Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-376/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku broj P-308/2022-12 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku broj P-308/2022-12 od 7. studenog 2023.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 151-50-4208217 koji su 26. lipnja 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.893,59 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa u toj točki izreke, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.232,46 EUR sa zateznom kamatom od 7. studenog 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica iz svih zakonom predviđenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je na temelju tih ništetnih odredbi tužitelj isplatio tuženici u vremenskom razdoblju od 31. siječnja 2008. do 30. lipnja 2014.

6. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita – kredit za kupnju novog vozila OPEL u iznosu od 13.304,97 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća;

- da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03);

- da iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi da prije sklapanja Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženice o rizicima intervalutarnih promjena, da prije sklapanja Ugovora o kreditu nije s tuženicom pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, niti pak mu je tuženica objasnila odnosno upozorila ga na eventualne rizike intervalutarnih promjena glede valute CHF, da mu je jedino bio ponuđen ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a na potpis je dobio gotov i pripremljen Ugovor o kreditu, a bilo mu je onemogućeno pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi Ugovora o kreditu;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je, između ostalih i ovdje tuženica, ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica u CHF jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite;

- da nije osnovan prigovor zastare jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, konkretno od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a do podnošenja tužbe (18. listopada 2022.) kojom tužitelj zahtijeva povrat preplaćenog iznosa po osnovi ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu u CFH nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO);

- da tuženica nije dokazala da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o uvjetima Ugovora o kreditu i da ga je obavijestila o riziku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF;

- da su tužitelj i tuženica na ročištu 24. travnja 2023. učinili nespornom visinu tražbine tužitelja.

7. Na temelju gore iznesenog, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7.) nepoštena, a posljedično tome i ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, s obzirom da nije dokazano postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I. izreke presude. Nadalje, utvrdivši da između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja ugovorne obveze primjenom valutne klauzule u CHF isplatio (preplatio) tuženici iznos od 2.893,59 EUR, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO naložio tuženici pod toč. II. izreke presude isplatiti tužitelju iznos od 2.893,59 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene novčane iznose, utvrdivši da je tuženica nepoštena stjecateljica novčanih iznosa koji je primila na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od dana kada su joj isplaćeni.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženica navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, obzirom da je prvostupanjski sud zanemario tvrdnju (koju je iznosila tijekom prvostupanjskog postupka) da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a da je sud pogrešno zaključio da ugovorne stranke nisu pregovarale o valutnoj klauzulu u CHF jer je tužitelj po vlastitom izboru, nakon što je od strane tuženice bio upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je u to vrijeme nudila klijentima, samostalno odlučio sklopiti s tuženicom Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF. Tuženica tvrdi da okolnost da je pregovarala s tužiteljem o odredbama Ugovora o kreditu potvrđuje i solemnizacija istog iz koje je razvidno da je javni bilježnik upoznao tužitelja sa svim pravnim posljedicama sklopljenog pravnog posla. Zaključno, navodi da je Ugovor o kreditu odgovarao pravoj volji tužitelja i da nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe poštene obzirom su iste jasne, lako razumljive i uočljive.

9. Tuženica nadalje ističe da sud prvog stupnja nije utvrđivao da li su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti da li su iste uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

10. Isto tako navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. naveo da se utvrđenja u toj presudi ograničavaju na predugovornu fazu, odnosno fazu objave oglasa i reklama, dok je utvrđenje odnosa pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima u pojedinačnom sporu, ukazujući da način na koji je prvostupanjski sud protumačio direktan učinak te presude nju onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena, odnosno ništava, osporavajući pritom utvrđenje suda prvog stupnja da je postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer u konkretnom slučaju za to nisu bili kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03.

11. Ispitujući presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud utvrđuje da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke radi kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenih dokaza, pa stoga nije počinjena navedena bitna povreda, ali niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Također, a protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

13. U odnosu na odredbu iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, valja ukazati da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica (između ostalih utuženih banaka) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima i koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno odredbama čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07. i 125/07.; dalje u tekstu: ZZP/07).

14. Prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/22) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

15. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 kojim je u čl. 81. st. 1. bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je st. 4. iste zakonske odredbe propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem ispunjenja obveze uz valutnu klauzulu CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, te kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio obaviješten o tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, nego mu je upravo vrsta kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF ponuđena kao najpovoljnija opcija kreditnog zaduženja, dok tuženica nije predložila saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora bio informiran o rizicima fluktuacije tečaja, odnosno da su tužitelju dane informacije te vrste bile odgovarajuće da bi se njegov pristanak na sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF mogao smatrati „informiranim“, a da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala dokaze) i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženica nije dokazala da je tužitelju dala sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, pa samim time ni razumljivost iste, tim više što je tuženica kao banka raspolagala sa stručnim znanjem temeljem kojeg je mogla znati kada i pod kojim uvjetima može doći do promjene tečaja, te je o tome bila dužna na jasan i transparentan način upoznati i tužitelja kako bi on mogao razborito odlučiti da li će zaključiti Ugovor o kreditu pod navedenim uvjetima.

18. Nadalje, valja istači da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženicu na način da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je tužitelj opisao u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti prema pravnom predniku tužitelja nije bio zadovoljen. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o odredbi koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posljedično čemu je istu pravilno utvrdio ništetnom pod toč. I. izreke presude.

19. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela predmetne ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. Kako je između stranaka bila nesporna visina tražbine tužitelja, te kako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 2.893,59 EUR, to primjenom čl. 323. i čl. 1111. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu (povrat) navedenog iznosa kojeg je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe.

21. Tužitelju sukladno čl. 1115. ZOO pripada pravo i na zateznu kamatu od dana kada je tuženici platio mjesečne anuitete, jer se tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, s obzirom da je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem istih.

22. Obzirom da tuženica u žalbi tvrdi da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu iz razloga jer je kredit u cijelosti otplaćen, valja samo kratko navesti da se citirana presuda iz spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa odnosi ne samo na ugovore koji su u vrijeme njezinog donošenja ili još uvijek na snazi, nego i na ugovore koji su prestali ispunjenjem jer su otplaćeni, s time da je za primjenu te presude odlučno vremensko razdoblje u kojem je ugovor sklopljen, pa je stoga i u tom dijelu žalba tuženice neosnovana.

23. Imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojeg tuženica pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke, u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.232,46 EUR sa zateznom kamatom, tuženica pobija samo za slučaj svojeg eventualnog uspjeha u pogledu glavne stvari jer ne pobija niti način obračuna niti visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosude naknade troškova postupka, a ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu pod toč. I. i II. izreke te primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP u odluci o troškovima postupka pod toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 1.232,46 EUR sa zateznom kamatom od 7. studenog 2023.

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 22. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun