REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-1197/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Zvjezdani Zdjelar Lalović, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 zastupanom po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 05. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Zvjezdane Zdjelar Lalović, odvjetnice u Puli, dana 22. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj 9013320438 od dana 13.12.2007. godine solemniziran kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, Anticova 9/I dana 17.prosinca 2007. pod brojem OV-22265/07, a u djelu koji glasi „promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.“

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.7.2., a koja glasi: „Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi iznos od 10.760,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 135,44 € od 2 0.2.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,44 € od 2 0.3.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,44 € od 2 0.4.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,44 € od 2 0.5.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,44 € od 2 0.6.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,43 € od 2 0.7.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,43 € od 2 0.8.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,43 € od 2 0.9.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,42 € od 2 0.10.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,42 € od 2 0.11.2008 pa do isplate

- na iznos od 135,41 € od 2 0.12.2008 pa do isplate

- na iznos od 146,38 € od 2 0.1.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,38 € od 2 0.2.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,37 € od 2 0.3.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,36 € od 2 0.4.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,35 € od 2 0.5.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,34 € od 2 0.6.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,33 € od 2 0.7.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,32 € od 2 0.8.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,31 € od 2 0.9.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,3 € od 2 0.10.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,28 € od 2 0.11.2009 pa do isplate

- na iznos od 146,27 € od 2 0.12.2009 . pa do isplate

- na iznos od 146,26 € od 2 0.1.2010 pa do isplate

- na iznos od 140,83 € od 2 0.2.2010 pa do isplate

- na iznos od 140,81 € od 2 0.3.2010 pa do isplate

- na iznos od 140,79 € od 2 0.4.2010 pa do isplate

- na iznos od 140,77 € od 2 0.5.2010 pa do isplate

- na iznos od 140,75 € od 2 0.6.2010 pa do isplate

- na iznos od 140,73 € od 2 0.7.2010 pa do isplate

- na iznos od 135,34 € od 2 0.6.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,31 € od 2 0.7.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,28 € od 2 0.8.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,24 € od 2 0.9.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,21 € od 2 0.10.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,17 € od 2 0.11.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,14 € od 2 0.12.2011 pa do isplate

- na iznos od 135,1 € od 2 0.1.2012 pa do isplate

- na iznos od 135,07 € od 2 0.2.2012 pa do isplate

- na iznos od 135,03 € od 2 0.3.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,99 € od 2 0.4.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,95 € od 2 0.5.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,91 € od 2 0.6.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,86 € od 2 0.7.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,82 € od 2 0.8.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,78 € od 2 0.9.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,73 € od 2 0.10.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,68 € od 2 0.11.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,64 € od 2 0.12.2012 pa do isplate

- na iznos od 134,59 € od 2 0.1.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,54 € od 2 0.2.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,49 € od 2 0.3.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,43 € od 2 0.4.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,38 € od 2 0.5.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,33 € od 2 0.6.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,27 € od 2 0.7.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,21 € od 2 0.8.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,16 € od 2 0.9.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,1 € od 2 0.10.2013 pa do isplate

- na iznos od 134,04 € od 2 0.11.2013 pa do isplate

- na iznos od 133,97 € od 2 0.12.2013 pa do isplate

- na iznos od 133,91 € od 2 0.1.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,85 € od 2 0.2.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,78 € od 2 0.3.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,72 € od 2 0.4.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,65 € od 2 0.5.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,58 € od 2 0.6.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,51 € od 2 0.7.2014 pa do isplate

- na iznos od 133,44 € od 2 0.8.2014 pa do isplate

- na iznos od 83,6 € od 2 0.9.2014 pa do isplate

- na iznos od 83,54 € od 2 0.10.2014 pa do isplate

- na iznos od 83,48 € od 2 0.11.2014 pa do isplate

- na iznos od 83,42 € od 2 0.12.2014 pa do isplate

- na iznos od 83,36 € od 2 0.1.2015 pa do isplate

- na iznos od 83,3 € od 2 0.2.2015 pa do isplate

- na iznos od 67,16 € od 2 0.3.2015 pa do isplate

- na iznos od 67,11 € od 2 0.4.2015 pa do isplate

- na iznos od 67,05 € od 2 0.5.2015 pa do isplate

- na iznos od 67 € od 2 0.6.2015 pa do isplate

- na iznos od 66,94 € od 2 0.7.2015 pa do isplate

- na iznos od 66,88 € od 2 0.8.2015 pa do isplate

- na iznos od 51,92 € od 2 0.9.2015 pa do isplate

- na iznos od 51,87 € od 2 0.10.2015 pa do isplate

- na iznos od 51,82 € od 2 0.11.2015 pa do isplate

- na iznos od 51,77 € od 2 0.12.2015 pa do isplate

- na iznos od 51,71 € od 2 0.1.2016 pa do isplate

- na iznos od 51,66 € od 2 0.2.2016 pa do isplate

- na iznos od 31,98 € od 2 0.3.2016 pa do isplate

- na iznos od 31,94 € od 2 0.4.2016 pa do isplate

sve po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.234,55 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2025. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:9013320438 dana 13.12.2007. godine, solemniziranog od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa], broj: OV-22265/07 od 17.12.2007. godine. Ugovorom se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 1.005.000,00 kn radi kupnje stambenog objekta. U odredbi 4. tog ugovora ugovorena je kamata na kredit i to toč. 4.1. na način da na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,78%. U odredbi 7. predmetnog ugovora ugovorena je otplata kredita na način da je rok otplate kredita 360 mjeseci(7.1) Točkom 7.2. ugovoreno je da kredit u iznosu od 1.005.00,00 HRK i kamata iz toč. 4. tog ugovora otplaćuju se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta. Mjesečni anuitet da iznosi 5.260,74 kn. Također je navedeno da je mjesečni anuitet obračunat primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja ugovora, a u da u slučaju promjene kamatne stop iz čl. 4. tog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjena anuitete. Na primjenu navedenih odredba tužitelj je pristao budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. Tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - tuženika, proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je ovdje tuženica u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. ugovorene u iznosu od 4.78 % na 6,00% i to tako ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu da je tužitelj otplatio samo jedan obrok po početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelju nitko nije skrenuo pozornost niti ga upozori da će ta kamatna stopa koju ugovara u kreditu trajati samo jedan mjesec imajući u vidu da će kredit otplaćivati idućih 30 godina. Nakon toga, kamatna stopa je jednostranom odlukom banke narasla na 6,10 %, potom je kamatna stopa 1.1.2010. iznosila 6,05., a potom 1.7.2010. 6,00 %. Na dan 21.8.2014. kamatna stopa je iznosila 5,51%, a od 21.02.2015. ista je iznosila 5,35% , od 21.8.2015. kamatna stopa je iznosila 5,20%, a od 21.2.2016. 5,00%. Dana 14.7.2010. ovdje parnične strane su sklopile i Dodatak ugovoru o kreditu broj 9013320438 kojim je dodatkom ugovoren sporazumno moratorij od 21.07.2010. do 20.05.2011., a tijekom kojeg moratorija nisu dospijevali anuiteti na naplatu. Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope protivna je i kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Sukladno odredbi čl. 502.C. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošač sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je dà ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (dan sklapanja ugovora 13.12.2007.) Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 08. kolovoza 2024. godine (list 210- 213), tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti te predlaže isti odbiti uz naknadu troška tuženoj strani. Tužitelj tužbom i tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela odredaba Ugovora o kreditu 9013320438 po osnovi preplaćene razlike u kamatama, sa dospijećima kako je specificirano u tužbi i tužbenom zahtjevu, te isplatu troškova parničnog postupka sve u roku od 15 dana. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9013320438 koji je zaključen 13.12.2007.g (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom te predlaže isti odbiti uz naknadu troškova ovog parničnog postupka. Netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede iz Ugovora o 9013320438 koji je zaključen 13.12.2007.g. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Iz odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) (dalje u tekstu ZPP) jasno proizlazi da"...fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi..." Tako i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) (dalje u tekstu ZZP) proizlazi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj poziva na utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi ISPLATE, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbi u predmetu P-1401/20i 2 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknade štete. Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i neuredan. Za naglasiti je da isplata temeljem stjecanja bez osnove isključuje mogućnost traženja naknade štete, obzirom se radi o dvije različite pravne osnove, odnosno o dva različita pravna instituta za koje postoje bitno različiti uvjeti i pretpostavke prilikom utvrđivanja koji se međusobno isključuju. Prema tome potpuno je pogrešna tvrdnja tužitelja da bi Naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju "Potrošač", jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u čl.502c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju to tužitelj nema nikakovo pravo jer potražuje isplatu. Važno je naglasiti da je Ugovor o kreditu sklopljen 13.12.2007. godine, te da je u potpunosti konzumiran i zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P- 1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu morao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koja je kamatna stopa, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Odredbom članka 319. st.l ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumljivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. Z()()-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih sirana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni akp su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, (tako i Presuda VSRH, Revt- 89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu (članak 12. Ugovora o kreditu). Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao l presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Iz tužbe proizlazi da bi Ugovor o kreditu bio nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom dct je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj Je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što hi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. I u tom slučaju uistinu bi mogli govorili da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, u tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore " agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i * učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodna i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda " na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude preme različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te gaje stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a lako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a stoje i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž- 1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita Hi proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju -jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu istovremena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora." Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njegov sadržaj odnosno ugovoriti bilo što drugo osim gotovog bankaraskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnike kredita. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača u članku 99. jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti nema nikakovog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbu članka 296. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega nema govora o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na selu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno člankom 4. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,78% godišnje. Korisnikje nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio daje upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu, i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, izjavljuje da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih Banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Ponavlja se da se radi o presumpciji istinitosti koja se ne može pobijati u parničnom postupku. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako je i sudska praksa u predmetu VSRH, Revl- 249/14 utvrđuje "polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje, a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. " U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu

- kamatnu stopu čija se visina mijenja preme odluci uprave banke." Prema tome svaka osoba i svaki potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informirani svjesno i svojevoljno je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Samim time potpuno je suprotno volji ugovornih stranaka i jasnim odredbama ugovora o kreditu da se potražuje fiksna ugovorna kamata - dapače to bi dovelo do potpune neravnoteže u odnosu stranaka. Sama kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate ) odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamatne stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu čini činidbu određenom odnosno odredivom. Tako i VSRH u svojoj odluci Gzz- 2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.") Konkretno se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Ponovno se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. Tužitelj tužbu temelji na tvrdnjama da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje temeljem Općih uvjeta i sukladno odlukama banke ništetna jer predstavlja neodredivu činidbu koja je nepoštena, ističemo da se konkretno u ovom slučaju ne radi o nepoštenoj odredbi jer u tom smislu Direktiva Vijeća 93 13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima navodi da ugovorna odredba se neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o "... proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluge nema pod nadzorom. " (2./točka c.prilog direktive 93/13.) Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom , radi upravo o situaciji opisanoj u Direktivi, jer se kamatna stopa mijenjala i bila je povezana s oscilacijama na tržištu i mijenjala se sukladno tržišnim kriterijima i elementima koji su bili izvan nadzoru tuženika, tako je ugovorna odredba o načinu određivanju promjenjive kamatne stope poštena sukladno gore citiranoj Direktivi. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Naime, kogentna odredba Zakona o obveznim odnosima regulira stope ugovorenih kamata te određuje da ukoliko bi bila ugovorena stopa koja je viša od zakonskih zateznih kamata, automatski vrijedi zakonska. Odredbom članka 26.st.3 ZOO-a predviđena je mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje, a prema kojoj odredbi za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. (Zakon o obveznim odnosima - članak 26 st.3 "Ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata...."). Za zaključiti je da u sustavu kakav predviđa Zakon o obveznim odnosima, kao osnovni zakon koji regulira obvezne odnose među građanima i pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, ima zakonsko rješenje i time nema pravne nesigurnosti ili proizvoljnosti u odredbama ugovora vezano uz visine ugovornih kamatnih stopa. Ne samo da su kriteriji bili određeni i odredivi, već je postojao (kao što i danas postoji) zakonski okvir odnosno limit postavljen jasnim i kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, tako da se nikako ne može govoriti o jednostranim i nepoštenim te proizvoljnim odlukama tuženika, a kako to tužitelj pokušava u svojoj tužbi pogrešno izvesti i zaključiti, te navesti sud da to tako, van smisla realne situacije u trenutku sklapanja ugovora, van smisla važeće zakonske regulative u trenutku sklapanja ugovora, pogrešno zaključi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istači je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004.g. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004 godine iznosio 0,3% dok je u studenom 2008.g. iznosio 3,3%. Osim toga realno bankarsko tržište je pratilo i rast troškova financiranja odnosno rast cijene izvora sredstava , s time da je važno reći da je i trošak izazvan regulativom bio 31.7.2006 godine 1,69% dok je u 2007 i 2008 godine u isto vrijeme bio 2,53% čime je uz rast troškova izvora sredstava došlo do realnog povećanja troškova kreditiranja. U prikazu je vidljiv rast indeksa regulacijskog opterećenja IRO i njegov učinak na ukupni granični trošak pribave izvora sredstava banaka (TOS2). Ukupni granični trošak sredstava (TOS2) povećan je sa 6,64% u kolovozu na 7,25% u rujnu 2008. ili za 61 bazni bod. Od toga povećanja, 37 baznih bodova treba pripisati rastu ulaznih troškova (TOS1). 20 baznih bodova povećanja nastalo je djelovanjem regulacije. Svi ovi realni činjenični događaji i elementi utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, svi su ovi događaji bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik, a kako to pogrešno tužitelj u tužbi predstavlja. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB- a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. Stranke su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308 st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženik je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Tužitelj u tužbi pogrešno navodi i obrazlaže da bi prava volja ugovornih strana bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što je u potpunosti suprotno jasnim i određenim ugovornim odredbama koje kao javna isprava obvezuju stranke. Međutim, kad bi sud eventualno i zaključio, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka donesenih u predmetu Potrošač, da je ugovorna odredba o mijenjanje kamatne stope temeljem jednostrane odluke Banke ništetna ali samo u dijelu koji se odnosi na jednostranu odluku Banke, dio odredbe koji ne bi bio oglašen ništetnim je da je ugovorna kamata promjenjiva. A ako je valjana odredba da je kamata promjenjiva, tada je na tužitelju teret dokaza koji je iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom otplate kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos (stopa) koji se navodi u jednostranim odlukama Banke. Međutim, tužitelj uopće ne pokušava ići tim putem da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti primijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovorene kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određenu svotu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca " u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana. Slijedom navedenog radi se o nedopuštenim traženjima tužitelja te povredi načela jednake vrijednosti činidaba. Početna kamatna stopa nije ugovorena kao fiksna, te ostaje na tužitelju dokazati koja bi to promjenjiva kamatna stopa bila zakonita. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu) ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što se nije dogodilo, niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postupati obvezno pravnih odnosa. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kamata ugovorena kao fiksna kroz cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Osim toga sam tužitelj se u tužbi poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu P-1401/2012 (uz popratne odluke viših sudova i Ustavnog suda RH) i Direktivu 93/13 koje potpuno pogrešno tumači i u potpunosti zanemaruje činjenicu da je upravo u predmetu P-1401/2012 kada je o istome odlučivao Visoki trgovački sud RH ukinut dio odluke u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora. Slijedom navedenog jasno proizlazi da tuženi nema niti jedan osnov, te ne postoji osnovano pravo zahtijevati da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos i to u kunama koji predstavlja razliku između ugovorene kamate i proizvoljno određene fiksne kamatne stope koju je tužitelj sam jednostrano naznačio kao fiksnu, odnosno potvrdio je zakonitost promjenjive kamate stope. Na tužitelju je teret dokaza, te ukoliko tvrdi da je ugovorena kamatna stopa koja je kao promjenjiva ugovorena, na neki način nepoštena, na istome je da dokaže koja je to promjenjiva stopa koja bi bila poštena kroz razdoblje otplate i trajanja Ugovora o kreditu i na čemu se ista temelji, a sve kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dopuštena i u skladu sa zakonom. Dakle, nikako se ne može potraživati isplata prema fiksiranoj stopi iz gore jasno navedenih razloga, a ako tužitelj tvrdi da stopa nije bila poštena i pravična isti je dužan dokazati i zatražiti onu promjenjivu stopu koja bi bila, prema njegovim tvrdnjama, poštena i pravična, a ne tražiti fiksnu kamatnu stopu koja bi značila promjenu cjelokupnog ugovornog odnosa i promjenu njegova identiteta bez volje i dogovora stranaka. Iz niti jednog dokaza i navoda tužbe ne proizlazi točno na koji je način tuženik nepošteno odredio kamatnu stopu i za koji bi to bilo iznos. Niti iz jedno dokaza koji je dostavljen uz tužbu ne proizlazi koja je to kamata koja bi bila navodno nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo, te se stoga istom dokazu tuženi protivi u cijelosti. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., C, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Opreza radi ističe se prigovor prijeboja, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Tuženik se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:

- se u konkretnom tužbenom zahtjevu, kako je isti postavljen, ne radi o parnici za naknadu štete te tužitelj nema pravnog niti zakonskog osnova pozivati se na pravna utvrđenja na koja se poziva iz predmeta P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, jer ovaj konkretni spor ne udovoljava zakonskim kriterijima iz čl.502c Zakona o parničnom postupku niti kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača;

- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;

- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;

- je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate;

- je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka;

Slijedom svega iznesenog predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 7-11), zemljišno knjižni izvadak (list 12), otplatnu tabelu (list 13-19), dodatak ugovoru o kreditu 8list 20- 23), izvatke računa po kreditu (list 24-29), potvrdu (list 30), dopise (list 31-33), komentare (list 46-87), sudske odluke (list 91-99), knjigovodstvenu karticu (list 166- 183), proveden je dokaz saslušanjem vještaka financijske struke Tomislava Prpića (list 184-201), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, proveden je dokaz saslušanjem vještaka Tomislava Prpića te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5.Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9013320438 dana 13.12.2007. solemniziranog od strane javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa], broj: OV-22265/07 od 17.12.2007. godine kojim Ugovorom se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 1.005.000,00 kn radi kupnje stambenog objekta kao i da je u odredbi 4. tog ugovora ugovorena kamata na kredit u toč. 4.1. na način da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,78%. Nadalje nije sporno a proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 7. da je rok otplate kredita 360 mjeseci (7.1), prema toč. 7.2. ugovoreno je da se kamata iz toč. 4. tog ugovora otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, mjesečni anuitet da iznosi 5.260,74 kn te da je mjesečni anuitet obračunat primjenom kamatne stope važeće na dan zaključenja ugovora, a u da u slučaju promjene kamatne stop iz čl. 4. tog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

6. Sporno je radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi te je li nastupila zastara tužiteljeva restitucijskog zahtjeva.

7. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 17.12.2007.

8. U ovoj pravnoj stvari kao ključne valja primijeniti slijedeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača:

- odredbu članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- odredbu članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive;

- odredbu članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive;

- odredbu članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača;

- odredbu članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Iz odredbe čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se na kredit o otplati korisnik obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koje na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,78%. Prema čl. 7. toč. 2. Ugovora kredit u iznosu od 1.005.000,00 hrk i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuje se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, mjesečni anuitet iznosi 5.260,74 kuna a korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

10.Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio sa bankom tuženika za potrebe kupovine stana, za življenje, u kojem i danas živi. Radilo se o kunskom kreditu i radilo se o dosta velikom iznosu, od oko 1.000.000,00 kuna. Prije samog sklapanja ugovora kada se informirao vezano za kredit razgovarao je sa bankarom ali prvenstveno je bilo provjeriti da li je kreditno sposoban za odobrenje kredita na takav iznos i ispostavilo se da je. Kredit je podignut na rok otplate 30 godina a mjesečni anuitet je trebao iznositi nešto manje od 5.000,00 kuna što je tada bilo prihvatljivo jer sa svojim primanjima to mogao podnijeti, a na kraju krajeva je banka i odobrila kreditnu sposobnost. Već prvi mjesec nakon što je otplatio prvu ratu kamatna stopa je promijenjena naviše tako da je mjesečni anuitet podignut za više od 800,00 kuna. To je već bilo previše a konačno želi napomenuti da su takvi uvjeti bili za sklapanje ugovora on ne bi bio sposoban za podizanje kredita. Kredit je uredno plaćan sve dok ga nije zatvorio i to na način da je trebao pomoć od obitelji na način da su njega i obitelj pomagali oko životnih potreba. Na taj način su kredit plaćali oko 8 godina a onda su shvatili da mogu dobiti povoljniji kredit, naime tražili su od banke tuženika da ponude povoljnije uvjete koje mu nisu ponudili pa se obratoi Raiffeisenbank. Na upit suda da li mu je u razgovorima prije sklapanja netko od strane banke ukazao na mogućnost ovakvog podizanja kamatne stope kao što se desila navodi da nije. Na daljnji upit navodi da definitivno ne bi sklopio ugovor o kreditu da mu je netko ukazao na ovakvu mogućnost da to može tako rapidno narasti anuitet i napominje da su se tek bili i zaposlili, da su bili mladi ljudi. Na upit tuženika da li je predmetna nekretnina kupljena putem kredita bila iznajmljivana navodi da nije. Isto tako u toj nekretnini odnosno stanu nije bilo nikakvog sjedišta, obrta ili trgovačkog društva. U međuvremenu, dok je otplaćivao kredit, osnovao je svoju tvrtku Flow ship design d.o.o. međutim nije poslove odnosno poslove iz djelatnosti te firme obavljao u stanu već je iznajmio prostor. Inače radi se o tvrtci koja se bavi projektiranjem brodogradnje. Ugovor koji je potpisao je pročitao, ugovor je sastavila banka a on nije mogao uticati na sadržaj tog ugovora.

11. Temeljem analize provedenih dokaza, ovaj sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima promjene kamatne stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope (jednostranom) odlukom tuženika na čiju primjenu je tužitelji morao bezuvjetno pristati, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Iz provedenih dokaza, iskaza saslušanog tužitelja koji iskaz sud cijeni istinitim jer uvjerljiv i životan a nije protivan niti drugim provedenim dokazima, proizlazi da se odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje nije pojedinačno pregovaralo, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed sastavila tuženica, a tužitelj nije bio u poziciji da o toj odredbi pregovara, već je ukoliko je želio dobiti kredit, morao takvu odredbu prihvatiti. Radi se o odredbi koja je nejasna i nerazumljiva budući ni ugovor, niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva, ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope upravo odluka banke. Kamata u ugovoru o potrošačkom kreditu predstavlja cijenu, cijena je bitan element ugovora o kreditu, te ista prema odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO) mora biti određena, odnosno odrediva. Već sama činjenica da kamatu i promjenu kamatne stope određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu. Navedeno je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Protivno je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, prema kojem su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

13. Također, uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim, takva je odredba nejasna i nerazumljiva. Direktivom 93/13 ( čl. 3. st. 1.) definiran je pojam nepoštene odredbe kao ugovorne odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Stavkom 2. članka 3. Direktive propisano je kako se uvijek smatra da ugovorna odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Navedeni članak 3. predstavlja tzv. „test poštenosti“, dok čl. 4. st. 2. iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom. Prema stavu Europskog suda pravde u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014.godine navedeno treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Sve navedeno, znači da su u ugovoru o potrošačkom kreditu potrošaču, u konkretnom slučaju tužitelju, morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, na način da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. S obzirom da o spornoj odredbi tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, to ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom da navedena odredbe ne sadrži egzaktne parametre niti način utvrđivanja tih parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima promjene kamatne stope, dakle da ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, takva odredba je netransparentna, te sve navedeno u smislu odredbi iz odredbi iz čl. 96., čl. 99., čl. 100., čl. 101. i čl. 102. ZZP/07 u vezi sa odredbama iz čl. 322. ZOO/05, čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

16. Stoga je odredbu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje kao i odredbu prema kojoj korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, valjalo utvrditi ništetnim i odlučiti kao u izreci presude. U konkretnom se radi o ugovaranju promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) tako da je tužitelj u utuženom razdoblju plaćao povećane anuitete.

17. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama banke, tako da je ta odredba nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).Stoga je odredba čl. 4.1. i 4.2. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. čl. 102. ZZP/07. Takva ugovorna odredba ništetna je i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako je odredba čl. 4.1. i 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i moralu društva ista je ništetna, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

18. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

19. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću (list 184-201 spisa), koje sud prihvaća budući je izrađeno objektivno i u skladu sa pravilima struke. Provedenim vještačenjem je na temelju dokumentacije u spisu i izračuna vještaka, utvrđeno da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita kamata nije promijenila, te da je bila primijenjena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu (4,78%), tužitelj je do konačne otplate na ime kamata, više uplatio iznos od 10.762,80 €.

19.1. Vještak Tomislav Prpić u svom je iskazu naveo da ustraje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja. Što se tiče podneska tuženika od 09.08.2024. napominje da su većina pitanja pravne prirode te u ista ne može ulaziti. Nije vidljivo da tuženik prigovara konkretnim primjedbama na matematički izračun već se većina pitanja odnosi na samu zadaću koju je sud zadao vještaku. Što se pitanja metoda obračuna tiče sva metodologija opisana je u nalazu i mišljenju, konkretno izračun kamate opisan je na strani 11 u poglavlju 2.3.1. u cijelosti.

20. Kako je nalaz i mišljenje izvršen sukladno danom mu zadatku, to nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud prihvaća kao stručan i objektivan i izrađen u skladu sa postavljenim zadatkom, te je sukladno istome konačno tužitelj uredio tužbeni zahtjev. Stoga nalaz i mišljenje vještaka sud cijeni stručnim i objektivnim te ga kao takav prihvaća u cijelosti.

21. Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa posljedično tome taj zastarni rok do pravomoćnosti ove presude nije ni počeo teći, radi čega je i iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja. Stoga nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka čl. 225. ZOO-a.

22. Valja napomenuti kako nije osnovan tuženikov prigovor prijeboja kao niti prigovor promašene aktivne legitimacije. Naime, i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako opreza radi ističe prigovor prijeboja iako tijekom dokaznog postupka niti je konkretno takav prigovor postavio a niti je dokazao bilo kakvo potraživanje prema tužitelju. Što se tiče istaknutog prigovora promašene aktivne legitimacije u smislu je li tužitelj potrošač, na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke koji je u svom iskazu pojasnio da je iznos kredita utrošen u svrhu kupovine stana u kojem živi sa svojom obitelji a što proizlazi i iz čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu gdje se navodi da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta. Sud kako je naprijed navedeno cijeni iskaz tužitelja objektivnim obzirom nije protivan niti ostalim provedenim dokazima pa slijedom navedenog niti navedeni prigovor tuženika nije osnovan.

23. Slijedom svega navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio u razdoblju od zaključenja ugovora do otplate kredita.

23.1. S obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužiteljica izvršila isplatu po ništetnim ugovornim odredbama. Stoga su tužitelju su priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od prvog dana nakon plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka i čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 02.10.2020. i 27.02.2023. po 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 03.03.2023. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 08.08.2024. 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 05.02.2025. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 12.10.2023. 100 bodova (Tbr.9/1), za zastupanje na ročištu 25.02.2025. 50 bodova (Tbr.9/2) i na ročištu 05.05.2025. 100 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV iznosi 1.437,50 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 509,31 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 134,18 eur i na presudu u iznosu od 153,56 eur pa je ukupno tužitelju na ime parničnog troška priznat iznos od 2.234,55 eur.

25. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli, 22. svibnja 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.