9 P-186/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, u ime Republike Hrvatske, po sucu Tereziji Goreta, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko – upravni odjel, protiv tuženika AUTOKAMP IMPERIAL VODICE d.d. za turizam i ugostiteljstvo iz Vodice, Put Vatroslava Lisinskog 2, OIB: 06036125979, zastupan po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe radi nevaljalosti uknjižbe založnog prava, na ročištu objave dana 22. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je tužiteljica Republika Hrvatska OIB: 95093210687 vlasnica za cijelo kat. čest. broj [katastarska čestica] upisana kao neplodno površine 220 m2 i kat. čest. broj [katastarska čestica] upisana kao pašnjak površine 72 m2, obje Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

2. Ovlašćuje se tužiteljica Republika Hrvatska, OIB: 95093210687 temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo kat. čest. [katastarska čestica] upisana kao neplodno površine 220 m2 i kat. čest. broj [katastarska čestica] upisana kao pašnjak površine 72 m2, obje Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz istovremeni izbris tog prava sa imena AUTOKAMP IMPERIAL VODICE d.d., OIB: 06036125979, Vatroslava Lisinskog 2.

3. Nalaže se tuženiku podmiriti i isplatiti tužitelju sve prouzročene mu troškove ovog parničnog postupka, u iznosu od 1.400,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude.

Obrazloženje

Tužiteljica je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da su predmet tužbe nekretnine zemljišno-knjižne oznake čest. zem. [katastarska čestica], obje Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] upisanog prava vlasništva na ime tuženika. Navodi kako su navedene nekretnine vlasništvo tužitelja obzirom da iste nisu procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća odnosno HTP "Rivijera" Šibenik što je razvidno iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943-01/97-02/59, Ur. broj: 563-04-403/97-6 od 10. srpnja 1997. godine. Trgovačko društvo nastalo pretvorbom moglo je steći pravo vlasništva samo na onim nekretninama koje su bile u njegovoj aktivi i koje su procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala, a na što upućuje odredba čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06), koja propisuje koje pretpostavke su morale biti ispunjene da trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, postane vlasnikom nekretnina.

Nadalje je tužitelj naveo da pravo vlasništva temelji na odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odredbama Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizaciji te konačno odredbama Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Tužitelj je naveo da se sukladno odredbi članka 186.a zpp-a obratio tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, koji zahtjev je tuženik zaprimio 7. studenog 2014. godine.

Tuženik je naveo u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, prigovara nadležnosti ovog suda kao i aktivnoj legitimaciji tužitelja kako je to nastavno navedeno, i to kako u odnosu na čest. 7121/4, kao i čest. 7135/5 jer su predmetne čestice u naravi i ex lege u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, kao nerazvrstane ceste, a podredno navedenom, jer je u ovoj pravnoj stvari propisana nadležnost upravnih tijela, a pri čemu tužitelj ne dolazi kao vlasnik predmetnih nekretnina u slučaju da iste zaista nisu procijenjene u temeljni kapital jer bi u tom slučaju vlasništvo na nekretninama ex lege stekla jedinica lokalne samouprave na čijem području se predmetne nekretnine nalaze, a sve primjenom članka 18. i 20. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije. Tuženik je istakao da ne pretendira vlasništvo niti da ima posjed nad predmetnim česticama, već ukazuje da tužitelj nije i ne može biti vlasnikom istih. U naravi predmetne čestice da predstavljaju dijelove javne nerazvrstane ceste koja je ex lege primjenom odredbi Zakona o cestama postala vlasništvo jedinice lokalne samouprave sa statusom javnog dobra u općoj uporabi te stoga se i po tom osnovu prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja u odnosu na navedenu česticu.

Nadalje, tuženik je naveo da u svakom slučaju, podredno navedenom, čak i ako predmetne čestice nisu bile procijenjene te iste čak i ne bi bile nerazvrstane ceste, onda je u smislu čl. 20. Zakona o turističkom zemljištu vlasništvo stekla jedinica lokalne samouprave na čijem području se zemljištu nalazi. Naveo je da, s obzirom da bi u tom slučaju čestice bile u cijelosti neprocijenjene, da čak ni tada nije postojao razloga za postupanje u smislu čl. 27. Zakona o turističkom zemljištu, odnosno podnositi zahtjev za utvrđivanje oblika i veličina katastarske čestice jer je ona već određena postojećom katastarskom česticom koja u cijelosti u svom sadašnjem postojećem obliku i veličini odgovara takvoj navodno neprocijenjenoj čestici. Stoga bi postupak za utvrđivanje oblika i veličine čestice koja je već utvrđena sadašnjom bio suvišan i nepotreban. Podnošenje zahtjeva za utvrđivanje oblika i veličine neprocijenjenog zemljišta propisano je čl. 27. Zakona o turističkom zemljištu za slučajeve iz čl. 18. i 19. istog zakona, a to su slučajevi kada je procijenjena građevina ali ne i zemljište ispod građevine, odnosno procijenjena građevina i dio zemljišta na kojem je procijenjena građevina izgrađena. Zakon o turističkom zemljištu ne propisuje obvezu društva ili jedinice lokalne samouprave da podnose zahtjev za utvrđivanje oblika i veličine preostalog neprocijenjenog zemljišta iz čl. 20. tog zakona.

Tuženik je naveo da stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev zbog nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužitelja jer ako predmetne čestice zaista nisu bile procijenjene tada bi ona primjenom odredbi čl. 20. Zakona o turističkom zemljištu bila vlasništvo jedinice lokalne samouprave, a ne tužitelja. Odnosno, ako je bilo potrebno utvrđivati oblik i veličinu neprocijenjenog preostalog zemljišta da je tada i sam tužitelj bio dužan takav postupak pokrenuti i provesti pred nadležnim upravnim tijelom za prostorno uređenje u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o turističkom zemljištu, a po pravomoćnosti Rješenja iz čl. 27. st. 1. tužitelj je trebao podnijeti zahtjev pred nadležnim upravnim tijelom za imovinskopravne odnose za donošenje posebnog Rješenja kojim se utvrđuje predmet vlasništva te izdaje nalog zemljišnoknjižnom sudu za provedbu pravomoćnog rješenja u zemljišnim knjigama. Naveo je da zbog navedenog proizlazi da bi u slučaju primjene Zakona o turističkom zemljištu:

- eventualno vlasništvo stekla jedinica lokalne samouprave na čijem području se nalazi predmetna nekretnina, a u ovom slučaju nema aktivne legitimacije tužitelja, odnosno

- ako je jedinica lokalne samouprave imala pravo, ali ga je izgubila zbog propuštanja postupanja u propisanom roku, tada je tužitelj, da bi stekao bilo kakvo vlasničko pravo na predmetnoj nekretnini, bio dužan sam pokrenuti upravni postupak pred nadležnim tijekom za prostorno uređenje radi utvrđivanja oblika i veličine zk čestice te po pravomoćnosti tog postupka pokrenuti novi upravni postupak pred nadležnim upravnim tijelom za imovinske odnose kako bi to tijelo donijelo posebno Rješenje iz čl. 28. st. 1. Zakona o turističkom zemljištu koji se RH utvrđuje vlasnikom one zk čestice koju je prethodno svojim pravomoćnim Rješenjem utvrdilo nadležno upravno tijelo za prostorno uređenje u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o turističkom zemljištu; u ovom slučaju, da ovaj sud ne bi bio nadležan za utvrđivanje vlasništva na predmetnoj nekretnini jer Zakonom o turističkom zemljištu, kao posebnom zakonu, za utvrđivanje vlasništva na turističkom zemljištu koje nije procijenjeno u postupku pretvorbe je propisana nadležnost upravnih tijela i to u dvije faze: za prvu nadležno tijelo za prostorno uređenje te u drugoj fazi nadležno tijelo za imovinsko pravne poslove.

Također je tuženik naveo da vezano za nadležnost upravnih tijela o prijeporima o vlasništvu na turističkom neprocijenjenom zemljištu navodi sudsku praksu Županijskog suda u Puli Gž-1702/12 od 21. listopada 2013. Zbog svega naprijed navedenog tuženik predlaže da sud odbije u cijelosti tužbu te obveže tužitelja na snošenje parničnog troška.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943-01/97-02/59, Ur. broj: 563-04-403/97-6 od 10. srpnja 1997. godine, precrta katastarskog plana od 6. ožujka 2012. godine, izvatka iz zemljišne knjige broj zk uloška: [broj ZK uloška] te povijesnog izvatka za utužene nekretnine, obavijest i poziv Gradu Vodice od 03.01.2025. godine (list 65-66 spisa), rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Klasa: UP/I-940- 01/21-06/117, Ur. broj: 531-09-2-1/1-23-7 od 24. ožujka 2023. godine i

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Pregledom zemljišnoknjižnog izvatka i povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za utužene nekretnine nedvojbeno proizlazi da je kao vlasnik utuženih nekretnina upisan tuženik, to je stoga, nesporno isti pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

Pregledom rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943-01/97- 02/59, Ur. broj: 563-04-403/97-6 od 10. srpnja 1997. godine jasno proizlazi da utužene nekretnine nisu ušle u pretvorbu te da nisu mogle biti unesene u temeljni kapital tuženika a slijedom toga niti vlasništvo istog, a koju činjenicu tuženik ni ne osporava već navodi da su utužene nekretnine dio nerazvrstane ceste te da bi aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari imala jedinica lokalne samouprave odnosno Grad Vodice.

Nadalje, za naglasiti je da je ovaj sud odredio izvođenje dokaza uviđajem na mjestu spora kako bi se utvrdilo jesu li utužene nekretnine dio nerazvrstane ceste, kako to tvrdi tuženik, međutim, tuženik nije uplatio predujam za izvođenje navedenog dokaza zbog čega je sud odustao od istog to je za zaključiti da su utužene nekretnine zaista vlasništvo Republike Hrvatske. Također, u prilog ovakvom utvrđenju ovog suda ide i činjenica odnosno dokaz koji je sam tuženik dostavio u spis da je pozvao Grad Vodice da se umiješa u ovoj pravnoj stvari na strani tuženika međutim Grad Vodice do zaključenja ovog raspravljanja se nije umiješao u parnicu te se i iz toga zaključuje da isti ne polažu pravo na utužene nekretnine (obavijest i poziv Gradu Vodice od 03.01.2025. godine, list 65-66 spisa).

Imajući u vidu sve naprijed navedeno ovaj sud je nesporno utvrdio da su utužene nekretnine vlasništvo Republike Hrvatske, to je stoga, temeljem članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) valjalo presuditi kao u točci 1. i 2. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju, obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 dalje: OT) priznat trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 5.11.2014. u iznosu od 100 bodova, za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova, ročišta od 14.2.2019., 10.12.2024., 12.3.2025. i 8.4.2025., četiri puta po 100 bodova za svako (4x100 bodova) te troška jednog obrazloženog podneska od 27.3.2025. u iznosu od 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, odnosno 1.400,00 eura.

Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura, kako je to odlučeno u točci 3. izreke ove presude.

U Šibeniku, 22. svibnja 2025. g.

S U D A C

Terezija Goreta

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- Zz tužitelja

- Pun. tuženika