Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-176/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Čule, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Hrvoju Ljubljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3218/2022-26 od 16. listopada 2023., dana 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3218/2022-26 od 16. listopada 2023.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 262,12 EUR sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2010. do isplate, dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 661,96 EUR sa zateznom kamatom od 16. listopada 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj predmet koji je započeo 16. svibnja 2019., primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona i u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa od 262,12 EUR sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2010. do isplate po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 90106442019 sklopljenog 18. srpnja 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojom je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje (čl. 4. Ugovora o kreditu).

6. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da su tužiteljica i tuženica sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici kao korisnici kredita odobren i isplaćen kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti od 26.258,95 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje, da se redovna kamatna stopa za vrijeme otplate kredita nekoliko puta mijenjala na više od početno ugovorene, te da je tužiteljica kredit prijevremeno otplatila 30. srpnja 2010., te da je između stranaka bilo sporno da li tužiteljica ima pravo pozivati se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, zatim da li odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana predstavlja nepoštenu (ništavu) odredbu te da li je u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

7. Obzirom na gore izneseno, prvostupanjski sud je utvrdio da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača koji je okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice, pri čemu prije sklapanja takvog ugovora tuženica kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna, a što je utjecalo na odluku tuženice o promjeni kamatne stope i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženica u konkretnom slučaju postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), odnosno suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07).

7.1. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe.

7.2. Stoga je prvostupanjski sud temeljem analize iskaza tužiteljice te prethodno navedenih isprava utvrdio da odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Prednje iz razloga što je sud tu okolnost u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao logičan i životan, zaključivši na temelju istog da tužiteljici nije moglo biti poznato na koji će način i u kojim okolnostima tuženica mijenjati kamatnu stopu, niti joj je tuženica pojasnila razloge promijene iste. S tim u vezi valja navesti da je tuženica imala mogućnost dokazivati tijekom prvostupanjskog postupka da se o odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo, međutim, tuženica nije predložila niti jedan dokaz provođenjem kojeg bi se utvrdilo da su stranka o navedenoj odredbi pojedinačno pregovarale.

8. Stoga je prvostupanjski sud imajući u vidu odredbu čl. 502.a i čl. 502.c ZPP zaključio da je u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., posljedično čemu je utvrdio da je tuženica povrijedila prava tužiteljice kao potrošača jer je ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog navedenog je obvezao tuženicu vratiti tužiteljici vrijednost više plaćenih anuiteta obzirom da je iste stekla bez pravne osnove.

9. Kako je radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu – 262,12 EUR, to je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; dalje u tekstu: ZOO), u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO sud pod toč. I. izreke naložio tuženici isplatiti tužiteljici taj iznos, navodeći da je tuženica dužna vratiti tužiteljici sve ono što je primila na temelju ništave ugovorne odredbe, jer je tuženica na temelju te ništave odredbe ostvarila korist u vidu plaćanja veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je ugovorena kao početna u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Ovdje samo kratko valja navesti da je Ugovor o kreditu sklopljen 18. srpnja 2005., pa iako prvostupanjski sud odluku o ništavosti i posljedici ništavosti te odredbe pogrešno temelji na odredbi čl. 323. ZOO, da je i pravilnom primjenom (sadržajno u bitnome identične) odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje u tekstu: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog Ugovora, valjalo jednako odlučiti u odnosu na ništavost i posljedice ništavosti.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, a tužiteljica je podnijela tužbu 16. svibnja 2019., to je tužba podnesena unutar zastarnog roka.

11. Pobijajući navedenu presudu tuženica u žalbi navodi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. obzirom da se navedena presuda ne odnosi niti se može odnosi na Ugovor o kreditu, da je sud donio presudu polazeći od pogrešne pretpostavke da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, da je tužiteljica Ugovor o kreditu i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatila potpisom istog, pa tako i u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa, da se iz ponašanja tužiteljice može jasno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe i njezina prava i obveze tim više što se tužiteljica tijekom razdoblja otplate kredita nije obratila ovlaštenoj osobi odnosno nadležnoj službi tuženice kako bi dobila dodatna pojašnjenja vezana uz razloge i kriterije promjene kamatne stope, niti je prigovorila povećanju kamatne stope, a nije tražila niti raskid Ugovora o kreditu zbog toga. Navodi da su svi kriteriji promjene kamatne stope bili navedeni u čl. 4. Ugovora o kreditu i dodatno pojašnjeni Općim uvjetima poslovanja tuženika, te Informaciji o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana koje je interne akte tužiteljica prihvatila potpisom Ugovora o kreditu uz konstataciju da je s istima upoznata (čl. 12.8. Ugovora o kreditu). Ističe da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 143/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., tuženica kao banka nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu definirati parametre promjenjivosti kamatne stope, te da su stranke ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu sa odlukama banke, pa zbog toga smatra da se nalaz vještaka temelji na pogrešnoj premisi da bi kamata trebala ostati na razini početno ugovorene kamatne stope, odnosno da je trebala ostati fiksna. Ističe da su sve kasnije izmjene kamatne stope po predmetnom kreditu bile manje od najviše dopuštene kamatne stope, pa ista ne može biti protivna prisilnim propisima. Konačno, tuženica opetovano ističe prigovor zastare, navodeći da se utuženo potraživanje odnosi na iznose koji su preplaćeni počevši od 2006., dok je tužba podnesena 2019., pa tvrdi da je u konkretnom slučaju tražbina tužiteljice u zastari.

12. Prije svega, ovdje valja navesti da je tužiteljica tužbom podnesenom prvostupanjskom sudu zahtijevala da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 4.-6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da se naloži tuženici isplatiti joj novčani iznos od 534,09 EUR sa zateznom kamatom, te je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 15. veljače 2023. djelomično smanjila tužbeni zahtjev (što se ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe), time da je tim podneskom tražila da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 4. -6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da naloži tuženici isplatiti joj novčani iznos od 262,12 EUR sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2010. do isplate, a tuženica se navedenom nije protivila.

13. Međutim, pobijanom presudom prvostupanjski sud nije odlučio o zahtjevu tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbi čl. 4.-6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već je odlučio samo o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenog novčanog iznosa.

14. Odredbom čl. 339. ZPP propisano je da u slučaju kada sud propusti odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, da stranka može u roku od 15 dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni (st.1.), a ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz st. 1. tog članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena (st. 2.). Obzirom da tužiteljica, očito zadovoljna prvostupanjskom presudom (u kondemnatornom dijelu), nije podnijela prijedlog za donošenje dopunske presude u propisanom roku, to se u konkretnom slučaju ima smatrati da je njezina tužba povučena u dijelu kojim je tražila utvrđenje ništetnim odredbe čl. 4.-6. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

15. Prema čl. 193. st. 9. ZPP povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena, posljedično čemu je ovaj sud, povodom žalbe tuženice razmatrao samo zahtjev tužiteljice o kojem je odlučeno pod toč. I. izreke presude, odnosno o dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 262,12 EUR sa zateznom kamatom od 30. srpnja 2010. do isplate, kao i u dijelu kojim je pod toč. II. izreke odlučeno o troškovima postupka, pa predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP u vezi čl. 464. st. 2. ZPP, zbog čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo iz razloga propisanih odredbom čl. 467. st. 1. ZPP.

16. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u žalbi, ovaj sud je utvrdio da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa stoga nije počinjena navedena bitna povreda. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom stadiju postupka pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 467. st. 1. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Ovaj sud nije ispitivao pobijanu presudu u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.c ZPP jer na to nije ovlašten u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP.

18. Međutim, tuženici valja načelno ukazati da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužiteljica, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a - čl. 502.h ZPP.

19. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženica mogla tvrditi da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču-tužiteljici o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, a sud joj je morao omogućiti provođenje dokaza u odnosu na takve njezine tvrdnje. Stoga istaknutim prigovorima, bez da je na prednje okolnosti predloženo dokazivanje na temelju kojeg bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

20. U odnosu na žalbeni navod tuženice da odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice o kreditiranju građana nije nepoštena i protivna načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da se takva odredba smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.).

21. Što se tiče navoda tuženice da je promašeno pozivanje na utvrđenje ništetnosti jer je predmetni kredit u cijelosti prestao isplatom, valja navesti da u konkretnom slučaju nije relevantna činjenica što je tužiteljica kredit u cijelosti otplatila, a to iz razloga što pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužitelj kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platio bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo.

22. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe čl. 1115. ZOO tuženici valja ukazati da postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, potvrđena i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojoj, obzirom da je o ništetnosti (nepoštenosti) predmetne ugovorne odredbe odlučeno kao o prethodnom pitanju na način da je sud utvrdio da je ništetna (nepoštena) ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice o kreditiranju građana zbog povreda načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

23. U odnosu na navode tuženice da je kamatnu stopu trebalo utvrditi obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita, treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., izrazio pravno shvaćanje, koje je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5179/2022 i U-III-4136/2024 od 12. studenoga 2024., da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.

23.1 Isto tako, žalbeni navodi tuženice da visina kamate temeljem koje je tuženica obračunavala visinu anuiteta tijekom razdoblja otplate kredita niti u jednom trenutku nije prekoračila najvišu dopuštenu kamatnu stopu propisanu odredbom čl. 26. ZOO ne dovodi u pitanje činjenična utvrđenja te pravne zaključke prvostupanjskog suda. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju nije odlučno da li je tuženica tijekom razdoblja otplate kredita kamatu obračunavala po stopi većoj ili manjoj od one propisane odredbom čl. 26. ZOO, već je odlučno da li je ugovoreni način promjene prvotno ugovorene kamatne stope valjan ili ne, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ugovoreni način promjene prvotno ugovorene kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženice nepošten te posljedično tome ništetan. Naime, sporna odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani (potrošaču) da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna.

24. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare, kojeg tuženica ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja prihvaća i ovaj sud. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništavog ugovora iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe. Navedeno pravno shvaćanje podudarno je s ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

25. S tim u vezi, valja navesti da je naprijed navedeno pravno shvaćanje potvrđeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

26. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužiteljice nije u zastari, obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženice glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

27. Imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što je i odluka o troškovima postupka – koju tuženica pobija samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka - utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, valjalo je žalbu tuženice pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

28. Kako tuženica nije uspjela sa žalbom, to je istu valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Sudac

Milko Sambolek