REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3981/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja JR, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika MR, odvjetničkog vježbenika, dana 22. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 628-50-3896162 od 29. siječnja 2007. godine zaključenog između tužitelja FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 458,19 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.1.2007. do isplate po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 22. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 628-50-3896162 od 29.1.2007. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.950,76 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. Naknada predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 458,19 EUR (3,30% od iznosa kredita). Spornim člankom (točkom) 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenoj odredbi ugovora se uopće nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik mu uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita niti na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade je bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana. Tužitelj nije imao mogućnost utjecati na njihov sadržaj, a njima joj je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza. Zaključak je kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu da bi dobio traženi iznos kredita. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu broj 628-50- 3896162 od 29.1.2007. te naloži tuženiku da mu isplati iznos od 458,19 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30.1.2007. pa do isplate, sve uz naknadu troška ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 628-50-3896162 od 29.1.2007. i potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu kredita. n

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istoga u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima. Neosnovan je i zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li mu takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. ZOO-a, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. S tim u vezi se tuženik poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Gž- 4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Ističe prigovor zastare. Ako zastara tražbine tužitelja počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Jednako kao i u tužbi, tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita nepoštena, a slijedom toga i ništetna. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. U tom kontekstu, tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu prema kojima se radi o odredbi koja je jasno vidljiva i razumljiva, odnosno da se ista može lako izračunati, potpuno su promašene. Jednako tako, promašena je i tvrdnja tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, konkretno, sporna odredba se ni ne odnosi na predmet odnosno cijenu ugovora, već se ista odnosi na ugovaranje posebne naknade koja sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nema nikakve veze. Irelevantno je može li se ili ne sporna naknada lako izračunati, je li ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, već je bitan način na koji je ista ugovorena i na što se stvarno odnosi. Predmetna odredba ugovora uglavljena je u ugovor po principu uzmi ili ostavi. Niti u jednom aktu tuženika, a ni u samom ugovoru, nigdje ne stoji na što se to točno odnosi sporna naknada i kakve to posebne i opravdane troškove tuženik ima da bi prilikom isplate kredita naplatio tzv. ulaznu naknadu. Vezano za prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti neosnovan jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora.

4. Tuženik osporava sve navode tužitelja. Neovisno o tome što je ugovorna odredba sadržana o tipskom ugovoru, pitanje pojedinačnog pregovaranja tek je jedna od pretpostavki nepoštenosti. Ako sud utvrdi da se o kakvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, potrebno je utvrditi uzrokuje li ona znatnu neravnotežu u pravima u obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije niti bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu niti je bilo propisano da je dužan navesti sve troškove koji se navedenom naknadom podmiruju. Tek je od 1.1.2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 143/13 propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše iste troškove. Nadalje, tek Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju NN 101/17 , a koji je na snazi od 20.10.2017., bankama zabranjuje naplatu naknade za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene potrošačke kredite. Stoga tuženik smatra da, s obzirom na zakonodavno uređenje, sudsku praksu i upute regulatornog tijela u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik nije bio dužan navoditi troškove na koje se ulazna naknada odnosi, kako to smatra tužitelj. K tome, tuženik smatra da je pogrešno zahtijevati da tužitelju (kao potrošaču) trebaju biti poznati način određivanja iznosa naknade i troškovi koji se tim iznosom pokrivaju. Isto bi tražilo da potrošač razumije izrazito specifično funkcioniranje, poslovanje i financiranje bankarskog sustava, što nije u skladu sa zahtjevima zaštite potrošača. Posebna zakonska regulacija zaštite potrošača traži da potrošač, čija je osobitost upravo to da nema specifična poslovna znanja, razumije svoje obveze koje preuzima određenim ugovornim odnosom. Tuženik smatra da je prosječni potrošač sposoban izračunati postotak od određenog iznosa te utvrditi je li takva obveza odnosno odredba za njega prihvatljiva ili nije, što je jedina odlučna kategorija u smislu pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe. Predlaže dobiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu tekuću od donošenja odluke do isplate.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-3896162 od 29.1.2007. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 29.1.2007. naplatio tužitelju iznos od 458,19 EUR. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj . Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 458,19 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je je li nastupila zastara utužene tražbine.

6. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja FR. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Tužitelj FR u svom iskazu ističe da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje novog vozila za osobne potrebe. Išao je u banku dogovarati kredit. Pitao je službenika u banci zašto mora platit tu ulaznu naknadu, rekao mu je da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit, pa ju je i platio.

8. Povezujući opisani iskaze sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 3., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 628-50-3896162 od 29.1.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora, njenoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnje tužitelja da mu je službenik banke rekao da bez plaćanje te naknade ne može dobiti kredit, pa ju je i platio. Sve navedeno spornu odredbu čl. 3 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.

9. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

10. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 628-50-3896162 nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Jedino što je tužitelju bilo priopćeno je da bez plaćanja te naknade ne može dobiti kredit. Kako je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati na određenu visinu (3,30% od iznosa kredita). Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke.

12. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 3 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 458,19 EUR koji je ustegnuo tužitelju od iznosa ukupnog odobrenog kredita prilikom njegove isplate i to dana 29.1.2007. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

13. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

14. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 28.11.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 27.1.2025. i 28.4.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3.). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 1.125,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.204,64 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 22.5.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 22. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika