Poslovni broj: P-619/2020-40
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević u pravnoj stvari tužitelja VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Erste &, Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupani po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon glavne rasprave zaključene dana 06. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 22. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u toč. 8. Ugovora o kreditu Broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607-5102842663 koji je ugovor sklopljen dana 9. veljače 2006. godine između tužitelja VČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao banke, a koji dio glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate su skladu s važećim odlukama Banke“.
II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u toč. 7. gore u toč. I. ove presude navedenog Ugovora o kreditu koje glasi: “Iznos anuiteta = 321,40 CHF.“ ... “VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru potpisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju VČ, OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana plati na ime povrata onoga što je primio na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli citiranoj gore u toč. II. ove presude, iznos od 1.203,01 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos dijelova tog duga, i to za razdoblje od 9. veljače 2006. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku:
na iznos od 2,90 EUR od 15.5.2013 pa do isplate,
na iznos od 5,10 EUR od 1.6.2013 pa do isplate,
na iznos od 34,75 EUR od 14.6.2013 pa do isplate,
na iznos od 5,62 EUR od 1.7.2013 pa do isplate,
na iznos od 33,97 EUR od 15.7.2013 pa do isplate,
na iznos od 6,43 EUR od 1.8.2013 pa do isplate,
na iznos od 33,76 EUR od 14.8.2013 pa do isplate,
na iznos od 7,10 EUR od 1.9.2013 pa do isplate,
na iznos od 34,24 EUR od 13.9.2013 pa do isplate,
na iznos od 7,98 EUR od 1.10.2013 pa do isplate,
na iznos od 34,75 EUR od 15.10.2013 pa do isplate,
na iznos od 8,36 EUR od 1.11.2013 pa do isplate,
na iznos od 34,52 EUR od 15.11.2013 pa do isplate,
na iznos od 8,67 EUR od 1.12.2013 pa do isplate,
na iznos od 35,89 EUR od 16.12.2013 pa do isplate,
na iznos od 8,98 EUR od 1.1.2014 pa do isplate,
na iznos od 34,15 EUR od 15.1.2014 pa do isplate,
na iznos od 10,06 EUR od 1.2.2014 pa do isplate,
na iznos od 33,64 EUR od 14.2.2014 pa do isplate,
na iznos od 12,57 EUR od 1.3.2014 pa do isplate,
na iznos od 32,10 EUR od 14.3.2014 pa do isplate,
na iznos od 14,54 EUR od 1.4.2014 pa do isplate,
na iznos od 29,35 EUR od 15.4.2014 pa do isplate,
na iznos od 16,33 EUR od 1.5.2014 pa do isplate,
na iznos od 26,24 EUR od 15.5.2014 pa do isplate,
na iznos od 18,33 EUR od 1.6.2014 pa do isplate,
na iznos od 24,13 EUR od 13.6.2014 pa do isplate,
na iznos od 20,58 EUR od 1.7.2014 pa do isplate,
na iznos od 22,61 EUR od 15.7.2014 pa do isplate,
na iznos od 23,38 EUR od 1.8.2014 pa do isplate,
na iznos od 20,84 EUR od 14.8.2014 pa do isplate,
na iznos od 26,54 EUR od 1.9.2014 pa do isplate,
na iznos od 18,61 EUR od 15.9.2014 pa do isplate,
na iznos od 28,94 EUR od 1.10.2014 pa do isplate,
na iznos od 16,50 EUR od 15.10.2014 pa do isplate,
na iznos od 31,61 EUR od 1.11.2014 pa do isplate,
na iznos od 14,67 EUR od 14.11.2014 pa do isplate,
na iznos od 34,65 EUR od 1.12.2014 pa do isplate,
na iznos od 12,44 EUR od 15.12.2014 pa do isplate,
na iznos od 36,69 EUR od 1.1.2015 pa do isplate,
na iznos od 10,10 EUR od 15.1.2015 pa do isplate,
na iznos od 45,51 EUR od 1.2.2015 pa do isplate,
na iznos od 1,73 EUR od 16.2.2015 pa do isplate,
na iznos od 47,23 EUR od 1.3.2015 pa do isplate,
na iznos od 47,23 EUR od 1.4.2015 pa do isplate,
na iznos od 47,23 EUR od 1.5.2015 pa do isplate,
na iznos od 47,23 EUR od 1.6.2015 pa do isplate,
na iznos od 47,24 EUR od 1.7.2015 pa do isplate,
na iznos od 47,08 EUR od 1.8.2015 pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:3057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju VČ, OIB [osobni identifikacijski broj] plati u roku od 15 dana zakonske zatezne kamatama koje se obračunavaju i to za razdoblje od 9. veljače 2006. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena; za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku na iznose kako slijedi:
na iznos od 5,27 EUR od 1.11.2008 pa do isplate,
na iznos od 6,82 EUR od 1.1.2009 pa do isplate,
na iznos od 7,45 EUR od 1.2.2009 pa do isplate,
na iznos od 8,09 EUR od 1.3.2009 pa do isplate,
na iznos od 6,19 EUR od 1.4.2009 pa do isplate,
na iznos od 5,95 EUR od 1.5.2009 pa do isplate,
na iznos od 0,17 EUR od 15.5.2009 pa do isplate,
na iznos od 3,77 EUR od 1.6.2009 pa do isplate,
na iznos od 0,18 EUR od 15.6.2009 pa do isplate,
na iznos od 1,37 EUR od 1.7.2009 pa do isplate,
na iznos od 0,45 EUR od 15.7.2009 pa do isplate,
na iznos od 2,08 EUR od 1.8.2009 pa do isplate,
na iznos od 0,40 EUR od 14.8.2009 pa do isplate,
na iznos od 4,37 EUR od 1.9.2009 pa do isplate,
na iznos od 2,63 EUR od 1.10.2009 pa do isplate,
na iznos od 2,46 EUR od 1.11.2009 pa do isplate,
na iznos od 24,37 EUR od 19.2.2010 pa do isplate,
na iznos od 8,13 EUR od 15.3.2010 pa do isplate,
na iznos od 11,57 EUR od 1.4.2010 pa do isplate,
na iznos od 10,76 EUR od 1.5.2010 pa do isplate,
na iznos od 22,42 EUR od 2.7.2010 pa do isplate,
na iznos od 19,79 EUR od 15.7.2010 pa do isplate,
na iznos od 19,39 EUR od 1.8.2010 pa do isplate,
na iznos od 0,14 EUR od 1.9.2010 pa do isplate,
na iznos od 46,49 EUR od 14.10.2010 pa do isplate,
na iznos od 21,33 EUR od 20.11.2010 pa do isplate,
na iznos od 34,13 EUR od 22.12.2010 pa do isplate,
na iznos od 30,56 EUR od 27.1.2011 pa do isplate,
na iznos od 80,35 EUR od 11.4.2011 pa do isplate,
na iznos od 94,49 EUR od 15.7.2011 pa do isplate,
na iznos od 62,38 EUR od 12.8.2011 pa do isplate,
na iznos od 50,68 EUR od 15.9.2011 pa do isplate,
na iznos od 42,69 EUR od 21.9.2011 pa do isplate,
na iznos od 38,46 EUR od 14.10.2011 pa do isplate,
na iznos od 38,17 EUR od 15.11.2011 pa do isplate,
na iznos od 2,52 EUR od 7.12.2011 pa do isplate,
na iznos od 38,69 EUR od 15.12.2011 pa do isplate,
na iznos od 43,01 EUR od 16.1.2012 pa do isplate,
na iznos od 44,25 EUR od 15.2.2012 pa do isplate,
na iznos od 43,09 EUR od 15.3.2012 pa do isplate,
na iznos od 44,56 EUR od 13.4.2012 pa do isplate,
na iznos od 4,56 EUR od 8.5.2012 pa do isplate,
na iznos od 43,84 EUR od 15.5.2012 pa do isplate,
na iznos od 44,80 EUR od 15.6.2012 pa do isplate,
na iznos od 43,34 EUR od 13.7.2012 pa do isplate,
na iznos od 4,04 EUR od 3.8.2012 pa do isplate,
na iznos od 43,81 EUR od 14.8.2012 pa do isplate,
na iznos od 0,68 EUR od 1.9.2012 pa do isplate,
na iznos od 40,22 EUR od 14.9.2012 pa do isplate,
na iznos od 1,30 EUR od 1.10.2012 pa do isplate,
na iznos od 42,33 EUR od 15.10.2012 pa do isplate,
na iznos od 1,20 EUR od 1.11.2012 pa do isplate,
na iznos od 43,96 EUR od 15.11.2012 pa do isplate,
na iznos od 1,56 EUR od 1.12.2012 pa do isplate,
na iznos od 42,54 EUR od 14.12.2012 pa do isplate,
na iznos od 2,24 EUR od 1.1.2013 pa do isplate,
na iznos od 40,69 EUR od 15.1.2013 pa do isplate,
na iznos od 3,10 EUR od 1.2.2013 pa do isplate,
na iznos od 39,34 EUR od 15.2.2013 pa do isplate,
na iznos od 3,71 EUR od 1.3.2013 pa do isplate,
na iznos od 38,35 EUR od 15.3.2013 pa do isplate,
na iznos od 4,27 EUR od 1.4.2013 pa do isplate,
na iznos od 40,61 EUR od 15.4.2013 pa do isplate,
na iznos od 4,53 EUR od 1.5.2013 pa do isplate,
na iznos od 32,99 EUR od 15.5.2013 pa do isplate,
V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu iznosa od 1.498,17 EUR.
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.520,92 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 22. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana a dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je između tužitelja, kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke (čl. 1021. ZOO) sklopljen je dana 9. veljače 2006. godine Ugovor o kreditu Broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607-5102842663. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio – i potom isplatio – ovdje tužitelju stambeni kredit za kupnju nekretnine (toč. 3. Ugovora o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.364,49 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. U toč. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorene su kamate po promjenjivoj stopi od 5,49 posto godišnje, uz obračun kamate primjenom direktne metode, te je u toč. 6. ugovorena otplata u 144 mjesečnih anuiteta. Tuženik je u gore naznačenom kreditnom poslu sastavio – kao trgovac u ugovoru s ovdje tužiteljem kao potrošačem
– Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača 2014, odnosno čl. 81. ZZP 2003) tuženika. U prvom stavku toč. 8. predmetnog ugovora sadržana je odredba koje glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke“. Temeljem tako naznačene odredbe, tuženik je svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U toč. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. (presuda u slučaju "Franak") utvrđeno je da je "treće tuženik ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH Posl.br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. U toč 7. Ugovora o kreditu ugovorena je isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na Ugovoru potpisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."
Obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja ugovora o kreditu, zaračunavao je ovdje tuženik ovdje tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka trajanja kredita. VTSRH je pravomoćnom presudom Posl. broj: 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. presudio: „Utvrđuje se da su... trećetuženik ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008…. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“. Tužitelj se poziva na to pravno utvrĎenje iz presude VTSRH Posl.br.: Pž-6632/2017-10, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP. Oslanjajući se na gore u toč. II. i III. citirane ništetne odredbe, tuženik je u razdoblju nakon sklapanja ugovora o kreditu zaračunavao tuženiku anuitete u znatno većim iznosima, od onih koji bi mu pripadali slijedom onih odredaba Ugovora o kreditu koje mogu opstati (čl. 324. ZOO) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, valja uzeti kao da ona nije ni bila ugovorena, tj. da je tužitelj bio dužan vraćati kunski kredit. Obzirom na ništetnost odredbe o kamati, valja na tuženikove obveze po kreditu obračunati kamatu u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata – slijedom propisa čl. 26. st. 3. ZOO. Tuženik je dužan vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove (v. sudsku praksu sadržan u rješidbi VRH Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. god.), i to uz zakonske zatezne kamate od dana stjecanja (kako upućuje praksa VSRH sadržana u rješidbi Rev x-474/10-2 od 21. svibnja 2013. god.) svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa. Tužitelj se prije pokretanja ovog postupka obratio ovdje tuženiku pisanim zahtjevom za izdavanje dokumentacije po kreditu, a sve kako bi točno mogao izračunati iznos kojega je tuženik temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF naplatio od ovdje tužitelja. Međutim tuženik iako je uredno zaprimio navedeni zahtjev do dana napisa ove tužbe nije tužitelju dostavio navedene podatke slijedom čega je tužitelj da bi zaštitio svoje pravne interese u pogledu isplate iznosa kojega je ovdje tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF morao pred sudom ustati ovom stupnjevitom tužbom.
Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnim odredba čl. 7 ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, te čl. 8 kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatna stope sukladno odluci banke sadržaja pobliže opisanom u točkama 1 i 2 izreke ove presude
Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodima da nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer je tužitelj još 20. studenog 2019 postavio zahtjeva za dostavom dokumentacije kojem zahtjevu je tuženik udovoljio, stoga tužitelj ima dovoljno elemenata za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva te predlaže sudu da pozove tužitelja temeljem odredbe čl 109 st. 1 ZPP-a da ispravi tužbu odnosno naznači pojedine iznose preplate i periode isplate. Ističe prigovor zastare pozivajući se na trogodišnje zastrani rok. Posebice ističe kako su u zastari potraživanja s osnova preplate kamate jer je tužitelj tužbu za taj dio zahtjeva mogao podnijeti do 13. lipnja 2019., a tužbu je podnio 19.05.2020. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da su pojedine uplate vršene po društvima Konzum d.o.o., Prodis d.o.o. o g. ŠČ pa tužitelja ne može tražiti povrat svih preplaćenih iznosa ukoliko se utvrdi ništetnost pojedinih odredim ugovora o kreditu već samo od onih uplata koje je tužitelj vršio.Ističe se kako je predmetnu ugovor sukladno ZID ZPK sklopljena konverzija osnovnog kredita uz CHF u Eur. Potpisivanjem navedenog anexa tužitelj da je prihvatio izračun konverzije, nadalje prilikom izračuna uzeti su u obzir cjelokupno plaćeni iznosi do konverzije po tužitelju, te je pri izračunu uzeta valuta CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za kredit u CHF tako i za kredit u EUR. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, pa tužitelj nema pravo potraživati eventualno preplaćene iznose radi eventualno neosnovanog povećanja kamatne stope i valute tuženik ističe prigovor zastare, Ističe da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe valutnoj klauzuli, a ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu što se osporava u cijelosti, tuženik tada ima tražbinu prema tužitelju jer je tužitelj plaćao anuitete i po nižem tečaju od početno ugovorenog. U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manji plaćeni iznos kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog u visini od 1.305,48 kn tuženik predlaže sudu da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u za sve te iznose, predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika svoju tražbinu tužitelja. Ukoliko sud utvrdi ništetnim odredu o kamatnoj stopi tada tuženik ima potraživanje naspram tužitelja u visini od 2.850,95 kn te predlaže sudu da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u za sve te iznose, predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika svoju tražbinu tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
U daljem tijeku postupka tuženik osporava tužiteljev status potrošača, te ističe dodatni prigovor radi prijeboja u odnosu na preplatu iz konverzije naime čl. 5.3 Aneksa ugovora o kreditu utvrđeno je da na navedeni dan postoji preplata tužitelja u visini od 12.449,60 kn a čije se korištenje regulira sporazumom iz čl. 7 Aneksa, podmirenje budućih dospjelih anuiteta. Taj iznos preplate treba uzeti u obzir i za isto umanjit potraživanje tužitelja , koje tuženik mi nadalje osporava. Stoga ističe prigovor prijeboja u visini od 12.449,60 kn/1.652,25 EUR sa kamatom od 01.10.2015. Predlaže da se isto utvrdi konstitutivnom odlukom.
Podneskom od 30.10.2023. na nakon što ga je sud pozvao rješenjem da postavi određen tužbeni zahtjev, tužitelje je postavio određen tužbeni zahtjeva te potražuje na ime povrata zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi iznos od 95,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, iznos od 2.723,45 EUR na ime povrata stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, iznos od 396,45 EUR s osnova razlike glavnice prilikom konverzije sa kamatom sve uz naknadu parničnog troška.
Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 24. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev te ukupno potražuje iznos od 2.701,18 EUR predstavlja preplatu zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskim zateznim kamata od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate. Ujedno ističe kako prema podacima iskazanima Ad a) i b) Mišljenja vještaka na str. 30. Nalaza i mišljenja vještaka, dug tuženika s osnova preplata koje je tuženik tužitelju dužan vratiti prema odredbama čl. 323. -324. ZOO iznosi 87,24 EUR na ime promjene kamatne stope, te 2.748,58 EUR na ime tečajnih razlika, što ukupno iznosi 2.835,82 EUR, uvećano za kamate nadalje, prema istim podacima, tužitelj je manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 281,79 EUR, te iznos od 173,27 EUR na ime pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, što ukupno iznosi 455,06 EUR; prema podatku iskazanom Ad c) Mišljenja vještaka na str. 30. -31. Nalaza i mišljenja vještaka (u svezi Tabela 6 i 7, na str. 29. Nalaza i Mišljenja), proizlazi da je glavnicu na dan konverzije 30. rujna 2015. god. bilo potrebno umanjiti za dodatnih 320,42 EUR (jer je tuženik teretio kod sklapanja Dodatka ugovoru ovdje tužitelja s iznosom 2.414,17 kn = 320,42 EUR više, nego što bi to bilo pravilno učiniti prema inicijalnom otplatnom planu); stoga tužitelj također potražuje isplatu tog iznosa od 320,42 EUR.
Sukladno odredbama čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj izjavljuje prijeboj svojega u prethodnom odlomku navedenog dugovanja prema tuženiku u iznosu od 455,06 EUR sa svojim tražbinama s osnova razlike ostatka glavnice u konverziji 30. rujna 2015. god. i ostatka glavnice po inicijalnom otplatnom planu u iznosu od 320,42 EUR, te vlastitom tražbinom s osnova promjene kamatne stope u daljnjem iznosu od 87,24 EUR, a preostali iznos od 47,40 EUR prebija sa svojim tražbinama s osnova tečajnih razlika koje su dospjele u razdoblju od 1. kolovoza 2015. god. do 1. rujna 2015. god. Tako tužitelj s osnova razlike u glavnici prilikom provedbe konverzije, te s osnova promjene kamatne stope ne potražuje ništa, a s osnova tečajnih razlika sada tužitelj potražuje iznos od 2.701,18 EUR. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja tečaja i kamate neosnovanim.
Nesporno je da su tužitelj i tuženika sklopili dana 09.02.2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 23.364,49 CHF protuvrijednosti u kuna a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 144 mjeseci u jednakom mjesečnim iznosima od 221,88 CHF -čl 7 ugovora. U čl. 8. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,490 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,706600 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nadalje nesporno je da su stranke zaključile i dodatak ugovoru o kreditu prema ZID ZPK dana te da je utvrđena preplata od 12.449,60 kn /1.652,35 EUR.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.
Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost, u konkretnom slučaju radilo se stambenom kreditu novci su utrošeni za adaptaciju stana u kojem i danas živi veličine 49 m2. Stan se koristi isključivo za stanovanje. Suprotno ovome tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao pa tužitelj uživa zaštitu kao potrošač. .
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju niti zbog toga što je tužitelj kredit otplatio.
Sporno je pak među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.
Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju a kako to proizlazi iz njegovog iskaza je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 5,49 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,49 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. To mu u banci nije pojašnjeno. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina izračuna efektivne kamatne stope, tako i u pogledu promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača- korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.
Nadalje nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki 1. izreke ove odluke.
U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se također poziva na pravomoćne odluke donesene u postupku pokrenutom po tužbi Udruge Potrošač. U navedenom postupku između ostalog je utvrđivano je su li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. U presudi Visokog Trgovačkog suda utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvala i ovdje tužiteljica.
Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci rekli da je najpovoljniji kreditu u CHF, nisu mu pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu valute, nije mu bilom rečeno da HNB štiti tečaj kune u odnosu na EUR ali da to ne čini u odnosu na CHF, nije uopće mogao utjecati na sadržaj odredbu ugovora o kreditu. Konverziju je prihvatio, a kredit je u međuvremenu otplaćen.
Dakle jasno je iz iskaza tužitelja da tuženik prilikom pregovaranja nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19.03.2019. g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF sadržana u čl. 7 je ništetna, pa je valjalo odlučiti kao u točki 2. izreke ove presude.
Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
Tužitelj potražuje povrat preplaćenih kamata uslijed ništenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke. O pitanju zastare stav je iznio Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa kamate zastarjelo budući je tužba podnesena 19.05.2020. Također prema pravnom shvaćanju VSRH izraženom na sjednici građanskog djela SU-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
U odnosu pak na zahtjev za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 15. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa u odnosu na taj zahtjeva zastara nije nastupila.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković proizlazi da preplata kamate iznosi 87,42 EUR, nadalje da je tužitelj manje platio kamate u visini od 281,79 EUR, preplata tečaja iznosi 2.748,58 EUR, doke je manje platio na ime tečaja 173,27 EUR. Razlika nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 2.414,17 kn/320,42 eur kolika je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Nadalje vještak navodi da je tuženik konverziju kredita izvršio sukladno odredbama i pravilima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Da da su preplate kamate i tečaja po CHF uzete u obzir. U konverziji je tuženik utvrdio preplatu od 1.671,13 EUR /12.754,19 kn, odnosno po fiksnom tečaju konverzije 1.692,77 EUR
Nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, strane nisu istakle prigovore na matematički izračun.
Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR što nije sporno među strankama . U obzir su uzete sve uplate tužitelja do konverzije pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i razlike glavnice.
Nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen. Radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015.
Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije. Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženik stekao.
Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 24. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev te ukupno potražuje iznos od 2.701,18 EUR predstavlja preplatu zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zakonskim zateznim kamata od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate. Ujedno ističe kako prema podacima iskazanima Ad a) i b) Mišljenja vještaka na str. 30. Nalaza i mišljenja vještaka, dug tuženika s osnova preplata koje je tuženik tužitelju dužan vratiti prema odredbama čl. 323. -324. ZOO iznosi 87,24 EUR na ime promjene kamatne stope, te 2.748,58 EUR na ime tečajnih razlika, što ukupno iznosi 2.835,82 EUR, uvećano za kamate nadalje, prema istim podacima, tužitelj je manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 281,79 EUR, te iznos od 173,27 EUR na ime pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, što ukupno iznosi 455,06 EUR; prema podatku iskazanom Ad c) Mišljenja vještaka na str. 30. -31. Nalaza i mišljenja vještaka (u svezi Tabela 6 i 7, na str. 29. Nalaza i Mišljenja), proizlazi da je glavnicu na dan konverzije 30. rujna 2015. god. bilo potrebno umanjiti za dodatnih 320,42 EUR (jer je tuženik teretio kod sklapanja Dodatka ugovoru ovdje tužitelja s iznosom 2.414,17 kn = 320,42 EUR više, nego što bi to bilo pravilno učiniti prema inicijalnom otplatnom planu); stoga tužitelj također potražuje isplatu tog iznosa od 320,42 EUR.
Sukladno odredbama čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj izjavljuje prijeboj svojega u prethodnom odlomku navedenog dugovanja prema tuženiku u iznosu od 455,06 EUR sa svojim tražbinama s osnova razlike ostatka glavnice u konverziji 30. rujna 2015. god. i ostatka glavnice po inicijalnom otplatnom planu u iznosu od 320,42 EUR, te vlastitom tražbinom s osnova promjene kamatne stope u daljnjem iznosu od 87,24 EUR, a preostali iznos od 47,40 EUR prebija sa svojim tražbinama s osnova tečajnih razlika koje su dospjele u razdoblju od 1. kolovoza 2015. god. do 1. rujna 2015. god. Tako tužitelj s osnova razlike u glavnici prilikom provedbe konverzije, te s osnova promjene kamatne stope ne potražuje ništa, a s osnova tečajnih razlika sada tužitelj potražuje iznos od 2.701,18 EUR.
Uzimajući u obzir da je potraživanje tužitelja na ime preplaćene kamata u visini od 87,24 EUR zastarjelo to je navedena tražbina tužitelju ne pripada pa nema mjesta niti prebijanju s tzv negativnim kamatama u visini 281,79 EUR kako je to tužitelj učinio kod postavljanja konačno preciziranja tužbenog zahtjeva niti odlučivanja o tom prigovoru radi prijeboja u izreci ove odluke.
Nadalje u odnosu na preplaćeni tečaj zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koji iznosi 2.748,58 EUR isti tužitelju pripada jer nije u zastari. Tužitelju pripada i iznos od 320,42 EUR na ime nedovoljno umanjenje glavnice na dan konverzije je nastao kako je i vještak naprijed utvrdila jer je tuženik obračun nedospjele glavnice napravio po tečaju CHF na dan konverzije te potom tako utvrđenu glavnicu konvertira u EUR, a ne po početnom tečaju kako je trebalo biti učinjeno zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF. Dakle ukupno 3.069,00 EUR, no kako sam tužitelj kod preciziranja tužbenog zahtjeva prihvaća i tzv negativne tečajne razlike u visini od 173,27 EUR te s istim prebija svoju tražbinu to bi u konačnici tužitelju pripadalo 2.895,73 EUR.
No tužitelj nije uzeo u obzir preplatu koja je tužitelju priznata u konverziji u visini od 1.692,72 EUR.
Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 i 7 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 1.692,72 EUR (visinu utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju) koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je priznato potraživanje tužitelja 2.895,73 EUR valjalo umanjit za navedeni iznos preplate od 1.692,72 EUR pa tužitelju na ime glavnice konačno pripada iznos od 1.203,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, kako je odlučeno u točki III izreke ove odluke te zakonska zatezana kamata na pojedinačne preplaćene iznose tečaja ukupan iznos od 1.498,17 EUR što predstavlja preostali iznos do ukupno utuženog iznosa od 2.701,18 EUR, pa je odlučeno kao u točki IV izreke odluke, dok je neosnovan zahtjev za isplatom iznosa od 1.498,17 EUR pa je valjalo odlučiti kao u točki V izreke ove presude. Tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a i to s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a
U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da je pojedine uplate vršio Konzum d.o.o. i Prodis d.o.o. valja navesti kako se radi o poslodavcima tužitelja te su isti ustezali od njegove plaće za podmirenje dospjelih anuiteta a što se tiče ŠČ, a koji je sudužnik po ugovoru o kreditu valja navesti kako ni u tom dijelu prigovor isti nije osnovan, obzirom je tužitelj kao korisnik kredita ovlašten na samostalnu tužbu, dok je sudužnik vršio djelomične isplate, stoga je on solidarni ali ne i nužni suparničar, te oni međusobno razrješavaju svoja potraživanja i ugovorne odnose. ( tako ŽS Pula-Pola Gž-1107/2020).
O prijeboju istaknutom u odnosu na negativne tečajne razlike sud niti neće odlučivati jer je tužitelj kod konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva iste uzeo u obzir.
Odluka o parničnim troškovima tužiteljice temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a pa je tužitelju uzimajući u obzir da je tužitelj u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od gotovo 100%, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 45%, dakle, sveukupno u ovome postupku njezin uspjeh je 72,50%, dok je uspjeh tuženika u odnosu na osnov 0%, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 55%, dakle, njegov konačan uspjeh u sporu iznosi 27,50%, te oduzimajući postotak tužiteljice kojim je u većoj mjeri uspjela u ovome sporu od postotka tuženika kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dolazi se do postotka od 45%.
Tužitelju zastupanom zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 17.09.2020., 4.6.2021. i 24.06.2022., svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak od 18.04.2023, 30.10.2023., i 24.10.2024. svaki u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč3) za sastav podnesak od 09.08.2022. u visini od 25 bodova ( Tbr 8 toč4) za zastupanje na ročištima 13.12.2023., 13.12.2024. i 06.03.2025. svako u visini od po 100,00 eur (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a sve odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 2.187,50 EUR no isto je zbog uspjeha u sporu valjalo odmjeriti u visini od 45% dakle 984,38 EUR. Zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u cijelom iznosu od 500,00 EUR budući je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te sudsku pristojbu na tužbu u visini od 26,54 EUR odnosno ukupno iznos od 1.510,92 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska od 18.05.2020. jer takav ne prileži spisu niti trošak za sastav podneska od 22.05.2020. i 01.07.2024 kojim dostavlja dokaz o uplatu sudske pristojbe i predujma za vještačenje jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke sve u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VI. izreke ove presude.
U Rijeci 22. svibnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun. tuženika
