za rad u utuženom razdoblju, kod čega nije utvrđeno da bi se radilo o okolnostima u kojima bi bila primjenjiva odredba čl. 53. st. 4. Kolektivnog ugovora.

11. Sud je u cijelosti prihvatio citirani nalaz i mišljenje, budući da je isti sastavljen od strane osobe koja raspolaže stručnim znanjima potrebnim za provođenje takvog vještačenja, koje je podudarno i s priloženom dokumentacijom (npr., iz dostavljenih obračunskih lista nije vidljivo da bi iznos već isplaćenih dodataka kroz pojedine mjesece bio fiksan, tj. da bi se radilo o paušalnom iznosu koji bi se isplaćivao tužitelju svakog mjeseca), kod čega niti stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu, pri čemu se ukazuje da stoga nije bilo moguće prihvatiti navode tj. pravno stajalište koje je tuženik iznosio tijekom postupka s tim u vezi, i koje stajalište sud nije prihvatio.

12. Kako je tužitelj svoj konačni tužbeni zahtjev postavio u skladu s izračunom financijskog vještaka, i to u već spomenutom podnesku od 26. veljače 2025., te je tim slijedom tužitelju valjalo dosuditi iznos od 197,11 eur bruto, što je podudarno i sa stajalištem iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Revr 206/2012 od 2. travnja 2014., iz koje proizlazi da ako tužitelj ima pravo na određene dodatke na plaću, ta se prava kumuliraju, a dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme, tako i na plaću za prekovremeni rad.

13. Tužitelju na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos pripada i zatezna kamata od dospijeća, tj. od 16-og u mjesecu za protekli mjesec, obzirom se radi o dodatku na plaću koji se isplaćuje najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu. Visina zakonske zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.) te na način pobliže naveden u izreci ove presude, s tim da, a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, zbog čega nije osnovan zahtjev za isplatu zateznih kamata u dijelu iznosa poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, kako je i sam tužitelj naveo u svom konačno postavljenom tužbenom.

14. Tim slijedom odlučeno je kao u izreci ove presude, kod čega nije utvrđeno niti da bi se radilo o presuđenoj stvari u odnosu na postupak u predmetu ovog suda poslovnog broja Pr-2900/2018, u koji je izvršen uvid, a koji se vodio između istih stranaka, budući da se u navedenom predmetu odlučivalo o istovrsnom zahtjevu tužitelja zaključno s razdobljem dospijeća u siječnju 2018., dok se ovaj postupak odnosi na razdoblje od veljače 2018. (s dospijećem u ožujku 2018.), kako je to naznačio tužitelj u podnesku od 22. travnja 2024., te se dakle ne radi o istovjetnim razdobljima.

15. Kako je u cijelosti izgubio ovu parnicu, to tuženik u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku nema pravo na nadoknadu parničnih troškova, dok tužitelj do zaključenja glavne rasprave (na ročištu od 7. travnja 2025. na kojem je zaključena glavna rasprava tužitelj nije bio prisutan) nije postavio određeni zahtjev za naknadu parničnih troškova u smislu odredbe čl. 164. st. 1. istog Zakona, u kojem smislu nema pravo na nadoknadu istih.

Zagreb, 22. svibnja 2025.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Ova presuda može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika